Nepunih godinu i pol dana nakon napada na Markovom trgu, pri čemu je ranjen jedan od policajaca iz osiguranja Vlade RH, ta je tema došla na red i na nadležnom saborskom Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Novi predsjednik tog Odbora, SDP-ov Siniša Hajdaš Dončić, za jutros je sazvao sjednicu s dvije točke dnevnog reda: (1) „Napad na Banske dvore 12. listopada 2020. – razmatranje izvješća Ministarstva unutarnjih poslova, Sigurnosno-obavještajne agencije i Državnog odvjetništva Republike Hrvatske”, te (2) „Uhićenja građana zbog objava na društvenim mrežama – razmatranje izvješća Ministarstva unutarnjih poslova”. Iako je sjednica – prema najavi – trebala biti djelomično zatvorena za javnost, ispalo je da je bila cjelokupno zatvorena, pa je javnost trebala biti informirana tek putem izjava nakon njenog završetka. Ipak, na kraju je ispalo da se ponešto detalja čulo i tijekom same sjednice, kako bi pojedini njeni sudionici samostalno izlazili iz prostorije i selektivno se u hodu obraćali javnosti.

Posebno tu treba istaknuti izlazak pred novinare premijera Andreja Plenkovića, zbog kojeg je sjednica više-manje i sazvana. Naime, i nakon što je u srpnju prošle godine Županijsko državno odvjetništvo okončalo slučaj, zaključivši da je napadač Danijel Bezuk djelovao sam, a ne kao „dio neke nasilne mreže organiziranih političkih ekstremista“, premijer Plenković u više je navrata izražavao nezadovoljstvo tim zaključkom. Tako je na press-konferenciji od 23. prosinca prošle godine, sumirajući rad Vlade u 2021. godini, izjavio:

„Mi smo imali teroristički napad na Banske dvore, ne na Pantovčak, to je činjenica. To se nije dogodilo slučajno ni spontano, netko je mladića koji ima 21 ili 22 godine, koji je nažalost počinio samoubojstvo, nagnao da takvo nešto napravi. Da biste se odlučili na tako nešto, morate biti izloženi takvoj vrsti informacija, huškanja, difamiranja, koje nadilaze sve što bi bilo racionalno i normalno. To sigurno nije mogao taj mladić sam od sebe. Tu se zbiva nešto što nadležni trebaju do kraja razotkriti. Ja smatram da nije do kraja razotkriveno, nije napravljen dovoljan napor. Previše je sijanja mržnje i huškanja u hrvatskom društvu, previše je laganja, difamiranja, izmišljanja, etiketiranja pa su onda ljudi u stanju i ovakve korake napraviti. To je ozbiljan problem”.

Plenković je tada rekao da ni policija, ni DORH, ni SOA nisu napravili dovoljno:

„Nisam ja u pitanju, nego država. To sam im više puta rekao direktno, da nije napravljeno dovoljno. To je činjenica jasna kao dan. (…) Nebitno je što piše u izvješću, bitno je da ovakav slučaj kakav smo imali, a nismo ga imali nikada do sada, treba najozbiljnije istražiti i dobro razmisliti odakle to dolazi, priče o izoliranim pojedincima su priče za malu djecu. Očekujem da se taj posao ozbiljnije napravi, nije to nikakav pritisak, nego vrlo ozbiljna konstatacija gdje se treba napraviti puno ozbiljniji i veći napor od te tri institucije. Dugoročno radi sigurnosti u Republici Hrvatskoj. To nije personalna stvar”.

Kako je proteklih mjeseci premijer Plenković u više navrata izrazio sumnju u rad ovih institucija kada je u pitanju istraga napada na Markovom trgu, Siniša Hajdaš Dončić na jutrošnju je sjednicu saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost pozvao i premijera, ali i ravnatelja policije Nikolu Milinu, ravnatelja SOA-e Danijela Markića, te šeficu DORH-a Zlatu Hrvoj Šipek, kako bi predočili izvješća i raspravili neke eventualno sporne detalje. „Sazvao sam sjednicu Odbora za nacionalnu sigurnost, gdje sam htio da se raspravi o tome, da li zapravo institucije, koje su temelj demokracije u svakom društvu, pa tako i u Hrvatskoj, imaju generalno… reći ću… povjerenje gospodina Plenkovića, kao premijera Hrvatske”, objasnio je kasnije Siniša Hajdaš Dončić svoje razloge za sazivanje

Otprilike 3 sata od početka sjednice, pred novinare je izašao Andrej Plenković. „Svi se slažu da je riječ o terorističkom činu, da je riječ o neprihvatljivom činu, a ono što smo još razgovarali je kako kreirati ozračje u društvu koje će smanjiti govor mržnje koji kada evoluira, nažalost, može dovesti i do ovakvih slučajeva”, rekao je Plenković. No ubrzo potom se ispostavilo da premijer, pozicija i opozicija ne dišu baš tako unisono:

„Mi smo razgovarali o tome što je bit ove stvari, a bit ove stvari je da posao i Državnog odvjetništva i policije na tom konkretnom slučaju počinjenja terorističkoga čina traje i dalje. (…) Ja sam rekao i na Odboru sljedeće: dakle, trebalo je otprilike malo više od godinu i pol dana da DORH izađe s onim priopćenjem što je izašlo ovo ljeto, nakon toga… Dakle, do tog trenutka, što se mene tiče, niti smo pitali na koji način DORH, policija i SOA rade na tom slučaju, niti smo utjecali ili dali bilo kakav stav, pritisak ili ne-daj-bože smjer vođenja istražnih radnji. Nakon što su oni to objavili, ja sam zatražio izvješća da vidim o čemu se radi. Kad sam vidio ta izvješća, bilo je niz otvorenih pitanja koja iz čitanja tih dokumenata za mene nisu bila odgovorena i to sam rekao još ovoga ljeta i glavnoj državnoj odvjetnici i ravnatelju policije. Oni to znaju… I ministru unutarnjih poslova… I što se toga tiče, ono što su oni danas pojasnili da oni na tom slučaju rasvjetljavanja svih okolnosti rade i dalje. Što je dobro!”.

Ta neka konkretna pitanja Plenković je postavio i na današnjoj sjednici Odbora za unutarnju politiku, no odgovora, tvrdi, nema.

„To je slučaj bez presedana. Imate teroristički čin mladog čovjeka, 22 godine, ciljan… usmjeren… izaziva strah, užas, koristi nasilje i silu, i i ima politički karakter. To su vam elementi terorističkoga akta. On se dogodio… On zahtijeva da se fenomenom govora mržnje i onih koji indoktriniraju nekoga u tako mladoj dobi, sa tako malo životnoga iskustva, temeljito ispitaju i na tome svemu institucije rade,” kazao je Plenković, a na novinarsko pitanje tko je to indoktrinirao Bezuka, premijer je odgovorio: “Pa ima u izvješću jako puno toga. Vrlo korisno i indikativno. (…) Nema potrebe da ja vama sad prepričavam sastanak o tome, mislim das u stvari sasvim prepoznatljive”.

U nekoliko je navrata premijer tvrdio da je prava meta napada bio upravo on, a na današnje pitanje da li je o tome rađena neka analiza, te da li ju je radio njegov posebni savjetnik za nacionalnu sigurnost Robert Kopal (u čijoj je pratnji premijer Plenković stigao na jutrošnju sjednicu saborskog Odbora), premijer je odgovorio negativno.

A ostali sudionici Odbora?

Nakon što je sjednica Odbora za unutarnju politiku u potpunosti završila, izjavu je dao i njegov predsjednik Siniša Hajdaš Dončić.

„Ja ću reć’ da sam ja zadovoljan sa izvješćem i SOA-e, prije svega, a isto tako i MUP-a i DORH-a… o cjelokupnoj… da tako kažemo, toj problematici napada na Banske dvore. I mislim da je zapravo pitanje političke sigurnosti krucijalno pitanje jednog normalnog društva. Iz toga proizlazi i ekonomska sigurnost, i socijalna sigurnost, i država koja nema političku stabilnost, i koja nema protočne institucije, zapravo nije dobro društvo”,

rekao je inicijator današnje sjednice, dodajući kako je njegov dojam da je napad na Markovom trgu bio „akt pojedinca. Točka!”. Međutim, policija ni dalje ne zna npr. gdje je i kako Bezuk nabavio oružje. Odgovor na to pitanje Hajdaš Dončić očekuje naći u izvješću o radu policije u 2020. godini, koje bi uskoro trebalo biti na saborskom dnevnom redu.

Napomenimo da je nakon prve točke dnevnoga reda sjednicu Odbora napustio Željko Sačić, član Odbora iz redova Hrvatskih suverenista. Kako je naknadno rekao novinarima, Sačić se nije složio s jednom točkom zaključka koji je pokušao progurati predsjednik Odbora Hajdaš Dončić bez prethodne konzultacije s ostatkom opozicije:

„Revoltiran i nezadovoljan napustio sam tu sjednicu po prvoj točci iz razloga što se jedan suludi teroristički… kriminalan čin kojim se ugrožavalo živote i sigurnost ljudi i imovine ovdje na Markovom trgu željelo, po Siniši Hajdašu Dončiću, predsjedniku Odbora, ogrnut u ruho nekakve desnice… desničarskog radikalizma. Nakon svega što imamo u Hrvatskoj, dakle, oni su našli da je to razlog, povod ili ne-daj-bože neka motivacija id a treba cijelu jednu političku scenu na taj način zagadit, ogadit, na taj način ju kod hrvatske javnosti stavit kvazi odgovornom za jedno takvo osuđujuće kriminalno djelo, i to je za mene neshvatljivo”.

To tumačenje, tvrdi Hajdaš Dončić, naprosto ne stoji:

„Ne. Dakle, to nije točno. Dakle, nije to čin nikakve radikalne desnice, nego smo mi govorili o desnom ekstremizmu. Dakle, što nema nikakve veze sa desnim političkim strankama jer, koliko je meni poznato, a vjerujem i vama… sve političke stranke, koje su čak i desnog spektra, a koje djeluju u Hrvatskom saboru, a isto tako i klubovi zastupnika… ja nisam kod ni jednih od tih klubova zastupnika, dakle, vidio… ne znam, poziv na oružane pobune ili na nekakav, da tako kažem, ekstremizam. Ali, u društvu postoji desni ekstremizam. Dakle, toga ljudi moraju biti svjesni. A, osobito u vidu činjenice da mi, na žalost svih nas… Dakle, ulazimo u ekonomsku krizu… da je 23,5 posto stanovništva Hrvatske zapravo izloženo riziku siromaštva, a povijest nas je dobro naučila da kada ste izloženi riziku siromaštva, da zapravo vam cvjetaju radikalizmi”.

I sam predsjednik Odbora, Hajdaš Dončić, najavio je da će on i njegov stranački kolega Mišel Jakšić imati izdvojeno mišljenje, jer se djelomično ne slažu sa zaključcima HDZ-ove većine u Odboru.

Jasno je, dakle, da je došlo do otvorenih razlika u stavu pozicije i opozicije, gdje je izgleda opozicija uglavnom zauzela stajalište „institucija”, odnosno DORH-a, MUP-a i SOA-e, dok je pozicija (na čelu s potpredsjednikom Odbora, HDZ-ovim Marijom Kapulicom) branila stav premijera. Upravo je Kapulica kasnije pročitao zaključke odborske većine – tako Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost poziva „saborske zastupnike, državna tijela i sve druge aktere društva na jasnu i bezuvjetnu osudu svakog oblika radikalizma, govora mržnje ili nasilja u hrvatskom društvu”. Također se – „uz poštivanje neovisnost nadležnih institucija – poziva MUP da u koordinaciji s nadležnim državnim odvjetništvom nastavi provoditi izvide i kriminalističko istraživanje u cilju razjašnjenja svih okolnosti počinjenja kaznenog djela, posebice utvrđivanja postojanja eventualnih poticatelja i pomagača Danijela Bezuka u počinjenju kaznenog djela ‘terorizam’ iz članka Kaznenog zakona i/ili kaznenih djela povezanih s terorističkim aktivnostima”. Poziva se i SOA da u svome radu posebno „obrati pozornost na potencijalne sigurnosne prijetnje i terorističke ugroze koje predstavljaju pojedinci samoradikalizirani propagandnim ekstremističkim objavama i govorom mržnje te na pojavu radikaliziranih grupa koje djeluju kao dodatni akcelerator radikalizacije”.

Od tada do danas…

Zbog slučaja Bezuk i njegovog napada na Markovom trgu, jedna od prvih uvedenih mjera je zatvaranje trga i to iz sigurnosnih razloga. Ta će mjera, sudeći po današnjoj premijerovoj izjavi, ostati do daljnjega jer, kako je rekao Plenković, „nigdje u Europi ne postoji tako ‘light’ pristup institucijama”.  Pogleda li se, međutim, pristup slovenskom ili austrijskom parlamentu, lako se može ustanoviti da to jednostavno ne stoji. Potom je Vlada zadužila potpredsjednika Tomu Medveda kao šefa Koordinacije domovinske sigurnosti da to tijelo predloži „mjere za sveobuhvatan, sustavan i učinkovit pristup sprječavanju radikalizacije”. Koje su to mjere, i što se uopće napravilo po tom pitanju – do danas nije jasno, osim povremenih policijskih posjeta osobama koje su na društvenim mrežama vrijeđale premijera (o čemu je valjda danas u svojoj drugoj točki dnevnog reda raspravljao i već spomenuti saborski Odbor za unutarnju politiku). No Vlada i premijer istovremeno su otklonili Milanovićev poziv za sazivanje sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost kako bi se na najvišoj političkoj razini raspravljalo o utjecaju radikalizacije na hrvatsko društvo. U više navrata premijer se žalio kako je i ljevica i desnica umanjivala i relativizirala sam Bezukov napad, a dao je izrijekom naznačiti i da „mržnju, netrpeljivost i nesnošljivost” potiču pojedini akteri s desnog političkog spektra, poimence prozvavši Ivana Penavu te Karolinu Vidović Krišto. Penava je, naime, komentirao da je Bezukov napad „izraz bunta”, što su onda podržali i njegovi kolege iz Domovinskog pokreta.

Ipak, Plenkovićevo ustrajno inzistiranje, od tada pa sve do danas, na tezi kako je baš politička desnica inspirirala taj teroristički čin – unatoč izvješćima DORH-a, MUP-a i SOA-e – posebno je opasno, (1) jer predstavlja difamiranje političkih oponenata koji, prema takvom tumačenju, iako otvoreno te zakonito djeluju u Saboru ipak do ostvarenja svojih političkih ciljeva žele doći i nasilnim, oružanim te nadasve kriminalnim načinom. Tu je, dodatno, i (2) pritisak na „institucije” koje vidljivo „rade svoj posao” – nezadovoljstvo na najvišoj političkoj razini zbog očito sličnih zaključaka MUP-a, SOA-e i DORH-a nije ništa drugo nego politički pritisak na, kako to volimo reći, neovisna tijela. Već ubrzo nakon samog napada u listopadu 2020. godine, predsjednik RH Zoran Milanović prozvao je premijera Plenkovića za pokušaj utjecanja na DORH, zbog sastanka premijera s ministrom unutarnjih poslova, ravnateljem SOA-e, glavnim ravnateljem policije i županijskim državnim odvjetnikom samo koji dan nakon Bezukovog napada. Premijer je naknadno priznao da se taj sastanak zaista i dogodio, ali prvenstveno zbog dogovora treba li ili ne objaviti snimku nadzornih kamera Vlade, Sabora i Ustavnog suda kako bi se javnosti pokazao sam čin napada. Nema sumnje da je u ocjenama napada na Markov trg bilo i politikantskih izjava te politički motiviranih aktivnosti, no koristiti taj nemili čin u dnevno političke svrhe jednako je opasno kao i poticati na njega.

Jučer, 22. srpnja 2021. godine, Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu je nakon gotovo godinu dana izvida i dokaznih radnji utvrdilo sve relevantne okolnosti te donijelo rješenje o odbačaju kaznene prijave protiv pokojnog Danijela Bezuka, hrvatskog državljanina rođenog 1998. godine. Konkretno, riječ je o počinitelju napada na kompleks Vlade Repulike Hrvatske od 12. listopada 2020. – kada je na Trgu sv. Marka došlo do pucnjave iz vatrenog oružja u kojoj je ranjen policijski službenik, da bi počinitelj nedugo zatim u bijegu počinio samoubojstvo, Kako u svom priopćenju naglašava Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu:

Prošla su nepuna dva mjeseca od terorističkog napada na Markovom trgu, nakon čega je uveden novi, privremeni režim (ne)kretanja po ovom samom središtu izvršne i zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj. Da se radi o djelu s elementima terorizma početkom ovoga tjedna složilo se i Vijeće za nacionalnu sigurnost, a danas je Vlada RH na svojoj 24. sjednici ozakonila mjere ograničenog kretanja po Markovom trgu. Podsjetimo, od 12. listopada ove godine privremeno je ograničen pristup i kretanje dijelom Trga sv. Marka i Freudenreichovom ulicom za sve osobe koje za to nemaju opravdani razlog, poradi čega su dio prostora Trga sv. Marka i Freudenreichova ulica završili i ograđeni tehničkim preprekama („gelenderima“). Na današnjoj sjednici Vlade ministar unutarnjih poslova Davor Božinović najavio je da se usvojenom odlukom Vlada otvara put za neka trajnija rješenja:

„U cilju sprečavanja pristupa osoba i vozila koja mogu predstavljati sigurnosnu ugrozu na prostoru ispred Hrvatskoga sabora i Vlade, te otklanjanja opasnosti za štićene osobe i građane od 12. listopada 2020. privremeno je ograničen pristup i kretanje tim dijelom grada. Ovom Uredbom, odnosno određivanjem tog prostora štićenim, stvorio bi se pravni temelj za trajnije provođenje mjera osiguranja i zaštite štićenih osoba i objekata, te primjenu elemenata sustava tehničke zaštite i kontrole pristupa, čime bi se smanjila mogućnost izravnog pristupa i ugrožavanja sigurnosti  kako osoba tako i objekata. Naravno, pri tome ni u kom slučaju se ne smije ograničiti pravo na javno okupljanje i mirni prosvjed u skladu s Ustavom i Zakonom o javnom okupljanju.

Pristup i kretanje i dalje bi bio omogućen svim osobama kojima je to nužno, zaposlenicima, dužnosnicima, zastupnicima Hrvatskog sabora, Vlade RH, sucima, zaposlenicima Ustavnog suda, osobama koje stanuju u zoni ograničenog pristupa, vjernicima koji posjećuju Crkvu svetoga Marka zbog vjerskih obreda, osobama s poteškoćama u kretanju, te sudionicima mirnih okupljanja i javnih prosvjeda. Temeljem ove Uredbe, opseg i vrstu mjera osiguranja i zaštite određuje nadležna ustrojstvena jedinica Ministarstva unutarnjih poslova na temelju procjene razine ugroženosti, sigurnosnih prosudbi sigurnosno-obavještajnih agencija, te podataka i informacija drugih državnih tijela. Regulacija prometa na području Gornjeg grada ne bi se mijenjala za vozila javnog prijevoza i vozila građana“.

U danas donesenoj „Uredbi o dopuni Uredbe o određivanju štićenih osoba, objekata i prostora te provođenju njihove zaštite i osiguranja“ kao štićeni prostor 1. kategorije definira se prostor u neposrednom okruženju sjedište Hrvatskog sabora i Vlade RH, i to: „1,2 metra od vanjskog ruba objekta Hrvatskog sabora sa sjeverne istočne i južne strane; 1,2 metra od vanjskog ruba objekta Vlade Republike Hrvatske sa sjeverne i zapadne strane; prostor Trga sv. Marka u Zagrebu između istočne strane objekta Vlade Republike Hrvatske, zapadne strane objekta Hrvatskog sabora te sjevernog i južnog kolnika na Trgu sv. Marka; Freudenreichova ulica i dio južnog kolnika Trga sv. Marka od Freudenreichove ulice do Ćirilometodske ulice“.

Kako to izgleda u praksi – i dalje postoji policijska kontrolna točka na južnom dijelu Markovog trga, nedaleko od Ćirilometodske ulice. Na njoj se prijavljuje razlog prolaska Markovim trgom – ako niste zaposlenik jedne od tamošnjih institucija, stanar obližnjih zgrada ili barem vjernik koji ide u Markovu crkvu na misu, onda na kontrolnoj točki morate dokazati opravdanost prolaska štićenim prostorom i to najavom ili akreditacijom pri nekoj od ustanova koje se nalaze na tom području. U protivnom, šetnje radi same šetnje – nema.

Što se time rješava? Prvenstveno neposredan pristup ulazu u Banske dvore, Hrvatski sabor ili Ustavni sud. No, ako se podsjetimo „performansa“ europskog zastupnika Ivana Vilibora Sinčića kada je 10. rujna pred sam ulaz u Vladu RH istrpao kombi lubenica kako bi upozorio na loš položaj hrvatskih poljoprivrednika, onda taj njegov čin spada u kategoriju „mirnog prosvjeda“. Dakle, bez obzira što se to njegovo djelovanje posljednjih tjedana često spominjalo u širem kontekstu terorističkog napada od 12. listopada, s pravovremenom najavom policiji i ishođenom dozvolom Sinčić bi se i dalje mogao tako ukazivati pred Vladinim vratima. Uzmemo li u fokus ozbiljniji primjer – kao suludi napadački čin Danijela Bezuka – nema te ograde koja je mogla zaustaviti metke iz Bezukovog automatskog oružja, niti je za to nužan neposredan prilaz npr. zgradi Vlade. Kao što su stručnjaci puno puta naglašavali – Markov trg i tamo smještene upravne zgrade izuzetno je teško (ako ne i nemoguće) štititi u današnjim životnim okolnostima. Kao jedino pametno dugoročno rješenje nameće se preseljenje tamošnjih državnih institucija na neko manje prometno, manje turistički popularno i za zaštitu povoljnije mjesto u širem prostoru glavnoga grada.

Krajem 2019. godine Republika Hrvatska je predstavila svoj Program predsjedanja Vijećem EU, prigodno nazvan “Snažna Europa u svijetu punom izazova”. U njemu su identificirana četiri glavna prioritetna područja, među kojima je na trećem mjestu bila i “Europa koja štiti” – područje u koje bi uvelike spadala i borba protiv terorizma te zaštita građana od njegovih posljedica. No u ovom se dokumentu sam pojam terorizma spominje tek rubno – konkretno je naveden tek među prioritetima prema konfiguracijama vijeća, i to u dvije konfiguracije: Vijeća za vanjske poslove (FAC) i Vijeća za pravosuđe i unutarnje poslove (JHA).

Na području vanjskih poslova terorizam se navodi u dva konteksta – (1) onom europskog “južnog susjedstva”, kao zajednički izazov za čije suzbijanje se traži da “Naglasak treba biti i na suradnji u borbi protiv terorizma, suzbijanju radikalizacije i nasilnog ekstremizma i u odgovoru na izazov migracija“, te (2) u sklopu šire tematike partnerstva EU sa SAD i Kanadom. Na području pravosuđa i unutarnjih poslova, terorizam se spominje među glavnim aktivnostima u nadolazećem petogodišnjem razdoblju – uz pravosudne reforme, izmjene migrantske politike, zaštitu vanjskih granica i Schengen, zajedno upakirano s hibridnim prijetnjama te jačanjem sposobnosti civilne zaštite. U sklopu pravosudne suradnje unutar EU terorizam je spominjan tek kao faktor poticanja razmjene informacija među članicama, te usvajanja zasebne uredbe o sprječavanju širenja terorističkih sadržaja na internetu. U vanjskim odnosima Unije terorizam se opet spominje samo kao područje suradnje sa SAD-om, primarno radi sklapanja sporazuma sa SAD-om o razmjeni e-dokaza, jačanju zajedničkih napora u borbi protiv terorizma (“kroz razmjenu informacija s područja sukoba“), te suzbijanju teškog međunarodnog organiziranog kriminala, Time se vidi da je naglasak čitave ove priče zapravo na vanjskim prijetnjama, prvenstveno islamističkog podrijetla, koje se suzbija paralelno s izvođenjem raznih vojnih djelovanja u suradnji sa SAD i NATO savezom. Nije bilo mnogo razlike ni odmah nakon kraja hrvatskog predsjedanja Vijećem EU, kada se terorizam krenulo spominjati bitno manje. Jasno se to vidi u predizbornom programu s kojim je HDZ dobio parlamentarne izbore 5. srpnja 2020. godine. U tom dokumentu, nazvanom “Sigurna Hrvatska”, HDZ terorizam spominje samo jednom – u poglavlju “Pravosuđe i borba protiv korupcije”. Ondje se pod točkom “Reforma kaznenog zakonodavstva i pravna sigurnost” (86. str.) kao prioritet za iduće razdoblje, ali bez ulaska u ikakve detalje, tek navodi: “Osnažit ćemo alate za borbu protiv terorizma i novih oblika kaznenih djela počinjenih modernim tehnologijama“.

No onda je došlo do promjena i zabilježeni su novi teroristički napadi. Prvo je u Hrvatskoj 12. listopada zabilježen do sada jedinstven napad na zgradu Vlade RH u Zagrebu, što je dovelo do ograničavanja pristupa Trgu svetoga Marka i višetjednom dobacivanju premijera Plenkovića s oporbom te predsjednikom RH Milanovićem. Nakon tog domaćeg primjera radikalno desnog terorizma, u javnosti su odjeknuli islamistički napadi u Francuskoj (pokolj oko crkve u centru Nice 29. listopada) i Austriji (pohod usamljenog islamiste centrom Beča 2. studenog 2020. godine) – i sve je to pokrenulo određene reakcije. Hrvatska reakcija se svela na novi sukob premijera i predsjednika oko sazivanja Vijeća za nacionalnu sigurnost, te ulogu Koordinacije za domovinsku sigurnost u nacionalnim naporima oko deradikalizacije nasilnih desničara (koji uz političku podršku HDZ-a već godinama periodično dominiraju društvenom scenom RH).

Taj novopronađeni problem političke deradikalizacije završio je i naglavačke ubačen u nacrt “Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine” kojeg je Vlada RH hrvatskoj javnosti predstavila 12. studenog 2020. godine. Nakon što je godinama Sigurnosno-obavještajna agencija u svojim godišnjim izvješćima tvrdila kako u RH praktično pa nema domaćeg terorizma i radikalizma ni u tragovima, sada je u nacrt tog novog strateškog dokumenta najednom dodano čitavo poglavlje nazvano “Borba protiv radikalizma, ekstremizma i terorizma”. U njemu se pažljivo izbjegava detaljnije opisivati podlogu domaće radikalizacije – spominjući tek “pojavu i širenje radikalizma koji prihvaća primjenu nasilja za postizanje identitetskih ciljeva, te nasilnog ekstremizma i terorizma kao njegove najgore posljedice“. Borbu s ovom novom prijetnjom ne daje se u zadatak nikome specifično (“Nužni su zajednički napori svih relevantnih aktera u javnom i privatnom sektoru, posebno u sustavu Domovinske sigurnosti“), a zaziva se i suradnju s tijelima EU – kao da se tu radi o nekom vanjskom izazovu, a ne domaće uzgojenoj prijetnji. Jednako se spominje i “pitanje posjedovanja i lake dostupnosti nezakonitog vatrenog oružja” – tema s kojom se MUP RH desetljećima bavi neuspješno i preko volje, što bi također trebalo krenuti na bolje uz angažiranje EU i drugih organizacija, prvenstveno Interpola, radi jačanja “mjera za suzbijanje krijumčarenja vatrenim oružjem“. Dio posla misli se uvaliti i “privatnom sektoru“, prvenstveno telekom sektoru i medijima, jer on “posjeduje važan dio digitalne i nedigitalne infrastrukture za učinkovitu borbu protiv govora mržnje, radikalizacije i potencijalnih terorističkih djelovanja” – bez spomena uloge domaće politike u nastanku i rastu ovog problema. Što se prostora za potencijalni terorizam tiče, on je prvenstveno fizički – gdje su problematizirani (1) otvoreni i pristupačni javni prostori, koje bi trebalo nadzirati i štititi uz suradnju lokalnih vlasti i “bez ugrožavanja slobode građana”, te (2) virtualni prostor. Tu se spominje internet općenito i “društveni mediji” (valjda društvene mreže, a ne mediji zajednice ili nešto takvo) – koje se opisuje kao “virtualne arene za radikalizaciju“, te poprište “neprihvatljivog ponašanja na štetu pojedinaca, posebno ranjivih skupina“. Iz nekog razloga se baš uvođenje mehanizama za borbu protiv govora mržnje na internetu navodi kao razvojni cilj države – prebacujući taj posao opet na “internetske platforme i ostale medijske dionike“, bez obzira na činjenicu kako je najozbiljniji dio takvih igrača baziran daleko izvan RH i time temeljito izvan dometa svake domaće prisile.

A što radi Europa?

Kurz i Macron na sastanku 10. studenog 2020. godine

Dok je u ovim primjerima vidljivo sve što su državna tijela Republike Hrvatske zadnjih mjeseci uspjela kompilirati na temu terorizma i radikalizacije (bez makar i spomena ozbiljnih koraka za postizanje političke deradikalizacije), ponešto je drugačije stanje u Europskoj uniji. Naime, u petak, 13. studenog EU je obilježila petu godišnjicu terorističkog napada oko kazališne dvorane Bataclan u Parizu. U tih pet godina mnogo se pričalo o novim, općim i široko prihvaćenim paneuropskim mjerama protiv terorizma, no bitno se manje i stvarno poduzelo. Sporni propisi bili su tema i videokonferencijskog sastanka europskih čelnika u utorak, 10. studenog, kojim su u Parizu zajedno predsjedali austrijski kancelar Sebastian Kurz i francuski predsjednik Emmanuel Macron – predstavnici nacija koje su bile žrtve posljednjih islamističkih napada u Europi. Iako je prošlo dvije godine od kada je Austrija kao geslo svog EU predsjedanja usvojila geslo “Europa koja štiti” i više od godinu dana od kada je Macron istim geslom poticao svoje pozive prema užoj europskoj integraciji – malo se tko tu sjetio istog tog gesla i među prioritetima ovogodišnjeg neuspješnog hrvatskog predsjedanja EU-om. Tek se skup političkih vođa kontinentalne razine – Kurz, Macron, njemačka kancelarka Angela Merkel, nizozemski premijer Mark Rutte, hrvatskoj dobro poznati predsjednik Vijeća Charles Michel te predsjednica Komisije Ursula von der Leyen – spomenuo želje za ubrzavanjem donošenja pojedinih antiterorističkih mjera što se po stolovima EU birokracije povlače još od 2015. i tadašnje faze aktivnosti nakon napada u Parizu.

Kao i obično, opet se kontekst terorizma u Europi, koji često ima korijene u samim EU državama i njihovom odnosu prema pojedinim kategorijama vlastitih građana, iz političkih razloga povezalo s temama kontrole EU granica te imigracija. Ta tema, posebno draga zemljama Višegradske skupine, bila je dovoljno sredstvo okupljanja da od svega što se raspravljalo nakon 2015. godine jedino donekle zaživi Europska agencija za nadzor granica i obala pod okriljem Frontexa (organizacije čiju se brojnost i proračun višestruko povećavalo tijekom proteklih godina). Na to se 10. studenog nadovezala i tema daljnjeg učvršćivanje kontrola na vanjskim granicama EU, s naglaskom na novi informatički sustav granične kontrole (Entry-Exit-system – EES) koji bi trebao zaživjeti 2022. godine. Za to vrijeme, tijekom prošlih pet godina vrlo malo je napravljeno na jačanju široke suradnje među nacionalnim policijama, uspostavi zajedničkih baza podataka i efikasnom dijeljenju obavještajnih podataka. I dok Europa neposredno nakon pojedinih napada provodi kriminalističke istrage pojedinih incidenata, a ponekad i kakve šire policijske akcije – kao 9. studenog širom Austrije provedena “Operacija Luxor”, koja je neposredno prethodila prošlotjednim EU video-dogovaranjima, i u kojoj je uhićeno 70 osoba (u širem smislu pripadnika ili Muslimanskog bratstva ili pretpostavljenih islamističkih organizacija) – Hrvatska se tu prvenstveno zadržava na verbalnoj razini, skrivajući se iza tajnosti istraga i zabavljajući javnost prepucavanjima premijera i predsjednika države na temu suzbijanja radikalizma i terorizma. Nažalost, vrlo je to slično i glavnini EU odgovora na ove izazove – odgovora u kojem se redovito ponavljaju jedne te iste mjere o kontroli legalnog i ilegalnog naoružanja (gdje je 13. studenog i RH opet “apelirala na dosljednu primjenu Akcijskog plana EU za suzbijanje krijumčarenja vatrenim oružjem“), te o integraciji imigranata i pooštravanju graničnih kontrola – ali sve beskrvno i s jako malo naznaka ozbiljne volje za rješavanjem uočenih problema.

U tom je svjetlu u petak, 13. studenog, održan i sastanak EU ministara pravosuđa te unutarnjih poslova. Prije oko mjesec dana u raspored ga je iznenada dodala Njemačka, ne bi li se na njemu radilo na političkom dogovoru oko novog “Pakta o migracijama i azilu”, kojeg je u rujnu predstavila Europska komisija. Na tu je temu RH, uz tri definirana “stupa solidarnosti” – (1) premještanje tražitelja međunarodne zaštite, (2) sponzorstvo u postupcima vraćanja, te (3) doprinose u izgradnji operativnih kapaciteta – kao četvrti predložila uvažavanje napora pojedinih država članica u zaštiti vanjske granice, uz detektiranje njenog BDP-a i broja stanovnika. No, aktualni događaji su tu na raspored stavili i dodatne novo-stare teme. Jedna od njih je bilo pitanje uloge interneta i raznih njegovih servisa u promociji islamizma. O tome EU do kraja godine misli zaključiti poseban Propis o online terorističkom sadržaju (Regulation on terrorist content online – TCO), gdje ne bi čudilo da dođemo do nečeg sličnog onome o čemu se u Hrvatskoj proteklih tjedana na glas razmišljalo, a što je potom konkretiziralo Ministarstvo kulture i medija kroz novi prijedlog Zakona o elektroničkim medijima, predlažući odgovornost medija i za objave čitatelja – bez da se zapravo makar i zagrebalo u društvene krugove kojima je posljednjih godina postalo normalno na internetu izjavljivati sve ono za što bi u svim drugim okolnostima bili osobno procesuirani.

Video-skupom 13. studenog predsjedao je njemački ministar unutarnjih poslova Horst Seehofer

No, dok je u brojnim komentarima bila jasno naglašena unutarnjopolitička motivacija posljednjeg EU spominjanja terorizma i borbe protiv te pojave, ostaje činjenica da se tu Europska unija koncentrirala na radikalni islamizam (posebno napadima pogođene Austrija i Francuska). I dok je EU kroz pripreme zajedničke izjave objavljene u petak, 13. studenog tek postupno ipak došla do ponešto općenitijih formulacija o prijetnji, u RH se već tjednima govorilo namjerno mutno, spominjući tek “identitetski motivirani ekstremizam“. Pa ipak, da se točnije objasni o čemu je riječ pobrinuo se Charles Michel prijedlogom nekakve dodatne obuke europskih imama, ne bi li oni savladali “naše fundamentalne vrijednosti, posebno slobodu misli te jednakost spolova“. I dok čelnici kao Merkel ili Rutte osporavaju kontekst suprotstavljanja kršćanstva te islama, pa makar navodeći kao ponešto povoljniju dihotomiju civilizacije i barbarstva, ostaje činjenica da su glavni ton događanjima ipak davali Macron i Kurz – obojica politički vođe koji se stavovima postupno pomiču prema desnici (Macron u očekivanju idućih francuskih parlamentarnih izbora, a Kurz u nastojanju hvatanja jače pozicije u Europskoj pučkoj stranci u doba političkog zalaska Angele Merkel). Pa ipak, na sva ta EU razglabanja već godinama predlaganih europskih mjera bi, prema Ursuli Von der Leyen, sada trebale uslijediti i ponešto konkretnije mjere – prvo se 9. prosinca očekuje svojevrstan EU plan (agenda) borbe protiv terorizma, o kojem bi se raspravljalo na zadnjem ovogodišnjem sastanku čelnika EU zemalja 10. i 11. prosinca ove godine, uživo ili opet na daljinu. Nakon toga, u svibnju iduće godine očekuje se i strategija reformiranja Schengena, o kojoj će suglasje biti bitno lakše postići nego oko EU proračuna ili ujednačene vladavine prava za čitavu Uniju.

* Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije u okviru projekta „Towards an open, fair and sustainable Europe in the world – EU Presidency Project 2019 – 2021“. Za sadržaj je isključivo odgovorna redakcija portala Obris.org i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.

U ponedjeljak, 2. studenog 2020. godine malo nakon 20 sati centar Beča postao je poprište terorističkog napada. Kako se ubrzo moglo zaključiti iz niza aktualnih informacija u medijima, tu se govorilo o barem jednom poprištu napada, te o nizu mrtvih i ranjenih. Primarna lokacija napada bila je u sjevernom kraju centra Beča, nedaleko Dunavskog kanala, u okolici Švedskog trga (Schwedenplatz) i tamošnje povijesne sinagoge. Riječ je o objektu poznatom kao “Stadttempel”, smještenom u obližnjoj pokrajnjoj ulici Seitenstettengasse 4 – koji se navodi kao početna točka napada, iako je u vrijeme napada navodno bio prazan. No iako se prvotno pretpostavljalo da je to primarna meta, oko 22:30 sati su se pojavile naznake da je možda metom bio i neposredno sjeverno od toga smješten prostor tzv. “Bermudskog trokuta”, poznat po većem broju restorana, kafića i mjesta za izlazak te provod. Ako se to pokaže točnim, onda bi i čitav bečki napad puno više nalikovao terorističkoj situaciji u Parizu, kada je sredinom studenog 2015. meta bilo slično područje oko Bataclana.

Crvanom bojom označeni potencijalni ciljevi – sinagoga (krug), te “Bermudski trokut”, popularni prostor za provode (trokut)

Policajac ozlijeđen u razmjeni vatre s napadačima

Budući da se Austrija od sutra (utorak, 3. studenog) sprema na zatvaranje društvenog života (lockdown) radi bolesti Covid-19, grad je bio pun prolaznika, restorani su bili puni i mnogi su uočili barem dvojicu napadača koji su prolazili naoružani jurišnim puškama (navodno AK-47), u nekoj vrsti odjeće vojnoga stila. Mediji navode da je došlo do razmjene vatre između napadača i policije. Pri tome je barem jedan policajac bio teško ozlijeđen, a govorilo se i o smrti jednog napadača (što je i potvrđeno oko 22:40 sati), te navodnom detoniranju eksplozivnog pojasa jednog od napadača. O tom detalju kasnije nije bilo mnogo informacija, sve do iza ponoći, kada se saznalo da je poginuli napadač i zaista kod sebe imao nekakvu eksplozivni pojas te torbu punu streljiva – čime su se na licu mjesta krenuli baviti policijski pirotehničari. Od bečkog gradonačelnika Michaela Ludwiga (SPÖ) se oko 1:30 u utorak, 3. studenog čulo da je taj pojas zapravo bio lažan, a da je napadač bio naoružan s više komada vatrenog oružja te mačetom.

Oko 22 sata je i austrijski ministar unutarnjih poslova Karl Nehammer (ÖVP) za državnu televiziju ORF potvrdio da se pri ovim dramatičnim događanjima očigledno radi o terorističkom napadu. Nepotvrđeni iskazi svjedoka govorili su o više napadača, možda i do 10, od kojih je možda i polovica ostala aktivna u centru Beča. U međuvremenu je bečka policija zatvorila centar Beča i građane se pozivalo da ostanu u kućama, u restoranima i zatvorenim objektima, te da nipošto ne izlaze na ulice užeg centra Beča.

Uspostava policijskih blokada nedaleko primarnog mjesta napada

Policijska blokada kod bečke Opere

Mediji pokazuju i policijsku barikadu kod bečke Opere, kojom je zatvoren uži centar grada – gdje se pregledava automobile koji dolaze iz centra, te pretresa i pješake. Kako je situacija prilično napeta, policija je sumnjivce prvo prisiljavala da legnu, da bi ih se tek onda pregledalo. Linije podzemne željeznice (U1, U2, U3 i U4), kao ni lokalnih autobusa (1, 2, 31, D, 71) koje standardno prolaze užim centrom Beča – nisu stajale na tamošnjim stanicama. Sve osobe koje su se u trenutku napada zatekle u restoranima i kafićima užeg centra Beča, u Operi i kazalištima, ondje su morale ostati još duže vrijeme, budući da ih policija nije puštala na ulice dok se ne uhvati preostale napadače ili dok ne organizira njihovo sigurno provođenje iz opasne zone (što je, prema medijima, postupno započeto u utorak 3. studenog, oko 0:30 ujutro). Do jutra je ponovo otvoren i pristup centru Beča sredstvima javnog prijevoza.

“Zarobljena” publika u Burgtheatru

Bečka policija je oko 22:40 objavila kako je u centru Beča registrirano barem 6 odvojenih “mjesta zločina”, sva u pješačkoj zoni bečkog 1. okruga – (1) Morzinplatz, (2) Seitenstettengasse, (3) Fleischmarkt, (4) der Hohe Markt, (5) Salzgries, (6) Graben. U područje napada konstantno pristižu brojne postrojbe austrijske policije. Iz gradskih bolnica se saznaje o tri mrtva prolaznika (dva muškarca i žena) i 15 ranjenih osoba (temeljem ranijih vijesti o 15 dopremljenih ranjenika, od toga 7 teško ozlijeđenih, većina s prostrijelnim a jedan i s ubodnim ranama). Izgleda da se tu prvenstveno radi o gostima tamošnjih restorana i kafića, na čije su terase napadači pucali bez mnogo oklijevanja. Nad centrom grada kruže i policijski helikopteri.

Za razliku od prvih sat vremena trajanja ove situacije, kada se povremeno čulo pucnjeve, malo prije 23 sata novinari kazuju o tišini u gradu dok teško opremljena policija počinje provjeravati ulice centra grada. Pri tome se spominju bečka interventna policijska postrojba Einsatzeinheit WEGA (Wiener Einsatzgruppe Alarmabteilung), te nacionalna postrojba Einsatzkommando Cobra (kraće, EKO-Cobra), kao i timovi sa službenim psima (Diensthundestaffel), te pokrajinska specijalna policijska postrojba visoke spremnosti zadužena za Beč (Bereitschaftseinheit Wien). Iz službenih krugova se čulo kako je ukupno 7 policajaca te večeri koristilo službeno oružje.

Austrijski mediji nagađaju i da se na društvenim mrežama pojavljuju poruke potencijalnih počinitelja, iako ništa od toga još nije provjereno ili dokazano. Nije jasno je li ta čitava situacija imala veze s navodima o talačkoj situaciji na drugoj strani centra Beča, u poznatoj trgovačkoj ulici Mariahilferstraße – gdje se spominje talačku situaciju u restoranu Akakiko – za koju se čuje da se radilo o lažnoj uzbuni. Nejasno je i koji je status i pucnjava u blizini bečkih hotela Hilton i Intercontinental (kod gradskog parka Wiener Stadtpark) koje su spominjali mediji. Iako se tijekom proteklih pola sata čulo i o mogućoj terorističkoj situaciji u gradu Salzburgu – to se pokazalo lažnom viješću.

Nakon što je napadač prolaznika prvo ranio jurišnom puškom, na povratku niz ulicu ga je dovršio pištoljem

Vjerojatno napadač kojeg je policija zaustavila

Oko 23 sata u medijima su se pojavile fotografije navodno snimljene neposredno ispred poznate robne kuće Julius Meinl am Graben, na kojima se vidi četiri osobe, navodno potencijalne napadače, kako se predaju austrijskoj policiji. Na njima se vide naznake uniformirane odjeće, kakvu se vidjelo i na ranijim snimkama napada. Mimo te situacije navodno je uhićen još jedan napadač – dakle, ukupno njih 5, dok je barem jedan počinitelj ubijen. Oko 23:40 sati se saznalo da bečka policija još traži 3 napadača. Ipak, 3. studenog malo prije 2 ujutro se od gradonačelnika Beča čulo da nitko nije dodatno uhapšen u svojstvu napadača, a da su i oni koje se privremeno zadržalo kasnije bili pušteni.

Kako se iza 23 sata moglo čuti od Nikolasa Stockhammera, bečkog stručnjaka za terorizam – ovi napadi ukazuju na islamističku scenu Beča, a usporedivi su s napadima u Parizu (Bataclan u studenom 2015. godine) i indijskom Mumbaiju u studenom 2008. godine. U prvim analizama i procjenama moglo se čuti i kako bi napad lako mogao potjecati iz čečenskih krugova prisutnih u Beču što je, naravno, za sada ostalo bez ikakve službene potvrde. Tek se pred jutro čulo o više pretraga stambenih prostora, te uhićenja osoba povezanih s počiniteljima. Konačno, oko 8:30 su u javnost došle i prve detaljnije informacije o jednom od navodnih počinitelja (onom likvidiranom) – osobi prvo imenovanoj kao “Kurtim S.”, a onda od ministra unutarnjih poslova za agenciju APA kao “Kujtim Fejzulai”, rođen 2000. godine u Beču, gdje je navodno i odrastao. Dakle, riječ je o lokalno radikaliziranom građaninu Austrije imigrantskog podrijetla – ali ne osobno migrantom ili nedavno prihvaćenim izbjeglicom. Mediji spominju da su mu roditelji podrijetlom iz Sjeverne Makedonije, s albanskim korjenima, bez zabilježenih veza s islamizmom – za razliku od sina, kojeg je sustav nacionalne sigurnosti u Austriji zapazio kao jednog od oko 90 tamošnjih islamista koji su nastojali otputovati na bojište u Siriji (što je policija spriječila u srpnju 2018. godine). Temeljem tog pokušaja odlaska na strano ratište, Fejzulai je 25. travnja 2019. bio osuđen na 22 mjeseca zatvora za kazneno djelo terorističkog udruživanja (§ 278b StGB) – da bi 5. prosinca 2019. (nakon samo 5 mjeseci izdržavanja kazne) bio prijevremeno oslobođen prema propisima o povlaštenom postupanju s mlađim punoljetnicima. Pa ipak, tim temeljem se nije službeno procjenjivalo da bi ta osoba – nosilac dvojnog državljanstva, Austrije i Sjeverne Makedonije – bila neposredno opasna, te spremna za izvođenje napada kakav je jučer pogodio centar Beča.

Iza 23 sata je pokrenuta i austrijska vojska (Bundesheer), koja bi uskoro trebala preuzeti zaštitu svih ključnih objekata u Beču, kao i intenzivnu zaštitu zračnog prostora iznad grada. Time se namjerava smanjiti pritisak na policiju, od koje se očekuje da se isključivo koncentrira na napad i njegove počinitelje. U stanju opće pripravnosti je u ponoć na 3. studenog širom Austrije na snagu stupio prije nekoliko dana najavljeni policijski sat. Vlasti pozivaju građane da prate vijesti i tek sutra možda odluče o odlasku na posao. U utorak 3. studenog, u Beču neće biti škole ni vrtića, a policija je najavila i dodatne kontrole državnih granica Austrije.

Navodna predaja četvorice napadača bečkoj policiji

Oko 1:10, u utorak 3. studenog, započela je izvanredna konferencija za medije Ministra unutarnjih poslova Republike Austrije, na kojoj su govorili ministar unutarnjih poslova Karl Nehammer (ÖVP), generalni direktor zadužen za javnu sigurnost Franz Ruf, te šef bečke policije Gerhard Pürstl. Oni su kratko rezimirali situaciju, naglasivši da je jedan od teško naoružanih napadača likvidiran, te da austrijska policija intenzivno radi i traži počinitelje – od kojih je barem još jedan na slobodi. Sudionici su tom prilikom pozvali i građane da do daljnjega ne izlaze iz sigurnih prostora. Ujedno je zakazana i iduća takva izvanredna konferencija za medije, u utorak 3. studenog u 6 ujutro.

U 6 ujutro se javnosti opet obratio ministar Nehammer. Osim davanja novih podataka o broju žrtava (3 mrtva i 15 ranjenih), on je napomenuo i da Austrija već dugo nije bila suočena s napadom ovoga tipa. Potvrdio je da se kod ubijenog počinitelja našlo i eksplozivni pojas, za kojeg je tek naknadno ustanovljeno da je bio lažan. Radilo se o simpatizeru “terorističke milicije IS” (Islamska država), čiji su stambeni prostori i životni okoliš predmet intenzivnog policijskog rada. Ministar je ponovo pozvao i stanovništvo Beča da ostane kod kuće te izbjegava javne prostore Beča – a pohvalio je i austrijsku policiju, koja je u pogon stavila sve snage. Zahvalio je i ministrici obrane Klaudiji Tanner (ÖVP), koja je na raspolaganje stavila 75.000 vojnika za aktualne poslove osiguranja. Na to je generalni direktor zadužen za javnu sigurnost Franz Ruf medije obavijestio i o detaljima istrage, u kojoj je eksplozivom bio otvoren, a onda i pretražen stan jednog počinitelja (navodno lokalitet Enkplatz u bečkom 11. okrugu Simmering, predgrađu na jugoistoku grada). Prikupljeno je preko 20.000 video snimki građana, koje je počeo pregledavati tim od 35 istražitelja – te je oko 20 posto pregledano i ocijenjeno prema dokaznoj vrijednosti. Napomenuo je i da austrijskoj policiji, koja je već satima u akciji, na raspolaganju stoje i međunarodne policijske snage visoke razine spremnosti iz ATLAS okvira Europske unije. Njih će se aktivirati po potrebi, a u Beč organizirano stižu i policajci iz raznih dijelova same Austrije. Gerhard Pürstl, šef bečke policije, potvrdio je likvidaciju počinitelja od pripadnika policijske postrojbe WEGA u 20:09, samo nekoliko minuta od prvih dojava napada. On je pohvalio i brzi raspored policije, koja je ovladala situacijom, podijelila Beč u operativne zone, blokirala centar i ovladala gradskim prometom, da bi onda krenula i sustavno prazniti napadnuti centar grada bez izbijanja panike. Pürstl je napomenuo i budući naglasak na balansirani rad – (1) održavanje javne sigurnosti i (2) provedbu istražnih postupaka.

Početak video-sjednice Vlade Republike Austrije, 3. studenog 2020. iza 9 sati

Malo prije 8 ujutro je povećan i broj žrtava – na 4 mrtva (dvije žene i dva muškarca, iako nije jasno da li to obuhvaća i jednog likvidiranog počinitelja), te 22 ranjenih (šest teško te jedan policajac kritično, a ostali lakše). Mediji spominju pretragu više od 18 stanova povezanih s počiniteljima, kao i privođenje barem 14 osoba – od toga navodno i dvije čečenskog podrijetla u mjestu St. Pölten. Zanimljivo da je tijekom kasnog prijepodneva 3. studenog vidljivo pojačana sigurnosna oprema policije raspoređene širom centra Beča, podjelom težih pancirnih prsluka – što je uznemirilo javnost i medije. Do popodneva su nadležne službe evaluirale oko 50 posto prikupljenog video materijala, što još nije nedvojbeno pokazalo prisutnost više napadača – a dok se to ne utvrdi nedvojbeno, u Beču ostaju na snazi posebne mjere opreza i zaštite.

U 9 ujutro je održana i izvanredna video-sjednica Vlade Republike Austrije, iza 11 se javnosti obratio predsjednik Republike Austrije Alexander Van der Bellen, a u 11:30 se nanovo javnosti obratio i predsjednika Vlade Sebastiana Kurza. Vlada je proglasila tri dana javne žalosti.

Petnaest dana nakon terorističkog napada na Markovom trgu, jučer je napokon održana i sjednica Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti, koju je premijer Plenković pretpostavio kao uvjet za održavanje Vijeća za nacionalnu sigurnost.

Sjednica Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti, prva nakon svađe premijera i predsjednika (Photo: MORH/J. Kopi)

Kako je već ranije bilo najavljeno, jučerašnja sjednica Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti sazvana je povodom zaključka Vlade RH o sprečavanju radikalizacije u društvu, kako bi svi mjerodavni resori predočili analize postojećeg stanja i predložili mjere. Kako stoji u šturom priopćenju na web-stranicama Ministarstva branitelja i Ministarstva obrane,

„Usvojen je niz mjera za sveobuhvatan, sustavan i učinkovit pristup sprječavanju radikalizacije o kojima će Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti izvijestiti Vladu RH, te će s mjerama biti upoznato i Vijeće za nacionalnu sigurnost“.

I to je sve što se može saznati o sjednici tijela koje je bilo jedna od tema žestokih sukoba predsjednika Vlade i predsjednika države proteklih dana. Pri tome, zanimljivo je zamijetiti kako se ovdje problem domaće radikalizacije (načelno sličan onome s čime veliki dio svijeta desetljećima muku muči u islamističkoj varijanti) uspjelo analizirati u nepuna dva tjedna – da bi se onda temeljem tih analiza odmah uspjelo i sastaviti neke mjere, te ih usvojiti nakon raspravljanja. Stvarno, pa kad je to sve tako brzo i jednostavno – samo Bog zna zašto se na isti način, po hrvatskome modelu, ne riješe i svjetska pitanja radikalnog islamizma ili barem problem desnog političkog radikalizma koji je posljednjih desetljeća aktualan po Europi i SAD.

Dok je premijer Plenković smatrao da je ovakva sjednica, s analizama i usvojenim prijedlozima mjera, najnormalnija priprema za Vijeće za nacionalnu sigurnost, predsjednik Zoran Milanović oštro se protivio Vladinoj namjeri da se Koordinacija za domovinsku sigurnost pretpostavi spomenutom Vijeću. Kako je Milanović pojasnio na posljednjem u nizu istupa na tu temu, na press-konferenciji održanoj u petak, 23. listopada, nekoliko je problematičnih točaka u premijerovim istupima, kao i odgovoru Vlade na Predsjednikov poziv na sazivanje sjednice Vijeća za domovinsku sigurnost. Prvi Milanovićev prigovor je tehničke naravi:

„Dakle, jučer je premijer poslao pismo u kojem je odbio sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost i rekao da će me – kada svi uvjeti budu ispunjeni – obavijestiti o mogućem terminu. To je lijepo od njega, međutim o terminu ne obavještava on, nego se dogovaramo. Može me nazvati kao što sam ja nazvao njega kada je došlo do tog napada, jer ne može preko dopisa i preko medija govoriti koji će biti termin sastanka. Bit će kad se dogovorimo, kao i u mnogim drugim važnim stvarima za državu“.

A potom je Milanović nabrojao i zakonske okolnosti djelovanja Koordinacije za domovinsku sigurnost u odnosu na Vijeće za nacionalnu sigurnost:

„Druga stvar. Rečeno je u  tom pismu da se Vijeće za nacionalnu sigurnost neće i ne može održati zato što prije njega mora zasjedati Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti. To znate šta je. Dakle, to je jedno tijelo koje je osnovano prije nekoliko godina čiji zadatak je da razmatra, da provodi i ispunjuje u pravilu ili isključivo ono što mu kaže Vijeće za nacionalnu sigurnost. To je red, a ne obrnuto. Koordinacija je vrlo široko i šaroliko tijelo, recimo da ima nekog smisla, praksa još treba pokazati kakvog, u njemu sjede i rade predstavnici raznih tijela, pa tako i vatrogasci, planinari, dakle ljudi i službe koji s ovim što se dogodilo nemaju nikakve veze, koji ne samo da ne mogu i ne trebaju sudjelovati u donošenju bilo kakvih prijedloga, kada bi Koordinacija za to uopće bila ovlaštena po zakonu – a nije – nego čak nemaju ni pravo ni mogućnost pristupa nekim informacijama koje su ovdje ključne, a njima raspolažu hrvatske obavještajne i sigurnosne službe. Dakle, mislim da je potpuno jasno zašto je ovo upravo namjerno izokrenuto da bi se kupilo vrijeme i poslala poruka – kako ono: ja mogu sve. Ta poruka bi mogla biti analizirana i sa stajališta teorije ‘Freudove omaške’ – ja ne mogu sve, a posebno ne kao predsjednik države. Ali mogu dosta.

Dakle, Vlada u sustavu domovinske sigurnosti nije ovlaštena davati nalog Koordinaciji za sustav. Nije ovlaštena. Ovlašteno je jedino Vijeće za nacionalnu sigurnost sukladno čl. 8 koji ste nadamo se dobili. U točki 2 zaključka Vlade koji je jučer donesen (op. a. 22. listopada) Vlada u stvari nalaže Koordinaciji da je izvijesti. To Vlada u principu nema pravo. Dakle, prema zakonu Koordinacija izvješćuje predsjednika Republike, taksativno navedeno, predsjednika Vlade – predsjednika Vlade, i predsjednika Sabora. To je članak 13 st. 3. ‘Koordinacija’. Dakle, toliko o poznavanju elementarnih i u stvari vrlo prostih pravnih normi iz zakona koji ima 15-ak članaka. Ne više od toga. Dakle, ovim se nažalost kupuje vrijeme. Prema tome, ja mogu samo reći da je premijer koji je ovo osobno proglasio radikalizacijom i terorizmom, Hrvatskoj pokazao jezik. Ili srednji prst. On se ne želi naći. U redu, ne mora. Samo da javnost, dakle, dobro zna šta kaže zakon i šta tko smije“.

Na ovu press-konferenciju Zorana Milanovića, prozvani predsjednik Vlade Andrej Plenković brzinski je istog tog petka, 23. listopada, sazvao i vlastitu press-konferenciju, gdje se osvrnuo i na djelovanje Koordinacije za domovinsku sigurnost, odnosno Vijeća za nacionalnu sigurnost. Plenković je tako na novinarsko pitanje da li namjerno odugovlači sa sazivanjem VNS-a odgovorio:

„Ne. Ne. Tražim dobru, lijepu, kvalitetnu, normalnu pripremu. Dakle, da se mi nađemo odmah, i kažemo što? Što bismo mi rekli? Ajde, dajte da netko tko se u to razumije detaljno, vidi što je. Dajte mi zadaće. Jel? A mi ovako želimo doći na sastanak sa podlogom, koja je logična i normalna u ovoj situaciji. Ovo nije situacija koja će se riješiti na nekom Vijeću za nacionalnu sigurnost. Uostalom, što je to? To je tijelo… Evo, u našem mandatu, ne znam jel smo imali pet, šest sastanaka u zadnje četiri godine. Pa nije to neko stalno tijelo koje se sastaje kao Vijeće sigurnosti, otprilike. To je tijelo koje je imalo određene zadaće, donosi određene odluke, određene smjernice, ali ovakvu situaciju kakvu imamo danas – mi na tom tijelu nismo uopće imali. Imali smo raspravu o korona-virusu, na početku mandata Predsjednika, i ta je rasprava sasvim bila korisna. Nije to nikakav… Šta je to bio… nekakav klub HDZ-ovaca, ili ovako… Što je otprilike rekao… Uglavnom, koliko se ja sjećam, u Vijeću za nacionalnu sigurnost su: i Predsjednik, i premijer, i član Vlade nadležan za nacionalnu sigurnost, to je Tomo Medved, i ministar obrane, i ministar unutarnjih poslova, ministar vanjskih poslova, ministar pravosuđa, čini mi se…  Otprilike. Napamet sad govorim, ali to je podosta ljudi koji su tamo po Zakonu. A, slučajno je da su svi baš članovi HDZ-a, zbog rezultata izbora, onih istih koji očito svrb… malo muče neke“.

Bez obzira na Predsjednikove prigovore, sjednica Koordinacije za domovinsku sigurnost jučer je ipak održana. Prema Vladinom tumačenju, nakon što jučer prezentirane analize (i nekakve usvojene mjere) budu predočene Vladi RH, steći će se uvjeti za održavanje Vijeća za nacionalnu sigurnost. Ono se može sazvati dogovorom Predsjednika i premijera, pa je sada opet na potezu predsjednik Milanović, od kojeg se očekuje nekakav odgovor na Vladin potez. Hoće li to biti uvod u novu svađu između Pantovčaka i Markovog trga, ili će se ipak – barem privremeno, zakopati ratne sjekire – vidjet će se u narednim tjednima.

Svrha i ustroj državnog savjetodavnog tijela nazvanog „Vijeće za nacionalnu sigurnost“ (VNS) definirani su u Zakonu o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske iz 2006. godine. Ondje je to tijelo definirano kao poveznica koja jamči suradnju Predsjednika Republike Hrvatske i Vlade RH pri usmjeravanju rada nacionalnih sigurnosno-obavještajnih agencija – SOA-e i VSOA-e. Članak 3. ovog zakona ponešto detaljnije definira opseg posla Vijeća za nacionalnu sigurnost kroz ukupno 6 točaka. Vijeće tako (1) razmatra i procjenjuje obavještajne i sigurnosne prijetnje i rizike, te donosi smjernice i zaključke o načinima zaštite i ostvarivanja nacionalne sigurnosti, (2) razmatra pitanja iz nadležnosti agencija, suradnje Predsjednika Republike i Vlade u usmjeravanju njihova rada te međunarodne obavještajne suradnje, (3) utvrđuje Godišnje smjernice za rad sigurnosno-obavještajnih agencija i druge koordinacije dokumente, (4) utvrđuje mjere koje Predsjednik RH i Vlada donose temeljem nadzora rada agencija, (5) utvrđuje opseg sredstava iz državnog proračuna za ove namjene, te (6) razmatra i druga pitanja vezana uz rad i upravljanje tijelima sigurnosno-obavještajnog sustava Republike Hrvatske. I tu je sve prilično jasno. No, nažalost, tijekom posljednjih desetak dana ponešto se tu zakompliciralo u kontekstu napada vatrenim oružjem na kompleks Vlade RH koji se dogodio 12. listopada 2020. godine.

Prva sjednica VNS u mandatu predsjednika Milanovića, 5. ožujka 2020. godine

O sazivanju sjednica vijeća Zakon govori u stavku 3 svog članka 4 i ondje definira: „Sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost zajednički sazivaju i pitanja o kojima će se raspravljati i odlučivati zajednički utvrđuju Predsjednik Republike i predsjednik Vlade. Sjednicom Vijeća za nacionalnu sigurnost predsjeda Predsjednik Republike, a odluke Vijeća za nacionalnu sigurnost supotpisuju Predsjednik Republike i predsjednik Vlade“. Doduše, kako izgleda, sredinom prošloga tjedna, nakon napada na Markovom trgu a prije odlaska premijera Plenkovića u Bruxelles na dvodnevni sastanak zakazan za 15. i 16. listopada, predsjednik Milanović i premijer Plenković zaključili su da im namjenska sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost na aktualne teme i nije potrebna. O tome su mediji samog 12. listopada prenijeli da je Milanović oko 11 sati nazvao premijera, a onda – „nakon telefonskog razgovora zaključeno je da se Vijeće za nacionalnu sigurnost neće sastajati“. Nanovo se o tome čulo u ponedjeljak 19. listopada, u okviru Milanovićevih izjava danih nakon obilaska Centra znanja Međimurske županije u Čakovcu, doduše umiješano u osobna i politička prepucavanja koja posljednjih dana obilježavaju komunikaciju Banskih dvora i Pantovčaka.

Prvo terorizam, pa politički rat

Tom je prilikom Milanović izjavio: „Na dan napada na zgradu hrvatske Vlade nazvao sam premijera, ponudio suradnju i javno rekao što mislim. Složio sam se s njim da nam ne treba sjednica VNS-a, da bi me on sljedeći dan u Bruxellesu optužio da sijem mržnju“. Na optužbe premijera kako baš on relativizira napad na zgradu Vlade Milanović je upitao: „Tko je javno rekao da zgradu vlade treba štititi, je li to relativizacija napada“, dodavši kako je i njegova supruga „prošla tamo dvije minute prije napada. To nisam rekao prije par dana“. I tu je onda došlo i do promjene gledanja prema potrebi sazivanja Vijeća za nacionalnu sigurnost, te je Milanović istaknuo – „Hoću sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost, ali kako zakon kaže, a ne kao komunikacijsku paradu na kojoj je pola HDZ-ovaca“.

Samo dan kasnije, 20. listopada, Milanović je ovu svoju želju pretočio  i u službenu formu, objavivši tog dana i tekst pisma upućenog Vladi RH i premijeru Plenkoviću, u kojem je napisao:

„Poštovani gospodine predsjedniče Vlade, uvjeren sam da ćete se složiti da je prošlotjedni napad na policajce i Vladu Republike Hrvatske zločin s mogućim elementima terorizma koji je, prema do sada dostupnim informacijama, potaknut radikalizacijom u našem društvu koja dovodi do nasilnog ekstremizma. Uvjeren sam da su nadležne službe sposobne zajamčiti sigurnost državnog vrha i stoga to ne vidim kao problem o kojem bi trebalo posebno razgovarati. Međutim, moramo voditi računa o našim sugrađanima koji su u okolnostima radikalizacije i krize koja se osjeća, ne samo u Hrvatskoj, izloženi nasilju koje u bilo kojem trenutku može eskalirati u ovakve ili slične napade.

Poštovani gospodine Plenkoviću, radikalizacija u društvu koja dovodi do ovakvih zločina predstavlja, po mom mišljenju, ugrozu nacionalne sigurnosti. U takvoj situaciji, ne samo Ustav nego i povjerenje koje su nam građani iskazali na izborima, obvezuje nas da pokušamo pronaći odgovarajuća rješenja. Postoje teme oko kojih se naši stavovi razlikuju, ali kada je u pitanju moguća ugroza nacionalne sigurnosti i dobrobit naših građana, moramo razgovarati i zajednički djelovati. Stoga Vam, i ovim putem, predlažem sazivanje sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost na kojoj bismo razmotrili utjecaj radikalizacije na stanje sigurnosti i donijeli odgovarajuće odluke u okviru nadležnosti Vijeća. S obzirom na važnost teme spreman sam u najkraćem roku izdvojiti koliko god treba vremena. Smatram da se kod našeg razgovora ne trebamo baviti samo onim što se već dogodilo već se prvenstveno trebamo usmjeriti na zajedničko djelovanje kojim bi se smanjio rizik pojave nasilnog ekstremizma“.

Verbalni rat premijera Andreja Plenkovića i Predsjednika RH Zorana Milanovića tog se dana odvijao i u okvirima konferencije za medije koju su premijer Plenković i ministar rada Aladrović održali o novim gospodarskim mjerama za savladavanje krize. Tom prilikom je premijer doduše opovrgnuo glasine kako se HDZ sprema pokrenuti službeni opoziv predsjednika Milanovića s najviše državne dužnosti, ali je javnosti i otkrio jednu novost. Naime, objasnio je o pristizanju pitanja Vladi RH o sastanku koji se održao u subotu 17. listopada u Banskim dvorima – skupu na kojem je odlučeno o javnoj objavi snimke samoga napada, što je onda bilo i učinjeno na popodnevnoj konferenciji za medije Ravnateljstva policije. O spomenutom sastanku Vlade RH s DORH-om, Plenković je tada napomenuo:

„Aludira se na sastanak s DORH-om. Dakle, on je u svom… u svom međimurskom izdanju, epizodi u Međimurju, govorio i o sastanku s DORH-om. Pa budući da neki, već iz medija, slučajno imaju tu informaciju, pa pitaju gospodina Milića – a ja znam kako Predsjednik zna za tu informaciju – ja ću ju sada reći svima, pa da ovi koji ekskluzivno imaju saznanje da postave pitanje, izgube ekskluzivu odgovora, pa ću ja reći svima. Dakle, to je vrlo važna poruka, i to je za vas dobro, ostale iz medija. Jel tako? Jel to pošteno? Jer ne znate vi svi to – jel tako? Niste čak to ni registrirali – e, pa ja ću vam reći. Dakle, bio je sastanak u 9 i 30, u subotu ujutro, ovdje u Vladi, na moju inicijativu. Na sastanku je bio ministar unutarnjih poslova, na sastanku je bio šef SOA-e, bio je glavni ravnatelj policije, i bio je županijski državni odvjetnik, gospodin Ilić. Zašto? Zato što je gospodin glasnogovornik, a i predstavnici policije, od dana od kada je počinjeno teško… pokušaj teškoga ubojstva, ovdje pred Banskim dvorima, dobio nebrojen broj upita ‘Što ćemo sa snimkom?’. Da li snimku možemo objaviti, dati je u javnost?! Budući da takvu odluku nitko ovdje, od ljudi koji rade, pa niti mi kao Vlada, a niti MUP, ne možemo donijeti bez da se konzultiramo sa onima koji vode postupak – a postupak vode policija i državno odvjetništvo. Ja sam osobno htio vidjeti da li će se objavljivanjem te snimke, na bilo koji način dovesti u pitanje snimka kao dokaz u postupku. Budući da je do tada policija obavila sve što treba obaviti – i kroz očevid, i kroz analizu te snimke – i zaokružila taj dio istraživanja, i dostavila te informacije DORH-u… U tom trenutku, sa pravnog aspekta, procesnoga, moglo se pristupiti odluci da se snimka prikaže medijima. Evo, to je odgovor za ono ekskluzivno pitanje – sada u odgovoru prema svima“.

Doduše, kako se saznalo samo dan kasnije, u čitavoj ovoj situaciji problem za predsjednika Milanovića nije bila sama snimka, kao ni sazivanje takvog nekog sastanka u Banskim dvorima – već prisustvo ondje i ravnatelja SOA-e, te njegov status u odnosu prema Vladi RH, što je još jedan do sada rijetko pokretan aspekt u lepezi pitanja na temu nacionalne sigurnosti.

Dan kasnije, srijeda 21. listopada

Dakle, samo dan nakon formalnog traženja sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, o tome su mediji pitali premijera Plenkovića, nakon što je sudjelovao u obilježavanju 29. godišnjice pokolja civila u Baćinu i otvaranja prigodne spomen-sobe. Upitan o pismu kojim predsjednik Milanović sada traži sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost, Plenković je odgovorio:

„Što se tiče pisma koje je stiglo jučer, dakle, ja sam ga vidio prije u medijima nego što su mi ga donijeli u ured. Dakle, to je prvo. Drugo. Mi smo, naravno, na razini Vlade… s obzirom da sam prošloga tjedna vrlo jasno kazao da postoje tri načina kako ćemo se boriti protiv radikalizacije u društvu – krenuli sa tri aktivnosti. (1) Prva je aktivnost konkretna, vezana za ovaj slučaj, koji… čije je razmjere javnost do kraja tek vidjela nakon što je policija, u dogovoru s državnim odvjetništvom, objavila snimku napada na Banske dvore. To je jedan dio. (2) Drugi dio, institucionalan dio bavljenja borbom protiv radikalizma, i mi ćemo nakon konzultacija koje traju proteklih dana, zadužiti na Vladi jednim zaključkom… u četvrtak, Koordinaciju za sustav domovinske sigurnosti, koja upravo… između ostaloga se treba baviti ovakvim temama… da prije svega analizira stanje po ovom pitanju. Drugo – da pojača međuresornu koordinaciju svih nadležnih tijela koja se trebaju baviti ovom temom. I, treće, da izađe sa prijedlogom mjera. Kada budemo imali takvu podlogu… Dakle, konkretnu, sadržajnu, i sa pogledom na svojevrsni akcijski plan, u budućnosti – onda možemo razmišljati i o tome da razgovaramo i u okviru Vijeća za nacionalnu sigurnost. Dakle, ne nikakav ad hoc, nepripremljeni sastanak, koji bi trebao sad trajati koliko god sati treba – nego onda kada mi ocijenimo da je za to pravi trenutak, i kada je sadržaj rasprave temeljito pripremljen. Dakle, to je odgovor… To znači upravo ovo što sam vam rekao… (3) Treća točka, još jednom ponavljam, je politička borba protiv radikalizma u društvu, protiv onih stranaka koje odobravaju ili nalaze razumijevanje za akte, po meni, terorizma, koje smo vidjeli u ponedjeljak pred zgradom Vlade. Dakle, politička borba, i podcrtat ću tezu o ‘sanitarnom kordonu’ onih koji za ovakve akte nalaze razumijevanje ili odobravanje. Dakle, to su tri piste kojima ćemo se baviti.

A što se tiče samoga Predsjednika Republike, smatram da, nakon što je on relativizirao u biti taj napad, jer je rekao da je to moglo biti na bilo kojoj drugoj pozornici – to meni izgleda kao da se piroman nastoji prerušiti u vatrogasca. Dakle, ja tako čitam tu njegovu poruku, i kada dođe vrijeme onda ćemo o tome temeljito raspraviti na što mislim“.

Na spomen poziva predsjednika Milanovića, i tvrdnji kako se ovaj solidarizirao s Vladom na sam dan napada, Plenković je kratko odmahnuo: „Ma, mi smo se vrlo kratko čuli. To je trajalo tri minute, i to je sve“. Što se tiče njihove daljnje komunikacije na temu VNS-a, Plenković je objasnio da ova izjava nije bila sve: „Ne, to je… Ja ću mu odgovorit pismeno. Prvo, vidjet ćete i vi i ostali zaključak Vlade sutra. I, kada takav sastanak bude kvalitetno pripremljen, s obzirom na institucije, i na političku odgovornost koju imamo kao institucije, onda ćemo odlučiti kada ćemo takvu sjednicu održati“. Na to su novinari postavili logično pitanje – dovodi li takva tvrda kohabitacija zapravo u pitanje onu nužnu suradnju po pitanju nacionalne sigurnosti – na što je Plenković odvratio:

„Možete vi izvući koje god hoćete zaključke. Vi jako dobro pratite… Evo, imate primjerice danas, rekord od 1.400 i nešto novozaraženih. Dakle, imate Vladu, koja ima povjerenje ne samo u početku epidemije nego i sada, nakon ovih drugih izbora – povjerenje hrvatskih građana… I koja se bori protiv te epidemije u Hrvatskoj, globalne pandemije. Vidite Sloveniju, ima policijski sat od jučer, od 9 navečer pa do 6 ujutro. Imate Vladu koja se bori za radna mjesta, koja će do kraja godine dati milijardu eura… dakle, 7 i pol milijardi kuna, praktički kada se sve zbroji, za očuvanje radnih mjesta u privatnom sektoru. Dakle, ne relativiziramo ‘koronu’ proglašavajući je nekakvim ‘kariesom’.., to je isto pitanje zdravlja. Jel to sigurnost građana? Nema većeg pitanja od zdravstvenog, sigurnosti građana. Ovih 11, koji je noćas umrlo, od jučer, sigurno nisu umrli od kariesa – da budem vrlo precizan. Ista je stvar naše borbe za građane, i za njihove plaće. Prema tome, ima tema oko kojih ćemo razgovarati, ali razgovarat ćemo u okolnostima, u trenutku, u vremenu kada sadržajno sva druga tijela – koja najvišim dužnosnicima hrvatske države trebaju pripremiti informacije, koje su pouzdane, koje su kredibilne, kojima možemo vjerovati, na temelju kojih možemo eventualno se dogovarati o nekim smjerovima djelovanja – tada ćemo sjesti za stol“.

 A na pitanje – kada bi to onda moglo biti, Plenković je odgovorio: „Vidjet ćemo. Mislim da će idući tjedan potpredsjednik Vlade… potpredsjednik Vlade, ministar Medved… idući tjedan… koji je i prva osoba Koordinacije sustava domovinske sigurnosti… sazvati tu Koordinaciju, i nakon toga, kad se pripreme, i steknu preduvjeti – možemo razgovarati o terminu susreta“. Priprema tih preduvjeta ne obuhvaća konkretnu zaštitu Markovog trga, što je po Plenkoviću policija riješila, nego:

„Mi govorimo o borbi protiv radikalizma. Dakle… Pogledajte – ako samo malo otvorimo oči, proširimo vidike i horizonte… Pogledajte primjer Francuske, praktično u isto vrijeme se dogodio ovaj stravičan zločin, gdje je jedan radikalni islamist odrubio glavu učitelju zbog prikazivanja jedne karikature. Dakle, podsjećam hrvatsku javnost – pogledajte reakciju javnosti tamo, pogledajte reakciju stranaka, pogledajte reakciju građana. Dakle, to je reakcija Republike, društva koje zna što je demokracija, što je ugroza institucija, i kako na to treba reagirati. Vi ste na hrvatskoj političkoj sceni, od drugih aktera – sad ću bit vrlo precizan – krajnje desnih aktera, imali ili razumijevanje ili odobravanje, imali ste na lijevom političkom spektru minimiziranje i relativiziranje. E, vidite, to nije zrela demokracija. Zrela demokracija je kad vidimo točno o čemu se radi. I, meni je drago da u ovom pismu koje sam jučer pročitao sad najedanput vidimo da tu ima i terorizma, vidimo da to nije moglo biti na nekoj drugoj pozornici… to su sve citati… Dakle, vi koji pratite detalje, kad govorimo o citatima sada… i vidimo da bi trebali razgovarati o tome kako rješavati taj problem u budućnosti. Dakle, ta vrsta transformacije je dobrodošla, a sastanak će bit kad mi procijenimo da je vrijeme zrelo“.

Na odgovore nije trebalo dugo čekati. Tijekom sudjelovanja na svečanoj sjednici Gradskog vijeća Grada Iloka, predsjednik Milanović se opet osvrnuo na Plenkovića – ponovo po pitanju njegovih izjava kako je 2016. posijao mržnju i agresiju, ali i o sazivanju Vijeća za nacionalnu sigurnost koje je zatražio samo dan ranije. Tu se čulo da je Milanoviću iz Banskih dvora bilo promptno odgovoreno kako će „prijedlog o sastanku dobiti kada se steknu uvjeti“, što po njemu „pokazuje da premijer Plenković izbjegava sastanak VNS-a, koje je ključno nacionalno tijelo za sigurnost“. Konkretno:

„On je odbio Hrvatsku, a ne mene. To je bio isplažen jezik Hrvatskoj, beljenje, gdje je rekao da će napraviti svašta-nešto, dakle ništa, da će sazvati nekakva tijela, da će se boriti protiv radikalizacije, vjerojatno dimnim signalima ili metlama, i da će formirati sanitarni kordon“, rekao je predsjednik Milanović, ponovno osudivši premijerove izjave o uspostavi nekakvog „sanitarnog kordona“ protiv radikalizma i ekstremizma. No, Milanović je podsjetio i da sazivanje VNS-a mora biti zajednička odluka. „To nije moguće, to mora biti zajednički. Kao što se niti ravnatelja SOA-e ne može kao zadnje tele vodati okolo bez mog znanja, pozivati na sastanke, i nuditi mu da bude na tiskovnoj konferenciji. To se zove zlouporaba položaja“, poručio je predsjednik Milanović vraćajući se opet na subotnji sastanak u Banskim dvorima o objavi snimke pucnjave na Markovu trgu. Dapače, Zoran Milanović je o tome nastavio u Iloku: „Jučer je premijer zaprijetio da on zna odakle to dolazi. Od mene dolazi. Odakle novinarima informacije da se sastao s državnim odvjetnikom? Od mene, od mojih ljudi. Znate zašto? Zato što mi je to morao po službenoj dužnosti reći ravnatelj SOA-e koji je lojalan i premijeru i meni, ali premijer to ne razumije“, dodavši kako mu se ne može raditi iza leđa.

Tom smo prilikom čuli i da je premijer Plenković na tu temu radikalizacije i ekstremizma najavio tematsko sazivanje Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti – tijela koje je 21. listopada u Iloku predsjednik Milanović nazvao „paratijelom koje je smišljeno prije par godina“. Tom je prilikom Milanović zaključio i „kako bi i on mogao sazivati generale, šefove tajnih službi na prigodne sastanke, formirati tijela“, te „donositi blesave zaključke koje u biti nikoga ne obvezuju i doprinijeti još većem kaosu u Hrvatskoj“ – umjesto da se sastanu kao odgovorni ljudi i da razgovaraju o nečemu što je Plenković nazvao „bujanjem terorizma i radikalizacije i pričao o sanitarnim kordonima prema ljudima“.

Nakon svega toga, dan je završio još i zaključkom „stručnjaka za sigurnost“ Gordana Akrapa u HRT emisiji „Otvoreno“ kako su metama napada zapravo bili premijer Plenković, koji u vrijeme napada nije bio na Trgu svetoga Marka i koji se prošloga tjedna prepoznao glavnom metom, ali još i potpredsjednik Vlade Tomo Medved, koji je ondje pristigao ubrzo nakon napada – te je na licu mjesta bio snimljen u društvu sa šefom premijerova ureda Frkom Petešićem te Damirom Krstičevićem, sada savjetnikom Vlade zaduženim za obranu – dvojcem kojeg Akrap doduše tom prilikom nije prepoznao kao mete zanimljive napadaču.

Još dan kasnije, četvrtak 22. listopada

Na 15. sjednici Vlade RH, kao druga točka dnevnoga reda, usvojen je „Prijedlog zaključka o sprječavanju radikalizacije u društvu“ koji je potvrdio navode predsjednika Zorana Milanovića o miješanju Koordinacije domovinske sigurnosti u rad Vijeća za nacionalnu sigurnost. Naime, taj je prijedlog Vlade RH glasio:

„(1) Širenje i jačanje radikalizacije u društvu dovodi do nasilnog ekstremizma i/ili terorizma te predstavlja ozbiljnu prijetnju sigurnosti države, ostvarivanju temeljnih ljudskih prava i sloboda građana te vladavini prava.

(2) Zbog događaja koji ukazuju na pojačanu radikalizaciju hrvatskoga društva zadužuje se Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti da na osnovi analize postojećeg stanja predloži mjere za sveobuhvatan, sustavan i učinkovit pristup sprječavanju radikalizacije temeljen na usklađenom i koordiniranom djelovanju svih nadležnih tijela.

(3) S mjerama čiji je cilj podizanje svijesti društva o posljedicama radikalizacije, kao i bolje upravljanje sigurnosnim rizicima, Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti će izvijestiti Vladu Republike Hrvatske, a u skladu s člankom 9. stavkom 3. točkom 10. Zakona o sustavu domovinske sigurnosti (Narodne novine, broj 108/17), upoznati Vijeće za nacionalnu sigurnost“.

Ovaj kratki dokument je na Vladi RH obrazložio Tomo Medved, ministar branitelja ali i potpredsjednik Vlade RH zadužen za nacionalnu sigurnost. On je tom prilikom rekao:

„Pokušaj trostrukog ubojstva s elementima kaznenog djela terorizma, koji se 12. listopada dogodio ovdje na Trgu svetog Marka, ukazuje da je u dijelu hrvatskog društva došlo do radikalizacije. Svaka vrsta radikalizacije u pravilu dovodi do nasilnog ekstremizma i/ili terorizma, i predstavlja ozbiljnu prijetnju sigurnosti građana i države, u ostvarivanju temeljnih ljudskih prava i sloboda, odnosno, ustavnih vrednota Republike Hrvatske. Prepoznavanje znakova radikalizacije, njihovo razumijevanje, te usklađen i učinkovit odgovor nadležnih institucija na događaje koji su posljedica radikalizacije predstavljaju ključ sprečavanja jednog od sigurnosnih rizika za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske. S ciljem pronalaženja pravodobnih i djelotvornih odgovora na ovaj sigurnosni rizik, ovim zaključkom Vlade zadužuje se Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti da na osnovu analize postojećeg stanja predloži mjere za sveobuhvatan i učinkovit pristup sprječavanju radikalizacije, koji treba biti utemeljen na usklađenom i koordiniranom djelovanju svih nadležnih tijela. Koordinacija će o predloženim mjerama izvijestiti Vladu Republike Hrvatske, te o istome upoznati Vijeće za nacionalnu sigurnost“.

Tim temeljem je onda sastavljen i pisani odgovor za predsjednika Milanovića. Sadržaj ovog dopisa, kojim je 22. listopada odgovoreno na Milanovićevo traženje sazivanja Vijeća za nacionalnu sigurnost od 20. listopada, Ured predsjednika promptno je objavio u izvornom obliku – „u cilju informiranja javnosti“ – prekinuvši time dosadašnju praksu da se postupak ugovaranja sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost odvija mimo očiju javnosti. Vlada RH je tu Predsjednika RH obavijestila:

„Poštovani predsjedniče Republike Hrvatske, nastavno na Vaš dopis od 20. listopada 2020. godine, obavještavam Vas da je Vlada Republike Hrvatske na 15. sjednici donijela Zaključak o sprečavanju radikalizacije u društvu (u prilogu).

Zaključkom se obvezuje Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti da na osnovi analize postojećeg stanja predloži mjere za sveobuhvatan, sustavan i učinkovit pristup sprječavanju radikalizacije temeljen na usklađenom i koordiniranom djelovanju svih nadležnih tijela. Kada Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti, na osnovi analize postojećeg stanja, predloži odgovarajuće mjere obavijestit ću Vas o mogućem terminu sazivanja Vijeća za nacionalnu sigurnost“.

Medved o radikalizmu i terorizmu

No, na tu se temu dva puta oglasio ministar Tomo Medved, osoba zadužena da na čelu Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti proučava radikalizaciju. Prvo je Medved pred Banskim dvorima izjavio: „Jučer smo mogli čuti kako se ovo tijelo, odnosno Koordinacija za sustav domovinske sigurnost, naziva ‘paratijelom’. Još jednom konstatiram da je ovo tijelo, kao i sva druga tijela, jasno i precizno utemeljeno u zakonu“, dodavši – „Zakon o sustavu domovinske sigurnosti stupio je na snagu 2017. godine. Želim jasno naglasiti da je član savjeta za Koordinaciju sigurnosno-obavještajnih službi i Koordinacije sustava domovinske sigurnosti savjetnik Predsjednika Republike. Prošli tjedan smo imali konstituirajuću sjednicu Koordinacije sustava domovinske sigurnost na kojoj je nazočio savjetnik predsjednika“. Uz to, Medved se osvrnuo i na ritam obavljanja predstojećeg posla: „Govorimo o aktivnostima i mjerama koje zahtijevaju određeno vrijeme, stoga je nezahvalno govoriti o danima. U najkraćem mogućem roku“ – kao da se tu radi o jednostavnom i rutinskom poslu, a ne o poduhvatu bez presedana u novijoj Hrvatskoj.

Na iste ili barem vrlo slične teme Medved je vrlo teško i umjetno govorio i kasnije, za Dnevnik televizije NOVA TV. Osim što je od riječi do riječi citirao pojedine formulacije premijera Plenkovića i službenog odgovora Vlade RH predsjedniku Milanoviću, on je objasnio što se misli raditi: „Dakle, ovdje, kad govorimo o ovom fenomenu radikalizacije u hrvatskome društvu, moramo uzet u obzir čitav spektar utjecaja, uslijed kojih je došlo do ovog čina, koji je uzrok širenja i jačanja radikalizacije“. O konkretnom izgledu mogućih mjera nije htio konkretnije, napomenuvši tek: „O tome ćemo nakon što Koordinacija sustava domovinske sigurnosti provede sa svim sudionicima, i sa svim sastavnicama…“ dok je na pitanje o postojanju ikakve vizije o tome što se radi kazao „Dakako da imamo, ali ćemo sačekati da se sve sastavnice sustava domovinske sigurnosti očituju, na osnovu zaključka Vlade, i u skladu sa time dostave preporuku Vladi RH i Vijeću za nacionalnu sigurnost, koje će donijeti konačno zaključke i odluke, koje će biti primijenjene u praksi“. O ocjeni što je to „radikalno“ i kako će se to mjeriti – Medved je zaključio: „Obzirom na složenost tematike, obzirom na sve uzroke uslijed kojih danas u društvu imamo taj fenomen radikalizacije hrvatskoga društva, upravo i jest zadaća cjelokupnog sustava domovinske sigurnosti provesti cjelovitu analizu, uključujući čitav spektar osoba iz različitih segmenata i nadležnosti, i preporučiti mjere, kako bi se sustavno mogli kao društvo pozabaviti sa sprječavanjem radikalizacije“. Dakle, time će se baviti MUP, obrana vanjski poslovi, civilna zaštita, zaštita okoliša, zdravstvo, financije i pravosuđe te obavještajne službe, ali i Hrvatska vatrogasna zajednica, Hrvatski crveni križ, HGSS, udruge proizašle iz Domovinskoga rata, te razne druge udruge građana – koje sa svim tim ili nemaju veze, ili su možda i same sudjelovale u radikalizaciji RH tijekom proteklih desetljeća. Na pitanje kako se misli ušutkati pojedine političare – koje je premijer višekratno bio voljan nabrajati – Medved se koprcavo ogradio: „Dakle, ovdje ni u kom slučaju ne možemo govoriti o nekakvoj zabrani govora u javnosti, slobodi govora. Ovdje govorimo o fenomenu koji se može okarakterizirati kao radikalizacija društva i govor mržnje… i u skladu s tim, upravo i jesmo, kao Koordinacijs sustava domovinske sigurnosti dobili, na osnovu ovog zaključka zadaću – da provedemo cjelovitu analizu stanja“, odbivši ujedno odgovoriti na višestruko ponovljeno pitanje je li  radikala ima i u redovima HDZ-a.

Scene s braniteljskog mimohoda i prosvjeda nazvanog “Jedan KRIŽ za jedan ŽIVOT”, 10. prosinca 2014. godine

No, Medved je uspio opovrgnuti da je i sam širio radikalizam u šatoru u Savskoj: „Ne. Upravo suprotno. Svo vrijeme sam bio zagovornik odgovarajućeg dijaloga i iznalaženja rješenja za tada goruća pitanja i goruće probleme, koji su dugo vremena bili nametani prema hrvatskim braniteljima, bilo kroz retoriku koje nije nedostajalo u javnom prostoru, koja je bila ponižavajuća prema hrvatskim braniteljima, bilo kroz mjere koje je tadašnja Vlada donosila protivno interesima hrvatskih branitelja“. Budući da se Medved tog jutra pred Banskim dvorima već obrecnuo na generala Miljavca za kojeg je braniteljsko iznošenje plinskih boca na Savsku 2015. bilo djelo terorizma zaključivši: „Plinske boce su vrlo brzo uklonjene. Taj čin, kao i prosvjed branitelja, bio je posljedica apsolutno neprihvatljivog i neodgovarajućeg odnosa tadašnje Vlade prema braniteljima. Što se tiče retorike generala Miljavca, ovo nije prvi puta da on na svoj način i svojom optikom vidi stvari koje nisu baš takve. Ne mogu prihvatiti njegovu konstataciju. Taj čin prosvjeda ni na koji način ne može se povezivati s onim što danas imamo“ – u večernjem razgovoru za NOVA TV je dodao: „Svi hrvatski branitelji, već tada, tog trenutka su osudili taj čin. I danas, dakako, da taj čin je bio bespotreban. (…) Ono što moramo, uz osudu samog čina, plinskih boca, moramo se osvrnuti na uzroke prosvjeda hrvatskih branitelja, koji su bili motivirani činjenicom da su tražili dijalog sa svojim resornim ministarstvom, a nisu ga dobili. To je bio uzrok“.

Umirovljeni general Medved kao koordinator kampanje pokreta “HRAST – Hrvatski rast” na parlamentarnim izborima 2011.

Doduše, tom verbalnom akrobacijom ministar Medved je završio objašnjavajući situaciju u Savskoj 28. svibnja 2015. godine točno na isti način kako je Ivan Penava opravdavao napad na Markovom trgu 12. listopada 2020. – samo što je Penava naišao na kompletnu osudu Vlade RH i premijera Andreja Plenkovića. No, kad je baš o takvom istom opravdavanju bio upitan tog jutra pred Banskim dvorima, Medved je zaključio: „Ne mogu se složiti s time. Govorimo o potpuno različitim stvarima. Prosvjed branitelja nije imao za cilj nikoga ugrožavati, branitelji su tražili dijalog, i participiranje u partnerstvu u cilju rješavanja nagomilanih problema. Molim da prosvjed branitelja ne dovodimo u kontekst nečega što smo mogli vidjet ovdje 12. listopada na Markovu trgu. To su potpuno različite stvari“. Isto, ali potpuno različito.

Problemi, problemi…

Detalji s komemoracije Slobodanu Praljku u koncertnoj dvorani Lisinski, 11. prosinca 2017. godine

Iako sam tekst Vladinog obrazloženja zvuči jasno i nesporno, njegovih je minutu i pol iznošenja pred Vladom RH (a onda i kasnije tematske izjave Tome Medveda) – usprkos ozbiljnome tonu – ostavljaju dojam dubinskog političkog cinizma i sarkazma. Naime, kao prvo je tu pitanje osobe izlagača – ministra koji je sam u fokus javnosti upao sudjelovanjem u braniteljskim protestima od 2014. do 2016 godine, koji su uvelike radikalizirali političku scenu novije Hrvatske, na što se nadovezalo i njegovo prominentno pojavljivanje u dvorani Vatroslav Lisinski, kada se komemoriralo samoubojstvo Slobodana Praljka nakon njegove osude za ratne zločine pred međunarodnim sudom u Haagu. Kao drugo, tu su nekakvi poslovi dani Koordinaciji za domovinsku sigurnost, iako je u tom trenutku već itekako bilo jasno da se Predsjednik Republike suštinski protivi ikakvoj suradnji s tim tijelom. Dapače, sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost je direktno povezano s radom tog tijela, iako Zakon o sigurnosno-obavještajnome sustavu iz 2006. itekako implicira radnu samostalnost VNS-a, jednako kao i Zakon o sustavu domovinske sigurnosti, usvojen u Saboru 27. listopada 2017. godine (NN 108/17 od 8. studenog 2017. godine) iz 2017. godine. Uz to, čitav izbor termina za sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost time je izrijekom uvjetovan ishodom rada Koordinacije za domovinsku sigurnost – očekujući valjda da službeni Pantovčak to jednostavno mora prihvatiti kao nešto dano i nezaobilazno. Imajući u vidu ionako dubinski narušene odnose Banskih dvora i Pantovčaka, tim je potezom nažalost vrlo vjerojatno i do daljnjega osigurano da Vijeća za nacionalnu sigurnost neće biti. Dapače, imajući u vidu žestinu i učestalost verbalnih dvoboja Vlade i Predsjednika, ovo bi lako mogao biti i uvod u dublja sukobljavanja te širi zastoj niza formalnih radnih postupaka, posebno na polju zakonodavstva, obrane, nacionalne sigurnosti i vanjskih poslova.

Konstituiranje jedne od “Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti”, NSK, 9. listopada 2020. godine

Uz sve to, posve je otvoreno ostalo i pitanje na koju to točno „Koordinaciju za sustav domovinske sigurnosti“ misli Andrej Plenković kada zadaje poslove i zadatke posljednjih dana. Naime, sve ovo o tome tijelu, što je proteklih dana premijer govorio, bilo je sasvim razumno do prije nekoliko mjeseci. Tada je odlukom s kraja listopada 2016. postojala vladina „Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti i hrvatske branitelje“, koju je do svog podnošenja ostavke na dužnosti vodio Damir Krstičević, kao ministar obrane i potpredsjednik Vlade zadužen za nacionalnu sigurnost. To je tijelo obuhvaćalo i predstavnike resora unutarnjih poslova i bilo je dovoljno široko za pripremu materijala koje si je premijer Plenković zaželio ovih dana – a ono je dodatno formalizirano i uvrštanjem u Zakon o sustavu domovinske sigurnosti iz 2017. godine. No, na 2. sjednici aktualne Vlade RH održanoj 30. srpnja ove godine, pristupilo se promjeni ovog sklopa – te je izmijenjen djelokrug tog vladinog tijela zvanog „Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti i hrvatske branitelje“, tako da je iz njega izuzet resor unutarnjih poslova i dodan u sada prošireno tijelo koje se nekad bavilo samo vanjskom i europskom politikom, a sada je zaduženo za unutarnju i vanjsku politiku. Naravno, pri tome nije ujedno mijenjan i spomenuti Zakon o sustavu domovinske sigurnosti – u kojem je ostala ta prijašnja „Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti“. Iako je na čelu oba ta slično nazvana tijela potpredsjednik Vlade RH zadužen za nacionalnu sigurnost – što je sada ministra branitelja Tomo Medved – ostalo je nejasno koje je od ta dva tijela zapravo imalo svoju konstituirajuću sjednicu 9. listopada ove godine, kao što je ostalo nejasno i od koje od tih dviju koordinacija Plenković zapravo očekuje da krenu nešto raditi po pitanju problema radikalizacije. No, koja god da je „Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti“ u pitanju, ostaje na stolu jedan te isti, već spomenuti problem – da je riječ o tijelu koje je po statusu definitivno ispod Vijeća za nacionalnu sigurnost. Zato je teško razumljivo nastojanje Vlade da svojim nižim, tehničkim tijelom, uvjetuje rad i termine sazivanja višeg tijela sustava nacionalne sigurnosti – koje je po svemu samostalno u radu i ovisi primarno o sada tako deficitarnome skladu između Predsjednika RH i Vlade RH.

U danima koji su uslijedili nakon 12. listopada i napada vatrenim oružjem na zgradu Vlade RH na Markovom trgu, na prvotno zgražanje viđenim i onda potragu za tragovima počinitelja nadovezalo se i formiranje dva vezana narativa. Prvi narativ bio je vezan uz desnu stranu oporbenog političkog spektra, gdje je posebno odjeknula objava često kontroverzne saborske zastupnice Karoline Vidović Krišto koja je kasno popodne 13. listopada na društvenoj mreži Facebook u okviru duge objave napisala: „Kad zakažu redovne institucije tada nastaje društvena tjeskoba, preuzimanje pravde u svoje ruke od strane pojedinaca, opća društvena depresija, te kaos. Stoga Vladu od nezadovoljstva ne će spasiti ni postavljanje tenkova oko Trga Svetog Marka, već stvarni i korijeniti zaokret u politici“. Na to se nadovezala i izjava vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave, donedavno jedne od perjanica slavonskoga HDZ-a, a sada osobe bliske Domovinskome pokretu. On je veliku prašinu podigao izjavom u Dnevniku Nove TV, danom u utorak 13. listopada – koja je uvelike bila protumačena kao svojevrsno opravdavanje napada. Penava je tada posljedice napada opisao riječima:

„Nažalost, gubitak jednog mladog života ne možemo vratiti, i za mene je to tragedija. Gledati sada, i obrušavati se na tu mladu osobu, koja je jednako kao mi sve ovo vrijeme gledala ovu nepravdu. Za razliku od svojih vršnjaka nije pobjegao za Irsku, za Njemačku. Ostao je tu. Na ovaj način, na pogrešan način pokazao bunt. Međutim, sada svaljivati sve na tu mladu osobu, a oprostiti… i praviti se, ili pronaći alibi za sve ove ‘grijehe struktura’ – tako bih to nazvao, koji traju 30 godina… je po meni vrlo krivo. Vrlo krivo“.

Drugi narativ, koji se brzo kristalizirao nasuprot ovome, bio je onaj službeni. Kao njegov nositelj prethodnih se dana postavio sam premijer Vlade, Andrej Plenković. Njegov je niz kompleksnih izjašnjavanja započeo uvodom u 14. sjednicu Vlade, održanom u srijedu 14. listopada, na sada već za javnost zatvorenom Markovom trgu.

Tada je premijer Plenković uvodno izvijestio kako je ranjeni policajac Oskar Fiuri zbrinut u Vinogradskoj bolnici (odnosno bolnici Sestara Milosrdnica), gdje se dobro oporavlja, a podsjetio je i da su od ponedjeljka pojačane mjere sigurnosti na Markovom trgu. One su privremene, rekao je premijer, a svi daljnji modaliteti zaštite objekata i prostora definirat će se i mijenjati u skladu sa sigurnosnom procjenom. Potvrdom tog već aktualnog balansiranja mjera proglašen je i političko-molitveni skup održan večer ranije za kojeg je Plenković napomenuo: „Da ćemo balansirati u pogledu sigurnosti pokazalo je i jučerašnje javno okupljanje, koje je bilo ovdje sinoć, iza 19 i 30… koje je organizirano sukladno novim pravilima koja su ovdje etablirana, ali je okupljanje bilo. I mislim da je to, isto tako, vrlo važna i jasna poruka“. No, posebno treba napomenuti kako je već tu premijer Plenković po prvi puta iznio i ocjenu motivacije čitavog napada izvedenog u ponedjeljak, 12. listopada: „Policija i Državno odvjetništvo utvrđuju sve okolnosti ovoga zločina. No, ono što trebamo otvoriti kao temu – to su motivi i razlozi za ovaj čin, koji po informacijama kojima za sada raspolažemo ima i elemente terorističkog akta“, baš kako smo i pretpostavili večer ranije na portalu Obris.org.

Konferencija za medije

Na što je točno mislio Plenković je objasnio te bitno detaljnije opisao na press-konferenciji, koju je održao po završetku sjednice Vlade. Na početku ovog gotovo sat vremena dugog događanja, koje je uz obraćanje premijera obuhvatilo i niz novinarskih pitanja, premijer je rekao:

„Dakle, za hrvatsku javnost važno je znat da je bilo pucanja na tri policijska službenika. Dakle, ne jednog – nego na tri. Srećom, ranjen je samo policijski službenik Oskar Fiuri, kojeg smo… kao što sam rekao, sinoć posjetili i potpredsjednik Vlade, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović i ravnatelj policije Nikola Milina i ja. On je dobro. Snažan je, mlad je, oporavlja se“.

Napadač je, ponovio je premijer, 22.godišnji Danijel Bezuk, koji je izvršio samoubojstvo. „Ovo što je on napravio jučer, prema našim procjenama, ne ulazimo u kvalifikacije koje će o ovome imati Državno odvjetništvo, ne samo da je pokušaj teškoga ubojstva… Dakle, službene osobe… Nego, nažalost, po nama ima i elemenata terorističkoga akta“, rekao je premijer Plenković i dodao:

„Zašto to govorim? Govorim zato što u našim kaznenim zakonima imate članak 97. koji govori o terorizmu, koji govori o ozbiljnom narušavanju, uništavanju temeljnih ustavnih, političkih i drugih društvenih struktura. Vlada RH je sigurno jedna od takvih političkih struktura. Dakle, tu nema nikakvih dilema. I bila je riječ o napadu na život osobe koji može… ili koji mogu prouzročiti smrt. Dakle, to je ono zbog čega sam ovako kvalificirao ovo što se jučer dogodilo ovdje ispred Vlade, na Trgu svetoga Marka 2“.

Ništa tu nije bilo slučajno, nastavio je Plenković: (1) niti je Bezuk slučajno došao iz Kutine u Zagreb, (2) niti je slučajno došao na Markov trg s početkom radnog vremena, kao što (3) nije slučajno ni ispucao rafale na trojicu hrvatskih policajaca.

„Ovo je ozbiljna situacija. Ozbiljna situacija koja zahtijeva da i institucije, ali i svi zajedno kao društvo, ispitamo koji su motivi i razlozi ovakvoga čina, koji se dogodio jučer pred Vladom. On odudara od svega na što smo u hrvatskoj demokraciji u proteklih 30 godina naučili. Ja sam još jednom kazao: pristupačnost, otvorenost institucija, dužnosnika, politike, je bila stalna politika svih koji su radili ovdje. Nakon što dobiju povjerenje na izborima, u hrvatskoj Vladi. Isto smo radili u prvom mandatu i mi. Dapače, vrlo otvoreni i vrlo pristupačni. I, s te strane, ovo je moment koji je prešao granicu. Prešao je granicu i doveo nas je u situaciju da na drukčiji način postavimo sigurnosne okvire rada i Vlade, pa u konačnici i boravka i vas… kao predstavnika medija… ovdje na Trgu sv. Marka, vodeći računa i o vašoj sigurnosti“,

referirao se Plenković i na prigovore kako će se s novim mjerama sigurnosti uvelike ograničiti i pristup novinara ministrima i drugim Vladinim dužnosnicima. Po njemu, da je napad izveden u vrijeme kada se održavaju sjednice Vlade, posljedice bi bile vjerojatno puno tragičnije, bez obzira što se radilo o „amaterskom pokušaju jednog akta s elementima terorističkog čina“, kako je to okarakterizirao Andrej Plenković. Ta je tvrdnja donekle dovedena u pitanje na konferenciji za medije koju su u subotu, 17. listopada  glavni ravnatelj policije Nikola Milina i Jurica Ilić, županijski državni odvjetnik Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, održali u Ravnateljstvu policije – kada je na snimci počinjenja bilo vidljivo da se napadač izričito nije bavio tamošnjim zaposlenikom Vlade koji je transportirao dokumente, već se kompletno koncentrirao na obračun s policijom. No, Plenković je 14. listopada najavio i glavni posao nadležnih državnih institucija – otkrivanje pravih razloga napada:

„(…) uvjeren sam da će policija kriminalističkom obradom, da će Državno odvjetništvo, ali i SOA ispitati do u najsitniji detalj, koji su razlozi da mlad čovjek od samo 22 godine, rođen 1998., dođe u poziciju da uopće odluči napraviti nešto ovako. To je naša temeljna zadaća sada. Dakle, moramo se zapitati kako je došlo do ovakve radikalizacije. Jer, ovo jeste radikalizacija. Ovo je radikalizacija. Ovo je ponašanje koje je sigurno uvjetovano informacijama pod kojima je taj mladić bio, nekome tko je na njega utjecao, izvorima iz kojih se napajao ovakvim porivom, da napravi ovaj pokušaj ubojstva, odnosno ovakav čin pred zgradom Vlade. Vidjet ćemo tko je za to odgovoran“,

izjavio je premijer, napominjući da u ovom trenutku ni u koga ne može uprijeti prstom. Pa ipak, našao je za shodno naznačiti ponešto o svojim dojmovima motivatora te nemile situacije, usmjerivši pažnju prema segmentima desne političke scene te s njima vezanih medija:

„Moramo se zapitati tko su akteri, pa i u političkom životu Republike Hrvatske koji potiču mržnju, netrpeljivost, nesnošljivost. Koji čak i nakon ovoga akta, poput Ivana Penave i gospođe Krišto – su u stanju davati izjave kakve su dali u zadnjih nekoliko sati… Koje su za svaku osudu, Neprihvatljive. Nevjerojatne, u biti, u političkom smislu… I sigurno ne pridonose kulturi tolerancije i normalnoga ponašanja u uljuđenom društvu članice Europske unije. To govorim sasvim jasno. Tu postoji i odgovornost različitih medijskih aktera. ne mislim na vas ovdje… nego brojnih drugih, koji u svojim emisijama potiču nesnošljivost i mržnju. Mržnju, prije svega, između Hrvata kao većinskog naroda i srpske manjine u Hrvatskoj. I to je činjenica“.

Spominjući Penavu i Vidović Krišto, kao i njihove izjave od dan ranije (koje su uvelike relativizirale napad na Vladu), premijer Andrej Plenković upro je prstom u dvoje od nekoliko čelnih ljudi Domovinskog pokreta, koji je na izborima u srpnju izborio svoj ulazak u parlament. Odgovarajući na novinarska pitanja, Plenković je najavio da ovakva radikalizacija zahtijeva i konkretan odgovor, koji neće ostati samo na političkim porukama, te da ne isključuje još sličnih incidenata:

„S obzirom na ‘zaista fantastične’  brojne objave na društvenim mrežama kojima smo mogli svjedočiti – sve je moguće. Ne isključujem to. Ja to ne isključujem. Dakle, ako smo imali toliko objava koje su de facto davale potporu ovome zločinu onda je to ozbiljan problem. Znači, Internet inače koji je fenomenalan, briljantan, slobodno znanje, brzo dolazimo do svega, u jednom svom segmentu izvukao je i najgore iz društava, ne samo našeg, i drugih. Izvukao je najgore – izvukao je mržnju, netrpeljivost, agresiju, prijetnje, pa u konačnici i odobravanje ovakvih akata. Ja mislim da je to zlo, da je to loše, da svatko tko to piše bi se trebao zapitati da je možda bio njegov tata, njegov brat, suprug, sin, meta rafala koji su ovdje ispucani u 8:06 u ponedjeljak. Da li bi i tada pisali ‘odlično’? To je pitanje. To je zlo. Ja to vidim kao zao element u hrvatskom društvu, nedopustiv, element s kojim se moramo pozabaviti“.

Po pitanju neuspješnih akcija prikupljanja ilegalnog oružja, koje MUP RH provodi već desetljećima i koje smo u kontekstu napada od 12. listopada posebno problematizirali i na portalu Obris.org, Plenković je na pitanje novinara naglasio: “Naša je zadaća da nastavimo taj posao. Ja mislim da je to jako loše, da to ne pridonosi sigurnosti, nego nesigurnosti. I, u konačnici, i ilegalno tržište oružja i mogućnost uopće da tako mladi ljudi, kao što je počinitelj ovoga teškog zločina, dođu u posjed dva vatrena oružja, izrazito je zabrinjavajuća. I ja očekujem, ne samo da apeliramo, nego da jednostavno temeljem saznanja koje policija ima tražimo ilegalno oružje kod onih koji ga ne smiju posjedovati“. Nažalost, nije tu ujedno najavljena nikakva promjena dosadašnjih metoda rada, koje su se već odavna pokazale temeljito promašenima.

Plenković u Bruxellesu – klapa 1. put

Plenković se ovom temom nastavio baviti i dan kasnije, u četvrtak 15. listopada, prije sjednice Europskog vijeća u Bruxellesu. Obraćanje medijima od gotovo pola sata tek se rubno dotaklo EU tema, dok je glavnina vremena bila posvećena Zagrebu, terorizmu i njegovim motivatorima. Tom je prilikom premijer ponovio kako se u ponedjeljak dogodio unaprijed planirani napad na zgradu Vlade, da je tom prilikom Danijel Bezuk pucao ne na jednog nego na tri policijska službenika, pri čemu se je dogodio niz pokušaja teških ubojstva, koja su – po njegovom dubokom uvjerenju – kaznena djela s elementima terorizma. U nastavku je Plenković, osim pojedinih već spomenutih političara, po prvi puta poimence prozvao i pojedine medije kao zagovornike i širitelje govora mržnje:

Plenković gostuje u “Bujici” 2016. godine (Screenshot YT)

„Vidim da su nakon moje konferencije za tisak jučer u javnom prostoru došle reakcije nekih političkih stranaka. Očito su se prepoznali u onome što sam govorio. Prepoznali su se upravo oni koji su huškači. Huškači. Dakle, oni koji zagovaraju govor mržnje. Tu konkretno mislim na Domovinski pokret i sve njegove frakcije. Budući da treba podsjetiti hrvatsku javnost – upravo su oni, ako se sjećate, u izbornoj kampanji izašli sa tezom… zajedno sa Mostom… suradnja sa HDZ-om da, ali sa Andrejem Plenkovićem kao predsjednikom Vlade i predsjednikom HDZ-a ne. Očito su te njihove huškačke poruke, koje oni puštaju u javnost kroz različite medije… različite emisije. Tu konkretno ću imenovat bez ikakvih ograda Bujicu, Hrvatski tjednik – kao dva eklatantna primjera širenja govora mržnje, koji su osobito usmjereni i prema meni osobno sve ove godine… su potaknuli, možda ovoga mladoga čovjeka, i ozračje u kojem je on bio okružen, da napravi ovakav napad. Dakle, pokušaj teškog ubojstva, po meni sa terorističkim elementima, na zgradu Vlade. Dakle, ovo je događaj bez presedana, i mislim da ga moramo sagledati van dosadašnjih okvira percepcije sigurnosne situacije u Hrvatskoj, pa i onoga čemu smo svjedočili zadnjih 30 godina. Dakle, moramo ovo pogledati sa novim naočalama“.

Na pitanje ima li on kao premijer, a onda i njegova čitava Vlada, neku širu strategiju za suprotstavljanje prijetnji terorizma, huškanja i govora mržnje, Plenković je konstatirao:

„Imamo. Najprije ćemo… Najprije ćemo vrlo jasno hrvatskoj javnosti prokazati tko… o kome je riječ. Dakle, to je broj jedan. A onda će se utvrdit kako i zašto je došlo do ovog konkretnog teškoga ubojstva, kaznenog djela sa elementima terorizma. Ali ćemo ih najprije politički prokazati. Jer očito im… ne paše im politika stabilnosti, ne paše im politika gospodarskog oporavka, ne paše im politika suradnje sa predstavnicima nacionalnih manjina. Tu treba tražiti ključ. Ako je nekome forte političkoga argumenta borba protiv, kako oni kažu, ‘hrvatsko-srpske trgovačke koalicije’ – onda to znači da imamo aktere u Hrvatskoj, političke, koji su apriori protiv toga. Koji su apriori protiv toga, a šutili su prije, recimo, 15 godina, ili 10. Nisam ih čuo, da su to tako jasno artikulirali. E, tome ćemo se usprotiviti“.

Tog prvog dana svog dvodnevnog boravka u Bruxellesu, hrvatski premijer postavio je i širi unutarnjopolitički okvir situacije. Temeljem nekakve interne analize Plenković je sebe osobno karakterizirao primarnom metom svog tog govora mržnje, ali i samoga oružanog napada, što je barem dijelom pripisao posljedicama svog vođenja stranke kojoj je na čelu:

„Analiza koju osobno imam ovdje je slijedeća… Dakle, ja sam, otprilike, protekle četiri godine, kao što sam i obećao u unutarstranačkoj kampanji, i u kampanji za izbore 2016., radio na transformaciji HDZ-a da bismo transformirali Hrvatsku. U tom procesu mnogi očito nisu pronašli sebe. Vidjeli su da su otpali, da nisu više aktualni, da njihove politike više ne nalaze mjesta u politici HDZ-a, niti u politici Vlade. Nastojali su osujetiti i spriječiti smjer koji smo dali Hrvatskoj – a to je jedna moderna, uljuđena, demokratska, tolerantna zemlja gdje forsiramo suradnju sa predstavnicima nacionalnih manjina, uključujući i predstavnike srpske nacionalne manjine. Podsjećam da to nije prvi put. Dakle, suradnja između vladajućih stranaka, političkih, u Hrvatskoj i predstavnika nacionalnih manjina je gotovo pa jedan standard na hrvatskoj političkoj sceni… uključivši i HDZ od prije otprilike dvadesetak godina. Jel? Dakle, petnaestak godina. I nikada to nije bio problem. Nikada to nije bio razlog za huškanje i govor mržnje, kakvog ja osobno svjedočim, kao meta tog govora mržnje posljednje četiri godine. To govorim jer sam svjesniji toga bolje nego itko drugi, o čemu je točno riječ. Dakle, od internetskih komentara, članaka, izjava, foruma, prijetnji na društvenim mrežama… Međutim, kao demokratski političar, čovjek koji razumije što je demokracija a što je sloboda govora, nije mi palo na pamet niti u jednom trenutku niti da to osobito komentiram, niti da tome dajem važnost, a kamoli… recimo, da tužim pojedine novinare, medije ili platforme koje omogućuju sijanje takvog govora mržnje. No, sada je granica prijeđena“.

Na izričito novinarsko pitanje ima li konkretnih informacija da je baš osobno mogao biti meta napadača Bezuka, Plenković je odgovorio vrlo jasno: „Imam. Imam dovoljno informacija, koje su mi čak i javno dostupne, da bih došao do ovog zaključka. Više nego dovoljno“. Dakle, uz jasno osobno fokusiranje cilja napada, Plenković je situaciju od ponedjeljka 12. listopada predstavio i kao prelazak svojevrsne „crvene crte“ – usmjerivši se na desnu opoziciju koja se u posljednjih godinu dana formirala kao samostalni politički izazov HDZ-u u Hrvatskoj.

Pa ipak, uz svo dotadašnje spominjanje političke desnice, premijer Plenković na kraju nije zaboravio ni Zorana Milanovića – osobu s kojom se posljednjih dana učestalo verbalno duelirao, postupno i sve nižom razinom diskursa. Za premijera je tog 15. listopada 2020. godine svoje posebno istaknuto mjesto Milanović zaslužio po pitanju uvreda koje mu osobno dolaze s raznih strana posljednjih godina:

„A, podsjetit ću vas da je sjeme mržnje i agresije prema meni, u eter 2016. – u političkoj utakmici HDZ-SDP – tada bacio Milanović. Da bude sasvim eksplicitno – da ne bih njega slučajno zaboravio u ovoj utakmici. On je taj. On je taj koji je krenuo sa etiketama, diskreditacijama, napadima. Dakle, on osobno, koje je kasnije preuzela krajnja desnica, i to doživjela kao neke činjenice. I svu tu mržnju i blato su bacali po meni 4 godine… Da bi to na kraju eskaliralo ovim pokušajem teškog ubojstva, a po meni – puno više od toga, u ponedjeljak. Moramo se zapitati, odakle korijeni mržnje?“.

Dakle, aktualni predsjednik Republike Hrvatske, koji je od 20. listopada 2014. kao premijer skupio većinu od ukupno 555 dana tadašnjih braniteljskih prosvjeda – čitavo vrijeme praćenih i žestokim pritiskom sebe osobno, pojedine ministre, a i Vladu RH u cjelini, prije nego li je „šatorovanje u Savskoj“ konačno završilo 27. travnja 2016. – postao je tu maltene pa „korijenom mržnje“ u RH. I sve to zbog izjava danih u kampanji za parlamentarne izbore u rujnu 2016. godine, kojih se navodno uhvatila hrvatska radikalna desnica. Pri tome, za aktualnog premijera nema nikakve veze što je to dio hrvatskog političkoga spektra kojeg se itekako živo i blagoglagoljivo na ulicama moglo vidjeti i godinama te mjesecima prije rujna 2016. godine, gdje je posebno spomena vrijedan i masivni skup održan 26. siječnja 2016. godine – tzv. „Marš na Vijeće za elektroničke medije“, događaj kojeg SOA uopće nije registrirala u svom izvješću za tu godinu.

Bruxelles – klapa 2. put

I dan kasnije, u petak 16. listopada 2020. godine, po završetku sjednice Europskog vijeća, Andrej Plenković nastavio je govoriti o događajima u Zagrebu. Tu se najprije osvrnuo na izjave Zorana Milanovića i novog šefa SDP-a Peđe Grbina:

„Što se tiče njegove teze da se ovaj napad mogao dogoditi bilo gdje… Dakle, za razliku od njih, koji misle da je to moglo biti bilo gdje… čujem da je i gospodin Grbin isto imao tezu da je to moglo bilo gdje… Ja sam, kao predsjednik Vlade, u zgradi u kojoj sam šef, dakle, otišao pogledati snimke toga napada. I jasno se vidi da to nije baš trebalo biti bilo gdje, nego je baš, s namjerom, s predumišljajem, bilo upravo na Trgu svetog Marka 2, gdje je zgrada Vlade. Dakle, ovaj počinitelj strašnog zločina nije otišao na Pantovčak, nije otišao u sjedište gospodina Grbina u Novu Gradišku, niti je otišao pred neku drugu zgradu. Došao je baš ispred zgrade Vlade, i zato vjerujem da će kriminalističko istraživanje koje traje utvrditi zašto je došao baš tamo. Dakle, to minimiziranje, relativiziranje je dosta zabrinjavajuće. U biti, u hrvatskoj javnosti imate dva trenda. Imate desnicu koja… krajnju desnicu, dakle, Škoro i sva ta ekipa. Oni gotovo da odobravaju. Nalaze razumijevanje za takav strašan čin pokušaja teškoga ubojstva. S druge strane imate ljevicu, koja to relativizira i minimizira“.

S te lijeve scene, prema Plenkoviću, djeluju i pojedini komentatori koji se boje da bi postojeća situacija mogla ugroziti slobodu medija. Nema straha, poručio je Plenković iz Bruxellesa:

„Ja ću još jedan put ponoviti da sam kao demokratski političar, političar koji vrijednosti slobode govora, koji je apsolutno za svu moguću slobodu u javnom, medijskom i internetskom prostoru – četiri godine imao vrlo jasnu, nepokolebljivu politiku vlastitoga stava da unatoč brojnim difamacijama, uvredama, govoru mržnje, svemu čemu sam bio izložen od ne znam kolikog broja autora iz najrazličitijih spektara… Znači, nije to samo krajnje desni, ima toga koliko hoćete i sa krajnje ljevice i ljevice… da nikad protiv nikoga ne bih ustao sa nekom tužbom pred sudom. To je bio moj principijelan stav. Istodobno, za razliku od ovih koji sada nastoje HDZ-u imputirati nekakav radikalizam, ponavljam vrlo odgovorno. Dakle, 2016. – otkad imam najveću odgovornost za HDZ, a ujedno i za Hrvatsku, jer se to poklopilo – moja je politika bila politika tolerancije, politika uključivosti, politika pozicioniranja HDZ-a na desnom centru. Pogledajte track-record svih mojih izjava… Ako netko nađe i jednu izjavu, ijednu izjavu koja bi mogla ići u tom smjeru, ja bi to volio vidjeti. Neće je naći. I zato još jednom govorim – dizati sigurnosne mjere, utvrditi iz kojih razloga jedan mlad čovjek, od 22 godine, je došao u poziciju da sa svojim životnim neiskustvom, sa svojom životnom nezrelošću krene u ovakav pohod, nije slučajan. Dakle, ne radi se to o slučaju. Evo, mi tu sad sjedimo, stojimo tu na Place Jourdan, ne vidim ovdje nekoga tko dolazi sa dva vatrena oružja, automatskim i pištoljem, i puca po nekome tko je na svom radnom mjestu. Dakle, ovo je događaj van svih okvira, i zato inzistiram da ga tako doživimo. Da ga ne minimiziramo, a još manje da ga odobravamo“.

A onda je premijer ponovno rekapitulirao odnos Most-Škoro-Plenković saževši i međustranačku razinu političke borbe na strogo osobnu razinu:

„Dakle, vi imate izbornu kampanju za Hrvatski sabor. Imate stranke koje sebe žele pozicionirati na desnom spektru. Dakle, MOST i Škoro. A njihova glavna teza je bila ‘Možemo sa HDZ-om. Dakle, nije nam problem HDZ, kakav god bio. Ali nam je problem Andrej Plenković’. Ja sam im problem. E, tu je ta bit. To je ta ‘diferentia specifica’ ovoga što se ovdje događa. Jel me dobro razumijete što hoću reći. Ako sam im ja problem, e onda su i oni meni problem. Onda je i meni problem njihova nesnošljivost, njihova netolerancija, njihov govor mržnje, njihovo zagađivanje javnoga prostora načinom kako to čine. I, ja im sad kažem da ću se boriti protiv njih POLITIČKI. Ne da bi ušutkavao, ne da bi im umanjivao prava, nego da bi hrvatskim građanima pojasnio što se zbiva. Mise moramo… moramo dobro otvoriti oči i shvatiti što se u biti ovdje zbiva. Ako mi nismo svjesni što se zbiva, onda ne možemo to adekvatno niti analizirati, niti razumjeti, niti percipirati. E, to je sad ta politička zadaća, koja je – bez da sam je htio – došla na dnevni red“.

Pa ipak, jedna se dodatna stepenica uvezivanja čitave prošlotjedne situacije postavila previsokom i za tako borbeno raspoloženog Andreja Plenkovića. Naime, na novinarsko pitanje vidi li u čitavom tom sklopu politike, radikalizma te terorizma još i nekih stranih utjecaja, s ruske ili koje druge strane (pri čemu se moguće aludira i na povezanost Domovinskog mosta s tzv. ruskim novcem), Plenković se ogradio: „Ne znam. Ne isključujem da može biti nekakav vanjski utjecaj. To nije na meni. to mora kriminalističko istraživanje utvrditi. U svakom slučaju, posljedice su jasne. Znači, nije se ovo dogodilo ničim izazvano, i nije se dogodilo slučajno, i nije se dogodilo bez namjere, i nije se dogodilo bez predumišljaja, i bez pripreme. Dogodilo se. I to baš tamo. Baš tamo – ponavljam. Ne na Pantovčaku. Ne u Novoj Gradišci, gdje je ured gospodina Grbina“.

Zaključno

Treba zamijetiti da je premijer Plenković u svojim javnim obraćanjima od 14. pa sve do 17. listopada 2020. godine vidljivo brusio jedan te isti službeni narativ po pitanju napada izvedenog na Trgu svetoga Marka u ponedjeljak 12. listopad. Taj je narativ od 14. do 16 listopada, prvo u Zagrebu a onda u Bruxellesu, postupno formom skraćivan i komprimiran, dok je njegov sadržaj ujedno dopunjavan pojedinim novim elementima i ključnim riječima – da bi se do subote, 17. listopada, on ustalio u postignutome obliku (što je i razlog zašto nismo posebno ni citirali izjave premijera Plenkovića dane pred hotelom Westin, nakon sastanka Zajednice branitelja HDZ-a „Gojko Šušak“).

Od početnog spomena „elemenata terorističkoga akta“, spomena Penave i Krišto, te radikalizacije koja je „prešla granicu“, dan kasnije došlo se do „elemenata terorizma“, problem je uz „huškače iz Domovinskog pokreta“ identificiran i u pojedinim desnim medijima, koji svi imaju problema s transformacijom koju HDZ prolazi posljednjih godina. Pri tome, u istrazi ovog kaznenog djela ići će se prema „gnijezdima govora mržnje i nesnošljivosti“ – čiji je jedan od korijena prepoznat i u pojedinim izjavama Zorana Milanovića iz 2016. godine, vjerojatno s njenog kraja kolovoza i početka rujna. Na to su se postupno nadovezale i tvrdnje o tome kako je napad 12. listopad baš bio fokusiran na osobu premijera, koji se tog dana na Markovom trgu pojavio oko sat nakon napada, praćen osobnim osiguranjem, dok se političke reakcije na događaj svrstalo u dva glavna pristupa – (1) podržavanje s političke desnice, te (2) minoriziranje s političke ljevice. Sve to, uz niz registriranih dodatnih prijetnji upućenih premijeru Plenkoviću (u bespućima interneta, ali i na neke klasičnije načine) dovelo je do niza premijerovih uzvratnih političkih napada, kako na pojedina lica Domovinskog pokreta, tako i na Zorana Milanovića, Peđu Grbina – sve uz učestale osvrte i na „brojne medijske komentatore, naročito iz ovog lijevog spektra“.

Nažalost, jasno je kako se 12. listopada stvarno dogodilo nešto iznimno loše, događaj bez presedana u novijoj hrvatskoj povijesti, usporediv tek s napadom časnika Hrvatske vojske na predsjedničkog kandidata Vladu Gotovca početkom lipnja 1997. godine. No, fokusiranje čitavog prošlotjednog događaja događaja na jednu političku osobu (koje u vrijeme napada još nije ni bilo na Markovome trgu), zapravo diže razinu buduće opasnosti te izazova za samoga premijera. Uz to, dodavanje velike doze dnevne politike u čitavu priču tijekom posljednjih dana, poprilično jasno ukazuje da se uz sve ostalo tu itekako igra i unutarstranački. Naime, baš će ta „transformacija politike“ koju u svojoj stranci Plenković provodi posljednjih godina biti bitna na predstojećim unutarstranačkim izborima u HDZ-u. Riječ je o izbornom procesu započetom u ožujku ove godine, koji je bio suspendiran zbog tadašnjeg izbijanja epidemije bolesti Covid-19, a čiji se nastavak očekuje početkom mjeseca studenog ove godine. I dok su u proljeće bili izabrani tek predsjednik, njegov zamjenik, te četiri potpredsjednika stranke – u studenom se očekuju izbori predsjednika i potpredsjednika HDZ-ovih lokalnih segmenata, pa onda u prosincu i delegatski izbori općinskih, gradskih i županijskih odbora HDZ-a, da bi se konačno krajem prosinca ili početkom siječnja 2021. na Općem saboru održali i izbori članova Predsjedništva i Nacionalnog vijeća HDZ-a. Sve su to razine na kojima bi se premijer Andrej Plenković lako mogao opet oči u oči sresti baš s političkim radikalizmom, netrpeljivošću, te govorom mržnje usmjerenim prema pojedinim nacionalnim manjinama (ali i prema samome pojmu Plenkovićeva „transformiranog HDZ-a“) – pa ne treba čuditi da je njegova trenutna preokupacija (koja je do sada godinama izostajala) usmjerena baš prema radikalizmu u vlastitoj stranci, ali i strankama i strančicama nastalima od HDZ-ovih odmetnika.

Jučerašnji napad na zgrade Vlade i Sabora okupirao je pažnju javnosti te postavio niz konkretnih pitanja – kako o sigurnosti u Zagrebu i Hrvatskoj, tako i o problemima koje se može uočiti promatranjem službene reakcije te naknadno uvedenih sigurnosnih mjera. No, da bi to mogli detaljnije razmotriti, prvo treba sagledati tijek jučerašnjih događanja – u čemu je od pomoći i današnje tematsko priopćenje Policijske uprave zagrebačke, koje sažima događanja iz vizure djelatnosti tog segmenta Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

Kao prvo, navodi se da je očevidima utvrđeno “da je 12. listopada, oko 8 sati, 22-godišnji hrvatski državljanin došao na Trg svetog Marka te iz automatskog oružja ispalio više hitaca u smjeru trojice policijskih službenika koji su se u tom trenutku nalazili tamo, odnosno obavljali poslove osiguranja štićenih objekata, pri čemu je teško ranio 31-godišnjeg policijskog službenika“. Kako se o tom događaju čulo iz medija, napadač je na Markov trg pristigao sa sjeverozapada, iz ulice Tita Brezovačkog, te je oko 8:06 iz jurišne puške otvorio vatru na policajce pred ulazom u zgradu Vlade RH, o čemu je jučer na Twitteru izvijestio i MUP RH. Policijska uprava zagrebačka danas konstatira: “Dio hitaca ispalio je i u smjeru objekata na toj adresi zbog čega su nastala oštećenja fasada“, prvenstveno prema zgradi Vlade a onda i prema Saboru. U tim zgradama nije bilo ozlijeđenih, budući su se Vlada RH i Sabor na Trgu svetog Marka krenuli okupljati nešto kasnije, no uz oštećenja na fasadama registrirano je propucavanje stakla na prozorima dvije prostorije koje koriti vladin Ured za zakonodavstvo. Sam napad okončan je brzo – “Potom je jedan od policijskih službenika  iz službenog vatrenog oružja prema počinitelju ispalio nekoliko hitaca nakon čega se 22-godišnji počinitelj dao u bijeg, odnoseći sa sobom vatreno oružje koje je uporabio“.

Mediji su se na licu mjesta našli oko 8:10, te je N1 televizija nastavila uživo izvještavati o događanjima, među ostalim i o detaljima prebacivanja ozlijeđenog policajca prema bolnici “Sestre milosrdnice” u Vinogradskoj, jučer oko 8:20. Doduše, to je obavilo vozilo saniteta koje se ondje zateklo slučajno, dok je prema navodima medija za to pozvana hitna pomoć stigla tek oko 8:25, da bi nakon čekanja na Trgu onda produžila po dojavi o pronalasku napadača. O ovome se čulo od prodavačice ondje blizu smještene trgovine, koja je među prvima priskočila u pomoć ranjenom policajcu: “Hitna nije ni došla, došao je sanitet. Mi smo vidjeli vozilo saniteta i zvali smo ga da dođe u pomoć. Vozač nije kratio put, nije znao kojim putem ići, čak je nas pitao u koju bolnicu da ga vodi“, da bi kasnije mediji i od vozača sanitetskog vozila Opće bolnice Zabok dobili detalje: “Prevozio sam uzorke za testiranje na Covid koje sam iz Zaboka vozio u Kliniku Fran Mihaljević. Vidio sam na Markovom trgu ranjenog policajca, zaustavio sam se. Zajedno s policajkom koja je tu bila tu smo mu stavljali mu komprese preko uniforme na prostrijelne rane. On je bio pri svijesti cijelo vrijeme i samo je govorio da ga boli i da je izgubio puno krvi“. Prema svemu sudeći, konkretna bolnica u Vinogradskoj tom je prilikom bila odabrana bez nekog šireg plana, a zbog blizine.

Potjera i pronalazak napadača

Opća potjera koja je uslijedila imala je u prvo vrijeme ponešto praktičnih problema, budući se čulo i navode kako se napadač sklonio kod Jezuitskog trga i tamošnjih muzeja, dok su se ispravnima pokazali navodi da je strijelac brzo krenuo sjeverno Mletačkom ulicom, i onda dalje na zapad prvo kroz dvorište tamošnjeg objekta Muzeja grada Zagreba na Dubravkin put, pa kasnije i na Jabukovac, koristeći šumske poprečne putove sjeverno od Ilice. Kako navodi PUZ: “Odmah nakon saznanja o pokušaju teškog ubojstva policijskih službenika i bijega u tom trenutku nepoznatog počinitelja, s događajem je upoznat cjelokupni operativni sastav policije te je sa svim raspoloživim policijskim snagama krenulo intenzivno traganje za njim, dok je liječnička pomoć ozlijeđenom 31-godišnjem policijskom službeniku pružena u KBC Sestre milosrdnice gdje je utvrđeno da je teško ozlijeđen zbog prostrijelnih i strijelnih rana“. Unutar pola sata od samog napada, otprilike do 8:35, na Trgu svetog Marka uspostavljena je zatvorena sigurnosna zona pod nadzorom policije u pancirkama, s epidemiološkom zaštitnom opremom, ali bez vidljivog težeg naoružanja. Nešto prije 9 sati na svoje radno mjesto i aktualno poprište napada počeli su pristizati i pojedini ministri, premijerov savjetnik za obranu Krstičević, a onda i sam predsjednik Vlade Plenković praćen osiguranjem.

Dio MUP-ovih tweetova u ponedjeljak prije podne

O ruti kretanja napadača moglo se čitati na portalu 24 sata koji je naveo: “Policajci, koji su satima obavljali očevid na Gornjem gradu, uspjeli su rekonstruirati kuda se Danijel kretao. Nakon pucnjave na Markovu trgu pobjegao je prema sjeveru. Uspio je izbiti na Dubravkin put, a od tamo kroz šumu doći do Jabukovca“. Tijekom tog bijega, napadač je odbacio jurišnu pušku – navodno relativno rijetki primjerak modela AK-74 kalibra 5,45*39 mm, koji je u Domovinskom ratu nabavljeno tek oko 1.000 komada za elitne postrojbe poput 1. HG Zdruga. Napadač je na svom Facebook profilu malo prije 9 sati objavio i svoju zadnju objavu, koja s njegovim greškama u pisanju glasi: “Dosta je bilo prevara i bezonzirnog gazenja ljuckih vrijednosti bez odgovornosti“. O njegovom postupku na toj lokaciji taj portal navodi i iskaz svjedoka: “Ja nisam bila kod kuće, ali jesu moja mama i moja kći. One su izašle iz kuće koju minutu nakon što se upucao. Rekle su mi da su čule pucanj, no nisu tome pridavale pozornost. Žurile su jer je mama vozila kćer u školu. Izašle su autom iz kuće i nasred ceste vidjele mrtvog muškarca kako leži na leđima“. Prema pisanju 24 sata, na mjesto događaja prvi je stigao vojnik iz obližnje vojarne na Tuškancu i on je alarmirao policajce, koji su došli nakon deset do petnaest minuta. Dok se na Twitter profilu MUP RH u 8:59 moglo pročitati: “Policijski službenici su na adresi Jabukovac pronašli osobu koja odgovara opisu počinitelja. Osoba je počinila samoubojstvo. Utvrđuju se sve okolnosti događaja” – današnje šire priopćenje PU zagrebačke za taj period nakon napada navodi: “Pola sata nakon tog događaja, tijekom intenzivnog traganja za počiniteljem, policija je zaprimila dojavu o muškoj osobi koja je najvjerojatnije počinila samoubojstvo vatrenim oružjem, a koja leži na tlu na Tuškancu u Ulici Jabukovac“.

Identitet napadača

Prema navodima Policijske uprave zagrebačke – “Dolaskom na mjesto pronalaska tijela utvrđeno je u prvom koraku, da se radi o mlađem muškarcu, 22-godišnjem hrvatskom državljaninu te da bi prema osobnom opisu i ostalim utvrđenim okolnostima te prikupljenim sumnjama, ta osoba mogla biti počinitelj kaznenog djela na Trgu svetog Marka. Pored tijela pronađeno je vatreno oružje kojim je, sumnja se, počinio samoubojstvo. Na trećoj lokaciji pronađeno je automatsko oružje odbačeno na zelenu površinu, za koje se sumnja da ga je koristio prilikom ranjavanja policijskog službenika na Trgu svetog Marka, a što će se utvrđivati tijekom naloženih vještačenja“. Kako smo spomenuli, iz medija se čulo kako je kod automatskog oružja riječ o jurišnoj pušci AK-74, za koju je napadač navodno sa sobom imao dva spremnika streljiva (jedan standardni od 30 metaka, i drugi skraćeni), dok je ostalo nepoznato kojim si je to točno drugim “vatrenim oružjem” (mediji spominju pištolj) okončao život.

Što se tiče identiteta napadača, naznake o njemu prvo su krenule curiti kroz medije. Oko 11 sati se čulo da je iz okolice Kutine, da bi u 11:17 MUP RH na Twitteru objavio “Mogući počinitelj pokušaja teškog ubojstva policajca jutros na Trgu sv. Marka i ujedno osoba koja je na području Jabukovca počinila suicid je, prema do sada utvrđenim informacijama, 22-godišnji hrvatski državljanin. Osoba nije od ranije poznata policijskim službenicima“. Iza podneva mediji su izašli s imenom Danijel Bezuk, a detaljno se krenulo razmatrati i njegov osobni profil na društvenoj mreži Facebook, koji je tijekom popodneva bio uklonjen nakon što su brojni građani ondje hvalili napadača i spekulirali koga je sve on zapravo htio ili trebao smaknuti. Mediji navode kako je jurišnu pušku korištenu u napadu navodno uzeo ocu, branitelju koji je i sam prethodno imao više prijava za kršenje javnog reda i mira.

Posebna je priča spomenuti Facebook profil Danijela Bezuka. Dok se iz izvora bliskih istrazi čulo kako “pregledom njegovog profila na društvenim mrežama i ostalim oblicima istrage nije utvrđeno da su kod mladića postojali tragovi bilo kakve vanjske radikalne indoktrinacije“, a tom prilikom istražitelji “nisu otkrili ni naznake ekstremnog desničarenja, kao ni bilo kakvu naznaku ili simboliku napada na zgradu Vlade i policajca” – pogled na tu temu iz medija davao je ponešto drugačiju sliku. Naime, već površnim pogledom uočavala se prepoznatljiva ikonografija hrvatske desnice (oznake HOS-a na pojedinim slikama, koncerti Marka Perkovića Thompsona, podrška referendumu o ustavnoj definiciji braka), a posebno u oči upada i ratom obilježeni pogled na Srbe – gdje je Bezuk neke navodne “Bele orlove”, po njemu “Na braniku otadžbine, godina je 91 negde na Velebitu” (vizualno aproksimirane na gotovo karnevalski način), u veljači 2018. opisao “jednom od najzaštičenijih vrsta u Republici Hrvatskoj“. Više je medija zapazilo i jednu od snimki testiranja snajperske puške, koju je Bezuk komentirao s: ”da sam jedan od njih, da skidam Srbe“.

Žrtva napada

Ministar Božinović u razgovoru s ranjenim policajcem (Photo: Twitter/Davor Božinović)

Kako je naveo Mario Zovak, ravnatelj bolnice u Vinogradskoj, ranjeni 31-godišnji policajac Oskar Fiuri, rođen 1989. godište, zadobio je četiri prostrijelne rane. Oko 10:30 sati on je medijima izjavio: “U 8:30 doveden je ozlijeđeni policajac u kolima hitne pomoći, ima 4 prostrijelne rane, dvije na lijevoj ruci, jedna lijevo lumbalna, jedna gluteus desno. Srećom, nije vitalno ugrožen, nije došlo do ozlijede vitalnih organa. Sve pretrage pokazale su da nema ozljeda srca, pluća, trbušnih organa. Sada je zadatak da ga u većoj operacijskoj sali zbrinemo po principima ratne kirurgije“. Oko 15 sati čulo se da je u tijeku mikrorekonstrukcija lijeve podlaktice, koja se odužila – kako je naveo ravnatelj Zovak: “Stabilan je, ostaje rješavanje rana na trupu. Bit će na kraju sve u redu, nadam se i bez neuroloških ispada i sada cirkulacije. Sad govorimo o očuvanju funkcije ruke, ali to zahtijeva poseban pristup. U tijeku je plastična operacija“.

Konačno, po dovršetku provedbe medicinskih zahvata dr. Zovak je iza 16 sati medijima i dodatno objasnio stanje : “Rekonstruiran je živac, krvna žila, tetiva i kosti lijeve ruke koja je značajno bila oštećena. Pacijent je stabilan, van životne opasnosti. Nadamo se da će brzo na noge i rehabilitaciju. Imat će još jednu operaciju na kostima za nekoliko tjedana, ovisno o rehabilitaciji, nakon čega će se moći vratiti svom pozivu“. Kako se tom prilikom čulo, ranjenom policajcu je prostrijelom došlo do primarne kontaminacije rane, te je radi zbrinjavanja kosti ugrađen i vanjski fiksator kao privremena mjera, ne bi li se omogućio čist proces cijeljenja rane. Prema riječima dr. Zovka od utorka, 13. listopada, 3 metka su izvađena tijekom operacija, dok će četvrti metak do daljnjega ostati u tijelu, jer se nalazi u predjelu zdjelice, odnosno u blizini vena i arterija, zbog čega je njegovo vađenje trenutno prerizično.

Naknadne mjere i istraga

Kao prvo, u ponedjeljak 12. listopada 2020. godine obavljeni su očevidi na tri lokacije u Zagrebu – prvo na samome Trgu svetog Marka, a onda i na mjestima kojima je bježao napadač Bezuk (Ulica Dubravkin put) te na mjestu njegova samoubojstva (Ulica Jabukovac). Ovim poslom je rukovodilo Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu uz stručnu pomoć Ekipe za očevide Policijske uprave zagrebačke i vještaka Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja “Ivan Vučetić”.

Uz to, istoga se dana po nalogu suda krenulo i u pretrage doma i drugih prostorija na ukupno tri adrese u okolici Kutine. Dvije lokacije bile su u mjestu Kletište, oko 5 kilometara sjeverno od Kutine, i još jedna u mjestu Krajiška Kutinica na oko 12 kilometara sjeverno od Kutine. Obje lokacije su opisane kao mjesta koja koristi 59-godišnjak s područja Kutine za kojeg su mediji naveli da je otac pokojnog Danijela Bezuka. Kako je navela Policijska uprava zagrebačka “Na adresi u mjestu Kletište pretragom su pronađene dvije puške s optičkim ciljnicima i prigušivačem i 1169 komada raznog streljiva“, a otac napadača je tom prilikom uhićen “zbog počinjenog kaznenog djela Nedozvoljeno posjedovanje, izrada i nabavljanje oružja i eksplozivnih tvari“. Što se tiče ovih pušaka, mediji su kasno 14. listopada otkrili kako se tu radilo o (1) vojnoj snajperskoj pušci s prigušivačem kalibra 7,64*45 mm s optičkim ciljnikom, prigušivačem i baterijskom svjetiljkom te o (2) malokalibarskom snajperu kalibra 22, Imajući u vidu spomen ovih pušaka s optikom i prigušivačima, gotovo je izvjesno da se tu radi o dva kompleta oružja za krivolov – za koje su mediji 13. listopada, opet iz “izvora bliskih istrazi”, saznali da ih je otac napadača policiji predao “kada su se pojavili na vratim obiteljske kuće s nalogom za predaju oružja“. Dakle, ne bi čudilo da je “obiteljska” zaliha ozbiljnijeg vojnog oružja ostala i nadalje dobro spremljena. Kako god bilo, pronađeno oružje bit će dostavljeno u Centar “Ivan Vučetić” na vještačenja, ne bi li se vidjelo je li ranije bilo korišteno pri počinjenju kakvih kaznenih djela, a treba napomenuti i da istražitelji Općinskog državnog odvjetništva u Sisku, koji su 13. listopada 2020. zaprimili kaznenu prijavu PU sisačko-moslavačke protiv napadačevog oca – svog osumnjičenika nisu zadržali u pritvoru, jednako kao što mu nisu na teret stavili ni posjedovanje jurišne puške i drugog komada vatrenog oružja kojim je Danijel Bezuk krenuo u svoj pohod u Zagrebu. U međuvremenu, do bitnih je promjena došlo na samome Trgu svetoga Marka u Zagrebu.

Novi režim na Trgu

O sigurnosnim mjerama na poprištu napada je za Dnevniku HRT-a govorio Miljenko Radnić, pomoćnik ravnatelja policije i načelnik Uprave za posebne poslove sigurnosti – ista ona osoba čija je izjava ostala zabilježena iz prosinca 2008. godine, kada je zalijetanje branitelja autom u Sabor on medijima komentirao riječima: “Neke dodatne mjere sigurno ćemo poduzeti. No ovakve sporadične slučajeve ne može predvidjeti ni jedna služba na svijetu”. No, u utorak 13. listopada 2020. je Radnić tu ipak bio ponešto izričitiji: “Sam prostor Trga svetog Marka prilično je kompliciran zbog institucija koje se na njemu nalaze i osoba koje ga koriste zbog političkih potreba, bilo zbog turističkog ili nekog drugog interesa koji zahtijeva korištenje tog prostora. Prostor je interesantan i turistima i građanima, i to značajno usložnjava osiguranje koje je do sada bilo prilično labavo, odnosno na određeni način toleriralo se niz ponašanja koje se u zoni štićenih objekata u pravilu ne tolerira“. Takav prostor Radnić je ocijenio umjereno ugroženim: “Zasad smo na razini ugroženosti koja se definira kao umjerena, znači da nemamo nikakvih saznanja iz obavještajnog i sigurnosnog spektra. Sam karakter ovih objekata ukazuje na činjenicu da postoji potencijal da isti budu ugroženi zbog toga što predstavljaju vrh odnosno institucije hrvatske vlasti“.

Ne bi li se odgovorilo na ugrozu, MUP RH je ondje uveo i niz novih privremenih mjera, zasnovanih na kontroli pristupa vozila i osoba – “Danas i jučer je komunicirano sa svima koji imaju potrebu, i upoznati su s činjenicom da je postojeći model pristupa Markovu trgu postao prošlost. Uvedene su dodatne mjere zaštite, podignuta je razina. Ona podrazumijeva da prostor koji je iza policijske barijere predstavlja prostor koji se trenutno štiti. U isti mogu ući saborski zastupnici, zaposlenici vlade, zaposlenici sabora i sve one osobe koje iskažu interes i za koje nadležne službe najave da će doći i da se puste u taj prostor kao najavljene osobe. Tu spadate i vi, pripadnici medija, danas je najavljeno da ćete moći nastaviti obavljati svoju djelatnost bez dodatnih smetnji“. Ovakav novi režim – koji prema pomoćniku ravnatelja policije Radniću obuhvaća “različite varijacije sustava tehničke zaštite, konkretno određenih tehničkih barijera koje služe kao zapreka pokušaju neovlaštenog proboja u štićenu zonu od strane osoba kao pješaka ili korisnika motornog vozila” – trajat će “dok se ne pronađe trajnije rješenje“.

Zaključno

Nakon ovakvog uvida u jučerašnja događanja u centru Zagreba, nekoliko se zaključaka nameće gotovo samo od sebe. Kao prvo, činjenica je da teroristička djelovanja pojedinaca, tzv. “vukova samotnjaka” u pravilu nije moguće tek tako otkriti i spriječiti u hodu. Takvo zaustavljanje traži mnogo sreće za nadležne i često je nužno uvjetovano upozorenjem iz najbližeg osobnog kruga potencijalnog počinitelja. No, po pitanju aktualnog napadača na Vladu i Sabor izgleda kako MUP RH nije niti naknadno uočio političko desni radikalizam pokojnog Danijela Bezuka – baš na isti način kako u svojim godišnjim izvješćima takve pojave konzistentno ne vidi ni hrvatska Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA). Zahvaljujući tako ograničenom gledanju, koje ne uspijeva dokučiti motivaciju sada pokojnoga napadača, čitava situacija onda nije ni službeno okarakterizirana terorizmom, već se tek baratalo pojmom “Pokušaj teškog ubojstva policijskih službenika”. Tako je onda i za premijera Andreja Plenkovića referentna usporedna točka za jučerašnji napad na dvije bitne institucije Republike Hrvatske posred Markovog trga pronađena u političkoj predstavi koju je zastupnik Europskog parlamenta Ivan Vilibor Sinčić izveo na vratima Vlade RH 10. rujna (kada je ondje istovario kamion lubenica) – iako bi možda ipak primjerenija bila usporedba tog događanja s dva druga teška sigurnosna incidenta na istome prostoru.

Jedan od ta dva relevantna incidenta dogodio se 8. prosinca 2008. godine, kada se u ranim popodnevnim satima tada 34-godišnji hrvatski branitelj Robert Kralj automobilom Yugo 45 zaletio u službeni ulaz Hrvatskog Sabora. Za tog se počinitelja čulo kako je i otprije bio poznat policiji zbog prijetnji, a navodno je patio i od teškog psihičkog poremećaja. Razlog incidenta bila je uskrata statusa ratnog vojnog invalida, koju je izvelo tadašnje Ministarstvo branitelja iz proceduralnih razloga, a djelo je počinjeno vožnjom u zabranjenom smjeru pokraj Ustavnoga suda, pa zabranjenim dijelom Markova trga pokraj Vlade, sve do Sabora – gdje je auto zagrebačke registracije srećom djelomično udario i u zid pokraj ulaza, što je spriječilo da vozilo doslovno prođe staklena vrata i uleti u prostore parlamenta. Kako se može ustanoviti u tadašnjim medijskim napisima, počinitelj ovoga djela na kraju nije završio pred istražnim sucem nego je otpremljen u psihijatrijsku bolnicu, a na Trgu svetog Marka malo se toga promijenilo po pitanju sigurnosnih mjera. Drugi bitan incident dogodio se 28. i 29. svibnja 2015. godine, u okviru neprijavljenog prosvjeda branitelja na Trgu sv. Marka – kada je u više navrata na tom prostoru dolazilo do sukoba policije i prosvjednika iz “šatora na Savskoj”. Prosvjednici su tada kršili zabrane dolaska na trg i prosvjednog ostanka ondje nakon 22 sata, da bi se onda skupini blokiranoj u crkvi na sredini trga nasilno pridružio i veći broj istomišljenika, opet nakon proboja policijskih kordona. Na kraju, tom je prilikom pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu vođen i postupak protiv četvorice prosvjednika zbog sumnji na počinjenje kaznenog djela “prisile prema službenoj osobi”, povodom napada na policajce koji su ondje radili svoj posao. Oba ova prijašnja incidenta govore koliko je još ozbiljnog rada potrebno s braniteljskom populacijom da se ona riješi stigme, te da njeni pojedini dijelovi prestanu biti ustrajni izvor nasilnih društvenih problema.

“Zbogom oružje” u organizaciji UHDDR 91 iz Ivanić grada (Photo: PUZ)

Osim toga, korištenje više komada ilegalnog oružja u samome napadu, kao i kasniji pronalazak dodatnog ilegalnog oružja kod Kutine, jasno je pokazao stručnijim promatračima već ionako jasan besmisao aktualnih akcija pod nazivima tipa “Zbogom oružje” ili “Manje oružja – manje tragedija”. Naime, ove aktivnosti koje MUP RH provodi već više desetaka godina ustrajno kao glavni poticaj predaji vatrenog oružja navode izostanak “snošenja sankcija za posjedovanje istih sukladno članku 79. Zakona o nabavi i posjedovanju oružja građana“. No, tu zapravo nema pravog poticaja da se oružje preda, a sankcija nema ni kad oružje ne bude otkriveno. Zapravo je teško očekivati da će baš mnogi predati naoružanje koje su ili svojedobno skupo platili, ili su ga prisvojili u vrijeme ratnih operacija – a takvo će stanje zasigurno i ostati sve dok se za povrat ne krene davati i primjerena novčana naknada.

Konačno, stroga blokada Markovog trga u Zagrebu, iako vizualno upečatljiva na kraći rok, teško može biti dugotrajno i efikasno provediva. Riječ je tu o jednom od prepoznatljivih gradskih prostora, na kojem je smještena i crkva svetog Marka – aktivni vjerski objekt i već desetljećima gradska turistička atrakcija prve vrste. Pitanje je i kakva je zapravo do sada bila sigurnosna procjena ove lokacije – podsjetimo da je 2017. za vraćanje tzv. “Velike smjene straže” ispred Vladine zgrade na Markovom trgu u izvedbi pripadnika Počasno-zaštitne bojne glavni argument bio da se radi o turističkoj atrakciji koja privlači veliki broj turista, ali i domicilne publike. I to je bio argument koji su opetovano ponavljali tadašnji ministar obrane i potpredsjednik za nacionalnu sigurnost Damir Krstičević, kao i sam premijer Andrej Plenković. Osim što se ovog ponedjeljka vidjelo da zgrada Vlade nema balistički otporna stakla na vanjskim prozorima, do izražaja je tu u punini došla i čitava sigurnosna problematičnost smještaja visokih državnih institucija u skučene urbane prostore – gdje se Vlada RH nalazi u negdašnjoj kući bana Ferdinanda Kulmera, dok je Sabor u prilagođenoj mješavini kuća koje omeđuju Markov trg, Kamenita, Opatička i negdašnja “Županijska” ulica. I jednako kako kompleks “Visoka ulica” nije bio sigurnosno primjeren za Ured predsjednika, tako ni ovo zapravo nisu primjereni objekti za Vladu Republike Hrvatske i Hrvatski sabor. Nije zgorega podsjetiti i da to nije novi zaključak, budući je prošlo mnogo godina od kada se u okviru projekta “Zagreb na Savi” spominjalo izgradnju zasebnog državnog kompleksa u prostoru uz rijeku, među ostalim i zbog sigurnosnih prednosti takvog rješenja.

Nažalost, do provedbe takvog preseljenja, u centru Gornjega grada ostaje nam zatvorena zona – svojevrsna “državna tvrđava” kao prostor koji među ostalim i prometno siječe urbano tkivo centra grada. Uz to, aktualne interventne policijske mjere za zaštitu ovih najviših državnih institucija zapravo su i smiješne, jer se njima od rafala iz vojnog automatskog naoružanja ljude štiti provizornim ogradama, a policajce se grupira na jednu ili dvije točke gdje oni time postaju i lakše mete. Osim toga, ovakvo rješenje teško može biti trajno, a za sada možda jedino pogoduje dužnosnicima u Vladi RH, koji do uređenja nekog ozbiljnijeg sustava pristupa za novinare do svog radnog mjesta mogu bez “zasjede” mikrofona i kamera na ulazu u zgradu. Dok to možda ne bi bio problem u nekoj normalnoj državi u kojoj državni dužnosnici redovito i normalno komuniciraju s medijima, u Republici Hrvatskoj je to zapravo medijsko pitanje prve vrste, budući da većina ministarstava s medijima zapravo više ni ne komunicira na sustavan i sređen način. Time spomenuta novinarska “busija na ulazu” ostaje jedno od rijetkih mjesta gdje se pred kamerom može postaviti pitanje ministru i onda i stvarno snimiti bilo odgovor ili njegov namjerni izostanak. I dok se na tom istom trgu tijekom večeri 13. listopada nesmetano odvijalo molitveno okupljanje jedne udruge građana naslovljeno “Misa, procesija i krunica za zadovoljštinu bogu. Za javne grijehe narodnih vođa” – jedini koji su stvarno dobili izgon iz tog središnjeg prostora su novinari, koji za rad trenutno apsolutno ovise o dobroj volji vladinog glasnogovornika i pojedinih visokih državnih dužnosnika.

Jučer navečer, oko 10.08 sati po lokalnom vremenu (oko 7:08 po hrvatskom vremenu), strijelac je krenuo pucati po velikom broju posjetitelja Route 91 Harvest Festivala u Las Vegasu, savezna država Nevada u Sjedinjenim Američkim Državama. Osoba kasnije identificirana kao 64 godine star Stephen Craig Paddock iz umirovljeničkog naselja Mesquite (savezna država Nevada, oko 120 kilometara sjeveroistočno) izgleda da je osuo paljbu iz apartmana na 32. katu Mandalay Bay hotela, razbivši dva fiksna prozora na svom ovećem apartmanu koji je gledao na istok, preko područja Las Vegas Boulevarda i oko 350 metara udaljenog prostora nesretnog country-festivala.

Pri napadu je korišteno više komada vatrenog oružja, a prema snimkama događanja, izgleda da se tu radilo o automatskom oružju ili oružju koje je ilegalno prerađeno na automatski način rada. Sam napad potrajao je dosta dugo – svjedoci spominju i do četvrt sata potpuno neometanog gađanja za napadača. Budući je koncert kojeg se gađalo bio završni tijekom ukupno tri dana muzičkog festivala, u početku je mnogo ljudi pretpostavilo da su zvukovi paljbe zapravo vatromet povodom okončanja festivala. No ubrzo je postalo jasno da je riječ o paljbi iz vatrenog oružja, koja dolazi s visine. Tada dolazi do panike, masivnog stampeda pri kome je vjerojatno bilo ozlijeđeno nešto ljudi, što zapravo nije omelo strijelca u provođenju napada. Prema službenoj kronologiji, desetak minuta po početku pucanja je na vratima hotelske sobe napadač ranio jednog od hotelskih čuvara, što je zgleda omelo nastavak napada na mnoštvo u podnožju hotela. Od tada do upada policije u sobu nije više bilo pucnjeva.

Dok su neki relativno brzo identificirali smjer iz kojeg je dolazio napad, treba spomenuti kako su zbog specifične arhitekture Las Vegasa (otvoreni prostori koji se izmjenjuju s vrlo visokim zgradama) i u mnogo okolnih hotela pojedinci imali dojam da se baš kod njih puca – tako da je policija imala posla i s velikim brojem faktično lažnih prijava pucnjeva. No kada je konačno lociran napadač i njegova lokacija, SWAT tim lokalne policije je uporabom eksploziva upao u hotelsku sobu napadača oko dva sata nakon početka napada – zatekavši strijelca mrtvog, okruženog sa 23 komada vatrenog oružja. Spominje se samoubojstvo, iako još nisu jasne sve okolnosti događanja, tip korištenog naoružanja, kao ni motivacija napadača. U pretrazi njegovog doma je pronađeno još 19 komada vatrenog oružja, tragovi komercijalnog binarnog eksploziva “Tannerite” (korištenog za eksplozivne streljačke mete) i veliku količinu streljiva.

Iako su mediji ubrzo objavili slike napadača, tek su idućeg jutra vlasti objavile i prvu službeno verificiranu sliku počinitelja. Riječ je o osobi koja je često navraćala u Las Vegas, bila dobro upoznata s prostorom događanja, i nije bila prethodno kažnjavana. Nakon napada je zatvoren čitav prostor oko hotela Mandalay Bay, u koji je napadač stigao u četvrtak, a zatvorena je i nedaleka zračna luka McCarran International. Prema navodima lokalne policije, sam hotel je bio zatvoren tijekom 10 sati nakon napada, a obližnje područje cilja napada bit će radi istrage zatvoreno barem 24 sata od trenutka napada. Od preko 22.000 posjetitelja festivala u vrijeme napada za sada se radi o barem 58 mrtvih, kao i preko 500 ranjenih (spominje se kako su vatrogasci u lokalne bolnice otpremili 406 osoba) koji su raspoređenu u ukupno pet tamošnjih bolnica. Tijekom idućih 24 sata se broj žrtava popeo na 59 mrtvih i 527 ranjenih, da bi na kraju službeno broj ranjenih snižen na 489. Uzimanjem u obzir ovih žrtava, riječ je o najvećem slučaju masovnog ubojstva vatrenim oružjem u povijesti SAD, zločinu koji po svom opsegu najednom ulazi u klasu događaja kakav je bio napad na WTC u New Yorku 11. rujna 2001. godine.

Iako većina detalja ovoga napada još nije jasna – zanimljivo je da se oko osam sati po napadu pojavilo i priopćenje organizacije Islamska država, putem njihove agencije Amaq, kako je Paddock prije nekoliko mjeseci prešao na islam, te da je bio “vojnik Islamske države“. Uz to su naveli da je napad počinjen “kao odaziv na pozive za napadima u državama koalicije“. Kako sada stvari stoje, za ove tvrdnje nema nikakve službene potvrde, kao ni usporedivih navoda iz kruga obitelji počinitelja ili tragova iz njegova životnog prostora – tako da bi se lako moglo raditi o neuspješnom pokušaju propagandne akcije organizacije ISIS.

Napomenimo još i da je u američkoj saveznoj državi Nevada na snazi jako slobodan režim po pitanju vatrenog oružja. Nema nikakvog registriranja posjedovanja ili vlasništva nad vatrenim oružjem. Dopušteno je otvoreno nošenje oružja, a uz dobivanje dozvole je dopušteno i skriveno nošenje vatrenog oružja. Pri kupovini vatrenog oružja u Nevadi se provode provjere identiteta kupaca u skladu sa američkim saveznim propisima. Iako to brane savezni propisi u SAD, ova savezna država dopušta i posjedovanje automatskog oružja (uz ustrajavanje na prednosti lokalnih propisa nad saveznima), kao i spremnika velikog kapaciteta, iako pristaje na savezna ograničenja prometa težim strojnicama, prigušivačima te puškama kratke cijevi. Uglavnom, uopće nije neuobičajen boravak u hotelima gostiju koji otvoreno nose oružje, čak i u većim količinama, a spominju se i brojne prodajne izložbe oružja koje ponekad budu održavane i u okviru većih hotelskih kuća (iduća zakazana u gradu za 7. i 8. listopada ove godine).

Više detalja čitave ove tragične situacije u Las Vegasu saznat će se tek u predstojećim satima i danima, budući da ni konferencija za medije održana 11 sati nakon napada (oko 18 sati po našem vremenu) nije dala bitno više detalja – osim što je niz nadležnih iznio podatke da je počinitelj bio sam, da je kriminalistički obrađena njegova hotelska soba, te da za sada ne postoje naznake povezanosti napadača s ikakvim stranim organizacijama. Posebno treba napomenuti kako još nisu poznate ni naznake motiva koji je počinitelja potaknuo na ovo nedjelo.