Nastavlja se niz  nesnalaženja NATO-snaga u uvjetima modernog ratovanja kakvo se vidi u Ukrajini već petu godinu. Tijekom prošlogodišnjih pomorskih vježbi u Portugalu, ukrajinske trupe “potopile” su NATO-ovu fregatu, a posada nije ni shvatila što se dogodilo. Kako se to dogodilo i zašto nisu mogli reagirati, postavili su si početkom ovog tjedna brojni vojni stručnjaci. Naime, prema izvješćima koja su nedavno izašla u javnost, tijekom vježbi REPMUS/Dynamic Messenger 2025. u Portugalu, ukrajinske snage simulirale su potapanje fregate iz neimenovane NATO zemlje koristeći bespilotna površinska plovila. U vježbama su, uz bespilotna sredstva, sudjelovali i razni brodovi i zrakoplovi.

Ukrajina je bila jedna od 24 zemlje koje su sudjelovale u vojnoj vježbi REPMUS 2025 koju je predvodio Portugal, od 1. do 26. rujna, a posvećena je testiranju stotina autonomnih sustava za pomorske primjene. Prema Planu vježbi, ove godine na njoj će sudjelovati i OS RH.

Borba Crvenih i Plavih

Tijekom vježbi, sudionici su bili podijeljeni u dvije suprotstavljene skupine: Plave i Crvene. Poznato je da je Crvena uključivala jedinice iz Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjene Kraljevine, Španjolske, Ukrajine i drugih neimenovanih zemalja. Štoviše, njome je zapovijedalo ukrajinsko vojno osoblje, izvijestio je Frankfurter Allgemeine Zeitung, pozivajući se na vlastiti izvor među ukrajinskim vojnim osobljem koje je sudjelovalo u vježbama. Preko 100 besposadnih platformi koordinirano je korištenjem ukrajinskog borbenog sustava DELTA – na moru, pod vodom, kopnu i u zraku. Kako je kasnije navelo ukrajinsko Ministarstvo obrane, potvrđena je i mogućnost integracije najnovijeg STANAG-a, što potvrđuje kompatibilnost sa Savezom i otvara put standardizaciji ukrajinskih rješenja. Slično tome, video streamovi sa svih dronova „Crvenog tima“ prenosili su se putem DELTA-e (modul Vezha). „REPMUS 2025 potvrdio je da ukrajinske tehnologije ne samo da zadovoljavaju NATO standarde, već i formiraju nove pristupe ratovanju. DELTA je potvrdila kompatibilnost s najnovijim standardima Saveza i u praksi osigurala koordinaciju stotina bespilotnih sustava različitih tipova. To je dokaz fleksibilnosti naših rješenja i sposobnosti brze prilagodbe bilo kakvim borbenim operacijama na moru, kopnu ili u zraku“, rekao je tadašnji ministar obrane Ukrajine Denis Šmihal.

Osim DELTE, ukrajinska mornarica na vježbu je donijela nekoliko bespilotnih površinskih plovila raznih verzija, među ostalim i Magura V7 opremljenih borbenim modulima i strojnicama. Za “uništenje” cilja bilo je dovoljno naciljati ga i snimiti foto ili video dokaze – nakon čega se smatrao uništenim. Na prvi pogled, Magura V7 opremljena bojevom glavom morala bi se približiti neprijateljskom plovilu na domet udara. Na primjer, ako je morski dron napao brod kako bi uništio njegov radar, smatrao se pobjednikom ako je ciljao radar prije nego što je sam otkriven. Isto funkcionira i obrnuto: usmjeravanje kamere prema meti i snimanje fotografije ili videa bilo je dovoljno da se smatra uništenom.

Tijekom jedne od vježbi, ukrajinsko vojno osoblje simuliralo je napad na fregatu Plave skupine. Kao rezultat napada, fregata je pretrpjela brojne simulirane pogotke koji bi u pravoj bitci uzrokovali njezino potapanje. Međutim, čak ni nakon završetka napada, posada broda nije shvatila da se dogodio. NATO-ove fregate su teško naoružane, posebno automatskim topovima i mitraljezima. Da su bespilotne letjelice otkrivene, vjerojatno se ne bi mogle dovoljno približiti da bi pokrenule napad, vjerojatnije je da bi sve bile uništene, tješe se NATO-izvori.

Magura besposadno plovilo – opasno oružje u modernim uvjetima

Magura V6 – još jedno ukrajinsko besposadno plovilo na vježbi REPMUS

Za otkrivanje ciljeva, fregate su opremljene sveobuhvatnim nizom senzora, uključujući razne radarske sustave, sonare, kamere i još mnogo toga. Međutim, izrađene od materijala prozirnih za radar, ukrajinske pomorske dronove izuzetno je teško otkriti. Osim toga, veličinom su mali i imaju plitak gaz, što ih čini vrlo teškim za otkrivanje pomoću sonara ili kamera. Mogu se jednostavno sakriti među valovima i ostati nezapaženi.

Stoga bi mogućnosti otkrivanja trebale biti jedan od glavnih alata za borbu protiv besposadnih plovila. To uključuje veći broj kamera opremljenih umjetnom inteligencijom za identifikaciju, bespilotne letjelice i specijalizirane radare posebno dizajnirane za otkrivanje takvih ciljeva.

Korištenje Magura mornaričkih dronova tijekom rata široko je dokumentirano. Godine 2023., na sajmu DSEI u Londonu, jedna ukrajinska tvrtka podijelila je bijelu knjigu u kojoj se navodi da je Magura V5 „prvi svjetski pomorski dron s javnom video potvrdom pogađanja legitimnih ciljeva, uključujući [ruske] ratne brodove“.

Morski dronovi – prioritet za Portugal

Portugalski nosač dronova D. João II_gradi se u Damenovom brodogradilištu u Galati, Rumunjska

Godine 2023. portugalska mornarica osnovala je svoju prvu jedinicu besposadnih sustava veličine eskadrile, za koju su časnici ovdje rekli da je izravno inspirirana situacijom na ukrajinskom bojištu. Nazvana X31, grupa spada pod nadležnost pomorskog zapovjedništva i prvenstveno je odgovorna za testiranje i upravljanje zračnim, površinskim i podmorskim besposadnim sustavima. Također doprinosi razvoju i koordinaciji doktrine ratovanja dronovima. Tako je Portugal započeo gradnju prvog europskog nosača dronova, ratnog broda namijenjenog isključivo upravljanju bespilotnim zračnim, površinskim i podvodnim sustavima, čime ulazi u novu fazu pomorskog djelovanja i sigurnosti te bi navodno mogao ugroziti dominaciju tradicionalnih nosača zrakoplova. Brod, nazvan D. João II, dug je 107,6 metara i trebao bi biti isporučen u drugoj polovici ove godine

NATO nije spreman?

Deseci jedinica sudjelovali su u pet scenarija vježbe REPMUS. Osim morskih dronova, s obje strane su bili raspoređeni i zrakoplovi i veći ratni brodovi. Na kraju četvrtog tjedna, prema izvorima u Kijevu, Crveni tim je izašao kao pobjednik. Vježba je jasno pokazala da besposadni sustavi, u kombinaciji s operativnim iskustvom i dokazanim planiranjem, predstavljaju “stvarnu prijetnju” pomorskim snagama NATO-a – posebno zato što NATO još nije adekvatno pripremljen za napade takvim oružjem.

Na primjer, tijekom simuliranog napada na konvoj, “Crveni” su jednom postigli toliko “pogodaka” na fregati da bi potonula u pravoj bitci. Pet minuta kasnije, “Plavi” su nevino pitali u zajedničkom razgovoru: “Dakle, hoćete li nas napasti ili ne?” Ukrajinski izvor kaže: “Problem nije bio u tome što nas nisu mogli zaustaviti – nisu čak ni vidjeli naše oružje.”

Prošle jeseni, NATO je imao priliku naučiti sličnu lekciju, doduše na kopnu. Tijekom vježbe „Jež“ u Estoniji, otprilike deset ukrajinskih operatera dronova uspjelo je onesposobiti dvije NATO bojne. O tome smo i pisali na portalu Obris.org kao u sudaru NATO-ve obučne rutine i ukrajinskog ratnog iskustva. U Bruxellesu su dužnosnici izjavili da su u to vrijeme bili “šokirani” koliko su loše savezničke trupe bile pripremljene za ratovanje dronovima poput onog koje se trenutno vodi u Ukrajini.

Retoričkim prepucavanjem hrvatskog predsjednika i premijera pitanje opremljenosti hrvatskih višenamjenskih lovaca Rafale ponovno je ušlo u medijsku špicu. Štoviše, tema je spuštena na razinu hrvatsko-srpskih rasprava od kojih u posljednje vrijeme gore blogovi i društvene mreže. Pitanje je – čiji je Rafale bolji, hrvatski ili srpski, i tko je s tom nabavom bolje financijski prošao?

Upotpunjena eskadrila hrvatskih borbenih aviona Rafale (Photo: Antonio Prlenda)

Samo po sebi, rasprave i nemaju previše smisla kad prvi od tri srbijanska dvosjedna Rafalea i devet jednosjednih po ugovoru stiže tek 2028. godine, a preostali do 2030. godine. A slično kao i u hrvatskom slučaju, nitko ne zna što u ugovoru zapravo piše za opremu i naoružanje naručenih aparata.

Kupnjom 10 modernih jednosjednih višenamjenskih borbenih aviona Rafale EC i dva dvosjeda Rafale DC Hrvatska je zadržala svoju sposobnost zaštite i nadzora svog zračnog prostora lovačkim zrakoplovstvom (air policing), kojeg ponovno provodi od Nove godine, ojačala sustav nacionalne sigurnosti te postala spremnija ispunjavati obaveze u okviru kolektivne obrane NATO saveza, čijeg je punopravni član. Pa zašto bi onda Hrvatska uopće marila kako se i čime naoružava Srbija?

Vojna ravnoteža

Tvrdnja da OS RH i Vojska Srbije „nisu u istoj kategoriji“ tu se ne pokazuje osobito bitnom. Jer Hrvatska ne može birati svoje susjede. Srbija će uvijek biti tu, a kronični je izvoznik nestabilnosti u čitavoj regiji. Barem dok joj je na čelu konfliktni predsjednik Vučić. Ubrzano moderniziranje i naoružavanje Srbije Vučić na svojim učestalim većim ili manjim vojnim paradama prečesto prati negativnom retorikom prema Hrvatskoj.

Pred samu Novu godinu Vučić je najavio daljnje naoružavanje pravdajući to „okruženjem u kojem se Srbija nalazi“ te da se „ne smije isključiti mogućnost napada na teritorij Srbije i srpski narod“, ponovno aludirajući na sporazum o obrambenoj suradnji Hrvatske, Albanije i Kosova. Pri tome, zanemaruje da slične sporazume sa zemljama oko Hrvatske ima i Srbija. Nešto kasnije, usred susjedne Bosne i Hercegovine, izjavio je da “svi u regiji vode hajku protiv Srbije“, ističući da Beograd “dobro razumije vojni savez Zagreba, Prištine i Tirane“, ali i, kako je naveo, “neistine u Sarajevu i Podgorici“. Pri tome se pohvalio kako je Srbija druga zemlja u svijetu po brzini razvoja svoje vojne vatrene moći. Najavio je tada u Trebinju i da će Srbija „za manje od dvije godine udvostručiti svoje kapacitete“.

Trajan mir se stvara suradnjom. Ali još od napada Putina na Ukrajinu, svima realnima jasno je da je došlo takvo doba da možeš računati da nešto imaš samo ukoliko si spreman to i oružano braniti. Možemo biti miroljubivi koliko hoćemo, ali u slučaju kakva napada – ne možemo se braniti cvijećem. Za zemlju koja ima obalu kakvu ima Hrvatska to vrijedi još i više. Budi jak i sposoban braniti se, pa će ti i putovi suradnje biti još više otvoreni!

Rafale CRO – Dassaultov izložak na izložbi ASDA 2025 (Photo: OBRIS)

Članstvo u NATO-u tu olakšava, ali ne rješava stvar. U situaciji kad američki predsjednik Trump ozbiljno potkopava same temelje NATO saveza, a po zgradama srpskih gradova već odavno se brižljivo održavaju veliki grafiti sa sloganom „Kad se vojska na Kosovo vrati“, nitko pametan ne bi smio biti bezbrižan i isključivati svaku mogućnost u regiji.

Naravno da se ovakvom utrkom u naoružanju dolazi u situaciju koja se u akademskoj teoriji naziva „sigurnosnom dilemom“ – gdje se strahom jednih od drugih gomila oružje, pa se u regiji stvara, zapravo, manje sigurnosti. Rješenje bi se moglo pronaći u osuvremenjivanju regionalnog sustava kontrole vojne ravnoteže i mjerama za izgradnju povjerenja. Međutim, postojeći Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja opasno zastarijeva, jer ne prati razvoj i naoružavanje sve raširenijih besposadnih sustava. Ali za njegovo osuvremenjivanje potrebna je volja svih uključenih aktera.

Iako su besposadni naoružani sustavi sve važniji, vrh koplja svake oružane sile, svojim utjecajem u zraku, moru, tlu i elektromagnetskom spektru, i dalje predstavljaju mlazni lovački avioni. Bez obzira što sami po sebi ne garantiraju sigurnost i nedodirljivost neke zemlje, zaostajanje u razvoju višenamjenskog lovačkog zrakoplovstva može imati teške posljedice na spremnost oružanih snaga. Pri tome, pogrešno je postavljati pitanje koliko se za te novce može podići škola i bolnica. Ne, potrebne su i škole i bolnice i učinkovita vojska koja će pružati obranu građanima. Umijeće je napraviti dobru i priuštivu kombinaciju s kojom se sredstva neće odlijevati na korupciju. Jer tko ne hrani svoju vojsku, hranit će tuđu. A onda ni bolnice niti škole neće više biti tvoje.

U mandatu Zorana Milanovića kao premijera remontirani su MiG-ovi u Ukrajini (Photo: Jadranko Ećimović)

Hrvatska je svoje lovačko zrakoplovstvo sačuvala kakvim takvim (tada jedinim mogućim) remontnom starih lovaca MiG-21 u Ukrajini. Poslije se izgubilo vrijeme neuspjelom nabavom izraelskih rabljenih lovaca F-16 Barak. Odabrani su rabljeni francuski Rafalei, jer se u tom trenutku ocijenilo da su najpriuštivija brza opcija (dugoročnu financijsku vrijednost ukupnog posla tek ćemo vidjeti). Slično poslu nabave američkih izviđačko-jurišnih helikoptera OH-58D Kiowa Warrior (što je deal Milanovićeve vlade), iz francuskih su aktivnih eskadrila nabavljeni odlični višenamjenski avioni Rafale u tada aktualnom standardu F3-R.

Hrvatska je relativno jeftino kupila rabljene Rafale – 12 aviona skupa sa simulatorom, osnovnim paketom naoružanja i pratećim paketom za održavanjem koštalo je nešto više od milijardu eura. Međutim, niska cijena negativno se odrazila na opremu i mogućnosti ovih aviona. Prema onome što se može vidjeti izvana, na samom avionu, za postizanje svih mogućnosti koje nudi podvarijanta F3-R, Hrvatska će morati nabaviti još neke sustave koje sada taj avion nema. Može se vidjeti da mu još nedostaje infra-crveni senzor za toplinsko detektiranje ciljeve OSF te se bez toga mora oslanjati samo na svoj radar. Time lakše otkriva i svoju prisutnost protivničkim zrakoplovima. Također, na repu mu se ne vidi da ima senzor DDM za detektiranje protivničke rakete. To će za Hrvatsku zahtijevati dodatna ulaganja.

Standard F4

Aparati koje ima Hrvatska mogu se opremiti i dalje od razine F3-R. Mogu do najnovije podvarijante F4.1. Odnedavno svi Rafalei s proizvodnih traka silaze u tom naprednijem standardu. Takve je naručila i Srbija, uoči samog dolaska prvih Rafalea u Hrvatsku. Prije svega se tu radi o softverskim poboljšanjima, nešto većim bočnim ekranima u kokpitu, boljih sposobnosti za „umreženo“ elektroničko ratovanje, mogućnostima za još naprednije naoružanje poput raketa zrak-zrak MICA-NG i većih vođenih bombi AASM 1000 te uvođenju francuske kacige s nišanskim prikaznikom Scorpion preko jednog oka pilota. Takvim ciljnikom na kacigi pilot može usmjeravati svoje naoružanje pokretom glave prema željenom cilju. Novi Rafalei F4 sada se proizvode s poboljšanim radarom RBE-2, koji ima napredniju antenu s aktivnim elektroničkim skeniranjem (AESA), za razliku od standarda F3-R, koji ima takve radare s antenom AESA, ali još uvijek i sa starijom antenom s pasivnim skeniranjem (PESA).

Još uvijek se ne zna kako će biti opremljeni modernizirani hrvatski Rafalei (Photo: OBRIS)

Službeno se ne objavljuje kakva će sve poboljšanja dobiti hrvatski Rafalei. Ministarstvo obrane Republike Hrvatske (MORH) priopćilo je tek da će se ovom nadogradnjom dodatno povećati borbene sposobnosti hrvatskih aviona Rafale F3-R, unaprijediti vatrena moć, poboljšati senzore za prikupljanje i obradu podataka te povećati razinu samozaštite i preživljavanja aviona Rafale u uvjetima suvremenog zračnog ratovanja. Sve kako bi HRZ-ovi Rafalei bili operativno relevantni u narednih 30 i više godina.

Novoimenovani zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva brigadni general Krešimir Ražov, inače pilot helikoptera Kiowa Warrior, u prigodnom intervjuu za Hrvatski vojnik istaknuo je da avion Rafale kao platforma ima velik potencijal za nove sustave i sposobnosti.

„Želimo u avionima razvijati i nadograđivati sustave koji će nam u budućnosti omogućiti još bolje uvezivanje s drugim platformama. A sve to kako bi i nova ulaganja sada u jako sofisticirane sustave za kopnenu vojsku i ratnu mornaricu mogli još bolje integrirati, primjerice na području komunikacijsko-informacijske domene, podatkovnih linkova itd. Tako ćemo moći još učinkovitije podupirati operacije kopnene vojske i ratne mornarice. Modernizacija zrakoplova odvijat će se u Francuskoj i Hrvatskoj u segmentima, po određenoj dinamici koja treba biti ugovorena,“

rekao je Ražov za Hrvatski vojnik.

Ministar o radarima

Sam ministar obrane Ivan Anušić, tijekom 2025. godine se u Francuskoj sastao s tvrtkama s kojima se radi na usavršavanju i modernizaciji Rafalea, a to su Safran, Thales, MBDA i sam Dassault. Na zrakoplovnom sajmu Le Bourget kod Pariza, sredinom godine je izjavio:

„Modernizacija je nešto što smo dogovorili na našem prvom sastanku u Parizu i sadašnjem drugom sastanku gdje ćemo to potvrditi… Govorimo prvenstveno o novom radarskom sustavu koju nove generacije Rafalea imaju i koji se može naravno staviti i koristiti u našim Rafaleima,“

konstatirao je Anušić.

Time je hrvatski ministar neizravno potvrdio i izvješća iz francuskog parlamenta prema kojima su rabljeni Rafalei F3-R Hrvatskoj isporučeni s radarima pasivne antene PESA pa bi se sada modernizirali s aktivnom antenom AESA. Takvi radari omogućuju i punu sposobnost supermodernih dalekometnih raketa zrak-zrak Meteor, za koje se još uvijek službeno ne zna hoće li biti na raspolaganju Hrvatskoj. Nešto određeniji je bio brigadni general Davor Tretinjak iz Uprave za naoružavanje.

„Naši su Rafalei opremljeni raketama zrak-zrak MICA. Ali u međuvremenu su se pojavile nove rakete MICA-NG, dvostruko većeg dometa. I naravno da ćemo mi sada dizati naš Rafale i na taj dio,“

rekao je za hrvatsku TV Nova general Tretinjak.

Autor: Goran Sudar

Za očekivati je da će hrvatski Rafalei biti opremljeni TV/laserskim i IC senzorom OSF, punim sposobnostima sustava za elektroničko ratovanje SPECTRA s novim detektorom približavanja protivničke rakete DDM-NG. Nepoznato je još znači li to i opremanje podvjesnim nišanskim sustavom TALIOS i kacigama s prikaznikom Scorpion, što bi svakako trebalo.

Još uvijek se ne zna ni kada će modernizacija zapravo otpočeti. Jer 8. prosinca u Parizu Hrvatska je potpisala tek Pismo namjere o nadogradnji svojih 12 aviona Rafale sa standarda Rafale F3-R na dodatne sposobnosti standarda Rafale F4.

Kao članici Europske unije, za Hrvatsku je povoljno što bi mogla iskoristiti nešto od europskog projekta SAFE te bi joj trebalo biti lakše iznaći sredstva za dodatno opremanje. Ta su sredstva dostupnija ukoliko jedna članica EU isto traži zajedno s nekom drugom članicom. Možemo pretpostaviti ili se upitati – Da li hrvatska vlada u ovome trenutku možda čeka hoće li u okviru projekta SAFE, svoje modernizacije Rafalea F3-R raditi Grčka, ili možda i sama Francuska? Kako god, iz izjave ministra Anušića može se zaključiti da bi sve moglo biti gotovo do 2028. godine.

„Prve isporuke vojnih kamiona Tatra očekuju se već krajem ove 2025. godine, dok bi protudronski sustavi trebali stići vrlo brzo. Haubice i Leopardi također bi trebali doći prije 2028., a do te bi godine trebala biti završena isporuka i HIMARS-a te dodatnih helikoptera Black Hawk. Hrvatska vojska će do 2028. biti potpuno opremljena tim sustavima. A uz ove najzvučnije nabave, tu su i brojni drugi projekti, uključujući podizanje spremnosti Rafalea na razinu F4,“

ustvrdio je Anušić za Hrvatski radio.

Sudeći po tome, potpuno dizanje hrvatskih lovaca Rafale na standard F4.1 moglo bi se kompletirati upravo do isporuke prvog Rafalea za Srbiju.

Jednosjedni Rafale EC ispred hangara za dežurni borbeni dvojac (Photo: Jadranko Ećimović)

Nedvojbeno je da su novi aparati u startu bolji od rabljenih. Prema službenim francuskim podacima od prije par godina, ispravnost lovaca Rafale u francuskom ratnom zrakoplovstvu iznosi 55 posto, a u francuskom mornaričkom zrakoplovstvu oko 61 posto. Sada francuske zračne snage dobivaju nove avione, a 24 rabljena prodali su Grčkoj i Hrvatskoj pa je taj postotak sada možda nešto malo viši. Ali ako uzmemo da bi Hrvatska sa svojih 12 rabljenih aparata imala ispravnost od 60 posto, ispada da će nam od toga na raspolaganju biti sedam aviona. Budući da po NATO standardu u stalnom neprekidnom borbenom dežurstvu treba biti jedan par aviona, uz još jedan rezervni avion, za obuku i trenažu ostaju četiri aviona, što je minimum za neko kvalitetno razvijanje sposobnosti. Doduše, u tome hoće pomoći simulator letenja za potpune misije Rafalea, kojeg je Hrvatska kupila zajedno s avionima.

Zemlja koja kupi nove aparate taj stupanj ispravnosti trebala bi imati nešto veći, pa bi Srbija u počecima trebala imati ispravnim koji avion više. Iako i ta krivulja ispravnosti kod novih aviona nije uvijek postojana. To ovisi i za kakve će se aranžmane održavanja aviona odlučiti Srbija. Veliko je pitanje kako će biti opremljeni srbijanski Rafalei po naprednijem standardu F4. Izvozne varijante ovog lovca uvijek ovise od toga koliko od te sve opreme zemlja kupac za sebe može priuštiti, što zahtjeva dodatna financijska sredstva. Srbija za svoje nove treba dati barem 2,7 milijardi eura.

Kupac uz avione kupuje i kriptiranu opremu, poput kripto modula za održavanje veze, raspoznavanje svojih od tuđih zrakoplova (IFF) i slično. A za to je sigurno da će zemlja koja je u NATO-u lakše doći do takve opreme nego ona koja nije. Srbija je ipak nabavila francuski IFF za svoje modernizirane lovce MiG-29SM+… Dodatno naoružanje, posebna je stavka. A tu svi prvo pomisle na izvrsnu europsku dalekometnu raketu zrak-zrak Meteor.

Politički uvjeti za Srbiju

U samoj Srbiji promatrači gotovo da i ne obraćaju pažnju na pitanje mogućih političkih uvjeta prodaje Rafalea, kako francuski predsjednik Macron vidi Srbiju i regiju, i hoće li nešto politički tražiti od Srbije kao uvjet isporuke i opremanja Rafalea. Francuski ministar za Europu nedavno je u Zagrebu potvrdio da Francuska i ostali partneri u EU i NATO-u dijele strateški interes da se regija, a osobito Srbija, postupno oslobađa ovisnosti o Rusiji i jača svoje veze sa zapadnim državama. Po svoj prilici, ako Srbija jednog dana prizna Kosovo i odrekne se Rusije u korist EU i Zapada, EU bi joj valjda sve oprostila i omogućila nabavu svega što želi od Zapada, samo je pitanje novca.

Rafale iz sastava francuskih Zračnih snaga (Régiment de Chasse 2/30 Normandie-Niemen) na Plesu (Photo: OBRIS)

Pri prvom ugovaranju kupnje Rafalea, 9. travnja 2024. godine u Parizu, Macron je javno naglasio kako je važno da Srbija nastavi s konkretizacijom svojeg izabranog puta ka članstvu u EU, usklađujući stavove s EU. Na tom putu, spomenuo je važnost liberalizacije medija, te ispunjenja obaveze po pitanju odnosa s Kosovom. Posebno je istaknuo kako mu je važno „da sudionici napada u Banjskoj (na Kosovu) budu privedeni pravdi“, kao i privrženost jedinstvu Bosne i Hercegovine. Do sada ništa od toga nismo vidjeli. A pri potpisivanju ugovora, pet mjeseci kasnije u Beogradu, pred novinarima nije bilo ni riječi o tome. Ostaje za nagađati što je sve izgovoreno iza zatvorenih vrata. Francuska je odbila isporučiti Rusiji naručene desantne bodove klase „Mistral“ kad su nastupile europske sankcije Rusiji. No, teško je povjerovati da bi se tako nešto drastično moglo dogoditi i Srbiji s Rafaleima.

Međutim, kako god bili opremljeni hrvatski i srpski Rafalei, ključno je pitanje obuke i naleta pilota. Jer avion ne leti sam. Pilot i avion jedinstven su sustav. Nabava Rafalea može se pokazati i pravim fijaskom ukoliko se ne bude izdvajalo dovoljno sredstava za održavanje i operativno djelovanje Rafalea. Da bi se potpuno iskoristile mogućnosti lovaca Rafale, piloti će morati imati nalet od 180 sati godišnje, ili barem od 150 sati. I u Hrvatskoj i u Srbiji do sada su imali barem upola manje. Za početak, prvi hrvatski piloti Rafalea u Francuskoj su naletjeli izvrsnih 200 sati naleta. Na zagrebačkom Plesu leti se stalno. 191. eskadrila lovačkih aviona HRZ-a svojim Rafaleima često ima i po dva izlaza dnevno, ujutro i poslijepodne, a ponekad i imaju i treći noćni let. Dogodio se prošloga tjedna i medijski eksponirani problem sa stajnim trapom, ali je pilot situaciju riješio po proceduri, bez ikakvih problema. Sve u svemu, dok Srbija i dođe u poziciju da dobije prvi primjerak Rafalea i počne svoju obuku, hrvatski će piloti već dobrano ovladat tehnologijom i sve imat u malom prstu. Za postizanje pune operativne sposobnosti sa svime što ovaj avion nudi trebat će nekoliko godina, ali i da omjer pilota i aviona u eskadrili bude veći od 1:1, što nije jednostavno niti jeftino.

Taktička upotreba

Tu dolazimo do pitanja taktičke upotrebe aviona. Ona uveliko ovisi od realistične obuke i trenaže, ali i od korištenja svjetskih iskustava i shvaćanja zračne borbe. Prošlogodišnji sukob Indije i Pakistana je to pokazao u praksi, pri čemu su Pakistanci svojim kineskim lovcima J-10C i dalekometnom raketom PL-15 postigli barem jedno potvrđeno obaranje indijskoga lovca Rafale BS. To ne znači da je kineski J-10C bolji avion od Rafalea, kao ni da je PL-15 bolja raketa od Meteora. Jer Pakistanci nisu uspjeli spriječiti Rafale da lansiraju svoje rakete SCALP i HAMMER i pogode ciljeve u Pakistanu. Uspjeli su tek kazniti jednog od njih. No Pakistan je ipak demonstrirao od čega sve ovisi zračno ratovanje danas. Uspješno su objedinili pravovremenu informaciju s različitih radara i senzora na tlu, letećih radara u zraku i izviđačkih satelita, i protuelektroničko djelovanje, te stvorili „ubojni lanac“ (tzv. kill chain), tako da J-10C koji lansira raketu dobije radarsku sliku o protivničkim Rafaleima s drugog zrakoplova, lansira rakete na ciljeve, dalje vođenje raketa preuzme leteći radar, dok ova u terminalnoj fazi ne zahvati sam Rafalea, koji vjerojatno nije ni znao što ga je snašlo. To se danas zove suradnička ili kooperativna borba (collaborative combat). U takvoj borbi će biti uspješan samo onaj koji je dobro razumije i ima sva potrebna sredstva pravovremenog objedinjavanja rada više borbenih platformi u „umreženom ratovanju“ (net-centric warfare). I pripremati se za nju kroz realističnu obuku, iskorištavajući na najbolji način lanac podataka, poput NATO-ovog Link 16.

Autor Antonio Prlenda s hrvatskim Rafaleima (Photo: Davor Perkovac)

Sudeći po prikazanom na posljednjoj velikoj paradi u rujnu prošle godine, kada su uz naoružane dronove predstavljeni pokretni radari i različita sredstva za elektroničko izviđanje i potuelektroničku borbu, srpska vojna misao gleda u dobrom smjeru. A otvoreno je i pitanje hoće li se srbijanski Rafalei F4 moći unapređivati dalje od hrvatskih F4.1, upravo prema učinkovitijem umreženom ratovanju.

Vidjet ćemo koliko će utrka u naoružavanja i tada biti aktualna, a Hrvatska iskoristiti svoju prednost u iskustvu i članstvu u NATO savezu. Bez obzira na to, budući je 12 aviona minimum minimuma za modernu eskadrilu, treba pokušati iskoristiti zajmove projekta SAFE pa kupiti još četiri do šest potpuno novih Rafalea (možda standarda F4.3), od kojih bi polovica bili dvosjedi, koji se mogu iskoristiti kao pravo leteće zapovjedno mjesto u umreženom ratovanju. Samo ih treba čim prije naručiti. Narudžbe francuskom Dassaultu stalno se povećavaju. Čeka se na red. A Hrvatska je u ratu imala dvije lovačke eskadrile. Ne bez razloga.

Gost autor: Antonio PRLENDA, vojni komentator

Potapanje moćne ruske krstarice „Moskva“, do 1996. godine nazivane „Slava“ (Projekt 1164, klasa Atlant), mnoge je iznenadilo. Vjerujem kako to nije iznenađenje za poznavatelje protubrodskog raketnog oružja, ali svakako bi trebalo biti za one koji nešto znaju o taktici pomorskog ratovanja, koji cijene protivnika i poduzimaju maksimalne mjere opreza i ne prihvaćaju nerazumni rizik, naročito kad za to nema nikakve potrebe. Ovo je tipičan primjer bahatosti agresora i podcjenjivanje sposobnosti branitelja. Ovaj slučaj je opet – po tko zna koji put – pokazao da je u blizini obale kopno i kod objektivno slabijeg protivnika nadmoćno moru, odnosno površinskim snagama.

Tko je pogriješio – zapovjednik Moskve, zapovjedništvo Crnomorske flote ili netko treći na puno višoj razini u zapovjednom lancu – manje je bitno. Ovo je prilika za usvajanje još jedne lekcije na teži način. Možda su pogriješile obavještajne službe? Bitna je činjenica da je moćna krstarica na dnu Crnog mora s dijelom posade. Neki su život izgubili od eksplozije, neki su se ugušili dimom, neki u mukama izgorjeli, a neki potonuli živi boreći se do zadnjeg trenutka kako bi spasili brod. Da ima dosta izgubljenih života potvrđuju i nagađanja o smrti zapovjednika broda, a on sigurno nije poginuo gaseći požar. Prije zaključaka o obračunu kopna i mora, na ovom i još nekim primjerima da vidimo kakav je brod bio RK Moskva, a kakva je ukrajinski obalni raketni sustav Neptun.

Kakav je to bio brod?

Deplasman krstarice je 12.500 tona; duljina 186 m; širina 20,8 m; gaz 8,4 m; pogon COGAG, četiri plinske turbine, ukupne snage 90.000 kW; maksimalna brzina 32 uz radijus djelovanja 10.000 milja (oko 19.000 km) s brzinom 16 uz; posada više od 500 članova; mnogobrojni senzori za motrenje i upravljanje borbenim sustavima za površinsko, PR/PZ i protupodmorničko te elektroničko ratovanje; helikopter Ka-27 koji može biti u različitim varijantama. U ovom slučaju, budući da Ukrajina nema podmornice, radilo se vjerojatno o helikopteru namijenjenom za radarsko izviđanje i otkrivanje ciljeva u zraku s mogućnošću korekcije leta krstarećih raketa; 16*P-1000 Vulkan – protubrodske rakete (nema uvjerljivih podataka da su osposobljene i za precizno gađanje kopnenih ciljeva); 1*II top AK-130, 130mm/L70 (univerzalni top s težištem za protubrodsko i djelovanje protiv kopna); dva peterostruka torpedna lansera kalibra 533 mm; 2*RBU-6000 (12-tero cijevni bacači PPd raketnih, dubinskih bombi).

Ipak u slučaju potapanja najzanimljiviji su raketni i topnički sustavi koji su trebali obraniti krstaricu i tako spriječiti njeno potapanjet, a to su:

• 8*8 (64) S-300FFort (SA-N-6 Grumble) brodski protuzračni raketni sustav srednjeg do dugog dosega;
• 2*20 (40) OSA-MA(SA-N-4 Gecko) SR SAM;
• 6*AK-630 zatvoreni sustav za blisku obranu.

S-300F je sustav nastao kao prilagodba zemaljskog sustava. Poradi smještaja na brod morali su biti riješeni mnogi izazovi koje predstavlja brod kao platforma koja se giba po sve tri prostorne osi s različitim brzinama i ubrzanjima. Svaka pogreška može biti promašaj cilja. Ova raketa ima radio-zapovjedni način vođenja prema cilju, a u završnom (termalnom) dijelu putanje ima poluaktivno samonavođenje. To znači da cilj mora biti obasjan radarskim sustavom za praćenje istog. Maksimalna visina gađanja od 25.000 m i nije problematična. Problematična je donja visina, a koja je prema dostupnim podacima 10-25 metara. Naravno, što je cilj dalje – minimalna visina je veća. Osobno mislim da je minimalna visina još veća, a suvremene rakete (pa i raketa iz sustava Neptun) u završnom dijelu putanje lete puno niže.

OSA–MA (SA–N-4 Gecko) SR SAM je raketni sustav protuzračne obrane kratkog dosega do približno 8-10km, zavisno o brzini cilja. Maksimalna visina gađanja je 5-6 km, minimalna visina zavisno o inačici rakete od 5 metara za zadnju inačicu, do 60 metara za najstariju inačicu. Minimalna daljina gađanja je oko 2 km. Raketa se vodi radio-zapovjednim načinom i nišanski radar mora stalno pratiti cilj. Bojna glava je pred-fragmentirana, težine 19 kg, i ima blizinski upaljač. Ako eksplodira do 5 metara od cilja vjerojatnost uništenja je 0,9, za 10 m je 0,8 a za 15 m, 0,7. Blizinski upaljač radi po načelu dopplerovog efekta.

AK-630 spada u red najboljih proturaketnih topničkih sustava za blisku obranu. To je na brodu zadnja crta obrane. Efikasna daljina gađanja je 4.000 m. Brzina je 5.000 metaka/minuti. Najveći problem predstavlja nedovoljno dobar radarski motriteljski i upravljački sustav. Top radi po Gatling načelu (1861. izumio Richard Jordan Gatling) – cijevi se rotiraju.

Napad vjerojatno nije bio otkriven, a ako je – onda su zatajili borbeni sustavi, ili su se pokazali nedovoljno dobrima, ili je problem ipak bila slabo obučena posada.

Mnogo oružja, malo pomoći

Novi ukrajinski protubrodski sustav RK-360MC Neptun

Kao što vidimo, postoje tri sustava za „tvrdo“ uništavanje dolazeće rakete, S-300 Fort (64 bunara), SA-N-4 Gecko, odnosno OSA-M (2*II lansera s ukupno 40 raketa) i 6 šest-cijevnih topova od 30 mm sa spremnih 2.000 metaka po topu. Pored toga, brod ima ili bi trebao imati detektor radarskog zračenje, aktivni radarski ometač za odvlačenje vrata zahvata nadolazeće protubrodske rakete i na kraju pasivne radarske i IC ometače. Zašto ništa od toga nije odradilo ili nije odradilo na pravi način? Prema zasad dostupnim informacijama napad je izvršen sa samo dvije rakete R-360. Znači, obrambeni sustavi ni u kom slučaju nisu bili zasićeni, a vjerojatno ukrajinska strana nije elektronski ometala radare na RK Moskva. Neopreznost, nerazumnost i u krajnjem slučaju podcjenjivanje druge strane stajalo je Rusiju gubitka bez obzira na starost vrijednog broda.

Objektivno, mora se odati dužno poštovanje ukrajinskoj strani na mudroj taktici prožetoj fantastičnom obmanom (lukavstvom) jer su osmišljenom uporabom drona uspješno odvukli pozornost ruske strane od morske površine. Na taj način su rakete R-360 sigurno doletjele i pogodile RK Moskva. Jesu li ti pogotci izravno ili posredno prouzročili potonuće RK Moskva, manje je važno. Ona je na dnu i više ne predstavlja nikakvu opasnost. Sa sobom je povukla i jedini top u plovnom dijelu flote koji je imao realne sposobnosti u datom trenutku tući po obali – dvocijevni AK-130. Ovo fantastično rješenje je prekopirana taktika uporabe raketnog sustava Granit s nuklearnih napadnih podmornica i RK klase Kirov, još iz sovjetske mornarice, a protiv američke skupine nosača zrakoplova. No, o tom možda nekom drugom prilikom.

Posljedice, posljedice…

Što bi ovo moglo značiti za uporabu površinskih snaga ruske Crnomorske flote? Svakako se više neće približavati obali i ući u doseg raketnog sustava RK-360 Neptun. Pored toga, to je udar na ponos flote, a ulijeva i strah kod posada drugih brodova. Špekulira se o vrijednosti broda i spominje cijena od oko 750.000.000 USD. Tako mala cijena je jedino ako se računa preostala vrijednost obzirom na starost broda. Cijena takvog broda na zapadu – naravno s današnjom opremom – je preko 150.000 USD po toni, a kod Amerikanaca i preko 200.000 USD (RR Arleigh Burke je oko ili više od dvije milijarde dolara). Ako je cijene i 750.000.000 USD – to je u odnosu na vrijednost dvije rakete R-360 financijski neusporedivo veći iznos, a posebno je veliki i dodatni gubitak – gubitak vjerojatno većeg dijela posade.

Na koncu nisu u suprotnosti ukrajinske i ruske tvrdnje koje se čulo o uzroku potapanja ovoga broda. Brod je gorio, ali zbog čega? Što je iniciralo požar? Je li to bio pogodak rakete? Požar vjerojatno nije potopio brod nego voda koja je ušla u njega. Kako su nastale rupe na oplati? Od eksplozije rakete ili od eksplozije unutar broda? Naravno, za brod je od presudne važnosti borba za nepotopljivost, odnosno za BOB (borbena otpornost broda – borba protiv požara i prodora vode). Što se tiče borbenih sposobnosti Crnomorske flote u ovakvom načinu djelovanja, gubitak Moskve neće se osjetiti glede borbenog materijala. Nedostajat će jedino ako se ukaže potreba za topničkim djelovanjem po obali. Na drugim brodovima su razmještene krstareće rakete, Kalibar, a fregate imaju suvremeniju i bolju PR/PZO. Svakome tko se razumije u ukupne borbene sposobnosti jasno je kako će na njih i to negativno utjecati, kao i na psihološko stanje u cijeloj floti.

Memento i pouke

HMS Sheffield (D80) nakon pogotka

Drugi dio naslova od Rima do Moskve podsjeća na neke važne slučajeve primjene protubrodskih raketa. Spomenimo tu talijanski bojni brod Roma, potopljen 1943. godine njemačkom avionskom radio-upravljanom letećom bombom Fritz X (Ruhrstahl SD 1400 X), izraelski razarač INS Eilat potopljen 1967. godine brodskom protubrodskom raketom P-15, pa britanski razarač HMS Sheffield potopljen 1982. godine avionskom protubrodskom raketom AM39 Exocet, te ovih dana RK Moskva potopljenu kopnenom protubrodskom raketom R-360 Neptun (2022.). Naravno, bilo je toga još, ali eto ovo su izabrani slučajevi kao neke prijelomnice.

Aktualni slučaj s RK Moskva zorno ukazuje na opasnost po ratne brodove ako se dovoljno približe kopnu. To je praktički ukazalo na potrebu stvaranja nove paradigme za obranu kopna (obale), ali i za nalaženje novih doktrina i, u prvome redu, novih oružja za napad na kopno. Ovo je vrijeme kad suvremene kopnene protubrodske rakete jačaju kopno u odnosu na more. Definitivno netko drugi mora brodovima osigurati prilaz obali s razumnim rizikom. Tko bi to mogao biti? Vjerujem podmornice, letjelice bez posade/dronovi, podvodni dronovi i površinski brodovi bez posada. Tek nakon njih obali uz razuman rizik prilaze ratni brodovi borbene namjene s posadom, i tek na kraju desantni brodovi. Uzimajući nabrojeno u obzir, Rusi će na sebi karakterističan način – način razaranja – morati osigurati moguće iskrcavanja desantnih snaga na obale Odese i oko Odese. Ako se spriječi zauzimanje Mikolajeva i prodor prema Moldovi, te južnije prema Odesi s kopna, od desanta ruskog mornaričko-desantnog pješaštva neće biti ništa.

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Nakon ruskog neuspjeha u brzom slamanju Ukrajine te pritom pretrpljenih značajnih gubitaka u ljudstvu i tehnici, ruski stratezi su se „otrijeznili“ i mijenjaju strateški pristup ratu. Mijenja se pristup, ali – čini se – ne i maksimalistički cilj. Da se cilj ne mijenja vidljivo je iz ponašanja ruskog političkog, ali i crkvenog vodstva, a teško je zaključiti tko je tu veći nacionalista i imperijalista, Putin ili Kiril I, u simbiozi države i crkve. Režimski tisak opravdava stavove ruskih imperijalista koji osporavaju Ukrajinu kao državu, Ukrajince kao naciju i pravo postojanja države i naroda. Prema pretežitom mišljenju Rusi žele ukrajinski teritorij, a u – po njima najgorem slučaju – bili bi spremni odustati, kako oni kažu, od katoličkih oblasti na zapadu. Ovo su tipični stavovi Ruske pravoslavne crkve, vezani uz povijesne maštarije o Moskvi kao trećem i posljednjem Rimu. No, nekima su stavovi i radikalniji, pa tako Medvedev sanjari o jedinstvenom prostoru Euroazije od Atlantika (Lisabona) do Pacifika (Vladivostoka). Neki bi i na Indijski ocean. Nije teško zaključiti tko bi bio vladar tih prostora.

Faze „specijalne operacije“

Ipak, da pokušamo proniknuti u mračne zamisli ruskih stratega u uništavanju Ukrajine i Ukrajinaca. Iz poteza koje vuku zadnjih dana redefiniraju se bliži ciljevi, smanjuju zalogaji, ali apetiti ostaju isti. Izvlačenjem snaga na sjeveru i sjeveroistoku vrše nadoknadu izgubljenih tehničkih sredstava, osvježenje i vjerojatno popunu ljudstvom. Nakon pregrupiranja veći dio osvježenih snaga prebaciti će na istok u svrhu ojačanja snaga za napad u Donbasu (ukrajinski: Донбас, Донецький басейн), koji obuhvaća Donjecku i Lugansku oblast. U prvoj fazi „nove“ operacije, koja će imati etape, cilj bi bio zauzeti od Rusije priznate „države“ i spojiti ih dovoljno širokim kopnenim koridorom s Krimom. Ova faza podrazumijeva odbacivanje ukrajinskih snaga i u povoljnom slučaju njihovo okruženje i uništenje, ili pak prisilu na nečasnu predaju. U slučaju za Ruse povoljnog razvoja situacije produžili bi prema Dnjepropetrovsku s ciljem izbijanja na rijeku Dnjepar, sijekući Ukrajinu približno spojnicom Harkiv-Poltava-Kremenčuk. Za vrijeme trajanja ove faze zadržati će prijetnju sjeveru Ukrajine, uključeno i Kijevu sa snagama iz Bjelorusije. Ova prijetnja se nikako ne smije zanemariti jer pored dijela ostavljenih ruskih snaga u svakom trenutku moguć je angažman bjeloruskih snaga. Na taj način bi vezali dio ukrajinskih snaga na sjeveru sprječavajući ih da u slučaju potrebe pomognu snagama na istoku.

Istovremeno, vršit će se pritisak na Odesu i obalni pojas zapadno prema Rumunjskoj. Također će nastojati osvojiti ili zaobići Mikolajev kao pripremu druge faze u kojoj bi osvajali Odesu, te nastavili operacije sjeverno i sjeverozapadno prema Moldovi s ciljem razvlačenja braniteljskih napora na kopnenu i primorsku (obalnu) bojišnicu. Na taj način bi se olakšali prodori jednim krakom prema Donbasu, a drugim prema Dnjipru. Vezivanje snaga na jugu činila bi Crnomorska flota prijeteći desantom te raketnim udarima s brodova, obalnih raketnih bitnica (u prvom redu „Bastion“), te udarima mornaričkog zrakoplovstva. Mornarica će također iz Crnog, Azovskog i Kaspijskog mora dalekometnim raketama Kalibar tući važne ciljeve po dubini s težištem na visokovrijedne elemente borbenog rasporeda ukrajinskih snaga kao što su zapovjedna mjesta, radarski sustavi i elementi logistike (gorivo, mazivo, streljivo), važni komunikacijski pravci (mostovi, pruge, cestovna i željeznička čvorišta), raketni sustavi PR/PZO srednjeg, velikog i manjeg dosega (BUK, S-300, SA-8 Gecko, …). U slučaju za Rusiju povoljnog razvoja situacije na istočnom bojištu otpočet će drugu fazu s juga prema sjeveru s ciljem zauzimanja Odese. Nakon zauzimanja ili potpune izolacije Odese stvorili bi se uvjeti za koncentraciju već angažiranih, te uvođenje mobiliziranih snaga prodorom prema sjeveru s ciljem izbijanja na spojnicu Kremenčuk – sjever Moldove. Nakon toga za očekivati je „demokratski“ referendum za  Pridnjestrovlje i njegovo priključenje „matici“ Rusiji.

Naravno, ovdje će se za mnogo toga pitati Ukrajinu i njene Oružane snage, ali i testirati spremnost Zapada da daju jače naoružanje. Tu bi svakako trebalo uključiti klasično i raketno topništvo (haubice, topove, VBR većeg kalibra, npr. M-270 MLRS), tenkove i druga oklopna vozila, raketne sustave većeg (?) dosega, raketne i topničke sustave PR/PZO, borbene zrakoplove (avioni, bespilotne letjelice velikog dosega i He). Ukrajincima također treba omogućiti obranu od napada s mora. Za to su im neophodne protubrodske rakete i borbeni dronovi velikog akcionog radijusa koji će ugroziti sigurnost ruskih brodova u svakom kutku Crnog, Azovskog, pa i Kaspijskog mora. Pomorske desantne postrojbe ne bi smjele proći! Čini se kako treba reagirati odmah, bez odgode i bez fige u džepu. Ako se sad ne reagira agresor će se ohrabriti i još žešće napasti i ne samo Ukrajinu. U ruskim izjavama osporava se pravo postojanja Slovačke pa bi po njima dio trebalo pripojiti Češkoj, dio Mađarskoj, a dio Ukrajini, čitaj Rusiji. Čini se da to golica maštu barem jednoj članici NATO i EU. Geostrategija, geopolitika, pa i vojna strategija velikih sila se ne mijenja. One su dugoročne, ili kako reče i napisa Clausewitz: kao da su uklesane u kamen. Nasuprot strategiji, taktika i doktrina se mijenjaju pod mnogim utjecajima – od novonastalog okruženja do tehnike i tehnologije. Zabrinjavajuće je kratko pamćenje malih a „slonovsko“ u velikih, pa eto neki zaboravljaju 1956. i 1968. godinu.

Kakav je agresor?

Crnomorska flote krstarećim projektilima Kalibar gađa ukrajinske kopnene ciljeve

Agresor se ponaša kao seoski razbojnik i po poznatom načelu prijeti i napada prvi. Strategiju zasniva na nadmoćnoj vatrenoj moći, poglavito na raketnom oružju velikog dosega s velikom razornom moći. Toliko je bahat da i najbezobzirnije postupke (uključujući ratne zločine) opravdava suludim ciljem, a on sam je uništenje i države i naroda. Zastupljena je maksima „cilj opravdava sredstvo“, a kao nuklearna velesila i stalna članica VS UN Ruska Federacija se ruga svjetskoj zajednici. Suprotno opasnosti i nametnutom strahu, koji postaje neracionalan i ubilački za demokraciju, velikom medvjedu treba stisnuti m**a da zacvili i nikad mu više ne padne napamet ugrožavati opstanak ljudske vrste na ovoj našoj lopti. Ako se tome ne stane na kraj – UN bi uskoro mogao doživjeti sudbinu Lige naroda.

U doktrini spaljene zemlje i dalje će masovno koristiti prodore oklopno-mehaniziranih postrojbi, veliku potporu zemaljskih topničko-raketnih sustava za razaranje, te djelovanje preciznim, dalekometnim raketnim sustavima s brodova (vjerojatno i podmornica s Crnog mora) te mornaričkog i zrakoplovstva Svemirsko zračnih snaga. Nažalost, u mnogim od tih sustava ugrađene su komponente proizvedene na Zapadu, ali i u Ukrajini. U taktici Rusi imaju velikih problema jer pješaštvo nema potrebne sposobnosti za nužnu zaštitu tenkova pa su oni relativno lak plijen snalažljivim braniteljima pri uništavanju razvučenih kolona bočnim napadima i napadima dronovima. Kako izgleda, ne leži im pravi manevarski rat, a dolaskom toplijih dana još će više bit kanalizirani na uređene prometnice.

Što se traži?

UK bi mogla Ukrajini poslati i protubrodske sustave Harpoon?

Zapadne i ne samo zapadne države trebaju i moraju Ukrajini maksimalno pomoći te zaustaviti bijesnu zvijer. U svemu tome mogu pomoći države u čijim oružanim snagama i skladištima ima sovjetskog oružja. Naravno, bilo bi dobro da Ukrajinci dobiju i nešto s čim mogu udariti po područjima prikupljanja snaga i zauzimanja polaznih rajona za napad na ruskom teritoriju. Ovako se napadači mirno reorganiziraju kao da su izviđači na taborovanju. Ovdje je opet prisutna prijetnja Bjelorusije i Lukašenka, diktatora bez suvereniteta. Nova ofenziva je počela izvlačenjem, pregrupiranjem i popunom kopnenih snaga, te stalnim udarima po bojišnicama i važnim elementima obrane po cijeloj dubini od istoka do zapada i juga do sjevera Ukrajine.

Ponašanje Zapada prije ruske agresije nije zaustavljalo, nego nasuprot ohrabrivalo Rusiju na ovaj bezočan, agresorski rat. NATO ni na poziv Ukrajine ne bi bio spreman ući na njen teritorij – dok Putin upravo poziv sirijskog diktatora uzima za legitimitet svog ratovanja u Siriji.

Što je s jamstvom iz Budimpeštanskog memoranduma? Zašto se na njega nisu pozvale SAD i UK? U očekivanoj ofenzivi Rusija će koristiti još brutalnije metode i najrazornije konvencionalno naoružanje. Za nadati se je tek da neće pribjeći uporabi i nuklearnog, biološkog ili kemijskog oružja.

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Ako se vratimo u ne tako daleku prošlost, pa se zapitamo koji su to površinski brodovi bili ili jesu kapitalni u najvećim i najsnažnijim mornaricama svijeta, lako ćemo se suglasiti sa slijedećim izborom:

• Od 17. do 19. stoljeća kapitalni ratni brod bio je linijski brod (LB). Porivnu snagu davala su mu jedra.
  

  Kapitalni brodovi velikih flota (linijski brod, bojni brodovi, nosač zrakoplova)

  To je zahtijevalo izuzetnu spremnost kao i umijeće zapovjednog kadra i svakog člana posade zaduženog za različite poslove na jedrilju. To je brod koji se nakon brodova na vesla i kombiniranih brodova na vesla i jedra najduže zadržao kao glavni brod u ratnim mornaricama. Bilo je to vrijeme borbi za prekomorske posjede. Vjerojatno, ako ne najznačajnija, a onda svakako najpoznatija pomorska bitka linijskih brodova je Trafalgarska pomorska bitka. Poznata je i zbog umješnog i nadasve junačkog vođenja bitke jednog od najznačajnijih admirala u povijesti, admirala Nelsona (vice-admiral Horatio Nelson). Istovremeno, ta je bitka bila i neslavni kraj admirala Villeneuvea (vice-admiral Pierre Charles Jean Baptiste Silvestre de Villeneuve). Mnogi pomorski i ne samo pomorski mislioci drže da je upravo Trafalgar bio uzrok Waterlooa i konačnog Napoleonovog poraza. U čast tom slavnom admiralu svakih 100 godina održava se pomorski festival – drugi je održan 2005. godine i Hrvatska je na njega propustila poslati svoj brod iako smo obećali. Mudre glave su odlučile kako ćemo ići na sljedeći festival. Kao primjer linijskog broda prikazan je upravo zapovjedni brod slavnog admirala, HMS „Victory“, o čijem značaju za UK svjedoči i njegovo postavljanje u suhi dok pomorske baze Portsmouth. Na njemu službeno ureduje drugi lord admiraliteta (glavni mornarički personalac), a dio broda uređen je kao spomen na admirala Nelsona. Brod se i dalje nalazi u Flotnoj listi.

• Nakon linijskog broda, krajem osamdesetih godina 19. stoljeća na scenu stupa bojni brod (BB). Velika revolucija u gradnji bojnih brodova dogodila se 1906. godine kada je izgrađen prvi dreadnought (HMS „Dreadnought“ – svi nakon njega građeni po tom načelu nazivaju se dreadnought). Najvažnija novina bila je u postavljanju glavnih topova po uzdužnici broda. Na taj su način topovi mogli djelovati preko oba boka za razliku od pred-dreadnoughta gdje su glavni topovi postavljani po lijevom i desnom boku. Zadnja velika pomorska bitka pred-dreadnought bila je Cušimska bitka (Batttle of Tsushima, Цусимское сражение) između ruske i japanske flote, a prva velika – možda i najveća pomorska bitka – gdje su glavni brodovi bili dreadnoughti je Jyllandska pomorska bitka (Battle of Jutland, Skagerrakschlacht) 1916. godine između britanske i njemačke flote. Od labuđeg pjeva u 1. svjetskome ratu, bojni brodovi su relativno brzo izgubili primat u svjetskim mornaricama. Velike mornarice isključivo zbog konzervatizma ušle su u 2. svjetski rat s respektabilnim brojem BB. Ti mornarički konzervativci nisu mogli, a neki nisu htjeli, shvatiti kako je glavni brod za 2.SR već postao nosač zrakoplova (NZ) koji se stidljivo pojavio nakon 1.SR (službeno prvi borbeno upotrebljivi 1922.). Zadnju borbenu uporabu imali su BB američke mornarice 1991. godine u Zaljevskom ratu – istina, tada su pored 9*406 milimetarskih topova imali i krstareće rekete. Isti su iz Flotne liste izbrisani 2000. godine.

Definicija, klasifikacija i oznake nosača zrakoplova

• Iako su to zaslužili ranije, nosači zrakoplova (NZ) postali su dominantni u 2. svjetskom ratu, poglavito u pomorskim bitkama van dosega zrakoplovstva baziranog na kopnu, ali i za udare po kopnenim ciljevima.
  

  Razvojna linija kapitalnih nosaca zrakoplova Mornarice SAD (US Navy)

  Imali su nezamjenjivu i odlučujuću ulogu o bitki za Pacifik. Bilo bi opravdano tvrditi kako su primat zadržali negdje do kraja prošlog stoljeća, čak i u odnosu na najjače vojne sile svijeta. Predstavljali su, u pravom smislu riječi, snagu s mora. Kao velike prekretnice i skokovi u razvoju i povećanju sposobnosti nosača zrakoplova svakako su pojava parnog katapulta 1954. godine na jednom od NZ klase „Essex“ (USS „Hancock“ CV/CVA-19),  dizajniranom  za 2.SR,  te uvođenja nuklearnog pogona 1961. godine (USS „Enterprise“ CVN-65). Najnoviji nosač umjesto parnog katapulta dobio je elektromagnetski, a hoće li se to pokazati kao iskorak tek će se vidjeti. Teoretski bi ova novina trebala biti značajan napredak.

Nosači zrakoplova su napredovali postavši prave zrakoplovne baze na moru, sposobni za brzo rješavanje cijelog spektra zadaća. Kada se govori o NZ, a tako će biti i u ovome članku, najčešće se misli na udarne nosače koji svojim zrakoplovima izravno napadaju protivničke ciljeve na kopnu, iako i među nosačima zrakoplova postoji uža namjena, odnosno specijalizacija za konkretne zadaće.

Velika moć, ali i brojni izazovi

Ruske protubrodske rakete koje predstavljaju prijetnju nosačima zrakoplova

Ipak, došlo je vrijeme da se ta njihova sposobnost za rješavanje velikog, praktički cjelovitog spektra suvremenih izazova diljem svijeta počela dovoditi u pitanje već osamdesetih godina prošlog stoljeća pojavom protubrodskih raketa. Iste su se mogle lansirati s različitih nositelja, kao što su brod, podmornica, avion, ili pak s kopna. Najpoznatija protubrodska raketa iz tih vremena je P-700 „Granit“. Njome su naoružane sovjetske/ruske krstarice na nuklearni pogon klase Kirov (Projekt 1144 „Orlan“), podmornice klase Oskar II (Project 949A Antey) i NZ „Admiral Kuznjecov“. Ta je raketa dizajnirana sedamdesetih godina, u uporabu je uvedena 1983. godine, a Rusi joj toliko „vjeruju“ da je i danas u službi,. Bila je sljednik rakete P-70 „Ametist“ (ili po NATO imenu SS-N-7 Starbright) iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Raketa P-700 „Granit“ ima brzinu od 2,7 M, a može nositi klasičnu ili nuklearnu bojnu glavu. Standardni borbeni komplet podmornice Oskar II je 20 raketa s klasičnom bojnom glavom i četiri s nuklearnom. Pored podmornica Oskar II, za u prvom redu borbu s NZ bile su dizajnirane i opremljene krstarice „Kirov“ (kasnije „Admiral Ushakov“)  i „Slava“ (kasnije „Moskva“). Pravi nasljednik  rakete P-700 „Granit“ je P-800 „Oniks“-M.

Spovećanjem dosega i brzine suvremenih protubrodskih raketa za nosače zrakoplova sve je postalo još složenije i opasnije. Sada smo u vremenu skorog uvođenja u operativnu uporabu hipersoničnih raketa. Brzina tih krstarećih raketa je oko 8-10 M (npr. PBR raketa „Cirkon“), a planirajućih tijela/„glidera“ (npr. „Avangard“, ranije poznat kao Objekt 4202, Yu-71 i Yu-74) i tri puta veća. Pored krstarećih raketa pojavile su se i balističke protubrodske rakete DF-21D („Dong-Feng“ 21D, ili po NATO imenu CSS-5 Mod-4) i DF-26 („Dong-Feng“ 26) u Kini, koja nije bila obuhvaćena ugovorom o zabrani balističkih i krstarećih raketa srednjeg dometa, s baziranjem na kopnu, dosega 500-5.500 km. Nosači zrakoplova u sukobu s najmoćnijim mornaricama jednostavno ne mogu sigurno prići obali kako bi stvorili mogućnost borbenog djelovanja svojoj palubnoj avijaciji. Istovremeno su ugroženi s kopna, mora, podmorja, pa i iz svemira ili visokih orbita s kojih se velikom brzinom spuštaju „glideri“.

Osnovne taktičko-tehničke značajke nekih kineskih i ruskih protubrodskih raketa

Sve se češće nameće pitanje o mjestu i ulozi suvremenih nosača zrakoplova (još uvijek dominantno nosača aviona s ljudskom posadom). Nakon dugog niza godina, skoro stoljeća, došlo je vrijeme ozbiljnog preispitivanja uloge nosača zrakoplova (NZ), u prvom redu pri sukobu među najvećim pomorskim silama. U takvom sukobu oni postaju snaga drugog ešalona. Suvremena mornarička oružja s kopna, morske površine, podmorja, iz zračnog i svemirskog prostora „smrtno“ ugrožavaju „njegovo veličanstvo“ zvano nosač zrakoplova. Sjećam se kako su prije više desetljeća ruski pomorski stratezi s puno zavisti upravo tako nazivali moćne američke NZ, pa su govorili: „Kad Amerikanci negdje u svijetu imaju problem pošalju njegovo veličanstvo NZ i problem je riješen“. Ipak, razvoj suvremenog, prije svega raketnog oružja, navlači tamne oblake na obzore važeće doktrine najmoćnije mornarice svijeta. Jasno, to mnogi shvaćaju, ali je i dalje prisutan poznati i već spominjani mornarički konzervatizam, koji prijeti sličnim pogreškama, pa i posljedicama, kao prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata, zbog nepriznavanja činjenice o gubljenju strateške važnosti bojnog broda (BB).

U čemu je problem?

Borbeni palubni avioni ukrcani na američke nosače zrakoplova

Nosač aviona jednostavno nema dovoljno „dugačku ruku“ kako bi s dovoljno sigurne udaljenosti s prihvatljivim rizikom mogao udariti po neprijateljskim ciljevima na kopnu. Glavni oponent – Rusija – nastavila je na bazi ogromne znanstvene ostavštine SSSR razvijati i razvila je učinkovito oružje s kojim može potopiti NZ. Kad već nije bila u mogućnosti odgovoriti na simetričan način i izgraditi konkurentnu flotu NZ, učinila je to zadivljujućim i nadasve učinkovitim asimetričnim odgovorom. Štoviše, svoje tehnologije su za dobre novce ustupili i drugim državama. Često su upravo tim inozemnim novcem razvijali nove sustave, pa su na taj način sačuvali znanstvene i stručne kadrove. Očiti primjer je Kina (i ne  samo Kina), koja je ostvarila izuzetan napredak u implementaciji novih oružnih sustava. Uz Rusiju, veliki izvoznik nasljeđa SSSR bila je i još uvijek je i Ukrajina.

Naime, raketni sustavi  s kopna (mora, podmorja, iz zračnog i svemirskog prostora) imaju dovoljne dosege kako bi NZ držali izvan mogućnosti efikasne uporabe njihovih temeljnih borbenih sustava – palubne avijacije. Efikasni doseg suvremenih palubnih zrakoplova uvećan za doseg oružja kojeg nose nije dostatan za ugrožavanje važnih i branjenih ciljeva na obali, a još manje u dubini kopna. Štoviše, doseg suvremenih raketa s različitih platformi je tako velik da je problematičan opstanak NZ bilo gdje na moru, pa i u vlastitim bazama (glede dosega usporediti podatke raketa iz priložene tablice sa slikom akcionih radijusa zrakoplova ukrcanih na NZ i raketa s trenutno najvećim dosegom). Suvremene krstareće, balističke, i parabalističke rakete imaju dostatne dosege i razornu moć za „jeftino“ uništenje NZ, a brzinski dijapazon od podzvučnih, preko nadzvučnih do hiperzvučnih brzina (>M 5) usložnjava obranu ratnih brodova, pa i nosača zrakoplova, te je usmjerava prema novim fizikalnim područjima. Za razvoj i implementaciju novih rješenja potrebno je znanje, novac i vrijeme. Čini se kako su zaljubljenici u nosače zrakoplova zatečeni „spuštenih gaća“.

Prvi iz nove serije američkih nuklearnih nosača s elektromagnetskim katapultom

Uz raznovrsne raketa pojavljuju se i sve moćnija podmornička torpeda, autonomna podvodna vozila i reinkarnacija hibridnog sustava, poznatog kao raketa-torpedo. Velike pomorske sile, potencijalni i opasni protivnici NZ, imaju efikasne nadzorne sustave u svemiru koji pokrivaju našu planetu u cijelosti. Vjerojatno bi upravo ti svemirski senzori bili prve mete u eventualnom ratu između velikih, a ishod tih djelovanja mogao bi usmjeriti tijek daljnjeg ratovanja. Cijena NZ je astronomska i s pripadajućim zrakoplovnim krilom kreće se oko 25-30 milijardi USD s tendencijom daljnjeg rasta. Prema nekim podacima, dosad je u gradnju najnovijeg američkog nosača zrakoplova, USS „Gerald R. Ford“ (CVN-78), potrošeno 37,5 milijardi USD, a još ima puno toga za dograditi, popraviti ili pak zamijeniti. Tu su uračunati i troškovi razvoja koji će se vremenom razdijeliti na cijelu njegovu seriju brodova. Prema službenim podacima dosada je za gradnju NZ USS „Gerald R. Ford“ (CVN-78) potrošeno 13 milijardi USD. Još veću vrijednost imaju ljudi, a na jednom NZ ukrcano ih je oko 6.000. Takav gubitak teško bi podnijele i najmnogoljudnije i najbogatije zemlje svijeta, posebice ako s druge strane nema usporedivog „uspjeha“. U ovom scenariju odvijao bi se sukob između skupog, kapitalnog NZ i u usporedbi s njim raketnih sustava „zanemarive“ vrijednosti. Istovremeno, u pokušaju primjene NZ na njih se veže veliki dio flote ratnih brodova za površinska djelovanja (krstarica i razarača), te podmornica kao borbenog osiguranja – a rezultati, koje je realno očekivati, nisu ohrabrujući.

Sastav prosječne američke Borbene skupine nosača zrakoplova (BGNZ) krajem Hladnog rata

U borbenoj grupi nosača zrakoplova (BGNZ) teško je raspoznati tko tu koga i od koga štiti, a tko je glavna snaga udara. Ako krenemo od NZ, njega pouzdano štite od napada krstarice i razarači (načelno ne manje od 4xKR/R). Obrana se svodi na proturaketnu (neovisno tko je rakete lansirao), a puno rjeđe su ostale mogućnosti djelovanja protiv nosača (kopno, brod, podmornica, zrakoplov ili…). Ovi brodovi provode i blisku protupodmorničku obranu BGNZ. Podmornice (načelno 1-2) štite grupu od napada protivničkih podmornica sa zadaćom ili ih uništiti ili onemogućiti da dođu na poziciji lansiranja, u prvom redu torpeda i raketa-torpeda. Ukrcani zrakoplovi u lovačkoj konfiguraciji (tada imaju najveći akcioni radijus) nastoje srušiti ili udaljiti neprijateljske zrakoplove što dalje, kako bi u slučaju lansiranja raketa ostalo što više vremena proturaketnoj obrani u svim njenim sadržajima (obmanjivanje, ometanje, uništenje). Ako ovaj scenarij promatramo kao realan, postavlja se pitanje tko to i sa čime vrši napad u prvom redu na zadane kopnene ciljeve. Samo po sebi se nameće kako su to u prvom redu nositelji krstarećih raketa. U prvom valu to mogu biti krstarice i razarači, napadne podmornice i/ili podmornice nosači krstarećih raketa koje mogu biti pridružene standardnoj BGNZ, ili pak prostorno odvojene i vremenski sinkronizirane. Glavno je pitanje može li u ozbiljnom sukobu s jednom ili obje mornarice koje slijede nakon prve BGNZ prići dovoljno blizu, te koliko je ostalo mjesta za krstareće rakete pored velikih potreba za raketama PR/PZO na površinskim brodovima i za torpedima na napadnim podmornicama. Ako su postignuti dostatni uspjesi i smanjena opasnost na prihvatljivu razinu, ili su neki drugi u tom trenutku važniji kriteriji ispunjeni – djeluju li ukrcani zrakoplovi u bombarderskoj ili težišno bombarderskoj konfiguraciji?

Odluka o budućem statusu NZ je veliki izazov iz puno razloga. Moraju se uvažiti – rekao bih – očite činjenice, i stručno, bez konzervativnih zabluda te pretjerane sentimentalnosti, predvidjeti sadašnji i budući izazovi te dileme glede opravdanosti zadržavanja NZ u sadašnjoj ili bilo kojoj konfiguraciji.

1. Činjenice
   • NZ je vrlo skup (brod + zrakoplovi);
   • Ima brojnu posadu s dugotrajnim i specifičnim školovanjima i obukama;
   • Postao je vrlo ranjiv;
   • Gubitke je teško podnijeti i u ratu nadomjestiti;
   • Angažira velike snage za zaštitu s vrlo neizvjesnim učinkom, a koje bi se mogle uporabiti na drugačiji način;
   • Nosač zrakoplova se gradi za životni vijek od oko 50 godina a to znači da ako bi se izgradilo planiranih 10 klase „Ford“ bar jedan bi u Flotnoj listi dočekao kraj stoljeća;
2. Izazovi
   • Može li se NZ prilagoditi novonastaloj situaciji i ostati još neko vrijeme ako ne glavni a ono . obzirom na cijenu – opravdano koristan?;
   • Mogu li ga bespilotne letjelice koje će biti jeftinije s većim dosegom i većim ubojnim teretom vratiti u „novu mladost“?
   • Bi li i nakon toga to bio NZ ili možda kao nekad planirani „arsenal ship“ iz projekta SC-21 („Surface Combatant for the 21st century“), reinkarnacija BB „Iowa“ (USS „Iowa“, BB-61) ili nešto treće?;
   • Može li se očekivati napuštanje NZ kakve znamo i spuštanje glavne pomorske snage u podmorje uz primjenu rješenja temeljenih na iskustvima SSGN klase „Ohio“?

Zaključak

Mogu li ovo biti predlošci za neke nove, glavne nositelje pomorske snage

Tehnološko-tehnički napredak u dizajniranju i proizvodnji suvremenog raketnog oružja različitih brzina, putanja leta i dosega u najmanju ruku čine potrebnim procijeniti svrhu i opravdanost NZ. Velika cijena i teško podnošljiv, a realan, gubitak NZ u srazu s najmoćnijim mornaricama svijeta dodatno potencira sveobuhvatnu analizu i donošenje mudre odluke. Vjerujem da nitko ne misli da tako skupe brodove treba imati kao drugi ešalon, za sukobe nižeg intenziteta s malim i nemoćnim mornaricama, ili pak izigravanje „oceanske pomorske straže“. Sigurno ne bi bilo iznenađenje da se ubrzo prestanu graditi NZ kakve poznajemo, iako ih još uvijek mnoge zemlje sanjaju i žele imati u svojim flotama. Projekcija sile i pokazivanje zastave može se činiti i na druge načine. Kroz stoljeća se odmjerava snaga kopna i mora – nekad je u prednosti bilo more, a nekad kopno. Čini se kako je u ovo naše vrijeme kopno u prednosti, barem što se tiče površinskih pomorskih snaga. Ipak, more ima i dimenziju podmorja, a podmorske dubine mogu u mnogome promijeniti odnos snaga i na kopnu. To su definitivno veliki izazovi, možda veći i značajniji nego odlazak u svemir. Ipak, bilo bi najpametnije kada bi se svijet mogao dogovoriti i smanjivati opasnosti od rata jer bi to mogao biti kraj naše civilizacije. Znajući nas, ljude, veća je vjerojatnost nastavak utrke u naoružanju nego izbor puta ka razoružanju. Što se tiče ratnih flota, izgledna je izgradnja moćnih podmorničkih flota i podvodnih plovila sa i bez ljudske posade. Za početak možemo očekivati SSGN na bazi podmornice SSNB „Borej“ (NATO ime, ili po ruskom Projekt 955 Borej ili „Dolgorukiy“) i vjerojatno SSBN „Columbia“ (klasa poznata i kao „Ohio Replacement Submarine“ ili „SSBN-X Future Follow-on Submarine“), ili možda sasvim novog dizajna.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Ratni brod na suvremenom pomorskom bojištu izložen je napadima i pogotcima ubojitim oružjima velikog dometa, te trpljenju kritičnih oštećenja borbenih sustava i strukture broda. Sposobnost broda da odoli takvim prijetnjama na bojištu definirana je kao preživljavanje broda. Preživljavanje ovisi o kombinaciji triju elemenata: (1) osjetljivosti broda – sposobnosti da izbjegne pogodak, (2) ranjivosti broda – razini oštećenja nakon pogotka, i (3) oporavku broda – sposobnosti otklanjanja tih oštećenja.

(1) Osjetljivost je sposobnost broda da izbjegne detekciju, da zavede nadolazeću prijetnju od ranjivih područja broda, ili da uništenjem prijetnje izbjegne pogodak. Takve sposobnosti ugrađuju se u ratni brod već tijekom projektiranja, težeći da se strukturom, opremom i borbenim sustavima smanji osjetljivost broda na vrlo nisku razinu.

Prihvatljiv pristup smanjenju osjetljivosti ratnog broda provodi se analizom raznih operativnih scenarija na pomorskom bojištu. Primjerice, napad na ratni brod može se očekivati nakon otkrivanja i identifikacije broda dalekim detektorima neprijatelja. Da bi se smanjila vjerojatnost uspješnosti takvog scenarija, nužno je poznavati i analizirati signale koje generira vlastiti ratni brod, te raspolagati podacima o mogućnosti otkrivanja i identifikacije tih signala detektorima napadača. Važan segment tih analiza odnosi se na svojstva i djelotvornosti svojih raspoloživih sustava obrane, obmanjivanja i ometanja kojima će se ratni brod suprotstaviti prijetećim oružjima neprijatelja.

Analiza osjetljivosti broda po segmentima

Razinu osjetljivosti ratnog broda dominantno određuju: 1. operativni uvjeti na bojištu, 2. razina i intenzitet prijetnji, te 3. karakteristike samog broda. Zamjetljivost broda, korištenje “mekih” i “tvrdih” protumjera, te performanse i sposobnosti samozaštitnih oružja važni su čimbenici karakteristika broda.

(2) Ranjivost je sposobnost konstrukcije broda, njegovih sustava i njegove posade da destruktivni učinci pogotka broda budu što manji. Ranjivost je mjera mogućeg učinka pogotka broda, ili bolje rečeno, procjena borbene i plovne sposobnosti broda nakon pogotka. Elementi smanjenja ranjivosti ratnog broda moraju se, također, predvidjeti već u fazi projektiranja plovila.

(3) Oporavak je sposobnost brzog popravka pogotkom oštećenih kritičnih brodskih funkcija, kako bi se održala plovnost i, po mogućnosti, borbena sposobnost.

Manja razina osjetljivosti broda = veća vjerojatnost preživljavanja

U regionalnim sukobima posljednjih desetljeća dokazana je djelotvornost takozvanih pametnih-vođenih raketa, a također i njima suprotstavljenih tehnologija za smanjenje zamjetljivosti pomorskih i zračnih ciljeva. Vođene i samonavođene rakete pronalaze ciljeve pomoću radarskih, laserskih, infracrvenih ili televizijskih senzora u njihovu sustavu navođenja. Ti senzori u raketi otkrivaju cilj na temelju njegove zamjetljivosti u odnosu na okolinu cilja (morska površina, površina zemljišta s prirodnim ili izgrađenim objektima i slično). Smanjivanje radarske, infracrvene ili vizualne zamjetljivosti cilja na razinu usporedivu sa zamjetljivošću okoline cilja, otežava se senzorima rakete pronalaženje i praćenje toga cilja. Očito je vjerojatnost pogotka brodova vođenim raketama izravno razmjerna razini njihove zamjetljivosti. Tijekom ratnih djelovanja zamjetljivost se pokušava smanjiti “utapanjem” u neposredni okoliš, maskirajući ratne brodove na različite načine, čime se povećava vjerojatnost njihova preživljavanja.

U doba uključivanja intenzivne komponente elektroničkog ratovanja na pomorsko ratište, niska zamjetljivost postala je najvažniji čimbenik preživljavanja broda. Naime, niska zamjetljivost, s jedne strane, smanjuje vjerojatnost otkrivanja broda pomoću senzora velikog dometa, a s druge, pomaže uspješnijem djelovanju “meke” obrane broda u suprotstavljanju napadima vođenih protubrodskih raketa.

Izvori zračenja na ratnome brodu

Ratni brod na otvorenoj morskoj pučini zastrašujuće je ranjiv, čemu značajno doprinose i njegova optička, radarska, akustička, toplinska i magnetska zamjetljivost. Tu zamjetljivost čine zapravo elektromagnetska, magnetska i akustička polja – koja zrače izvori na brodu (primarna polja), ili koja se, zračena iz nekih vanjskih izvora, reflektiraju od nadvodne i podvodne brodske strukture (sekundarna polja), te se prostiru od broda, sukladno zakonima fizike, slobodnim volumenom prostora oko broda ili se šire u morskim dubinama. Polja koja zrači brod mogu se detektirati pomoću odgovarajućih senzora (ljudska osjetila ili različiti elektronički prijamnici), koji tako zamjećuju taj brod, a u većini slučajeva određuju i njegovoj položaj.

Većina ratnih brodova, koji su još i danas u opremi ratnih mornarica diljem svijeta, izgrađena je temeljem tradicionalnih metoda 20. stoljeća. Oni su na otvorenom moru vrlo zamjetljivi ciljevi za samonavođene protubrodske rakete, granate i torpeda, koji se s lakoćom navode na njihove goleme radarske površine (Radar Cross Section – RCS), ili na visoku razinu podvodnih zvučnih signala koje proizvode razni izvori u brodu, ili na intenzivna infracrvena zračenja iz toplinskih izvora na brodu.

Manja razina zamjetljivosti broda = manja vjerojatnost pogotka

Zračena i reflektirana polja broda

Sve do prve pojave radarski samonavođenih protubrodskih raketa, zamjetljivost broda nije predstavljala bitan čimbenik u sveukupnoj operativnoj djelotvornosti ratnog broda. Tek povijesno potapanje izraelskog razarača Eliat 1967. godine s 4 protubrodske rakete Styx (P-15) potaklo je izraelske vojne stručnjake i projektante brodova na analizu slabih točaka izraelske flote, koje su bile presudne za tako točno pogađanje tim novim oružjem iznenađenja. Izraelski stručnjaci su brzo shvatili da je velika zamjetljivost njihovih brodova bila najslabija točka flote, pa su u skladu s prvim zaključkom te analize uklonjeni svi veliki brodovi razmjerno male brzine i slabih manevarskih sposobnosti. Te promjene dale su, uz primjenu novih taktika, spektakularne rezultate u skoroj budućnosti. Naime, brodovi izraelske flote nisu bili pogođeni niti jednom od 50 Styx protubrodskih raketa koje su bile na njih lansirane u kasnijem izraelsko-arapskom sukobu 1973. godine.

To je postignuto zahvaljujući širokoj uporabi detektora prijetećih radarskih signala, s pomoću kojih su rano otkrivali prisustvo i položaje neprijateljskih brodova na velikim udaljenostima, zatim primjenom taktike usmjeravanja pramca brodova prema otkrivenim radarima (najmanja radarska površina), te uz masovno i programirano izbacivanje chaffova (oblaci radarskih mamaca). Takvom izraelskom uspjehu najviše je doprinjela znatno smanjena radarska zamjetljivost brodova, jer su među tim manjim brodovima lažni ciljevi-chaffovi bili znatno uočljiviji i zavodljiviji radarima neprijateljskih protubrodskih projektila. Osim toga, brodove male radarske površine neprijateljski motrilački radari više nisu mogli otkrivati s udaljenosti 50 km, već su im se morali približavati na manje daljine, izlažući se tako vjerojatnijem otkrivanju i pogodcima izraelskih protubrodskih raketa tipa Gabrijel I, dometa oko 30 km. No, uspješan izraelski poduhvat smanjenja zamjetljivosti ratnih brodova primjenom odgovarajućih tehnologija nije se rasplamsao u ratnim mornaricama svijeta, usprkos nove i naglo rastuće opasnosti od radarski samonavođenih protubrodskih raketa.

Početkom osamdesetih godina, nakon uspješnih smanjenja zamjetljivosti u aeronautici, počelo se ozbiljnije razmatrati problematiku smanjenja zamjetljivosti ratnih brodova. Tome je doprinio i strah od novih naraštaja pametnih oružja za borbu protiv svih tipova pomorskih i zračnih platformi, s kojima su se u tom razdoblju intenzivno opremale ratne mornarice i zrakoplovstva diljem svijeta. Uz razvoj i proizvodnju sustava elektroničkog ratovanja i oružja za blisku obranu broda, namijenjenih suprotstavljanju većini tih novih protubrodskih prijetnji, prišlo se i preispitivanju temeljnih kontrukcijskih načela izgradnje ratnih brodova, posebice sa stanovišta zamjetljivosti, brzine i manevarbilnosti broda kao dodatnih komponenti zaštite broda. Površinski borbeni brodovi 21. stoljeća trebali su biti “nepobjedivi ili nevidljivi”. “Nepobjedivi” ne znači obvezatno i veliki brod, već taj pojam u ovom kontekstu predstavlja čvrsto integriranu borbenu skupinu vrlo sposobnih manjih brodova. Primjena tehnologija niske zamjetljivosti, mala veličina, i velika brzina tih brodova pomaže im da postanu “nevidljivi”. To će biti platforme s najvećim brzinama od 60 do 80 čvorova, brzinama krstarenja 50-60 čvorova i brzinom zaokreta 6-8 0/s. Velika brzina zaokreta stvarat će probleme neprijateljskim sustavima za upravljanje paljbom, te će akcije izbjegavanja protiv nadolazećih protubrodskih raketa postati djelotvornije.

Optimalno nezamjetljiv brod – ne i nevidljiv brod

Smanjivanje zamjetljivosti nove klase brodova značajno povećava cijenu projekta. Budući da su proračuni mnogih zemalja pod stalnim pritiskom, to se pokušava mjeru smanjenja zamjetljivosti uravnotežiti s drugim traženim sposobnostima broda, kao što su primjerice njegova manevrabilnost i opremljenost. Naime, trebalo bi odrediti potrebnu operativnu razinu zamjetljivosti broda, koju je nužno analizirati u različitim fazama borbenog sukoba i ocijeniti kada je njena dobrobit najveća i koja je najniža razina zamjetljivosti neophodna. Smanjivati zamjetljivost broda na najnižu moguću razinu, s jedne strane, značajno povećava cijenu gradnje, a s druge arhitektonska izvedba smanjuje i ograničava broj i veličinu brodskih oružja i senzora.

Zamjetljivost nije jedina komponenta preživljavanja broda, odnosno njegove sposobnosti da izbjegne pogodak, već tome doprinose još dvije komponente:

– elektromagnetska diskrecija kojom se brod treba zaštititi od detekcije njegovih vlastitih emisija,

– sposobnost odgovora elektroničkim protumjerama (Electronic Counter Measures – ECM) uz pomoć kojih se dodatno otklanja opasnost pogađanja broda, onemogućujući optimalna djelovanja senzora u samonavođenim raketama, ometanjem i obmanjivanjem istih.

Zbog gore navedenog, prihvatljivije je rabiti termin “upravljanje zamjetljivošću” (signature control) umjesto mnogo raširenijeg termina “nevidljivost” (stealthiness), jer govoreći o ratnom brodu stvarna nevidljivost je utopija.

Visoka vjerojatnost preživljavanja malih – niska vjerojatnost preživljavanja velikih

Smanjenje, odnosno upravljanje radarskom zamjetljivošću, jako ovisi o namjeni i veličini broda. Za brodove veličine korvete, fregate i razarača osnovni razlog upravljanja RCS-om je smanjenje osjetljivosti na radare samonavođenih protubrodskih raketa. No i uz primjenu raspoloživih tehnologija niske zamjetljivosti – nije moguće smanjiti radarsku zamjetljivost takvih brodova na razinu nižu od sposobnosti detekcije projektilovim radarom.

Zamjetljivost manjih korveta i brzih napadajnih brodova smanjuje se u svrhu smanjenja vjerojatnosti njihova otkrivanja motrilačkim radarima velikih dometa. Njihova radarska površina nije svedena na ništicu, već na nisku razinu koja je ispod praga detekcije motrilačkih radara na većim udaljenostima. Za razliku od tih najmanjih platformi, nemoguće je izbjeći radarsko otkrivanje najvećih brodova, kao što su primjerice nosači zrakoplova, krstarice, razarači i slično, makar na njih bile ugrađene sve poznate tehnologije i mjere niske zamjetljivosti. Na takvim pomorskim gigantima pokušava se ugradnjom tehnologija niske zamjetljivosti bar otkloniti pogodak protubrodske rakete od najvitalnijih dijelova broda.

No, stealth nije samo sadržan u konstrukciji broda i primjenjenim tehnologijama, već treba poduzeti još i niz dodatnih mjera za postizanje njegove pune učinkovitosti. Da bi ugrađena niska zamjetljivost broda bila i operativno djelotvorna, ona mora biti kombinirana s prikladnim taktikama, zapovjednim i upravljačkim softverom, radarskim i IC mamcima, te elektroničkim protumjerama. Niska zamjetljivost u kombinaciji s elektroničkim protumjerama smanjuje osjetljivost, odnosno povećava vjerojatnost preživljavanja broda. Stoga se, u početnoj fazi razvoja operativnih djelovanja, intenzivno motri elektromagnetno okruženje s ESM (Electronic Support Measures) radarskim detektorima, te se na temelju prikupljenih podataka procjenjuje trenutna i stvarna opasnost tog okruženja. Kada se eventualno otkriju prijeteći i opasni signali, donosi se odluka o poduzimanju protuelektroničkih djelovanja.

Pri tome, velike ratne mornarice ne mogu više malim zemljama prilaziti očekujući samo “plemenski” sukob niske razine sofisticiranosti. Na otvorenom tržištu oružja, posebice onom istočnom, teško je nadzirati i pratiti tko što kupuje, te više nijedna obavještajna agencija ne može sa sigurnošću ustvrditi sa čime raspolažu pojedine zemlje, odnosno kakva ih iznenađenja mogu očekivati u pojedinim operacijama.

Antena brodskog ometača

Svaka zemlja koja brani svoju obalu treba očekivati intenzivne “meke” napadaje, osobito u pripremnoj fazi operacija za invaziju, sa SOJ (Stand-Off Noise Jamming) ometačima kojima će napadač pokrivati svoje pomorske i zračne snage od “očiju i ušiju” obalnih i brodskih senzora obrambenih snaga. Naime, ometanje sa cilja predstavlja samozaštitno ometanje (Self-Screening Noise Jamming – SSJ). No ukoliko se, pak, sa platforme u pozadini pokrivaju SOJ zaštitnim ometanjem vlastiti objekti na moru i u zraku koji su bliže neprijateljskom radaru-žrtvi, taj radar neće moći otkriti njihovo prisustvo – jer su oni elektromagnetno “tihi” i dovoljno mali radarski ciljevi koji se uspješno pokrivaju šumom. Platforma sa SOJ ometačem najčešće djeluje s ruba sigurnog područja koje ne mogu dohvatiti oružni sustavi neprijatelja, a SOJ ometači tu odašilju goleme snage šuma, kojima mogu ući u prijamnike dalekih radara-žrtvi.

Radari bez ECCM – “mrtvi” su radari

Obalne mreže motrilačkih radara velikog dometa bit će prve na udaru. Iluzorno je očekivati kako će u ”mekoj” borbi preživjeti bilo koji radar bez protu-protu elektroničkih svojstava ECCM (Electronic Counter Counter Measures). To znači, u najmanju ruku, da bi odašiljači tih radara trebali biti frekventno agilni od impulsa do impulsa, da je njihov odaslani impuls kodno moduliran i da frekvencija ponavljanja impulsa može biti promjenljiva (jitter). Svi drugi radari bez elektroničke protu-protu zaštite i bez dostatne pričuve efektivne zračene snage postat će nefunkcionalni pod napadima i najjednostavnijih ometača prvog naraštaja. To je scenariji kojega iole ozbiljniji vojni planeri predviđaju i razmatraju u slučaju budućih pomorskih sukoba i “mekih” gužvi u priobalju.

U elektroničkom ratu razvedena obala pogoduje braniteljima

Vođenje elektroničkog rata u priobalju razvedene obale s mnogo otoka znatno je složenije nego na otvorenim prostranstvima oceana. Branitelj obale bit će u prednosti pred neprijateljem koji napada s otvorenog mora, jer on raspolaže s elementima obrane koje je mogao razmjestiti ili koje planira razmjestiti na obali i priobalju na optimalan način koji rezultira iz prethodnih studija i provjera kroz vježbe u živo. Među ostalim, i šumni ometači s takve obale mogu zadati dodatne glavobolje i snažnijim mornaricama koje bi joj pokušale neovlašteno prići.

Upravo hrvatski otočni arhipelag i lanac dužobalnih planina pružaju široke mogućnosti “mekog” i “tvrdog” suprotstavljanja agresivnim pokušajima prilaza obali, i to od ranog otkrivanja uljeza na velikim udaljenostima do bliskih djelovanja protubrodskim, nadvodnim i podvodnim oružjima. S položaja na najvišim točkama dužobalnih planina pruža se radarski horizont preko cijele širine Jadranskog mora, s kojih se pasivnim motrenjem mogu otkriti zračenja radara s raznih platforma, dobronamjernih i agresivnih.

Mali igraju kolo naokolo – veliki cupkaju usred kola

Posljednjih desetljeća u nizu pomorskih operacija savezničkih mornarica Zapada pokazalo se njihovo povremeno nesnalaženje u novim i neočekivanim situacijama plitkih mora, okruženja preopterećenog brojnim objektima na moru i zraku, te u širokom spektru tonova elektromagnetskih “orkestara” s različitih točaka na obali, na moru, nad morem, i pod morem.

Hormuški tjesnac je izazov za globalne igrače

Ulaskom u tijesna mora, moćne pomorske snage s otvorenih oceana ulaze u stupicu uskog mora, gdje ne vide neprijatelja “licem u lice”. On je svugdje naokolo, uzduž obale, u unutrašnjosti kopna ili na dužobalnim planinama, pod morem ili negdje u zraku. U takvim okolnostima veliki, moćni i vrlo skupi brodovi postaju “ustrašeni malci” koji očekuju svakog trenutka neki smrtonosni ubod od malih i slabih domaćih “pčelica”. Uspješna djelovanja obrambenih snaga manjih država u srazu s nadmoćnim pomorskim snagama koje su tamo “štitile” svoje interese, dokazana su tijekom posljednih desetljeća u uskim morima Bliskog istoka, a i drugdje.

Primjerice, prije nekoliko godina tijekom kriznog razdoblja u odnosima Irana i SAD-a, moderni i moćni američki ratni brodovi, opremljeni višestrukim obrambenim sustavima, uplovljavali su u Perzijski zaljev kroz uski Hormuški tjesnac. Iran je tada reagirao brzim prilagođavanjem, pripremama i organizacijom obrambenih sposobnosti za neutraliziranje tehnoloških prednosti tih moćnih snaga u njegovom “dvorištu”, prvenstveno taktikom napada na velike brodove iz više smjerova istodobno. Povećali su arsenal sofisticiranih protubrodskih raketa i skrivenih mobilnih lansera na obali, te opremili flotu brzim napadajnim brodovima. Stotine malih, brzih, raketama naoružanih i vrlo pokretnih brodova, nove mini-podmornice i helikopteri postali su okosnica strategije Irana za obranu zaljeva protiv mnogo jačeg neprijatelja. Oni su mogli vrlo brzo postaviti minska polja ili masovno u skupinama napadati velike ratne brodove iz različitih smjerova odjednom. Takav model obrane priobalne države u uskom moru postao je “noćna mora” velikim i moćnim hladnoratovskim “šetačima” diljem svjetskih oceana.

Iranski brzi napadajni brod Zolfaghar

Porast “vrućih” točaka u priobaljima i u uskim morima, te dokazane učinkovitosti suprotstavljanja nemoćnijih naspram snaga moćnijih, bivaju prihvaćene i definirane kao novi način ratovanja – označen kao A2/AD strategija suprotstavljanja agresoru koji pokušava s otvorenog mora prići branjenoj obali, te uspostaviti dominaciju i potpuni nadzor nad teritorijalnim morem neke manje i vojno inferiornije zemlje. Strategija A2/AD (Anti-Access/Area-Denial) nadzora i zaštite morskog i obalnog teritorija priobalnih država sadrži dvije komponente: prvu, A2 – odvraćanje agresora od pokušaja prilaženja nacionalnim vodama, prvenstveno uz pomoć sustava motrenja i nadzora, te drugu, AD – sprječavanje i uskrata preuzimanja dominacije nad nacionalnim morskim prostranstvima, prijeteći i djelujući prema pomorskim snagama agresora oružjima velikog dometa. A2/AD sposobnosti i metode neke obalne države, koje bi trebale biti javno obznanjene, prisiljavaju potencijalnog agresora da već u fazi pripremanja akcija razmišlja o neprihvatljivim gubitcima vlastitih snaga, te da možda i odustane od osvajačkih operacija.

Ubojite AD prijetnje rastu približavanjem agresora nacionalnim granicama branitelja. Ulaženjem agresora u neizvjesno područje, gdje se i vođenje združenih operacija komplicira, raste i ranjivost njegovih nadmorskih i podmorskih snaga. Te nevidljive AD prijetnje, koje obično djeluju s kopna, frustriraju agresora u nastojanjima postizanja brze strateške i operativne realizacije njegovih namjera.

Brzi napadajni brod Zolfaghar lansira raketu

A2/AD asimetričan pristup pruža razmjerno jeftin način suprotstavljanja superiornim platformama agresora, koji prilazeći tako štićenim obalama mora prihvatiti rizik gubitka suvremenih i skupih površinskih brodova i podmornica. Kombinacija klasičnog i asimetričnog ratovanja označava se i kao “hibridno” ratovanje. Primjerice, iako je hibridni “mozaik obrane” Irana izrazito nekonvencionalan, on je dio koherentne i prilično skupe strategije. To je kombinacija balističkih i krstarećih raketa, nekonvencionalnih pomorskih snaga i hibridne obrane s kopna, koja je prilagođena tijesnoj zemljopisnoj konfiguraciji Perzijskog zaljeva.

Znanje + kreativnost + razvedenost + A2/AD = uspješna zaštita hrvatskog priobalja

Male zemlje, čak i one bogatije, imaju sve više problema s ljudskim resursima. Nastaje sve veća neravnoteža između raspoloživih kadrova i sve složenijih vojnih sustava. Nabavka vojnih sustava može se u povoljnim okolnostima realizirati u relativno kratkom vremenu, no osposobljavanje kadrova za njihov prihvat i operativnu uporabu, te logističku potporu sofisticiranim sustavima, trajat će znatno duže – jer je taj proces ograničen i biološkim mogućnostima čovjeka. Trajanje izobrazbe potrebnih kadrova ovisi među ostalim i o ustroju te razini vojnih obrazovnih institucija, kao i o motiviranosti mladih ljudi za izbor vojnog zanimanja. I njihovo prethodno obrazovanje utjecat će na brži ili sporiji tempo nadograđivanja novih vojnotehničkih znanja. Znanje i kreativnost novih, visokoobrazovanih kadrova trebaju biti temelji izgradnje i ustroja pomorskih snaga Republike Hrvatske. Prihvaćanjem i uvođenjem suvremenih vojnih tehnologija, ti kreativni stručnjaci će stvarati originalna rješenja obrane hrvatskog priobalja koje je jedinstveno u Europi, prvenstveno po ljepoti, ali isto tako i po raskoši bizarnih mogućnosti zaštite našega mora.

Kineske probe projektila DF-21 (NATO oznaka CSS-5) na metama veličine nosača zrakoplova

Koristeći neka dosadašnja iskustva primjene A2/AD strategije, obrana hrvatske obale i priobalja bi trebala prvenstveno biti usmjerena ka izbjegavanju oružanih sukoba na moru aktiviranjem svih mogućih načina odvraćanja agresora i drugih uljeza od namjeravanih destruktivnih planova. Republika Hrvatska to može realizirati bez velikih i skupih ratnih brodova niske vjerojatnosti preživljavanja. Na pomorskom bojištu, oni mogu biti pogođeni već pri prvom isplovljavanju na teritorijalno more, a pogotovo na pučinu gospodarskog pojasa. Uz ovakvu razvedenost obale, s visokim dužobalnim planinama, i uz vrlo ograničene mogućnosti državnog proračuna, očito, takva nam megalomanija ne treba

Mali i vrlo brzi napadajni brodovi s parom protubrodskih raketa, koji se izlažu vrlo kratko vrijeme izvan zaklona da bi lansirali rakete prema naznačenom cilju, trebaju biti glavne udarne pomorske snage HRM-a. Niska zamjetljivost, velika brzina, znatne manevarske sposobnosti i kratko vrijeme izlaganja “pogledima” agresora jamče visoku razinu preživljavanja tih razmjerno jeftinih ali ipak moćnih brodova. Uz njih, na kopnu, od razine mora do najviših vrhova dužobalnih i otočnih planina, trebalo bi rasporediti sve ostale obrambene segmente: protubrodska, protupodmornička i protuzračna oružja, te sustave elektroničkog ratovanja i logističku potporu.

* Gost autor: dipl. ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave i elektroničko ratovanje, u mirovini

Podvodni uljezi opasnih namjera i različitih osobina: veliki i mali, brzi i spori, neprijatelji i kriminalci, teroristi i pirati, špijuni i lopovi – svi oni mogu nesmetano i neopaženo roniti kroz milijune kubičnih metara teritorijalne morske vode Republike Hrvatske prema ciljevima svojih destruktivnih namjera. To je skroviti morski volumen teritorijalnog mora – površine 19.296 km², širine oko 22 km, i prosječne dubine oko 130 m – koji se prostire od  Savudrije do rta Oštro. U tom ambijentu, u golemom prostoru ispod površine teritorijalnog mora, možda već sada „šeću“ zločesti uljezi uz neznatni rizik, odnosno uz visoki stupanj vjerojatnosti da neće biti otkriveni tijekom nedopuštenog boravka i djelovanja u i na teritoriju RH.

Ruska podmornica nađena nasukana u sigurnosnoj zoni švedske ratne luke Karlskrona, 27. listopada 1981. godine

Takve drskosti u našem podmorju ne bi bile novost u odnosu na slična događanja zabilježena u prošlom stoljeću. U hladnoratovskom razdoblju podmornice velikih sila krstarile su svjetskim oceanima s ciljem općeg strategijskog zastrašivanja. Uvelike je rabljena nevidljivost i tajnost podmornica za obavljanje posebnih zadaća, poglavito obavještajnih izviđanja u teritorijalnim morima potencijalnih neprijatelja. Iako je niz država imalo iskustva s ulaskom neidentificiranih podmornica u njihova plitka mora, Norveškoj i Švedskoj pripao je veliki broj tih podvodnih neugodnosti. Većina takvih aktivnosti događala se nakon 1981. godine, no slični problemi počeli su već 1967. god., kada je švedska vlada izdala opću zapovijed svojoj ratnoj mornarici o ponašanju u slučaju susreta sa stranom podmornicom u njihovim teritorijalnim vodama, po kojoj je strane podmornice trebalo identificirati i onda ispratiti ih do međunarodnih voda, bez oštećivanja tih uljeza.

Švedski razarač HMS Småland u tunelima pomorske baze Muskö, oko 1960. godine

Ta politika „bez oštećivanja“ donekle objašnjava nedjelotvornost pedeset izbačenih dubinskih bombi u dvotjednom razdoblju 1982. godine, kada su švedski protupodmornički brodovi i helikopteri imali dva kontakta s neidentificiranim podmornicama, koje su nestale neoštećene. Naime, u akcijama prisile podmornice na izronjavanje bez oštećenja, najmanja udaljenost eksplozije dubinskih bombi od podmornice je 15 metara. No zbog političkih pritisaka i drugih razloga, najvjerojatnije ni jedna bomba nije bačena bliže od 100 do 200 metara od „kontakta“ podmornica. Ponavljani ulasci tadašnjih sovjetskih podmornica u švedske teritorijalne vode, te nemoć protupodmorničkih snaga da ih prisile na izronjavanje ili da ih samo prate, konačno su rezultirali donošenjem izmjena u protupodmorničkoj politici, naoružanju, podvodnim senzorima i izobrazbi kadrova za protupodmorničku borbu. Potkraj 1982. godine švedska vlada je objavila nova pravila ponašanja protupodmorničkih snaga pri prisiljavanju neidentificiranih podmornica na izronjavanje i njihova uhićenja u svrhu istražnog postupka, čak i uz primjenu sile ako bi u takvim operacijama to bilo nužno, i uz eventualno oštećenje podmornice.

Sprječava li netko takve podvodne uljeze pri ulasku u suvereno podmorje RH? Jesu li zakonskim propisima definirane nedopuštene aktivnosti podvodnih uljeza u teritorijalnom podmorju Hrvatske i dopuštena djelovanja Oružanih snaga RH prema otkrivenim stranim podmornicama te drugim podvodnim prijevoznim sredstvima?

Prema Pomorskom zakoniku RH, strana podmornica dužna je ploviti površinom pri prolasku našim teritorijalnim morem. Zakon ne razmatra stranu podmornicu u prekršaju niti određuje postupke državnih institucija prema zaronjenoj podmornici, koje će možda nenajavljeno, podvodnom plovidbom uroniti ispod površine teritorijalnog mora u suvereni teritoriji RH. Upitno je, tko će i s čime detektirati podmornicu-uljeza, te je istjerati iz našeg mora ili je uzaptiti. Postoje li uopće institucije Republike Hrvatske adekvatno osposobljene i opremljene za nadzor i zaštitu hrvatskog podmorja?

Vjerojatno ne, u zadovoljavajućem obimu osposobljenosti i opremljenosti borbeno tehničkim sredstvima.

Kakve i kolike uljeze očekivati u teritorijalnom podmorju RH?

S obzirom na vojno-političke okolnosti na Mediteranu i Bliskom istoku, obrambene snage za protupodmorničku borbu trebale bi biti dimenzionirane za djelovanja (1) u ratu, (2) stanju krize (neposredne ugroženosti) i (3) u miru.

(1) U ratnim okolnostima, opremljenost i osposobljenost Oružanih snaga RH  treba osigurati vođenje efikasne podvodne borbe protiv neprijateljskih podmornica i drugih podvodnih agresivnih sustava, što podrazumijeva ranu detekciju, a potom i reakcije odvraćanja, sprječavanja i uništenja. (2) U kriznim situacijama s agresivnim prijetnjama prema hrvatskom teritoriju, dominantan bi trebao biti nadzor i motrenje teritorijalnog podmorja RH i dijela ZERP-a, uz primjenu intenzivnih mjera odvraćanja eventualno otkrivenih podvodnih objekata agresora, ne djelujući pri tome borbenim sustavima. (3) U mirnodopskim okolnostima i uz sadašnje vojno-političko stanje odnosa na Mediteranu i Bliskom istoku, vjerojatnost uronjavanja opasnih uljeza (krijumčara, terorista, špijuna i sl.) u hrvatsko podmorje raste iz mjeseca u mjesec. Sustavi nadzora i motrenja podmorja sada bi trebali biti podjednako djelotvorni kao tijekom kriznih situacija.

U svakoj od tih situacija za očekivati je različite kategorije podvodnih plovila, prvenstveno po veličini te potom dubini ronjenja, brzini, opremi, naoružanju i pogonskom sustavu. (1) U ratu, agresor će vjerojatno napadati moćnim dizel-električnim podmornicama srednje veličine, duljina 40-100 metara i istisnina 400-4.000 tona, klasičnih-bučnih ili suvremenih-tihih, s propulzijskim sustavom neovisnim o zraku (Air Independet Propulsion System – AIPS), koje mogu biti pod morem neprekidno i do tjedan dana. (2) U predratnim, kriznim situacijama dominantne su aktivnosti podvodnog izviđanja i špijuniranja, koje se obavljaju mini podmornicama, duljine 20-40 metara i istisnine 100-400 tona, skrovito i tiho, koje će zaroniti negdje izvan teritorijalnog mora RH i podvući se u hrvatski teritoriji. (3) Sada, u mirnodopskome razdoblju, može se očekivati široki spektar uljeza različitih namjera, koji prilaze ciljevima svojih akcija kroz zaštitni morski medij, skrovito i sigurno. Na taj način oni ostvaruju bitan čimbenik planiranih djelovanja – iznenađenje po mjestu i vremenu.

Sve je šira primjena i patuljastih ili džepnih podmornica, duljina 10-20 metara te istisnine manje od 100 tona, koje plove plitko zaronjene ili poluzaronjene, te dobro maskirane zbog čega su teško uočljive vizualnom ili radarskom motrenju. Te kategorije malih plovila u rukama krijumčara različitih nedopuštenih roba postaju sve veća briga obalnih straža diljem svijeta. Naime, takve „patuljke“ već izgrađuju krijumčarske „udruge“ na skrovitim mjestima, koristeći usluge stručnjaka koje dobro plaćaju. Te ilegalne, male podmornice imaju razmjerno mali doplov, zbog čega se koriste uglavnom u završnim fazama njihovih akcija u nadziranim ili zabranjenim područjima. Od domicilne lokacije do dalekog mjesta uronjavanja u zaklon morskih dubina, one se mogu dovesti većim brodom i tajno ispustiti. Pri tome, matični brod plovi kontinuiranom brzinom kako ne bi izazvao pozornost obalnih i drugih radarskih mreža koje sigurno neće opaziti spuštenu podmornicu čiji se odraz stapa s odrazom broda.

Jesu li obrambene snage RH spremne za protupodmornička djelovanja?

Prema službenim priopćenjima, Hrvatska ratna mornarica je navodno stekla sposobnost nadzora podmorja i protupodmorničke borbe nabavkom dvije finske otpisane raketne topovnjače klase Helsinki, koje sada nose imena hrvatskih gradova Dubrovnika i Vukovara. Ti brodovi stari su više od 30 godina, opremljeni su s dva SONAR-a (SOund Navigation And Ranging) za promatranje podmorja zračenjem zvučne energije te prisluškivanjem zvukova koje generiraju različiti podvodni objekti. Aktivni visokofrekventni SONAR maksimalnog dometa 4.000 m namijenjen je otkrivanju malih podvodnih objekata u bliskom okruženju broda, a tegljeni pasivni SONAR vuče za sobom kabel duljine 600 m, na čijem kraju je prislušni niz s 24 hidrofona. Za razliku od aktivnog SONAR-a koji zračenjem zvučnih impulsa detektira uljeze, ali pri tome razotkriva i  svoj položaj, pasivni SONAR je tih – ne otkriva svoju prisutnost već prisluškuje zvukove koje će u nekim vremenskim razdobljima možda primati s velikih udaljenosti od nekoliko desetaka, pa i stotina kilometara, a potom može uslijediti razdoblje malih dometa od svega nekoliko kilometara. To ovisi o trenutnim fizikalnim svojstvima mora. Naime, budući da je more pretežno neprozirno za svjetlo i elektromagnetske valove, zvuk je još uvijek ključ svih podvodnih operacija. Akustička energija može se prostirati pod morem do velikih udaljenosti, no koje se mogu i znatno smanjiti ako nastupe nepovoljni uvjeti njenog prostiranja.

Prema tome, raketne topovnjače Vukovar (RTOP-41) i Dubrovnik (RTOP-42) mogu nadzirati podmorje „točkasto“, kontrolirajući razmjerno malo područje na golemoj površini oko 19.000 km² teritorijalnog mora, i to samo „na poziv“ s neke određene lokacije gdje se nagađa o kakvim sumnjivim događanjima u podmorju. S ta dva broda, očito, nije moguće obavljati kontinuirano (24 sata/365 dana) motrenje cjelovitog teritorijalnoga podmorja RH. Uz to, ta dva broda, kao i svi ostali brodovi HRM-a, nisu opremljeni lanserima torpeda, glavnog protupodmorničkog oružja razmjerno velikog dometa, pa se i eventualno otkrivenoj podmornici ni ne može jednostavno znatnije naškoditi.

Dobre i loše akustičke čudi morskog medija

U volumenu priobalnog, takozvanog litoralnog mora, obavljanje bilo kakvih aktivnosti: protu-podmorničkih, protu-terorističkih, protu-špijunskih ili protu-krijumčarskih, zahtijeva izvrsno poznavanje fizikalnih svojstava podmorja te raspolaganje kvalitetnim borbeno-tehničkim sustavima za podvodna djelovanja. Uspješnost tih aktivnosti u znatnoj mjeri ovisi o ponašanju podvodnih objekata u morskom mediju čija su svojstva različita od mjesta do mjesta, te promjenljiva iz dana u dan, a često i iz sata u sat. Kombinacija temperature, pritiska i saliniteta čini to okruženje vrlo složenim i dinamičnim, što bitno utječe na hidroakustička svojstva mora, na putanje prostiranja akustičke energije te stvaranje podvodnih kanala, površinskih ili dubokih kroz koje se akustička energija vrlo niskih frekvencija može prostirati do enormnih udaljenosti. Slojevitost svojstava mora po dubini i refleksija energije od dna i morske površine mogu rezultirati područjima akustičkih sjena, u kojima podvodni uljezi mogu naći sigurno sklonište, često u neposrednoj blizini aktivnog SONAR-a. Uz to, u plitkim morima na hidroakustičke uvjete znatno utječu i tip te topografija morskog dna. Izbočine i brežuljci oblika sličnih podmornici rezultiraju velikim brojem lažnih odraza prema aktivnom SONAR-u, što može maskirati odraze od malih podvodnih ciljeva.

Podvodne aktivnosti u uvjetima razmjerno plitkog litoralnog mora znatno su teže i složenije u odnosu na daleka otvorena mora velikih dubina. Takva djelovanja zahtijevaju uređaje i konfiguracije sustava prilagođenih tim uvjetima, a prvenstveno ljudstvo odlično obučeno i trenirano baš u takvom specifičnom okruženju protiv relevantnih podvodnih prijetnji. Obuka specijalista za podvodnu protupodmorničku borbu, teorijska i praktična, dugotrajna je i vrlo zahtjevna, počevši od kvalificiranog nastavnog kadra s velikim iskustvima u realnim uvjetima podmorja, preko nastavnih pomagala i dobro opremljenih hidroakustičkih laboratorija, do vježbi u realnim uvjetima podmorja hrvatskog mora.

A2/AD strategija podmorja u Projektu nadzora i zaštite podmorja RH

S obzirom na opću vojno-političku situaciju u ovom dijelu svijeta, te s obzirom na širom otvorena „vrata“ hrvatskog podmorja, „Projekt nadzora i zaštite podmorja RH“ trebao bi biti pri vrhu liste prioriteta obrambenih aktivnosti RH. Taj bi se Projekt trebao temeljiti na A2/AD podvodnoj strategiji suprotstavljanja agresoru koji pokušava s otvorenog mora prići našoj obali i uspostaviti dominaciju nad teritorijalnim morem RH.

Podvodna strategija A2/AD (Anti-Access/Area-Denial) nadzora i zaštite morskog te obalnog teritorija priobalnih država, tijekom posljednjeg desetljeća biva prihvaćana od nekih moćnijih vojnih sila i manjih država, koje su izložene potencijalnoj ugrozi s mora. Takva strategija sadrži dvije komponente: (1) A2 – odvraćanje agresora od prilaženja pojedinim nacionalnim vodama, prvenstveno uz pomoć sustava podvodnog nadzora i (2) AD – sprječavanje i uskrata preuzimanja dominacije nad pojedinim nacionalnim morskim prostranstvima, prijeteći i djelujući prema pomorskim snagama agresora moćnim oružjima velikog dometa.

A2/AD sposobnosti i metode neke obalne države, obznanjene javno na neke načine, prisiljavaju potencijalnog agresora da već u fazi pripremanja akcija razmišlja o visokim i neprihvatljivim gubicima vlastitih snaga, te da odustane od agresije ili da angažira moćnije i brojnije snage. No, i takve snage će naići na značajne AD prepreke. Te ubojite AD prijetnje rastu približavanjem agresora nacionalnim granicama branitelja. Ulaženjem agresora u neizvjesno područje, gdje se i vođenje združenih operacija komplicira, raste i ranjivost njegovih nadmorskih i podmorskih snaga. Te nevidljive AD prijetnje, koje obično djeluju s kopna, frustriraju agresora u nastojanjima postizanja brze strateške i operativne realizacije njegovih namjera. A2/AD asimetričan pristup pruža razmjerno jeftin način suprotstavljana superiornim platformama agresora, koji prilazeći tako štićenim obalama mora prihvatiti određen rizik mogućeg gubitka i suvremenih te skupih površinskih brodova i podmornica.

Lov na podvodne uljeze prislušnim mrežama

Tijekom razdoblja hladnog rata, uz razvoj strateških podmornica, razvijali su se i strateški sustavi podvodnih senzora za otkrivanje i praćenje podmornica druge strane. Proizvedene su različite prislušne mreže-barijere s pasivnim zvučnim senzorima-hidrofonima, koje su se polagale na dno bitnih pomorskih tjesnaca i takozvanih nadzornih točaka čije su pozicije bile strateški kritične za vodeće blokovske sile. Pasivnim senzorima prisluškivali su se zvukovi podmornica (strojevi u podmornici, hidrodinamički šum, propeler podmornice), s posebnim spektralnim obilježjima za svaki tip podmornice, po kojima su se one mogle prepoznati.

Digitalni računalni sustavi s moćnim algoritmima mogli su prepoznavati i izdvajati zvuk podmornice ili površinskog broda, te eventualno prepoznati točno određeni objekt. Američki sustav fiksnih podvodnih nizova pasivnih akustičkih senzora (SOSUS) bio je u operativnoj uporabi već 1955. na područjima sjevernih dijelova Atlantskog i Tihog oceana. Tijekom tridesetogodišnjeg djelovanja, taj sustav je bio poboljšavan tehnološki i softverski, što je doprinosilo povećanju dometa detekcije i većoj pouzdanosti identifikacije podmornica. Nešto kasnije, 1984. razvijen je manji podvodni sustav pasivnog motrenja za plića mora naziva FDS (Fixed Distributed System). FDS je činio linearni niz hidrofona s prislušnim snopovima usmjerenim prema površini. Ti nizovi i hidrofoni povezani su optičkim kabelima na obalnu nadzornu postaju.

Tehnološkim smanjenjem akustičke zamjetljivosti nuklearnih podmornica, a i završetkom podvodnih igara „mačke i miša“ devedesetih godina prošlog stoljeća, prestajala je postupno i svrha postojanja strateških sustava podvodnog motrenja i praćenja dalekih objekata u svjetskim oceanima. Nakon višegodišnjeg „zatišja“, razvojem računalnih i komunikacijskih tehnologija te hidroakustičkih senzora, nastavljen je razvoj sofisticiranijih i složenijih fiksnih podvodnih prislušnih mreža.

Novi sustavi podvodnog motrenja s distribuiranom rešetkom pasivnih senzora na morskom dnu organizirani su na načelu centralizirane mreže u kojoj se informacije iz svih pojedinačnih senzora na određenom području stapaju u središnjoj točki prema nadzornoj postaji na kopnu. Procesiranje podataka i izvješćivanje iz rešetke obavlja se autonomno u realnome vremenu. Procesor otkriva prisustvo objekta, određuje njegov položaj, te prati zanimljive objekte. O otkrivenom objektu (kontaktu) čvorište informira ostala čvorišta u rešetki i središnju točku putom podvodne akustičke komunikacije ili optičkih kabela. Pri tome, konfiguracija niza hidrofona može biti izvedena u različitim oblicima, od ravnih do prostornih, no najčešće se senzori rasprostiru po ravnoj crti, u takozvanom kolinearnom rasporedu. To je pouzdan i učinkovit raspored kojim se postiže znatno poboljšanje „hvatanja“ zvukova.

Zamke na dnu teritorijalnog mora RH

Prislušne mreže prostrte po morskom dnu predstavljaju pouzdane barijere prilazu podvodnih uljeza prema hrvatskom teritoriju. Trebalo bi postaviti više autonomnih mreža uzduž teritorijalnoga mora s pripadajućim nadzornim postajama na kopnu, i to prvenstveno na kritičnim lokacijama koje treba zaštititi tim barijerama. Takve senzorske mreže na morskom dnu ne ometaju pomorski promet, ne remete biološku ravnotežu u moru, te ne ometaju ljepote našeg mora i obale.

Pasivnim djelovanjem, te mreže predstavljaju zamke podvodnim uljezima svih kategorija. Naime, već samo saznanje da su negdje na dnu hrvatskog teritorijalnog mora postoje prislušne mreže prisiljava potencijalne uljeze na oprezan prilaz, a možda ih i potpuno odvrati od agresivnih i drugih namjera. Ignoriranjem mogućnosti otkrivanja njihova prisustva na tako pripravljenim lokacijama u našem teritorijalnom moru, agresor se islaže opasnostima uništenja svojih kapaciteta borbenim sustavima hrvatskih obrambenih snaga.

Torpednim bitnicama po bahatim agresorima

Naime, nakon otkrivanja ciljeva počinje djelovati i spomenuta AD komponenta podvodne strategije, sprječavanja uspostave dominacije agresora nad teritorijalnim morem RH. Tu dolazimo do još uvijek najmoćnijih protupodmorničkih oružja – torpeda – koja bi trebala biti spremna i za djelovanja sa torpednih bitnica uzduž obale. Obalni obrambeni koncept temelji se na mobilnim protubrodskim raketnim bitnicama i protupodmorničkim torpednim bitnicama. Lanseri torpeda montirani na kamionima ili prikolicama mogu mijenjati vatreni položaj iz sata u sat, birajući skrivene lokacije teško uočljive s mora i zraka. Torpeda dometa 30-40 km mogu biti samonavođena pasivnim ili aktivnim SONAR-om na označeni cilj, a uz to moguće je dodatno vođenje žicom (optičkim kabelom).

Podmorje Jadrana – kralježnica sustava nadzora i zaštite primorja

Lansiranjem torpeda s, uvijek upitnih, lokacija na obali znatno je smanjena ranjivost površinskih brodova koji mogu ostati u zaklonu i djelovati tek u pogodnom trenutku. S obzirom na domete torpeda, uzduž hrvatske obale trebalo bi djelovati osam torpednih bitnica, s dvije ili tri cijevi, na izdvojenim pozicijama na otocima i obali. U mirnodopskim okolnostima, pa i tijekom kriznih situacija, mobilne bitnice i torpeda trebali bi biti spremljeni u adekvatnim prostorima, a tek najavom otvorene agresije izvesti ih na obalu i pripremiti za borbene akcije.

Uglavnom, u skladu s „Projektom nadzora zaštite hrvatskog podmorja“, izgradnja A2/AD sustava trebala bi se realizirati etapno, uz naglašeni prioritet pridan najkritičnijim dijelovima teritorijalnoga mora – onima koji obuhvaćaju ključne prilaze obali, lukama i posebnim instalacijama.

*Gost autor: dipl. ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave i elektroničko ratovanje, u mirovini 

Nedugo nakon povratka iz Drugog burskoga rata (koji je trajao od 9. listopada 1899. do 31. svibnja 1902. godine), britanski je satnik Ernest Dunlop Swinton svoja borbena iskustva sažeo u formu knjige. To kratko, ali vrlo zanimljivo djelce objavljeno je 1904. godine pod nazivom “The Defence of Duffer’s Drift” te je, usprkos svojoj formi fantastične novele, ubrzo postalo priznatim vojno-teorijskim klasikom. Zbog svojih praktičnih pouka zasnovanih na zdravom razumu, ova knjiga o taktici malih postrojbi kasnijih je desetljeća nastavila biti proučavana kako u Ujedinjenome Kraljevstvu, tako i u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Rusiji. Kroz njena didaktički jasna i čitljiva poglavlja generacije mladih dočasnika i časnika  stjecale su dodatni uvid u osnove obrambene taktike – gdje se negdašnji okvir kolonijalnog ratovanja današnjim čitateljima začuđujuće dobro uklopi u vizuru mirovnih misija, provođenih po usporedivo zabačenim krajevima svijeta.

Ernest D. Swinton

Sir Ernest (Dunlop) Swinton,1917. godine

Njen autor, u doba izdavanja ove knjige još satnik, na kraju je svoje vojne karijere dotjerao do čina general bojnika, rođen je u Bangaloreu, u Indiji, 1868. godine. Nakon školovanja je s dvadeset godina započeo časničku karijeru u inženjeriji (Corps of Royal Engineers), da bi tijekom službe u Indiji 1891. postao natporučnikom. Iako se kao satnik pretežito bavio gradnjom željezničkih pruga, za svoje sudjelovanje u Drugom burskom ratu je i odlikovan krajem rujna 1901. primanjem u Red uvažene službe (Distinguished Service Order – DSO, britansko vojno odličje pretežito za borbene zasluge). Na tom temelju osobnih interesa (taktika, fortifikacije, učinkovitost novih oružja – posebice zrakoplova, mina i psiholoških sredstava), imao je izlete i u spisateljske vode – gdje je 1904. na stranicama “British United Service Magazine”, a pod pseudonimom “poručnik N. Backsight Forethought (kraće “BF”), objavio i kratko djelo “The Defence of Duffers Drift” koje ovdje predstavljamo.

Traktor Holt Caterpillar 120, oko 1914. godine

Dok je Ernest Dunlop Swinton u godinama pred 1914. radio kao stožerni časnik, te službeni povjesničar tada aktualnog Rusko-Japanskog rata, mnogima je više zapeo za oko svojim djelovanjem tijekom Prvog svjetskoga rata. On je u Francusku stigao kao službeni vojni dopisnik za zapadno ratište, da bi mu temeljem ondje viđenog onda negdje oko 19. listopada 1914. na pamet pala revolucionarna ideja. Naime, primivši od prijatelja pismo o zanimljivom radnome stroju na gusjenicama (američki traktor tipa Holt Caterpillar) – Swintonu se učinilo da ovaj stroj pruža i šire vojne mogućnosti od čistoga transporta opreme po teškim uvjetima bojišta ( što je navodno i na svoje oči vidio). Temeljem tog promišljanja, a po povratku na stožernu službu u Velikoj Britaniji, sada već pukovnik E. D. Swinton je Sir Mauriceu Hankeyu, tada sekretaru Odbora za imperijalnu obranu (Committee of Imperial Defence – tijelo zaduženo za istraživanje i vojnu strategiju), predložio da se na njegovu temelju izradi oklopno gusjenično vozilo za uništavanje neprijateljskih strojničnih položaja. Među ostalim, upravo se njemu pripisuje i smišljanje naziva “tank”, kao dodatne mjere prikrivanja takvog novoga oružja.

Temeljem spomenute intervencije, ali i rada na višim stožernim funkcijama, Ernest Dunlop Swinton je sredinom ožujka 1916. unaprijeđen u čin brigadira. Povjereno mu je bilo uvježbavanje prvih britanskih tenkovskih postrojbi, za koje je izradio i prve taktičke upute za oklopno ratovanje. Swinton je iz aktivne vojne službe izašao 1919. godine u činu general bojnika, da bi kraće nastavio raditi u pojedinim civilnim ministarstvima, a od 1922. i kao jedan od direktora u poduzeću Citroën (što ne čudi, budući je od sredine travnja 1916. on bio i nositeljem ordena Croix de Chevalier, početnog razreda francuske Legije časti). Od 1925. do 1939. je na Sveučilištu u Oxfordu bio načelnik katedre vojne povijesti (Chichele Professor of Military History – što je mjesto kojeg danas drži profesor Hew Strachan), a od 1934. do 1938. djelovao je i kao počasni pukovnik Kraljevskih oklopnih snaga (Royal Tank Corps). U starosnoj se mirovini Swinton konačno našao 1938. godine, da bi nakon plodne karijere (među ostalim i istaknutog proučavatelja raznih bojišta Prvog svjetskog rata) Ernest Dunlop Swinton umro 15. siječnja 1951. u Oxfordu.

“Obrana Glupanovog gaza”

Knjiga o kojoj govorimo postavlja hipotetsku situaciju, koju u prvome licu priča poručnik “Backsight Forethought” (naknadno-promišljeni), ili kraće “BF” – što je ujedno i pseudonim kojim je Ernest Dunlop Swinton i potpisao svoje u početku anonimno djelo. Uz opis riječnoga gaza kojeg spomenuti poručnik mora braniti, zajedno sa svojih oko 50 ljudi, knjiga se sastoji od šest odvojenih dijelova – opisanih kao pojedini “snovi”. Svaki od tih snova započinje isto, s istim zadacima i snagama, ali i s upamćenim poukama iz prošlih pokušaja izvršenja zadatka – čuvanja riječnoga gaza i zaustavljanja prolaska iznenada naišle postrojbe Bura, koja višestruko nadjačava prisutne britanske snage.

Nakon svakog od prvih pet pokušaja obrane zadanog riječnoga prijelaza – koji redom završavaju loše – glavni lik knjige ostaje s praktičnim poukama (njih ukupno 22 u knjizi). Dok prve četiri obrambene varijante završavaju i zarobljavanjem pripovjedača, te velikim brojem mrtvih i ranjenih britanskih vojnika – u petoj varijanti dostignuta razina vojne vještine već je takva da Britanci ostanu slobodni, iako ne uspiju ispuniti konačni zadatak radi kojega su raspoređeni na konkretan teren. Tek šesti pokušaj, ovoga puta uz uvažavanje čitavoga seta prikupljenih praktičnih pouka, na kraju dovede i do ispunjavanja čitave zadane zadaće, uz prihvatljive gubitke i pobjedu nad neprijateljem.

Treba priznati kako bi doslovna primjena jednoga dijela spomenutih praktičnih pouka u današnje doba bila problematična – posebice kad je riječ o postupanju s civilima na bojištu. Naime, da podsjetimo, Drugi burski rat je upravo onaj sukob u kojem su Britanci smislili pojam “koncentracijskih logora”, u kojima se prisilno skupljalo lokalno stanovništvo, ne bi li ga se odvojilo od gerilskih postrojbi koje su operirale prostranstvima Južne Afrike (a koje se onda podvrglo taktici “spržene zemlje”). Upravo takvo postupanje – prikupljanje i držanje svog lokalnog življa, makar i u priručnim uvjetima, te njegovo intenzivno korištenje kao izvora radne snage u fortificiranju vlastitih položaja – i Swinton savjetuje kao neke od neophodnih koraka, kako za lišavanje protivnika dobrog izvora obavještajnih podataka, tako i za ubrzano ukopavanje te utvrđivanje položaja vlastitih snaga. Jednako tako, u mnogim je izdanjima ove knjige lagano ublažen i određeni crno-bijeli rasizam, koji se provlači kroz izričaj pojedinih odlomaka i pouka – prvenstveno kroz način na koji autor opisuje bijele Bure i crne urođenike na terenu.

Ipak, istini za volju, takvih je problema u ovoj knjizi malo. Većina pouka koje Swinton dijeli svojim likovima i čitateljima i danas itekako drži vodu, posebice u situacijama “malih ratova”, borbe s pobunjenicima i gerilom uopće. Upravo zato, “The Defence of Duffers Drift” je jedna kratka, ali iznimno zanimljiva knjiga, koju ni danas nije teško preporučiti. Posebna je pogodnost za potencijalne čitatelje i činjenica da je riječ o starom književnome uradku, kojem su odavno istekla autorska prava – tako da je “The Defence of Duffers Drift” dostupan na internetu, kako u sklopu “Projekta Gutenberg”, tako i u izdanjima američkog Marinskoga kora.

Djelce Taktika i doživljaj bitke u doba Napoleona bavi se točno onim što mu naslov kaže: taktikom postrojbi niže razine, uglavnom do bojne, kao i neposrednim iskustvima iz bitaka i pohoda napoleonskoga doba. Autor Rory Muir, inače povjesničar s nizom objavljenih knjiga na temu napoleonskih ratova, sačinio je knjigu isključivo iz sekundarnih izvora i uz to prilično anglocentrično. No ipak, svojom čvrstom strukturom i obiljem podataka ovo djelo nije bez vrijednosti.

Knjiga je podijeljena u četiri dijela, svaki s dva do pet poglavlja, a koji obrađuju pojedine aspekte taktike i same borbe. U prvom, uvodnom dijelu autor se bavi općenito iščekivanjem bitke i samim bitkama i bojnim poljima. Drugi dio razrađuje redom: topništvo, lako pješaštvo, pješaštvo (općenito), te konjaništvo. Treći dio opisuje ulogu generala, zatim  stožernih časnika, trupnih časnika, pitanja morala i kohezije postrojbi, kao i stavove i osjećaje sudionika borbi. Naposljetku, završni dio bavi se efektima pobjede, odnosno poraza, kao i tipičnim zbivanjima koja bi uslijedila neposredno nakon bitke.

Sam autor izražava žaljenje da je naišao na jako malo ne-engleskih izvora. Ovo mu je teško za povjerovati: s obzirom da se kao Britanac oslonio na sekundarne izvore, tj. građu koja već jest prikupljena i otisnuta, ne čudi anglocentričnost konačnog rezultata, što je i najveća pojedinačna zamjerka ovoj knjizi. Autor tek tu i tamo citira pokoji francuski, ruski ili pruski izvor, ali zbilja zgodimice. Uistinu je teško povjerovati da drugdje po Europi nema dnevničke građe, privatne korespondencije, memoara itd.!

S druge strane, jednom kad se prihvate ograničenja ovog djelca – u prvom redu vizura, iz koje su se Napoleonski ratovi sastojali od Poluotočnog pohoda i Waterlooa – knjiga daje dosta zanimljivih podataka i anegdota. Posebno je zanimljiv samostalni esej u kojem autor na kraju knjige razmatra izvore koje je rabio. No ilustracije su rudimentarne, a brojčani podaci također zgodimični i dani više uzgred. Knjiga, dakle, nije sveobuhvatna (a kamoli komparativna) analiza, već nabrajanje zgoda kroz koje su prolazili vojnici, dočasnici i časnici.

Uzevši navedeno u obzir, knjiga Taktika i doživljaj bitke u doba Napoleona može se preporučiti samo najzagriženijim proučavateljima Napoleonskih ratova, i to samo ako su spremni prihvatiti ograničenja ovog djelca. Ostali čitatelji mogu je komotno preskočiti.

Podaci o knjizi:

Tactics and the Experience of Battle in the Age of Napoleon, Rory Muir, 342 stranice s indeksom, dodatak: esej o bibliografiji, izdanje Yale University Press, New Haven i London 1998., 2000.