Večeras se širom Hrvatske odvija manifestacija pod nazivom “Noć muzeja”. Kao i uvijek do sada, u njoj sudjeluje i Muzej vojne i ratne povijesti u Pakracu, koji je pripremio zanimljive sadržaje.

Osim standardnog postava koji uključuje izloške iz Domovinskog rata, ali i kasnije – pa čak i nedavne vojne povijesti, središnji događaj tijekom večeri bit će promocija dvije knjige. Prva je “Prelet za Hrvatsku”, autora Danijela i Snježane Borović, a druga “Pleterničko nebo spasa” autora Maria Kalana. Promocija ove dvije knjige održat će se preko puta Muzeja vojne i ratne povijesti, odnosno u Kuriji Janković (prostor Gradske vijećnice). Početak promocije zakazan je za 18 sati, a o knjigama i osobnim iskustvima govorit će sami autori. Umirovljeni pukovnik i pilot Danijel Borović je svojim preletom 04. veljače 1992. Hrvatskoj priskrbio prvi nadzvučni avion MiG-21, dok Mario Kalan piše o humanitarnoj operaciji zrakoplovnog transporta ranjenika iz Pleternice 1992. godine. Naravno, knjige će se moći večeras nabaviti na licu mjesta.

Uz promociju knjiga, Noć muzeja obilježava se i u samom Muzeju vojne i ratne povijesti na adresi Trg pape Ivana Pavla II br. 12. Tamo vas večeras očekuje stručno vodstvo kroz stalni postav, igraonica za djecu, gostovanje maketarskog kluba MAKOS iz Osijeka sa svojim maketama,  prodaja knjiga nakladnika Despot Infinitus, druženje s pilotima … ukratko – za svakog po nešto.

Noć muzeja u pakračkom Muzeju vojne i ratne povijesti počinje u 18 sati – u isto vrijeme kada počinje i promocija knjiga – te traje do ponoći.

Iako živimo u eri u kojoj su informacije lako dostupne i još lakše se šire, nevjerojatno zvuči činjenica da šira javnost ne zna praktički ništa o hrabrim hrvatskim pilotima iz Zadra, koji su u tom području 1991. godine među prvima poletjeli u obranu Hrvatske od velikosrpske agresije. Dok su rani počeci stvaranja suvremenog Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ) solidno dokumentirani i publicirani, kako riječju, tako i slikom i videom, zapanjujućim se čini podatak da skupina letača koju ovdje ekskluzivno opisujemo nije našla mjesto u službenim povjesnicama HRZ-a.

Padobranci kao izviđači

Iz službenih publikacija Ministarstva obrane Republike Hrvatske (MORH) i HRZ-a tako danas znamo da je 17. listopada 1990. godine sa sportskim avionima Aerokluba Split u Sinju osnovano Samostalno zrakoplovno odjeljenje Split (SZO Split); 10. studenog 1990. godine od sportske i poljoprivredne avijacije Samostalni zrakoplovni vod u Slavonskome Brodu; između 28. lipnja i 2. srpnja 1991. godine Zrakoplovna grupa u Čakovcu, te 15. listopada 1991. godine na aerodromu u Đakovu i čuveni Samostalni zrakoplovni vod Osijek (SZV Osijek), koji se junačkim otporom epskih razmjera istaknuo u obrani Vukovara.

No, izvan okvira povremenog prisjećanja i prigodnih biltena Aerokluba Zadar, u širu javnost nikako da se probije podatak kako je s aerodroma Zemunik kod Zadra već od 29. lipnja 1991. godine izviđačke letove za potrebe obrane Hrvatske u tom području izvela skupina pilota i padobranaca ovog aerokluba, sportskim avionom Utva-75, civilne registarske oznake YU-DHJ. Prvi let tog su datuma izveli padobranci Aerokluba Zadar Velid Jakupović-Gricko i Željko Torbarina-Torba, danas stožerni narednik u mirovini, koji su tih dana tek bili stekli dozvolu pilota sportskog aviona. U pokušaju da to ispravimo, ovdje donosimo njihovu ekskluzivnu priču koju su nam ispričali u Zadru, gradu letača, kolijevci vojnih pilota cijele regije.

Tri mjeseca nakon prvih demokratskih izbora u Republici Hrvatskoj, u kolovozu 1990. godine izbija oružana velikosrpska pobuna osamostaljenju Republike Hrvatske, a u travnju 1991. godine oformljuje se Zbor narodne garde (ZNG), prvo u okvirima MUP-a Republike Hrvatske. Nakon što se tadašnja JNA otvoreno stavila na stranu velikosrpske pobune, 5. srpnja 1991. godine JNA izdaje proglas kojim dopušta bezuvjetan odlazak iz vojne službe svima koji se na to odluče.

Jakupović i Torbarina sjećaju se trenutaka kada su postali svjesni velikosrpske agresije i nužde da se dragovoljno pridruže organiziranoj obrani zemlje. Krajem 1990. godine prijavljuju se nenaoružanim odborima za obranu i stražama po mjesnim zajednicama, nakon što su se u studenom 1990. godine vraćali s međunarodnog padobranskog natjecanja u Austriji, kada ih je srpska paravojska zaustavila na barikadi na Predzidu.

Pripadnici Aerokluba Zadar, u odorama pričuvnog sastava MUP-a RH. (Fotografija iz biltena „Aeroklub Zadar 1947-2017“)

U analima Aerokluba Zadar ostaje zapisano kako je 5. travnja 1991. godine, održan konspirativni sastanak većeg broja padobranaca i pilota kluba, na čelu s tadašnjim direktorom Aerokluba Ladislavom Radulićem i padobranskim instruktorom Velidom Jakupovićem, uz prisutnost padobranaca Željka Torbarine, Darija Ćurkovića, Dinka Denona i Saše Ivoša, te pilota Tomislava Šobe, Milomira Bratića i Ante Rapana. Odlučeno je da se tim kadrom oformi posebna zrakoplovna postrojba pri Policijskoj upravi Zadar MUP-a RH. „Dobili smo odore od MUP-a RH, naoružani lakim slovenskim strojnicama MGV, koje je kupio Aeroklub“, sjeća se Torbarina, i nastavlja:

„Automatsku pušku i snajpersku pušku smo dobili od tadašnjeg Gradskog bataljuna u osnivanju, koji će kasnije prerasti u 112. brigadu ZNG-a, a svatko je na svoju vojnu padobransku beretku, koju smo imali doma od odsluženja vojnog roka u 63. padobranskoj brigadi JNA u Nišu, stavio hrvatske oznake. Formalno-pravno, od 16. travnja 1991. godine smo kao takvi bili u pričuvnom sastavu policije MUP-a RH“.

U međuvremenu su Jakupović i Torbarina stekli dozvolu sportskog pilota, letačkom obukom koju je provodio nastavnik, sada pokojni, Milomir Bratić. Budući ih je financirao Sabor RH kroz proračun za protupožarno izviđanje, Uprava Aerokluba je donijela odluku da Jakupović, Torbarina i kolege provode letove za potrebe protupožarnog izviđanja jadranske obale. Redoviti kontakti za potrebe obrane Hrvatske održavani su s hrvatskim zapovjednicima generalom Ivom Jelićem, Tomislavom Stanićem i Ivanom Brzojom, a zagrebačka je veza bio Tomislav Magić, koji je aktivno radio na okupljanju kadrova budućeg Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

Nad Hrvatskom na snagu stupa zabrana letenja. Izdan je službeni NOTAM, obavijest zrakoplovcima, prema kojoj je formalno-pravno zabranjeno letenje svima osim Hitnoj pomoći i letovima za protupožarno izviđanje. Na aerodromu Zemunik još uvijek je bilo Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana (RV i PVO) Jugoslavije, koje je obavljalo borbene letove prema Sloveniji. Na Zemuniku je još uvijek bila stacionirana i Akrogrupa Zrakoplovne vojne akademije (VVA) RV i PVO „Leteće zvezde“. Aerodrom je već zauzela ekipa 63. padobranske brigade JNA iz Niša, na čelu s potpukovnikom Stevanom Tkačom.

Prvi let

Velid Jakupović-Gricko ((Arhiv Živka Gospića)

„U Aeroklubu Zadar bilo je tada puno vojnih lica te je klub lako dobio odobrenje za protupožarno izviđanje“, napominje Velid Jakupović.

Na 15. lipnja je počela sezona protupožarnog izviđanja (PPI), a Jakupović je dobio nalog da za potrebe 4. hrvatske brigade iz Splita, na čelu s generalom Ivom Jelićem, pri tome iz aviona obavi aerofoto izviđanje položaja JNA i srpske paravojske u ovom području. Dobio je i profesionalnu opremu za fotografiranje, s velikim objektivima, po direktnoj usmenoj zapovjedi Milan Mačeka, koji je zvao iz Zagreba. „Ja to do tada nisam nikad vidio u životu“, sjeća se Torbarina:

„Oprema je bila namijenjena fotografiranju iz ruku izviđača. Zadaća je bila da snimimo neprijateljske položaje, a to znači pozicije 9. korpusa JNA iznad Masleničkog mosta, što je bilo izvan naše rute. I trebalo je planirati da snimimo sve oko aerodroma Zemunik, jer su oni iskopali fortifikacijske točke oko aerodroma. Ja sam već pri jednom od dolazaka na civilni aerodrom, u vožnji motorom, izbrojao da su samo na tom potezu imali iskopana 92 položaja“.

U publikacijama Aerokluba Zadar ostaje zapisano da su Velid Jakupović i Željko Torbarina taj prvi let s aerofoto izviđanjem položaja JNA izveli 29. lipnja 1991. godine.

„Gricko i ja smo se dogovorili da idemo nas dva na prvi let, jer se on kuži u to snimanje. Isplanirali smo let na visini od 600 metara, koja je normalna visina za protupožarno izviđanje. Aviomehaničar nam je bio Aleksandar Anđelković-Aco, koji je tada već bio umirovljeni zastavnik prve klase. Napravili smo pretpoletni pregled, a Aco je unio u avion torbu s opremom i automatskom puškom. Valjda smo se uz tu pušku osjećali sigurnije. Gricko je na desnom sjedalu bio s opremom, a ja na lijevom pilotskom te smo poletjeli na zadaću“,

priča Torbarina.

Željko Torbarina-Torba (Arhiv Živka Gospića)

„Nakon polijetanja, ruta nam je bila prvo ka otoku Pagu. Putem se javljamo i lokalnoj vatrogasnoj postaji. Usput smo snimili položaje JNA kod uzletišta Šepurine. Potom pravimo lijevi zaokret i letimo ka Salima na Dugom Otoku. Spuštamo se niz Dugi Otok. Potom ponovno pravimo lijevi zaokret na Kakmu, gdje je radio-far. Nakon par minuta, skrenemo s odobrene rute, umjesto da idemo u pravac za slijetanje, napravili smo krug oko Masleničkog ždrila i poslikali položaje i tenkove JNA prema Obrovcu, sve ono gdje je tada, uspostavilo se kasnije, zapovijedao na međunarodnom sudu u Hagu osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić“,

veli Torbarina.

„Kad smo to snimili, vratili smo se nazad u kurs za slijetanje na pistu 04. No u namjeri daljnjeg snimanja položaja oko aerodroma, napravili smo prelet preko vojnog tornja i krug, što je Gricko dobro iskoristio da rafalno poslika iskopane rovove. U tom trenutku vidimo da na čistinu izlaze dva borbena oklopna vozila (BOV) s trocijevnim protuavionskim topovima usmjerenim ka nama, a u slušalicama čujemo: ‘Govori… Tkač. Ukloni avion za dva minuta, inače te obaram!’“.

„Odmah sam izveo svaljivanje na krilo, prema moru. Ušao u lijevi zaokret i sletio na pistu 04. Taksiramo na civilnu pistu 02. Dovezemo se na našu poziciju za parkiranje aviona, gdje smo imali i naš smještajni kontejner. Uzmemo stvari i – crta!“,

prisjeća se Torbarina.

Jugoslavenski sportski avion Utva-75, civilne registarske oznake YU-DHJ, kojim su članovi Aerokluba Zadar izviđali položaje JNA i velikosrpske paravojske. (Arhiv Živka Gospića)

Jakupović se sjeća da je poslije razvio te fotografije i predao ih gdje je trebalo 4. brigadi ZNG-a. Fotografije su išle i generalu Anti Rosi u Zagreb, u Split te vojnom zapovjedniku u Zadru Marku Čulini. Kasnije je 4. brigada ZNG-a došla na taj teren, gdje je do tada s hrvatske strane bila zadarska specijalna policija, koja je nakon ovog leta kod Masleničkog mosta imala i prvi okršaj s tenkovima 9. korpusa JNA.

Aeroklub Zadar je s protupožarnim izviđanjem normalno nastavio u narednom razdoblju, a u danima nakon 5. srpnja, Jakupović je obavio još tri ovakva leta s aerofoto izviđanjem. Torbarina je bio na drugome poslu, pa je Jakupović za pilota dobio Milomira Bratića, koji je inače bio kontrolor letenja, a obojici je na letačkoj obuci bio jedan od instruktora i dobar prijatelj. Na trećem letu pilotirao je Josip Njari, dotadašnji član Akrogrupe „Leteće zvezde“.

„Na letu na kojem je pilot bio Njari, sa zemlje smo također dobili upozorenje da ćemo biti oboreni. No Njari je u zraku u radio komunikaciji to okrenuo na šalu. I Bratić i Njari su nam, kao vojna lica, dobro došla za ovo letenje, jer je kontrola JNA prepoznavala njihov glas na vezi te su imali manje nepovjerenja prema njima“,

sjeća se Jakupović.

Članovi Aerokluba Zadar u obrani Hrvatske, snimljeni nešto kasnije 1991. godine. (Fotografija iz biltena „Aeroklub Zadar 1947-2017“)

Poslije je obavljen još jedan ovakav let, gdje je Jakupović za pilota imao Željka Drevenšeka, nekadašnjeg zapovjednika bivše 240. lovačko-bombarderske avijacijske eskadrile JRV i PVO. Svi letovi su bili tajni, ali službeni i po zapovjedi, u obrani Hrvatske od agresije. Svi su obavljeni jugoslavenskom sportskom Utvom-75, registracije YU-DHJ. Poslije su svi letovi obustavljeni i nije se smjelo nikako uzlijetati. „Netko se konačno dosjetio – kakvo protupožarno izviđanje kad je ratno stanje“, veli Jakupović.

Kasnije, konspirativna grupa Aerokluba Zadar, pri pričuvnoj policiji MUP-a RH, ostala je zajedno do studenog 1991. godine, kada se razdvojila. Torbarina i Jakupović su prešli u specijalnu policiju, a ostali u vojne vode 112. brigade ZNG-a.

Epilog

U burnim ratnim događanjima, Torbarina je 30. prosinca 1991. godine ranjen u minskome polju. Demobilizirao se 1992. godine te u tvornici Bagat s dr. Stipom Belakom radio na razvoju domaćeg streljačkog naoružanja. Jakupović i Torbarina kao padobranci Aerokluba Zadar povremeno tih godina sudjeluju i u promotivnim padobranskim skokovima na javnim priredbama. Jedne prigode s neba su donijeli lopte nogometnoj školi NK Zadra i skupini malih nogometaša, među kojima je bio i mladi Luka Modrić, danas svjetska nogometna zvijezda.

Sjećanje na njihov prvi izviđački let od 29. lipnja 1991. godine im je još uvijek živo, a smatraju da su učinili ono što je normalno u obrani svoje domovine. Danas su svojim domoljubljem, hrabrošću i entuzijazmom sigurno zavrijedili da se događaj upiše u povijesne knjige Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva, Zračne Luke Zadar, Zrakoplovne baze Zemunik i današnjeg 93. krila HRZ-a!

Gost autor: Antonio PRLENDA, vojni komentator

U subotu, 14. listopada, ponovno se održava Dan otvorenih vrata Muzeja vojne i ratne povijesti u gradu Pakracu.

Taj dan (subota) Muzej će biti besplatan, i otvoren za sve posjetitelje u vremenu od 9.00 do 17.30 sati. Uz niz zanimljivih eksponata koji se u Muzeju vojne i ratne povijesti mogu vidjeti i tijekom uobičajenih radnih dana, vrijedna ekipa pripremila je za Dan otvorenih vrata i dodatne zanimljivosti. Tako će u subotu biti predstavljena besposadna letjelica Hrvatske vojske M99 “Bojnik”. U Muzeju će biti prikazana i sama letjelica, a organizatori najavljuju da će se o njoj moći saznati puno toga “iz prve ruke” te pogledati dokumentarni film o djelovanju i nastanku ove letjelice u ratnim okolnostima. To, naravno, nisu sva iznenađenja koja vam Muzej vojne i razne povijesti priprema za subotu.

Muzej se nalazi u centru Pakraca, u zgradi nekadašnjeg Općinskog suda na Trgu pape Ivana Pavla II. broj 12.

Odlučite li posljednji dan ovogodišnjeg “babljeg ljeta” provesti u Pakracu, tamo vas u subotu – osim širom otvorenih vrata Muzeja vojne i ratne povijesti – čeka i sajam “Slavonski banovac” koji se u Pakracu održava već 14 godina. Kao i ranijih godina, Sajam će biti održan u Ulici Matice hrvatske, na prostoru oko tržnice te na središnjem gradskom Trgu bana Jelačića, a i ove godine će imati međunarodni karakter jer su svoje sudjelovanje najavili gosti iz Češke i Slovačke. U subotu 14. listopada već od 10 sati posjetitelji će moći razgledati, degustirati ili kupovati robu i proizvode koje će predstaviti sudionici Sajma na svojim štandovima. Bit će tu i prigodni program za najmlađe, kazališna predstava, a u popodnevnim satima održat će se “Grahfest” – natjecanje u kuhanju graha.

Zaista se isplati u subotu otići u Pakrac!

Muzej vojne i ratne povijesti iz Pakraca ove godine slavi 10 godina postojanja i rada. Za tu prigodu, ove subote, 24. rujna, u Muzeju je organiziran Dan otvorenih vrata, tijekom kojeg će posjetitelji moći razgledati vrlo zanimljiv stalni postav, a bit će i nekih dodatnih sadržaja, ali i iznenađenja. Voditelj Muzeja Mario Tušek pripremio je program za svaki uzrast – gostovanje kolekcionara s maketama, te prigodnu radionicu za mlađe uzraste, koji će dodatno moći zaigrati i odgovarajuće video-igrice. Za nešto starije namijenjeni su prikazi rada s dronovima u izvedbi pripadnika Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS), a Tomislav Aralica, jedan od najvećih hrvatskih kolekcionara hladnog oružja, izložit će dio jatagana iz vlastite kolekcije. Naravno, Aralica će odgovarati i na pitanja zainteresirane publike. Osim njih, na Danu otvorenih vrata sudjelovat će i MORH-ova Služba za odnose s javnošću i izdavaštvo koja će, kao i obično, prikazati izdanja iz vlastite naklade – Hrvatski vojnik, Cromil, CD-ove i DVD-ove, kao i knjige vanjskih suradnika.

Sutra će se u Pakracu predstaviti i”Trolist” – Hrvatska udruga kolekcionara bajoneta. Uz neizostavne oštrice, predstavit će još neke teme, a jedna od njih je i Civilna zaštita. Interesi kojima se bave članovi ove udruge zaista je velik tako da tema za razgovor zasigurno neće nedostajati.

Posebni gosti subotnjeg Dana otvorenih vrata bit će ATJ Lučko sa svojim novim navalnim vozilom Gurka, kojim su prije tjedan dana otišli i u intervenciju na Lemić Brdo kod Karlovca. Prilično tu ima simbolike, budući da je na samom početku rada Muzeja vojne i ratne povijesti, po prvi puta bilo predstavljeno borbeno oklopno vozilo Patria, a sada – 10 godina kasnije – široj javnosti će biti predstavljeno novo MUP-ovo vozilo.

Dan otvorenih vrata Muzeja vojne i ratne povijesti počinje u subotu u 10 ujutro i traje do 18 sati, te neće biti potrebna nikakva posebna najava dolaska. Muzej se nalazi u centru Pakraca, u zgradi nekadašnjeg općinskog suda na Trgu pape Ivan Pavla II broj 12.

Ako vam ostane još vremena nakon razgledavanja Muzeja vojne i ratne povijesti, možete se odšetati u neposredno susjedstvo do Muzeja grada Pakraca, koji će također biti otvoren za posjetitelje, i to od 10 do 15 sati. Oni su pripremili izložbu fotografija pod nazivom „Pakrac camerom obscurom“, priču o povijesti grada Pakraca, kao i priču o prvoj kovnici novca u Hrvatskoj. Ulaz u Muzej grada Pakraca u subotu će biti besplatan. Nekoliko zanimljivih događaja održat će se i u susjednom Lipiku, pa neka vam ne bude žao u subotu potegnuti do tog dijela Slavonije.

Desantni brodovi klase DBM osmišljeni su u bivšoj državi za potrebe JRM i trebali su zamijeniti više vrsta brodova. To se odnosilo na desantne tenkonosce-minopolagače (11 brodova), desante splavi–minopolagače (1), desantne brodove-minopolagače (1) i pomoćne jurišne tenkonsce (1). Ove brojke su iz Pregleda ratnih brodova i trajekata (SSNO, GŠ OS SFRJ, ZNGŠ za RM, Str. pov. br. 219-76/76, od 22.03.1988. godine). Promišljanje o ovakvim brodovima dugo je trajalo, što se dobro vidi i iz činjenice da su čak tri vrste brodova spale na po jedan primjerak. Za velika miniranja koristili bi se ovi brodovi, ali su najveći kapaciteti bili na popisnim trajektima. Manje minske zapreke mogli su polagati ostali brodovi borbene namjene i podmornice. Pored DBM-ova, za desant također bi se koristili popisni trajekti, ali i DJČ (30 brodova). Također su i većina ostalih brodova borbene i pomoćne namjene, te plovnih sredstava, mogli prevesti određeni broj vojnika/mornara u područje desanta ili na mjesta za zavaravanje i odvlačenje pažnje protivnika. Za prijevoz i ubacivanje specijalnih snaga vrlo efikasne su trebale biti podmornice, posebice diverzantske. VPO (Vojno-pomorska oblast) imala je na raspolaganju i avio-brigadu s helikopterima za desant i potporu, te zrakoplove za potporu. Imala je divizijun pomorskih diverzanata raspoređen u Divuljama, ali i dvije mornaričko-desantne brigade s mirnodopskim rasporedom u Šibeniku i Trebinju.

DBM-241 Krk na mrtvom vezu u Boki Kotorskoj (Photo: Siniša Luković/Vijesti.me)

Koliko je brodova tipa DBM trebalo biti  izgrađeno – nije mi poznato. Vjerujem više od dva. Naime, prvi je bio završen i predan naručitelju 1990., a drugog je pred porinućem zatekla agresija na Republiku Hrvatsku i početak Domovinskog rata. Brodove je gradio BSO (Brodogradilište specijalnih objekata) u Splitu. Prvi brod dobio je oznaku DBM-241 i ime Krk, klasa Silba. Brod zatečen u BSO Split porinut je u more 1992. i predan HRM 1993, godine. Brod je kvalitetno građen i ispunio je sve iz zadanih TTZ – znam to iz prve ruke od predsjednika povjerenstva koje je primalo brod. Drugi brod DBM-82 Krka je nešto modificiran u odnosu na prvi. Glavna razlika bila je u povećanju kapaciteta spremnika za pitku vodu, a ima razlika i u naoružanju. Zahtijevala se sposobnost vodonosca. Nakon rata, povlačenjem HRM s otoka i neformiranjem postrojbe mornaričko-desantnog pješaštva (a potrebna je bar jedna brigada), ovi brodovi su u velikoj mjeri izgubili jednu od glavnih namjena. To se odnosi i na popisne trajekte te na DJB (desantno-jurišni brod), nekad DJČ (desantno-jurišne čamce).

Prema TTZ i realizaciji istih, izgrađen je brod sa sposobnostima za široku uporabu za zadaće HRM, OS RH, ali i kao pomoć civilnim institucijama na obali i otocima. Brod spada u kategoriju ratnih brodova borbene namjene (desant, polaganje mina, prijevoz borbene tehnike) i ima sposobnosti broda pomoćne namjene (evakuacija, prijevoz civilnih službi, ograničena popuna vodom). Zbog solidnih uvjeta smještaja i velike palube, kao što smo saznali – brod se koristi i za obuku kadeta za potrebe HRM. Teško mi je izgovoriti nesuvisli izrijek kako su to polaznici studija „Vojnog pomorstva“. Ne znam postoji li itko razuman pa da stvarno misli da postoji vojno pomorstvo ili bilo koje drugo, osim naravno POMORSTVO. Ako su već inzistirali da se u studij ubaci riječ „vojno“ onda se mogao zvati „Vojno-pomorski studij“ ili „Studij pomorstva, smjer vojno-pomorski“ – što bi bilo i prihvatljivo za hrvatski jezik.

Taktičko-tehničke značajke broda su: deplasman, 540/945 t; protežnosti, 49,75*10,20*5,40 m; gaz na pramcu 1,52 m, gaz na krmi 2,60 m; pogon, dizel 2*1140 kW, brzina, ekonomska/maksimalna 12/12,5 uz; ekonomska daljina plovljenja, 1400 M; autonomija 12 dana; posada 27 članova, vrsta gradnje: čelik s povećanom tvrdoćom. To je osiguralo manju masu, a time manju istisninu i manji gaz, što ima dodatnu vrijednost pri desantu. Godina i mjesto gradnje 1992/93., Split; Naoružanje, topovi 2*30/II i 1*20/IV i oprema, tračnice za mine; ratni bojevi komplet, 30 mm, metak 4.000 komada, 20 mm, metak 4.800 komada, raketa „Strijela-2M“, 12 komada, PDRB (protudiverzantska ručna bomba) 96 komada; brodske zalihe, vode 160 t i goriva 52,4 t; brodska sredstva i uređaji, brod ima sva potrebna sredstva i uređaje za sigurnu navigacije, vezu, te radiološki detektor.

Ovo plovilo može prevoziti različite kombinacije borbene tehnike: od tenkova, topova, haubica i minobacača, do raznih vučnih ili opskrbnih vozila. Jedna od kombinacija je: 6 tenkova, 6 vučnih vozila, 6  MB 120 mm ili 6 topova B-1. Ukupan kapacitet tereta je 300 t. U ulozi minopolagača može krcati i naravno položiti 100 mina SAG-1 ili 170 mina SAG-2. Iako to u borbenim sposobnostima nije navedeno, uvijek se razmatrala mogućnost prijevoza 300, pa i više vojnika s kompletnim osobnim naoružanjem i opremom.

Radi se o ratnom brodu koji bi mogao imati značajnu ulogu u borbenim djelovanjima RH kao izrazito otočke države s mnogim prolazima u unutarnje morske vode. Ti prolazi su pogodni za miniranje, a postavljena minska polja mogu se efikasno braniti sustavima obalne obrane, udarnim pomorskim snagama (u prvom redu naoružanim protubrodskim raketama), ali i sa zračnim snagama. Tijekom rata težište prelazi na snabdijevanje otočkih snaga i stanovništva, a u završnici težište bi bilo na desantnim operacijama i oslobađanju okupiranih otoka i dijelova obale. U vrijeme mira na prvom mjestu su opskrba snaga HRM na otocima, pomoć civilnim strukturama, prevoženje snaga HKoV i, kako vidimo, pružanje potpore Hrvatskom vojnom učilištu u obuci kadeta HRM.

Jasno je kako se radi o vrlo važnom brodu iako je on izgubio svoju prvotnu namjenu, jer HRM nema razvijeno mornaričko-desantno pješaštvo, a snage na otocima su svedene na radarske postaje.

Nažalost, ovom pisanju nije povod njegova važnost i kvaliteta, nego pomorska nesreća – nasukavanje broda 29. srpnja 2022. oko 06:40 kod Tovarnika kod otoka Kornat, jugoistočno od otoka Velo šilo. Svakom pomorskom časniku, a posebno zapovjedniku broda i cijeloj zapovjednoj vertikali – iako na nekoj razini prestaje objektivna i stvarna odgovornost za nesreću – to je sigurno najveća mora. Ipak treba znati otkad se čovjek uspravio na dvije noge prema Charlesu Darwinu (iako je meni draže vjerovati kako Bog stvori čovjeka na sliku svoju, a što i ne mora jedno drugo isključivati) a možda i prije, čovjek je pokušavao ovladati velikim vodenim površinama. U početku je sredstvo bio obični balvan, kasnije izdubljeni balvan, pa brod na vesla, pa na jedra, i danas smo tu gdje jesmo. Uvijek je bilo nesreća i pomorskih katastrofa s većom ili manjom štetom, većim ili manjim gubitkom ljudskih života. Za očekivati je da će MORH (Glavni inspektorat obrane), GS OS RH ili HRM izići u javnost s pravim podacima o uzroku nezgode, naravno – vodeći računa o potrebi klasificiranja nekih podataka. Zbog svega ne treba bacati drvlje i kamenje na zapovjednika broda, posadu, pa i na organizaciju. Uz poštivanje običajnih regula nema zapreke boriti se za istinu u dobroj vjeri kako bi se stanje poboljšalo, a pomorski incidenti sveli na najmanju mjeru.

Nekadašnje Remontno brodogradilište Šibenik sada je ISKRA Brodogradilište

Ipak, zabrinjava ono što je poznatoi – a poznato je da su brodovi HRM u glavnini jako stari, gdje je ovaj jedan od mlađih. Obzirom na proračunski dio koji ide Mornarici, nema govora o kvalitetnom održavanju. Uz malo novaca uništena je tehničko-tehnološka baza HRM. Nestao je ili nestaje Brodarski institut, PCE je devastiran i ostao je bez kvalitetnog kadra, a ruku na srce – kakva je tehnološka opremljenost, HRM nema ni potrebe za izvrsnošću. Riješili smo se brodograđevnih kapaciteta i Remontnog brodogradilišta Šibenik i sad brod teglimo na isto mjesto u instituciju čiji je vlasnik sada stranac. Neki kapaciteti ipak bi trebali biti zaštićeni zbog nacionalne važnosti, a obrana mora je sigurno od nacionalne važnosti prvog reda. Zbog štednje tamo gdje ne treba, a i trošenja također tamo gdje ne treba, nema dovoljno dana i sati plovidbe, iako smo preuzeli NATO standard glede dana plovidbe za brodove prema klasama. Zbog neriješenog statusa ukrcanih osoba i njihovog „kalupljenja“ prema mjerilima Kopnene vojske i slobodnih dana nakon plovidbe nema ni prave obuke u luci baziranja jer su posade rijetko kompletne, a štedi se i na materijalu i gorivu. Nema govora o modernim taktičkim vježbaonicama, poligonima BOB, kabinetima s oružjem i opremom. Na žalost lažemo sami sebe pa se boravak na moru smatra i kad je brod privezan na lukobran u Komiži ili na nekom drugom mjestu. Čitao sam brodske dnevnike austrougarske mornarice. Na znak za isplovljenje strojari su na slijepo, bez svjetla, bili dužni uputiti strojeve, a oni koji se razumiju znaju kakvi su u to vrijeme bili glavni i pomoćni strojevi. Kada bi brod isplovio iz Pulske pomorske baze i prošao lukobran, iz svake topovske cijevi se ispaljivao minimalno jedan metak. Čemu je to služilo? Prvo provjeri ispravnosti topa, a nakon toga i obuci jer se nakon ispaljenog metka cijev morala očistiti, a nerijetko i top rastaviti.

Što se same pomorske nezgode tiče, neka o tome odluče nadležni, možda kao nekad Inspektorat obrane kad se desilo nešto slično kod Pirovca pa su prvi pristigli „znalci“ od kojih je jedan imao završenu Obranu i zaštitu, a drugi Akademiju Kopnene vojske. Ovaj drugi je bar volio jedrenje. Kada su vidjeli do koje razine i do koga seže odgovornost, slučaj su riješili na svoj način. Neke su zaštitili, a karijerom je platio jedan od najboljih mladih časnika koji je u tom trenutku bio na ispitnoj vježbi, ali…  Uostalom, upravo što je bio najbolji ili među najboljima dobio je taj brod. Preuzimanjem istrage spriječen je zapovjednik HRM da s kompetentnim ljudima istraži slučaj i donese pravičan, na činjenicama i zakonu zasnovan pravorijek. Bez velikog mudrovanja uzrok pomorske nezgode može biti – pogreška u navigaciji, kvar na brodu ili nepredviđena viša sila. Čak i kad se to utvrdi, treba dobro odvagnuti što je prouzročilo jedno od ova tri moguća razloga. Naravno, treba čuvati zapovjednika i posadu, te biti krajnje pošten. Nije lako, i ne treba biti lako, osuditi zapovjednika broda. Hrvatski mornari, želim vam svaku sreću i bar metar mora ispod kobilice ili bolje rečeno ispod propelera!

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini

Današnja najava Ministarstva obrane o sutrašnjem posjetu ministra obrane Marija Banožića Zemuniku i Divuljama podigla je neslućenu prašinu u javnosti. Prvo zato što u pozivu stoji da će „Ministar obrane sudjelovati u ponedjeljak 16. svibnja 2022. godine na 30. obljetnici preleta MIG-om pukovnika Ivice Ivandića u vojarni ‘Knez Trpimir’ u Divuljama, s početkom u 11:30 sati“. Potom se poziva i „predstavnike medija zainteresirane za sudjelovanje na 30. obljetnici preleta MIG-om pukovnika Ivice Ivandića, da dođu u ponedjeljak, 16. svibnja u vojarnu “Knez Trpimir” u Divuljama“. Pri svemu tome se MORH pravi kao da je danas, 15. svibnja, 30. obljetnica samo jednog preleta jednog MiG-a, iako je zajedno s Ivandićem preletio i Ivan Selak. No o tome se danas dosta pisalo širom hrvatskih medija, pa ćemo taj dio preskočiti, ne bi li došli do večerašnjeg priopćenja, odnosno „Pojašnjenja MORH-a vezano za otkrivanje eksponata MiG-a 21 u vojarni ‘Knez Trpimir’“.

Postavljanje tzv. “Osvetnika Vukovara” u Divuljama (Photo: Screenshot)

U tom famoznom pojašnjenju MORH tvrdi da su „Oružane snage, odnosno Hrvatsko ratno zrakoplovstvo; željeli dati obol pukovniku Ivici Ivandiću koji je preletio s aerodroma Ponikve pokraj Užica u Srbiji na aerodrom Split. Naime, pukovnik Ivandić jedini je od pilota koji su za vrijeme Domovinskog rata preletjeli u Hrvatsku, čiji prelet još nije obilježen postavljanjem eksponata MiG-a“.

MiG na ulazu u Pleso

MORH potom podsjeća:

„U spomen na prelete drugih pilota već su postavljeni eksponati:

MiG kojim se obilježava prelet brigadira Ivana Selaka postavljen je na ulazu u vojarnu ‘Pukovnik Marko Živković’ na Plesu.
MiG kojim se obilježava prelet pukovnika Danijela Borovića postavljen je na ulazu u vojarnu ‘Hrvatski branitelji Istre’ u Puli.
MiG u spomen na prelet stožernog brigadira Rudolfa Perešina postavljen je u Gornjoj Stubici“.

Ponovit ćemo još jednom MORH-ovu tvrdnju: „MiG kojim se obilježava prelet brigadira Ivana Selaka postavljen je na ulazu u vojarnu ‘Pukovnik Marko Živković’ na Plesu“. Dragi i nesposobni naš MORH!

Errata corrige

102 ili Osvetnik Dubrovnika – jedini preostali autentični MiG-21

MiG kojim se obilježava prelet brigadira Selaka NIJE postavljen na ulazu u vojarnu „Pukovnik Marko Živković“ na Plesu. Letjelica Mig-21US, navodno svojedobni nosilac službene oznake 161, na ulazu u vojarnu na Plesu postavljen je 2006. godine povodom 15. obljetnice Hrvatskog ratnog zrakoplovstva!

Za razliku od toga, MiG-21 „Osvetnik Dubrovnika“ (i to stvarna letjelica službene oznake 102), postavljen je u dvorištu Zrakoplovno tehničkog centra povodom 10. obljetnice ZTC-a („Dan ZTC-a“), budući da „odražava sedamdesetogodišnju tradiciju održavanja vojnih zrakoplova na ovom mjestu, a ujedno je simbol zrakoplovstva u Domovinskom ratu“. Svečano je bio otkriven 14. rujna 2020. – što piše i u MORH-ovom priopćenju koje se još uvijek može naći na web-stranici Ministarstva – što je otprilike 2 mjeseca nakon što je Mario Banožić imenovan ministrom obrane.

Pa kad već piše „pojašnjenja“, niz PR-ovaca u Ministarstvu obrane mogao bi si bar pogledati elementarne činjenice vezane uz temu o kojoj pišu.

Recimo, mogli bi se i prestati praviti da je sutra postavljeni MiG u Divuljama stvarno Ivandićev „Osvetnik Vukovara“. Naime, MiG-21bisK (s/n 17167), kojim je Ivica Ivandić 15. svibnja 1992. preletio s aerodroma Ponikve u Split nažalost više ne postoji. Nije posebna tajna da je taj konkretni avion srušen 14. rujna 1993: godine iznad sela Stipan u općini Gvozd, a da je tom prilikom nažalost poginuo pilot Miroslav Peris. Dakle, svako daljnje prikazivanje nekakvog MiG-a kao „Osvetnika Vukovara“ čisti je falsifikat – i tehnički i povijesni. S time bi trebalo prestati, jednako kao i s dezinformacijama koje Ministarstvo obrane sve češće širi pod parolom službenih informacija te reakcija!

MORH ne poznaje činjenice iz vlastite/nedavne prošlosti

Pred pravosuđem njemačke pokrajine Schleswig-Holstein već godinama traje postupak protiv kolekcionara oružja, kojem je početkom srpnja 2015. izvršena službena zapljena blistavih vrhunaca njegove privatne zbirke iz podruma obiteljske kuće, o čemu smo već i tada pisali na portalu Obris.org. Ondje je nađen veliki broj uporabnih predmeta, propagandnih uradaka, stotinjak lutki s kompletnim odorama, kao i raznolike umjetnine iz perioda nacističke Njemačke, što nije samo po sebi kažnjivo, budući ih kolekcionar nije činio dostupnima široj javnosti, što  brane njemački propisi. No, problematična je zapravo bila ilegalna nadogradnja njegove legalne zbirke od oko 65 komada vatrenog oružja – koja je među ostalim obuhvaćala i tenk Panzerkampfwagen V Panther (Sd.Kfz. 171) Ausf. A, protuzračni top 8,8 cm FlaK 37, torpedo tipa G7A, mužar tipa “5 cm Granatwerfer 36”, i veliki broj ručnog naoružanja, uz što se nedopušteno našlo još i oko 1.500 komada raznoga streljiva.

Za čitavu ovu zbirku lokalne su vlasti općenito saznale temeljem prijave svojih kolega iz Berlina, koji su sve to vidjeli tijekom prethodnog pretresa doma ovog kolekcionara – gdje se kod njega tražilo neke ukradene umjetnine iz doba njemačkoga nacizma. Nakon što je 2. srpnja 2015. godine, uz svesrdnu pomoć oko 20 pripadnika njemačkih Oružanih snaga te niza vojnih vozila, u gradiću Heikendorf (desetak kilometara sjeveroistočno od centra Kiela) konačno izvedeno uklanjanje i spomenutog tenka – gdje je nedostatak gusjenica navodno bitno otežalo posao – započelo je pravno nadmetanje koje traje još i danas. Na glavnoj raspravi koja je konačno započela 28. svibnja ove godine pred pokrajinskim sudom u Kielu, tamošnje državno odvjetništvo tražilo je oštrije kazne, među kojima i novčanu u iznosu od oko 500.000 eura za kolekcionara, nekad davno uspješnog posrednika u financijskim uslugama.

Kolekcionar (u sredini) tijekom ljetošnjih sudskih ročišta

Suočena čak i s mogućom kaznom zatvora u trajanju od jedne do pet godina, obrana je kroz više ročišta tijekom zadnja dva mjeseca pokušavala sve to svesti na neku normalniju i prihvatljiviju razinu. No, srž postupanja svela se na sučeljavanje stručnih vještačenja o tome je li zaplijenjena tehnika još u ikakvom uporabljivom stanju (pa time potpada pod specijalne propise o nadzoru vojnog naoružanja) ili ipak nije. Dok se optužba tu oslanjala na mišljenja saveznih vlasti nadležnih za izvoz naoružanja (Bundesamtes für Wirtschaft und Ausfuhrkontrolle – BAFA), kolekcionar je uspješno dokazao kako su njemu same njemačke Oružane snage potvrdile da tenk više nije vojno oružje, nakon što su mu – među ostalim – svojedobno naplatili i 28.000 eura za troškove demilitarizacije (varenja ploče na početku cijevi i uklanjanja zatvarača, te vađenja motora), dok je i njegovu mužaru iz istog razloga bila bušena cijev. No, kako izgleda, stvari možda stoje drugačije po pitanju drugog prominentnog eksponata njegove zbirke, budući se iz vještačenja čulo  da “samo kod zaplijenjenog protuzračnog topa bi se i dalje moglo raditi o vojnome oružju” – koje je 2003. stečeno zamjenom s jednim drugim kolekcionarom, također saslušanim pred ovim sudom, koji nije sumnjao u demilitarizirani status ovog eksponata, budući mu je u cijev navodno bio usađen onesposobljavajući klin. Doduše, tu bi problem moglo biti i streljivo, kojeg danas više baš i nema, dok bi se troškovi ikakvog organiziranje njegove nove proizvodnje prema iskazima vještaka mogli kretati i do 200.000 eura po komadu. Kako bilo da bilo, od vlasnika svih ovih stvari, kojeg njemački mediji navode tek kao Klaus-Dieter F. – koji je u trenutku zapljene bio u kasnim 70-tima, a sada broji 84 godine života – očekuje se i da ugovori neki novi te prikladniji smještaj za problematične stvari iz svoje zbirke. Kako navode njegovi odvjetnici, za njegova je Panthera zainteresiran jedna muzej iz Sjedinjenih Američkih Država, a brojni kolekcionari su se navodno javili i za brojne druge, manje stvari iz ove fascinantne privatne zbirke.

Na današnjem sudskom ročištu u Kielu, oko 60 kilometara sjeverno od Hamburga, odvjetnici obrane nastojali su dokazati da spomenuta zbirka svojim eksponatima ne krši njemački Zakon o kontroli vojnog naoružanja (Kriegswaffenkontrollgesetz), kojim se regulira proizvodnja, prodaja, posjedovanje i transport vojnog oružja. Pri tome, oni navodno nastoje i da se novčane sankcije svedu na iznos visine oko 50.000 eura, dokazujući da zapljenjeni predmeti više nisu vojno oružje – za spomenuti Panther-tenk tvrde kako više nije funkcionalan, a i da je ionako 1970-tih bio u Velikoj Britaniji kupljen pod otpad, pa onda mukotrpno restauriran. Za to vrijeme optužba, naravno, tvrdi kako je svo to naoružanje i dalje itekako uporabljivo. Iduće ročište ovog višegodišnjeg pravnog spora očekuje se u srijedu, 28. srpnja, a postoje naznake da bi čitav slučaj mogao biti i konačno riješen za koji tjedan, početkom ovoga kolovoza.

U svjetlu događanja posljednjih tjedana, te ponovno vidljivog oživljavanja prijetnje domaćih desnih milicija u Sjedinjenim Američkim Državama, u fokusu javnosti je i masivna količina vatrenog oružja u privatnim rukama. No, dok jedna strana insistira na drugom amandmanu Ustava SAD, druga strana upozorava na neprimjerenost vojnog i automatskog oružja za tamošnji civilni kontekst. Pri tome se danas ta množina naoružanja uzima kao normalna za SAD, bez obzira na činjenicu da to nije uvijek bilo tako, i da se uvelike radi o novijem stanju stvari, koje je uvelike unutarnjopolitičke prirode. Baš smo na tu temu odlučili prenijeti zanimljivi tekst napisan prije više od dva desetljeća.

Richard Henry Lee, jedan od tvoraca američkog Ustava, je zapisao: „… Za očuvanje slobode je nužno da čitavo građanstvo uvijek posjeduje oružje, te bude poučavano još u ranoj dobi kako ga koristiti“. Danas je vatreno oružje gotovo nerazdvojni dio identiteta SAD-a kao nacije. Prema nekim istraživanjima danas u Sjedinjenim Američkim Državama postoji više komada vatrenog oružja nego ljudi. Nacionalni heroji su ondje naoružani ljudi s granice, cowboyi, Teddy Roosevelt (predsjednik SAD s početka 20. stoljeća, poznat po tome kako se nikad nije odvajao od svoga štapa za hodanje i lovačke puške). Pritom, bez obzira na stajalište puka, bez obzira je li netko osobno za slobodno posjedovanje oružja ili protiv, nitko zapravo ne preispituje činjeničnu podlogu takve slike svijeta. Pitanje je, dakle, je li vatreno oružje doista neodvojiv dio povijesti SAD-a već preko 400 godina?

Početak za vrijeme američke revolucije

Na prvi pogled, to je pitanje apsurdno. Ta već od prvih naselja na novom kontinentu vlasti engleskih kolonija zahtijevale su od svakoga slobodnog građanina posjedovanje vatrenog oružja za potrebe samoobrane. Više od stoljeća i pol kasnije, u Ustavu se spominje građanin-vojnik u drugom amandmanu koji glasi: „Budući kako je dobro uređena milicija i pravo građana da drže i nose oružje nužno za sigurnost slobodne države, ono ne će biti ograničavano“. Treba imati na umu kako ta odredba, iako nejasna i arhaična, čini osnovni zakonski oslonac pravu slobodnog držanja vatrenog oružja u SAD-u danas.

Napominjemo kako pojam milicije o kojem ona govori ne smijemo miješati s policijom. Pri spominjanju milicije radi se o vojnicima, postrojbama koje haaški Pravilnik o zakonima i običajima rata na kopnu od 18. listopada 1907. opisuje kao skupine građana koje stoje pod zapovjedništvom odgovorna zapovjednika, čiji su pripadnici vidljivo i jasno označeni, koje svoje oružje nose na jasno vidljiv način, te koje se u svojim djelovanjima pridržavaju odredbi međunarodnoga prava. Danas u SAD-u razlikujemo organizirane milicije (Nacionalna garda, Pomorska milicija) i neorganizirane milicije (čiji su pripadnici sve one sposobne osobe koje nisu u sklopu Nacionalne garde ili Pomorske milicije). Dok  pristaše ograničenja prava posjedovanja i nošenja vatrenog oružja smatraju da je pojam „dobro uređene milicije“ dovoljno pokriven postojanjem  institucija, kao što su Oružane snage SAD-a te Nacionalna garda, svi oni koji se takvim ograničenjima protive – ukazuju kako je vidljivo da tvorci Ustava SAD-a pod pojmom milicije misle ponajprije i gotovo isključivo na skupine naoružanih građana koji svojim djelovanje predstavljaju djelatnu branu tiraniji svake vrste. Danas je takvo slobodnije tumačenje te pravne norme postalo osnovom za organiziranje brojnih skupina radikalno desne političke orijentacije. No, vratimo se u prošlost, u doba nastajanja SAD-a i promotrimo na temelju dostupnih dokumenata kako su tada stvari zapravo izgledale.

Goloruka nacija

Britanci pucaju po američkoj miliciji, bitka kod Lexingtona, Massachusetts, 19. travnja 1775.

Jedan od dobrih izvora za promatranje ondašnjega života su oporuke, dokumenti kojima ljudi svojim nasljednicima prenose prava i imovinu. Njima se u svom radu bavio Michael Bellesiles, profesor iz Atlante, koji je pregledao više od tisuću oporuka iz razdoblja između 1765. i 1850. U svim tim dokumentima ljudi navode dugove, novčane iznose, zemljišne čestice, ali i besmislice poput svinutih žlica i razbijenih boca, koje trebaju pripasti njihovim nasljednicima. Ipak, u manje od 15 posto oporuka što potječu iz razdoblja 1765. do 1790. navodi se i vatreno oružje raznih vrsta kao predmet nasljeđivanja. Pritom je više od polovice navedenog oružja označeno kao neispravno. Veći dio svega toga oružja pripadao je ljudima u južnim krajevima SAD-a, što je vjerojatno posljedica uporabe robovske radne snage te potrebe njezinog nadgledanja.

Isto tako su nekad bila uobičajena i popisivanja vlasnika vatrenog oružja, praksa koju bi danas u SAD-u zasigurno smatrali zadiranjem vlasti u slobode pojedinaca. Primjerice, država Massachusetts izvela je nekoliko takvih popisivanja: do 1840. godine tek je oko 11 posto tamošnje populacije posjedovalo vatreno oružje. Radi se o saveznoj državi koja je predstavljala jedan od dva središta proizvodnje vatrenog oružja u SAD-u. Na početku rata godine 1812. ta je država u svojim zalihama imala više kopalja nego vatrenog oružja. Belesiles nadalje tvrdi kako je takvo stanje bilo i u ostalim saveznim državama. Dakle, u doba prije 1850. jedva deset posto pučanstva SAD-a posjedovao je vatreno oružje. Prema tome, suprotno od popularnih vjerovanja, te suprotno slovima zakonskih tekstova, u prvoj polovici povijesti SAD-a vatreno oružje je bilo rijetko. Posebno ga je malo bilo izvan gradova i uz granicu s divljinom, baš u onim područjima za koja se vjeruje kako je bilo najčešće. Amerika u stvarnosti nije stvorena privatnim posjedovanjem vatrenog oružja.

Milicija savezne državeTennessee u ratu 1812.

Nakon ovog uvida u odnos privatnih osoba prema vatrenom oružju, treba se osvrnuti i na stanje u postrojbama milicija, u kojima su trebali služiti svi sposobni i odrasli muškarci. Upravo toj skupini pripadaju brojne postrojbe što su se istaknule u ratu za neovisnost SAD-a od Velike Britanije. Tijekom prve polovice 19. stoljeća držalo se kako to trebaju biti postrojbe građana koji u trenucima potrebe za državu služe opću vojnu obvezu. No, za većinu tih postrojbi bi se prema povijesnim dokumentima moglo reći kako u najmanju ruku nisu bile ozbiljne. Možemo tako zapaziti novinske članke iz tog doba što okrutno opisuju natjecanje u gađanju vatrenim oružjem koje je priredila milicija države Pennsylvanije. Oni pišu: „Veličina mete je dobro poznata i precizno izmjerena. Točno je veličine i oblika prosječnih stajskih vrata“. Pošto nitko od sudionika nije pogodio metu, pobjednikom je proglašen onaj koji je najmanje promašio. Nakon toga ne čudi odluka milicije mjesta Oxford u saveznoj državi Massachusetts, koja je 1823. izglasala prestanak javnih vježbi gađanja vatrenim oružjem jer su one predstavljale izvor poniženja za njihove sudionike.

Osim tih podataka o neodgovarajućoj uvježbanosti pripadnika, mogu se vidjeti i zapisi o nedostatku vatrenog oružja za naoružavanje takvih jedinica. Tako satnik Charles Johnson 1775. iznosi pred skupštinu savezne države New Hampshire činjenicu kako manje od polovice ljudi u njegovoj postrojbi ima vatreno oružje, dok cijela postrojba na raspolaganju ima jedva pola kilograma crnog puščanog praha na svakih 20 ljudi. Isto se tako zapovjednik postrojbi milicije u saveznoj državi Massachusetts žalio 1834. kako se na pozive za službu odazivaju samo „… siromasi, lijenčine, stranci, pijanci i općenito otpad društva“. Savezna država Delaware je bila jedna od nekoliko onih koje su tom žalosnom stanju pokušale doskočiti uvođenjem posebnih novčanih kazni za ljude koji su izbjegavali odazvati se pozivima za službu u miliciji. Do 1816. su od te prakse odustali, a 1827. su ponovno zakonodavno regulirali pitanje milicije, što je zatim dovelo i do pada pokrajinske vlade. U ovom svjetlu treba promatrati i otkriće generala Winfielda Scotta 1830. kako je milicija savezne države Floride praktično nenaoružana – što je zanimljivo zbog pojedinosti kako su baš oni u tom trenutku bili usred rata s Indijancima plemena Seminole koji su uskoro nakon toga gotovo istrijebljeni.

Neuspjeh koncepta opće milicije

Američka Harpers Ferry musketa .kalibra .69 iz 1816. godine

Svi ti podaci navode nas na zaključak kako su u to vrijeme primjerci vatrenog oružja u SAD-u bili rijetki. Ta činjenica nas ne bi trebala čuditi ako znamo kako su se puščani mehanizmi uglavnom uvozili (isto kao i puščani prah), dok je jedan primjerak vatrenog oružja svojom cijenom odgovarao jednogodišnjem prihodu prosječne stočarske ili ratarske obitelji. Za usporedbu spomenimo samo kako je danas cijena pojedinog primjerka vatrenog oružja jednaka trodnevnoj prosječnoj zaradi u SAD-u. Oružje je tražilo i opsežnu stalnu brigu, što je bio utrošak vremena koji si mnogi nisu mogli priuštiti. Čak kad je građanin i skupio sredstva za nabavu vatrenog oružaj, to nije bilo jednostavno zbog malog broja primjeraka na tržištu. Naime, prije građanskog rata u SAD-u su postojala samo dva središta izrade vatrenog oružja, Harpers Ferry u saveznoj državi Virginija i Springfield u državi Massachusetts. Njihova ukupna proizvodnja nije bila dostatna za podmirenje ni osnovnih obrambenih potreba države. U pokušaju opremanja milicija Kongres je 1793. godine naložio kupovinu 7.000 musketa, ali je u slijedećih godinu dana uspio doista pribaviti samo 400 komada.

Za današnje pojmove začudna je pojava kako se nešto kasnije nije uspjelo naoružati ljudstvo milicija ni u situaciji kad je vatreno oružje bilo dostupno na zahtjev i bez naknade. Godine 1808. poduzeta je najveća akcija naoružavanja milicija, u kojoj su vlasti obećale kupiti vatreno oružje za sve bijele odrasle muškarce u zemlji. Od pojedinih se postrojbi samo tražilo neka prijave koliko pripadnika imaju, pa bi zatim dobile i toliko komada oružja. Do 1839. taj je postupak prijave u državi Massachusetts prošlo manje od pola postrojbi milicije. Diljem Sjedinjenih Država je zanemarivanje uništavalo samu ideju opće milicije u kojoj služe svi građani. Gotovo nije bilo postrojbe čiji veliki problem nije bila opća nebriga pripadnika prema oružju koje su zaduživali, kao i neodazivanje građana na pozive za službu u postrojbi. Velikim dijelom treba sve to pripisati i lošem glasu koji je pratio postrojbe milicije među građanstvom. Krajnji učinak nabrojenih činjenica bio je opći prestanak sazivanja milicija, čime je do 1840. okončana ideja milicije koja je vodila tvorce Ustava SAD u njihovu zakonodavnom radu. Postavlja se, dakle, pitanje o trenutku kad je građanstvo SAD počelo masovno nabavljati vatreno oružje? Razdoblje u kome je došlo do velikih promjena je ono od 1861. do 1865. godine, dok je pokretač promjene osim građanskoga rata bila i industrijalizacija koja se zahuktala.

Rat i naoružavanje nacije

The Hempstead Rifles, dragovoljačka milicija iz Arkadelphije, Arkansas,1861

Američki građanski rat bio je jedan od prvih sukoba u kojima veliku ulogu imaju moderna sredstva transporta i tehnologije masovne industrijske proizvodnje. Vojne postrojbe su vlakovima prebacivane na svoja odredišta i opremane najmodernijim onodobnim naoružanjem. Naravno, i količina proizvedenog naoružanja je znatno porasla, pri čemu se nudio niz konstrukcija, od vrlo djelotvornih i pouzdanih do, blago rečeno, bizarnih. Tako su državni pogoni u Springfieldu, savezna država Massachusetts, u godinu dana, od srpnja 1863. do srpnja 1864. proizveli preko 600.000 komada vatrenog oružja – što je više nego ukupna proizvodnja u prijašnjih 70 godina postojanja tih pogona. Sjeverna Unija, preko svog Odsjeka za opremanje naoružanjem (Ordnance Department) u razdoblju od 1861. do 1866. na oružje je potrošila oko 179 milijuna tadašnjih dolara, što odgovara današnjem redu veličine od oko 2,5 milijarde USD. Velik dio toga novca otišao je novim proizvođačima koji su se pojavili s porastom potražnje za vatrenim oružjem. Jedan od prvih je bio Samuel Colt, začetnik masovne proizvodnje oružja. Između 1836. (kad je otvorio svoju prvu tvornicu) i 1861. njegova se godišnja proizvodnja kretala oko nekoliko tisuća primjeraka na godinu; do 1865. Colt se pretvorio u najvećega privatnog opskrbljivača sjevernjačke vojske ručnim vatrenim oružjem. On je tijekom sukoba uspio prodati čak 386.417 komada raznog oružja. I cijena po primjerku osjetno je pala, pa tako revolver Colt Peacemaker na kraju rata stoji samo 17 dolara, što odgovara dvomjesečnim radničkim primanjima toga doba.

Tijekom tog ratnog sukoba se, osim proizvodnje oružja, u mnogome povećao i broj vlasnika vatrenog oružja. Na početku sukoba sjeverna je Unija posjedovala oko 300.000 glatkocijevnih musketa i oko 27.000 pušaka s izžljebljenim cijevima, dok je Konfederacija imala oko 150.000 komada raznovrsnog oružja. Tome treba pribrojiti još i nekoliko desetaka tisuća raznih komada vatrenog oružja u privatnim rukama. Tijekom rata Unija je kupila ili izradila daljnjih 3,5 milijuna komada raznovrsnog oružja, kao i preko milijardu komada naboja i perkusijskih kapica. Uz to je uvezla vatreno oružje iz Europe u vrijednosti od deset milijuna tadašnjih dolara. Tako je, kad se sve zbroji, samo Unija izdala svojim vojnicima preko četiri milijuna komada vatrenog oružja, što predstavlja osam puta veću količinu od ukupne količine vatrenog oružja u SAD-u prije tog sukoba. Važno je napomenuti kako je sve to oružje ostalo u rukama svojih korisnika i nakon kraja rata. Želeći započeti obnovu, pobjedničke sjevernjačke snage dopustile su kako svojim, tako i pobijeđenim vojnicima Konfederacije odlazak kući s oružjem. Valja naglasiti kako su pri vrhuncu rata oružane snage Unije brojale oko 1,5 milijuna ljudi, dok su snage Konfederacije imale oko milijun naoružanih ljudi. Pritom se (bar teorijski) željelo postići da svaki vojnik otkupi od države oružje koje je zadržao, no do ozbiljnijih pokušaja naplate tih sredstava nikad nije došlo.

Tako je građanski rat pretvorio SAD od zemlje s nekoliko stotina tisuća komada vatrenog oružja u zemlju s nekoliko milijuna komada. Taj je rat naoružao Sjedinjene Države, a ne neka urođena vjera u slobodu nošenja i posjedovanja vatrenog oružja. Osim toga, izazvao je i val kriminala koji se proširio zemljom. U nekoliko je godina nakon njegova završetka strelovito porastao broj ubojstava, pa se vatreno oružje pojavljuje kao najzastupljenije sredstvo pri ubojstvima. Taj val zločina je i glavni „krivac“ što nakon kraja rata nije opala proizvodnja i posjedovanje oružja.

Promjena pogleda na oružje

Reklama za oružje poduzeća Colt, oko 1850. godine

Drugi veliki razlog nastavka proizvodnje oružja i njegove popularnosti je i činjenica kako se gledanje na vatreno oružje promijenilo. Tako već tijekom tridesetih i četrdesetih godina 19. stoljeća u SAD-u, po uzoru na Veliku Britaniju, lov postaje popularna razonoda bogatih. Pojavljuju se specijalizirani časopisi o oružju, njegovoj primjeni i održavanju, a 1836. započinje i prva velika reklamna kampanja Samuela Colta, usmjerena na povećanje prodaje vatrenog oružja u urbanim krajevima SAD-a. Tako on pokazuje prednost vatrenog oružja nad klasičnim hladnim oružjem u nizovima otvorenih demonstracija (dijelom vezanih i uz suđenje njegovu bratu zbog ubojstva sjekirom!). On je i vrlo uspješan u stvaranju političkog pritiska u korist svojih ideja (predsjednik Andrew Jackson dobiva revolver Colt na dar), gdje uvodi i novine kao što je plansko pozivanje članova Kongresa SAD na svečane gozbe.

Svoje napore Samuel Colt ponajprije usmjerava na novu srednju klasu koja je u nastajanju. Kako većina njegovih kupaca ne zna rabiti vatreno oružje, kratke ilustrirane upute otisnute su na tkanini za čišćenje što ju isporučuje sa svakim primjerkom oružja. Uspjeh te kampanje se vidi i u tome kako se u oporukama načinjenim između 1830. i 1850. podvostručio broj onih u kojima se u ostavini spominje i vatreno oružje.

Mit i politika

Uz sve te promjene, učestalost vatrenog oružja je tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina 19. stoljeća ostala daleko od njegove univerzalne prisutnosti, čak i u krajevima tzv. Divljeg zapada. Popularna slika tih područja stavlja vatreno oružje u ruke svakome tko je ondje prebivao. Pritom je relativno jednostavno utvrditi kako se tu zapravo radi o mitu koji je svijetom proširen potkraj 19. i tijekom 20. stoljeća, prvo putujućim cirkusima – poput onoga kojeg je držao Buffalo Bill – a zatim kroz filmove i romane. U stvarnosti su industrijalizirani gradovi istoka SAD-a bili mnogo nasilnija mjesta od najozloglašenijih stočarskih gradova. Tako Robert Dykstra u svojoj studiji o gradu Dodge City u saveznoj državi Kansas, poznatom po obračunima vatrenim oružjem i djelovanju Whyata Erpa, govori kako je ondje u razdoblju od 1876. do 1885. od vatrenog oružja poginulo samo15 ljudi, što je u prosijeku 1,5 mrtvih po sezoni. Gradovi kao Tombstone u Arizoni ili spomenuti Dodge City, koje narodna predaja navodi kao klasične primjere opasnih mjesta Divljeg zapada, imali su prema ostatku tadašnjeg SAD-a vrlo nisku stopu ubojstava, među ostalim i zbog mjera privremene zapljene vatrenog oružja na ulazima u grad (koje bi se podiglo pri odlasku). New York se u tadašnjim novinama naziva „rajem za ubojice“, a tisak proziva državna tijela za opću nezainteresiranost, tražeći bar osnovnu sigurnost na ulicama.

Kad se svi ti elementi uzmu u razmatranje, vidi se kako potkraj 19. stoljeća u SAD-u postoje osnovni preduvjeti za gledanje koje je danas tako čvrsto ukorijenjeno. To su, naime, masovno privatno posjedovanje vatrenog oružja, kao i jaka industrija koja proizvodi jeftino oružje koje si svatko može priuštiti. Ono što je tada još nedostajalo bio je dojam kako nošenje oružja ima samo po sebi neki viši smisao.

Kult oružja kao jamstvo osobnih sloboda javlja se tek nedavno, kad dolazi do promjene u djelovanju Nacionalne udruge strijelaca (poznate pod nazivom „National Rifle Association“ – NRA). Radi se o organizaciji utemeljenoj u studenom 1871. godine, koja se sve do 2. svjetskog rata usko vezala uz Oružane snage SAD i njihove pripadnike, a uživala je i jaku državnu potporu. Ona je služila za okupljanje i izobrazbu ljubitelja vatrenog oružja, pri čemu je to oružje većinom bilo vojnoga podrijetla, a članovi su pretežito bili vojno osoblje. Nakon 2. svjetskog rata njezin se značaj mijenja i ona počinje sve više okupljati sportske ljubitelje oružja, počinje podupirati strijeljački šport i lov. U to se doba ta organizacija, iako utjecajna, nije mnogo miješala u pitanje zakonodavnog reguliranja prava na nošenje i posjedovanje vatrenog oružja. To se postupno mijenja potkraj šezdesetih godina 20. stoljeća. Hanlon Carter, vođa jedne od frakcija unutar NRA, postupno organizaciju mijenja i politizira. NRA se početkom osamdesetih godina svrstava uz Republikansku stranku. Postupno svojom pojačanom aktivnošću sve više u javnosti učvršćuje i politički jača stav kako je ključ osobnih sloboda pojedinaca u SAD-u baš u slobodi posjedovanja i nošenja vatrenog oružja. Pritom ostaje otvoren problem vatrenog oružja koje dospije u krive ruke, i teških posljedica koje time nastaju. Baš je sučeljavanje načelnih sloboda s jedne, i teških ljudskih žrtava s druge strane, ona točka na kojoj će se i ubuduće lomiti koplja u SAD-u.

Wayne LaPierre u potpori politike

Ova politizacija udruge NRA nastavila se tijekom protekla dva desetljeća, da bi vrhunac dostigla u vrijeme američkih predsjedničkih izbora 2016. godine i godinama koje su uslijedile. Dok je NRA u tri prethodna izborna ciklusa pojedinačno ulagala oko milijun USD, i time poduprla pobjednika u 11 od 14 kampanja, u izborima za Senat 2014. godine investirala je 20,6 milijuna USD u pet ključnih izbornih utrka – te poduprla republikanske pobjednike u njih svih pet. Izborna trka Donalda Trumpa i još šest republikanskih kandidata NRA je koštala oko 50,2 milijuna USD (96 posto njihovih ukupnih vanjskih plaćanja) – a pobjedu su odnijeli i Trump i pet poduprtih kandidata (osim Nevade, koja je izabrala demokrata Harry Reida, usprkos NRA donaciji od oko 2,5 milijuna USD njegovom republikanskom protivniku). Ovo aktiviranje NRA u politici, zajedno s rekordnim trošenjem sredstava udruge u privatne svrhe predsjednika Wayne LaPierrea, doveli su početkom kolovoza 2020. do pokretanja poreznih istraga u saveznoj državi New York, gdje je NRA od svog osnivanja pravno registrirana. U tijeku pravne bitke koja je uslijedila temeljem optužbi o pronevjeri oko 63 milijuna USD tijekom zadnje tri godine, treba spomenuti i proglašenje bankrota te udruge 15. siječnja 2021. godine – što je vjerojatno dio strategije o njenoj ponovnoj registraciji u politički potencijalno prijateljskijoj atmosferi američke savezne države Texas.

*ovaj je tekst pod originalni naslovom “Naoružana nacija: bajka ili stvarnost?” autor Igor Tabak objavio u negdašnjem, davno ugašenom tjedniku Ministarstva obrane Republike Hrvatske “Velebit”. Članak je izašao u razlomljen u dva dijela, početkom listopada 1999. godine. 

Za Charlesa Elwooda »Chucka« Yeagera nije bilo prepreke koju nije mogao prevladati. Jedan od petoro djece farmera iz Zapadne Virginije, u rujnu 1941. postao je vojnik Ratnog zrakoplovstva, mehaničar jer zbog svojih godina i obrazovanja nije bio kandidat za pilotsku školu, ali je zbog iznimno oštrog vida (jednom je kao lovac pogodio jelena na 550 metara) i prirodnog talenta za letenje ipak uspio preći u pilote i 1943. završio obuku. Poslan je u Englesku, i nakon svoje osme letačke misije, kad je već imao jednu pobjedu u zračnom dvoboju, oboren je nad Francuskom. Priključio se maquijima, francuskim partizanima, koje je naučio vještini izrade bombi, i uz njihovu pomoć dospio do Španjolske i natrag u Englesku. Usput je zaradio Brončanu zvijezdu, kad je tijekom pogibeljnog prelaska Pirineja spasio drugog oborenog pilota s kojim je putovao da ne umre od pothlađenosti.

Propis da se oboreni i izvučeni piloti ne šalju ponovo u borbu, da ne bi u slučaju ponovnog obaranja pod mukama otkrili detalje o Pokretu otpora koji im je pomagao, priječio je njegov povratak na nebo, ali su on i još jedan pilot uspjeli doći do samog Dwighta Eisenhowera, glavnog zapovjednika savezničkih snaga, sa svojim zahtjevom da ponovo lete, jer su savezničke snage ušle u Francusku te se maquiji više ne skrivaju već otvoreno bore protiv Nijemaca. Eisenhower je odobrio njihov zahtjev i 12. listopada 1944. Yeager je postao »as u jednom danu« – tog dana je u izravnim borbama oborio pet njemačkih pilota. Rat je završio s naslovom zračnog asa; u karijeri je ukupno imao 11.5 pobjeda.

Zbog svojeg iskustva kao mehaničar prije letačke karijere, Yeager je bio izvrstan izbor za probnog pilota, te je odabran da prvi u novom mlažnjaku Bell X-1 pokuša letjeti brže od zvuka. Taj zrakoplov, kao i svaki na kojem je Yaeger letio od P-51 Mustanga u ratu nadalje, zvao se »Glamorous Glennis« po njegovoj djevojci i kasnije supruzi, s kojom je bio u braku od 1945. do njezine smrti 1990. Dan prije zakazanog leta, Yeager je u padu s konja slomio dva rebra, ali i pored užasnih bolova nije htio odustati; otišao je civilnom umjesto vojnom liječniku da mu previje rebra, a kolega pilot kojem je jedinom rekao za svoju ozljedu prošvercao mu je u kabinu dršku metle da bi Chuck njome mogao zatvoriti kabinu, jer od bolova nije mogao podići ruku. Uprkos svemu, Yeager je tri godine i dva dana nakon svojeg borbenog podviga nad Francuskom, 14. listopada 1947. leteći nad Kalifornijom na visini od 13.700 metara postigao brzinu veću od Mach 1 kao prvi pilot kojem je to uspjelo. Šest godina kasnije postao je s kolegom kopilotom prvi čovjek koji je probio barijeru Mach 2, dvostruku brzinu zvuka, a kad su mornarički piloti oborili njihov brzinski rekord, oni su ga povratili u nizu pokusnih letova koje su kodno nazvali »Plači Mornarico«. Uz brojne brzinske i visinske letačke rekorde koje je oborio, Yeager je bio i prvi američki pilot koji je letio na ruskom MiG-15, nakon što je njime jedan sjevernokorejski pilot prebjegao u Južnu Koreju.

Nakon završenog jednogodišnjeg školovanja na letačkoj akademiji (jer je imao završenu samo srednju školu), pukovnik Ratnog Zrakoplovstva Yeager imenovan je zapovjednikom letačke škole u kojoj su astronauti NASA bili obučavani za let u svemir, te je tako taj pionir avijacije odigrao ključnu ulogu i u svemirskom programu. U filmu Philipa Kaufmana »Put u svemir« (The Right Stuff) iz 1983. Samu Shepardu, koji glumi Chucka Yeagera, kao barmen u letačkom okupljalištu »Pancho’s Place« piće toči glavom i bradom pravi Chuck: kasnije je rekao da je to najprigodnija kameo-uloga za njega, jer je tamo za šankom proveo više sati nego u kabini aviona.

Ratni heroj odlikovan s dvije Srebrne zvijezde i tri Legije časti za svoje ratne podvige, uz brojna druga odličja, i legendarni pokusni pilot koji je upravljao školovanjem onih koji su letjeli u svemir, Charles E. Yeager umirovljen je u činu brigadnog generala Ratnog zrakoplovstva SAD 1975. U mirovini je uživao u obilju novca zarađenog svojom autobiografijom koja je postala bestseller. Svoje zadnje probijanje zvučnog zida izveo je s 89 godina na 65. obljetnicu svojeg legendarnog leta, kao kopilot u F-15 Eagle zrakoplovu.

Ratni heroj i letački velikan je nakon dugog i burnog života punog prepreka koje je uporno svladavao napustio ovaj svijet 7. prosinca 2020. i otišao u legendu u kojoj će zauvijek ostati. Neka mu je lako nebo po kojem je tako uspješno letio.

* Ovaj je tekst autor Marko Fančović objavio 8. prosinca 2020. godine na portalu Zvono.eu (https://www.zvono.eu/index.php), od kuda ga i prenosimo s dozvolom autora. Njegov original pod naslovom „Chuck Yeager (1923.2020.), čovjek koji je rušio barijere“ dostupan je na internetskoj adresi: https://www.zvono.eu/chuck-yeager–1923-2020—-covjek-koji-je-rusio-barijere-365

Prve protubrodske rakete na brodovima i općenito u JRM bile su dobro poznate sovjetske rakete P-15 „Termit“ (NATO: SS-N-2 Styx). Ta raketa je nastala iz aerodinamičnog oblika nadzvučnog zrakoplova Jak-1000 i stečenih spoznaja iz uporabe njemačkih avionskih protubrodskih raketa Henschel Hs-293 iz 2. svjetskog rata.

Styx u Jugoslaviji

Rakete su zajedno s raketnim čamcima (RČ) kupljene u drugoj polovici 1960-tih. Svih (10) RČ izgrađeno je u SSSR u razdoblju od 1965. do 1969. godine. Uvođenjem raketa u uporabu nastale su velike promjene na jadranskom pomorskom bojištu. Odjednom je JRM imala „dužu ruku“ od potencijalnog protivnika. Bilo je moguće izvoditi raketne udare na daljinama do 40 km pa često ne bi bilo potrebno izlaziti iz maske obale. Razvijena je specifična doktrina koja bi se mogla sažeti u nekoliko riječi: „temeljem podataka o cilju isploviti iz URB (uređenog rajona baziranja) i iz maske obale po cilju lansirati raketni plotun, a ako cilj nije u dosegu – maksimalnom brzinom mu se približiti na doseg, lansirati rakete i u što kraćem vremenu uploviti  u URB“. Pojava novog oružja neminovno je izazvala i promjenu u doktrini i taktici uporabe pomorskih snaga JRM, a posredno i pomorskih snaga susjedne Italije. Iako po deplasmanu mali, raketni čamci su glede ubojne moći u eventualnom izravnom pomorskom boju bili superiorni mnogo većim brodovima. „Cijena“ raketnim čamcima je porasla nakon pomorskog boja u kojem su još skromniji egipatski RČ, projekta 183R „Komar“, potopili izraelski razarač „Eilat“.

Hidro-krilna raketna topovnjača „Sparviero“ (P420), prvi brod iz istoimene klase

Koristeći takvu poziciju JRM se često ponašala neprimjereno, dolazeći s RČ jako blizu susjedovih teritorijalnih voda. Odgovor je stigao uvođenjem u uporabu talijanske mornarice (Marina Militare) protubrodskih raketa (PBR) „Otomat“ na fregate klase Lupo 1977. godine. Rakete Otomat Mk-1 imale su doseg 60 km, što je za 50 posto više od dosega raketa P-15, a već 1978. godine u uporabu je uvedena i PBR Otomat Mk-2 Blck 1 dosega 180 km. Kada se tome doda kvalitetnije mornaričko zrakoplovstvo koje je bilo u stanju osigurati potrebne informacije sasvim je jasno kako je nestala raketna prevlast JRM na Jadranskom moru. Ipak, onaj prvi odgovor ciljan na Jadransko more bio je uvođenjem u operativnu uporabu hidro-krilnih raketnih topovnjača „Sparviero“, temeljenih na Boeingovom projektu „Tucumcari“. Prvi brod je ušao u uporabi 1974. godine, prije spremnosti raketa. Neko se vrijeme lutalo, razmišljalo o odustajanju i nabavci većih brodova klase Pegasus. Na kraju je odlučeno da se gradi dodatnih šest Sparviera. Svih šest je uvedeno u uporabu tijekom razdoblja od 1980. do 1984. godine. Imali su maksimalnu brzinu oko 50 uz (93 km/h), a kao naoružanje dvije protubrodske rakete neusporedivo većeg dosega s kvalitetnijim sustavom vođenja i nižom putanjom leta u odnosu na P-15. Također su imali top kalibra 76 mm, naspram dva od 30 mm kod RČ. Najveća prednost bila je u neusporedivo boljem sustavu nadzora mora i zračnog prostora talijanske u odnosu na jugoslavensku stranu.

Vjerojatnost pogađanja raketa P-15, naročito malih ciljeva, nije bila na zavidnoj razini. Labuđi pjev ovih raketa bio je za vrijeme Arapsko-izraelskog rata 1967. godine. Za te ipak dosta jednostavne i u mnogočemu manjkave rakete, najveći izazov su bili mali ciljevi i sposobnost izdvajanja pojedinačnog cilja iz grupe ciljeva. Otpornost na aktivna i pasivna ometanja bila je mala pa je pravilo uporabe nalagalo što kasnije uključenje radarske glave za samonavođenje, kako bi protivniku ostalo što manje vremena za djelovanje. To je opet smanjivalo vjerojatnost zahvata. Raketi je trebalo nešto više od tri sekunde za jedan kilometar puta brzinom 312 m/s. Veća daljina gađanja smanjivala je vjerojatnost zahvata cilja. U konačnici vjerojatnost pogađanja zavisila je o samoj raketi, ali isto tako i o sposobnosti protivnika da spriječi pogodak, odnosno vjerojatnosti da protivnik neće omesti (aktivno ili pasivno) ili na bilo koji drugi način spriječiti raketu da pogodi cilj (srušiti je raketama, topništvom ili pak lovačkim zrakoplovom).

Veliki utjecaj na vjerojatnost pogađanja imaju vjerojatnost zahvata (Pz), vjerojatnost samonavođenja (Psn) i vjerojatnost da se raketa za vrijeme leta neće pokvariti (Qt). Vjerojatnost zahvata ovisi o deplasmanu broda (cilja) (Pz=1,2log log Dt) pa je ista za brodove malog deplasmana bila kritično mala. Raketa je bila namijenjena za gađanje većih brodova. Imala je bojnu glavu za potapanje više od 6.000 tona brodske istisnine. Za RTOP „Sparviero“ vjerojatnost zahvata bila je oko 0,30 (30%). Kada se mala vjerojatnost zahvata pomnoži s ostalim vjerojatnostima, a ima ih najmanje još šest (i naravno, sve su manje od jedan), vjerojatnost pogađanja cilja malog deplasmana je zaista mala pa se rabio termin kako su to „nerentabilni ciljevi“. To je zvučalo ljepše nego javno reći kako je raketa neefikasna za male ciljeve. Izgleda kako se u obmanjivanu i lažima službenih politika ništa ne mijenja. To  vidimo i kroz vremenom uobičajeno nabacivanje lažnim ili bar nedokazanim sposobnostima različitih sustava i od najvećih mornarica i općenito oružanih snaga svijeta – a ljudi vjeruju jer im to lijepo zvuči, a često tako zadovolje i svoje navijačke strasti.

Talijanska fregata Lupo (F564), prva iz istoimene klase

Znajući da je efikasnost pogađanja malog cilja jako mala, postaje jasno kako je talijanska strana s hidrokrilnim topovnjačama „Sparviero“ na izazov našla pravi odgovor. Negdje u isto vrijeme u talijansku mornaricu uvedene su u to vrijeme moderne fregate „Lupo“ deplasmana 2.506 t, pa bi na njih vjerojatnost zahvata bila oko 0,64, a jedan pogodak bio bi više nego dovoljan za potapanje. Ipak bez obzira na sve nedostatke, vješta uporaba je neke od njih mogla umanjiti, a i potencijalni protivnik s pravom nije u potpunost vjerovao čistoj matematici. Značajan čimbenik opreza je i činjenica o 185 članova posade fregate „Lupo“ naspram 10 članova posade RTOP „Sparviero“. Raketni čamac OSA-I imao je 28 članova posade. Pojava malih RTOP na zapadnoj obali Jadranskog mora ponovno je glavne snage jugoslavenske flote vratila pod zaštitu razvedene obale, URB ili općenito obalne obrane. Opet je glavni moto bio djelovati iz radarske maske koju pruža razvedena i često strma obala. Bila su to neka druga vremena, vremena početaka razvoja i primjene novog moćnog oružja u svjetskim mornaricama. Svakako valja naglasiti kako je JRM u najboljem slučaju u isto vrijeme mogla lansirati 40 protubrodskih raketa P-15 s deset raketnih čamaca OSA-1. Bila je to respektabilna snaga koju nije bilo poželjno iskušavati.

Daljnji koraci

Bivši RTOP-402 “Vlado Ćetković”, danas RTOP-21 “Šibenik”, drugi brod klase “Končar”

Borba za prevlast na moru bila je definitivno izgubljena, ali je obalna obrana i dalje ostala jaka u protudesantnim djelovanjima. RČ su uz sudjelovanje obalnog topništva i brzih torpednih čamaca i dalje činili značajnu snagu. Brzo su uočeni nedostaci protubrodskog raketnog sustava zasnovanog na raketi P-15 pa je počela potraga za suvremenijim sustavima. Bilo je to na početku sedamdesetih godina. Želja su bili zapadni sustavi, u prvom redu Harpoon i Exocet. S Francuskom su pregovori bili daleko odmakli pa je novi brod klase „Končar“ dizajniran za te rakete. U velikoj mjeri izvršen je izbor ljudstva, a neki su upućeni i na učenje francuskog jezika. Ipak, na kraju od posla s Francuzima nije bilo ništa.

Brod je za to vrijeme bio suvremeno koncipiran. Forma podvodnog dijela trupa bila je dizajnirana za velike brzine, pogon u kombinacija dizel-motornog i plinsko-turbinskog (2xDM i 2xPT), s četiri pogonske osovine i vijcima s listovima promjenjivog uspona te dva suvremena univerzalna topa Bofors 57/D70, i još radarski sustav 9LV-202/209. Kao zamjena za rakete Exocet kupljene su sovjetske rakete P-20 (oznaka za izvoz), a zbog velike težine i ograničenja prilikom lansiranja, nakon prilagodbe krmene palube, mogle su se ugraditi samo po dvije rakete. Ta nova raketa, kao i rakete nabavljene za obalne raketne bitnice (P-21 i P-22), bile su glede kvalitete mali pomak u odnosu na izvorne rakete P-15. Uostalom, u SSSR su sve to bile rakete P-15, uz dodatak slova kao i na Zapadu (SS-N-2C „Stix“). Rakete P-20  ugrađene su na VPBR-31 i 32 tijekom modernizacije, a P-21 i P-22 na VPBR-33 i VPBR-34 u gradnji. Značajnija poboljšanja ogledala su se u dosegu oko 80 km, nižoj putanji leta (50 i 25 metara) te poboljšanom sustavu navođenja. Iako su rakete bile osjetljive na ometanje i relativno lako oborive – zbog mogućnosti formiranja brojnog plotuna, pa i više uzastopnih plotuna, bile su jako opasne, pa bi i vrlo jake flote izbjegavale ulazak u doseg prije nego što bi udarima pomorskim snagama i raketnim sustavima na kopnu nanijeli velike gubitke. U vrijeme pred Domovinski rata JRM je imala 68 lansera na brodovima i 20 na obali, ukupno 88. Raketa je načelno nabavljeno oko tri puta više od broja lansera (tri borbena kompleta – 3 b/k).

Pored ovih klasičnih protubrodskih raketa, koje se lansiraju s brodova i kopna, JRM je na raspolaganju imala rakete RZ-13 u sustavu „OSA-M“ (SA-N-4 „Gecko“) na četiri VPBR-a. Taj sustav je bio sposoban pojedinačnom raketom sa za to posebnom metodom gađati manje i brze površinske ciljeve. Raketa je pod kutom bliskim okomici pogađala palubu. Također, mornarica je imala na raspolaganju i rakete zrak-brod, AGM-65 Maverick. Po svemu sudeći, upravo je tom raketom početkom Domovinskog rate u Šibeniku bio uništen najmoderniji lovac mina (LM) u sastavu HRM. Nagađalo se da je tom raketom, ili njenim sovjetskim pandanom „Grom“ (Kh-23), možda izvršen i napad na Banske dvore 7. listopada 1991. godine.

Sva navedena oružja, osim raketa RZ-13, namijenjena su prvenstveno za djelovanje protiv površinskih ciljeva i s mogućnošću udara po ciljevima na obalnom rubu – što je bilo dokazano u Indijsko-Pakistanskom ratu. Rakete RZ-13 u sustavu OSA-M imale su osnovnu namjenu djelovati protiv ciljeva u zraku. JRM je raspolagala s još dva raketna oružja za djelovanje protiv podmornica. Bili su to (1) raketno torpedo APR-2E i (2) RBU-6000 s reaktivnim dubinskim bombama RGB-60. RBU je dosta poznat javnosti jer su po dva 12-cijevna lansera bila instalirana na četiri VPBR-a  jugoslavenske flote. Za cijelo vrijeme u floti JRM nisu imali priliku djelovati protiv podmornice u pravim uvjetima, što je dobro – ali su u Domovinskom ratu bili primijenjeni za bombardiranje otoka Brača u predjelu Milne. Bila je to improvizacija s vjerojatno ugrađenim minobacačkim upaljačima. Razorno djelovanje nije bilo zanemarivo, jer bomba RGB-60 ima 23 kg eksploziva.

Puno je interesantnije i tajanstvenije raketno torpedo APR-2 namijenjeno za djelovanje protiv podmornica s PPd helikoptera JRZ i PZO. U to vrijeme to je torpedo bilo cijenjeno i jako opasno za podmornice o čemu najbolje svjedoči njegova maksimalna brzina od 62 uz (115km/h) i velika vjerojatnost pogađanja. Ovo torpedo se moglo koristiti i s drugih nosača, brzine i do 800 km/h, kao što su avioni ili pak krilate rakete koje bi donosile torpedo u blizinu cilja. Ova tehnološki zahtjevna torpeda, u prvom redu zbog raketnog motora, bila su jako skupa. SFRJ ih je nabavila 1989. godine u broju manjem od 10. Sva ta torpeda ostala su u Hrvatskoj, kao i američka PPd torpeda Mk-44. Sovjetska raketna torpeda bila su jako interesantna za zapadne zemlje.

Što je bilo pod zadnje?

Postoje spekulacije i kako je JRM raspolagala sovjetskim raketama obala-more P- 5 “Pyatyorka” (П-5 “Пятёрка”) – NATO oznaka SS-N-3C Shaddock. Bile su to rakete velikog dosega, zavisno o inačici – 450 km (A i B) i 750 km (C). U SSSR su one mogle nositi klasičnu ili nuklearnu bojnu glavu. Na dijelu putanja poradi povećanja preciznost radio-putem je usmjeravana prema cilju. No, vijesti o njihovom postojanju na ovim prostorima su po svemu sudeći bile dezinformacije, koje je vjerojatno u cilju zastrašivanja lansirao povlašteni jugoslavenski, a kasnije srpski novinar s četničkom ideologijom, rođen u Karlovcu i kasnije djelatan na relaciji Zagreb-Beograd. Temeljem znanja, saznanja i logike uvjeren sam s vjerojatnošću koja teži jedinici da JRM, odnosno SFRJ, nikad nije imala tu raketu.

Zadnja i daleko najbolja raketa koju je nabavila SFRJ bila je raketa RBS-15B. Nabavljena je za opremanje novih raketnih topovnjača, danas poznatih kao klasa „Kralj“. Upravo te rakete i motriteljski te nišanski radar bili su najbolji dijelovi broda na čiji su ukupni dizajn u mnogome utjecale tadašnje okolnosti. Prema dostupnim saznanjima, za opremu ovih brodova pregovaralo se sa SAD o isporuci raketnog sustava Harpoon i topničkog sustava „Vulcan Phalanx“, ali bez uspjeha. Nađene su solidne alternative u sustavu RBS-15B i ruskom topu AK-630. Najlošiji dio broda svakako je ispao pogon, jer ruska alternativa 3*M-504 nije ni sjena željenih MTU motora. Gledajući brodove kao cjelinu u vremenima gradnje, brodovi klase „Končar“ predstavljali su tehnološki napredak za JRM, osim u kvaliteti protubrodskog raketnog sustava.

Kad zarobljeno raketno naoružanje umjesto u uporabi završi na uništavanju

JRM na kraju nije stigla u uporabu uvesti ove, u to vrijeme vrhunske švedske rakete. Stjecajem okolnosti ili pak ironijom sudbine, upravo taj raketni sustav je stubokom okrenuo površinsku nadmoć na istočnoj jadranskoj obali na stranu HRM i Republike Hrvatske. Na kraju se može i sa sigurnošću reći kako su preostale, respektabilne snage JRM, nakon uvođenjem u uporabu na hrvatskoj strani brodova s raketama RBS-15B, postale nebitne i bez ikakvog učinka. Rakete P-15 viđane su još samo kako ih odmetnuti Srbi vozaju po hrvatskoj, a vjerojatno i bosanskoj Krajini. Na kraju je to za Hrvatsku ispalo dobro, a prvi veliki i cjeloviti dio oslobođen od velikosrpskih i četničkih pretenzija bilo je Jadransko more. Značenje toga na žalost ni danas mnogi ne shvaćaju. Nije to, eto, samo tako s neba palo, jer kako je napisao jedan zapovjednik nizozemske podmornice – software  je ostao u Hrvatskoj. Naravno, posebno priznanje tu zaslužuju ljudi koji su preuzeli raketnu bazu u Žrnovnici sa svim raketama RBS-15B i raketama PZO, RZ-13 iz sustava „OSA-M“. Ove druge su, nažalost, nečasno završile na poligonu Crvena zemlja.

Jesu li rakete P-15 u svim svojim inačicama u sastavu JRM odigrale ulogu za koju su namijenjene? Da, sigurno jesu sve do početka raspada SFRJ. No, neslavni kraj JRM i njena djelovanja protiv naroda u čijem se prostoru razvijala i rasla pokazao je kako niti jedna flota, pa koliko god bila velika, ne može opstati bez oslonca na vlastite ili barem prijateljske luke i tehničke kapacitete na kopnu. JRM je, bez sumnje, postala neprijateljska priključivši se zloglasnom velikosrpskom, četničkom vodstvu s ciljem stvaranja velike Srbije, ako već nije mogla opstati “Srpska Jugoslavija”.

*gost autor: Zdravko Kardum; bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini