U nedjelju, 10. svibnja, umro je komodor Marin Stošić, bivši zapovjednik Obalne straže RH.

Stošić je bio rođen 14. prosinca 1956. u Feričancima, današnja Osječko-baranjska županija. Po zanimanju je bio diplomirani inženjer pomorskog prometa, a školovao se u Našicama, Beogradu i Splitu. Od 1979. do 1991. obnašao je niz dužnosti u JRM. Hrvatskoj vojsci priključio se u rujnu 1991. a od 28. siječnja 1992. bio je u djelatnoj službi Oružanih snaga Republike Hrvatske. Obnašao je razne dužnosti do 1992., a u Glavnom stožeru OSRH u Zagrebu bio je do 1996. godine, kada je imenovan na dužnost načelnika Stožera Flote Hrvatske ratne mornarice. Od 2003. do 2008. na službi je u Zapovjedništvu HRM. Od 2008. do 2011. zapovjednik je Flotile HRM.

Sudionik je operacija “Bljesak” i “Oluja”. Završio je Ratnu školu „Ban Josip Jelačić“. Za zasluge u OS RH odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata, Spomenicom domovinske zahvalnosti, Redom hrvatskog pletera, Redom hrvatskog trolista, Redom bana Josipa Jelačića te medaljom “Oluja”.

Čin kapetana korvete Stošiću je dodijeljen u svibnju 1992. Promaknut je u kapetana fregate 1994., u kapetana bojnog broda 1998. te u čin komodora 2014. godine.

Marin Stošić je 3. kolovoza 2011. bio imenovan je za zapovjednika Obalne straže RH, naslijedivši na tom mjestu Zdravka Karduma. Kbb Stošić je 27. svibnja 2013. službeno pohvaljen od tadašnjeg predsjednika RH Ive Josipovića, da bi godinu dana kasnije napredovao u činu – kako spomenusmo ranije, iz čina kapetana bojnog broda u čin komodora. U njegovom mandatu potpisan je i ugovor za izgradnju obalnih ophodnih plovila za Obalnu stražu i HRM, a prilikom potpisivanja Stošić je istaknuo kako je među pripadnicima Obalne straže već krenulo natjecanje tko će činiti prvu posadu prototipa. Na mjestu zapovjednika Obalne straže komodora Stošića naslijedio je kbb Ivo Raffanelli, kasniji zapovjednik HRM-a.

Marin Stošić umirovljen je 31. prosinca 2014. i od tada se povremeno pojavljivao u medijima kao stručni sugovornik.

Umirovljeni komodor Stošić pokopan je u Splitu u krugu najuže obitelji.

Nakon tjedan dana potrage, danas prije podne potvrđena je smrt trojice od ukupno 4 nestalih meričkih vojnika na vojnom poligonu Pabrade u Litvi.

„Nakon pogibije vojnika iz američkog kontingenta raspoređenog u Litvi, čelništvo nacionalnog obrambenog sustava izražava duboku sućut rodbini i suborcima vojnika. U ponedjeljak rano ujutro, nakon opsežne akcije potrage i spašavanja koja je trajala šest dana, u kojoj su neumorno i bez brojanja sati sudjelovali litavski i američki vojni vojnici, ali i saveznici i druge institucije naše zemlje koje su uvijek spremne pomoći, oklopno vozilo M88 izvučeno je iz močvare na poligonu Pabradė. Pokrenuta je predistraga kako bi se utvrdile okolnosti incidenta, a provodi je vojna policija litavskih oružanih snaga pod vodstvom regionalnog tužiteljstva u Vilniusu. Rodbina vojnika obaviještena je o njihovoj smrti“,

objavilo je litavsko Ministarstvo obrane. Potraga za tijelom četvrtog vojnika još traje.

U utorak, 25. ožujka, tijekom planirane taktičke obuke s litavskom vojskom i policijom na vojnom poligonu u mjestu Pabrade, nedaleko granice s Bjelorusijom, nestalo je oklopno vozilo za spašavanje M88A2 „Hercules“ sa 4 člana posade iz sastava 1. brigade 3. pješačke divizije Kopnene vojske SAD. Dan kasnije, vozilo je detektirano u jednom od tresetišta na području poligona, na dubini od oko 5 metara, nakon čega su počeli nadljudski napori za spašavanje vojnika i izvlačenje vozila pod vodstvom general-bojnika Curtisa Taylora, zapovjednika 1. oklopne divizije US Army. Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte je vojnike proglasio mrtvima, dodavši da ne zna detalje. No kako u tom trenutku nije bilo službene potvrde osim one da su nestali, dodatno se oglasila i glasnogovornica NATO  saveza Allison Hart koja je na društvenoj mreži X objavila:

„Potraga je u tijeku. Žao nam je zbog bilo kakve konfuzije u vezi s izjavama koje je @SecGenNATO dao o ovoj temi. Njegove riječi odnosile su se na informacije koje su se pojavile u javnosti, ali nije bila namjera potvrditi sudbinu nestalih vojnika, koja još nije poznata“.

Istodobno, američki predsjednik Donald Tump rekao je novinarima da nije obaviješten o nestanku američkih vojnika.

Zbog konfiguracije tla napori litavskih i američkih spasilaca bili su gotovo bezuspješni, a vozilo je nastavilo polako tonuti u žitkom mulju. U početnoj potrazi sudjelovale su stotine američkih i litavskih vojnika te snaga reda koji su pretraživali močvarni teren tog područja, kao i litavski vojni helikopteri i ronilački timovi. Radovi na izvlačenju zahtijevali su specijaliziranu opremu za ispumpavanje vode i blata s lokacije te stabilizaciju mekog tla okolnog područja, što je omogućilo podupiranje teške opreme potrebne za izvlačenje vozila. „Zbog terena, ovo je nevjerojatno složen inženjerski poduhvat. Tim istražuje svaku dostupnu opciju da ubrza ovaj proces“, rekao je bojnik Robin Bruce, inženjer 1. oklopne divizije.

Skliska ilovača otežavala je rad teških strojeva, a 2 metra mulja i blata kojima je vozilo bilo praktički okovano onemogućavala su pristup roniocima. U pomoć je pritekla i Poljska koja je u petak, 28. ožujka u pomoć poslala 50 pripadnika 6. saperske pukovnije iz Orzysza i drugih postrojbi iz sastava 16. mehanizirane divizije poljskih OS, kao i niz teških bagera i drugih strojeva.

Poljska vojska dolazi u Litvu

Prvi jasni napredak postignut je tek u nedjelju, 30. ožujka, navečer, kada se jedan od ronilaca uspio probiti kroz muljevitu žitku masu, dosegnuti vozilo i zakvačiti sajlu za izvlačenje. Isto je koji sat kasnije uspio još jedan ronilac, čime su se konačno stekli uvjeti da se najprije spriječi daljnje potonuće, a potom polako i opezno krene i  sa samim izvlačenjem vozila M88. Danas tijekom ranoga jutra vozilo je konačno izvučeno, pa je i službeno potvrđena tragična smrt američkih vojnika, koji su u Litvu stigli prije samo 2 mjeseca. Za tijelom četvrtog člana posade još se uvijek traga.

Istraga koju će osim litavskih vlasti pokrenuti i američka vojska trebala bi odgovoriti na osnovno pitanje – zbog čega je „Hercules“ skrenuo s planirane trase i završio u muljevitoj rupi usred šume. Neslužbeno se već moglo čuti da je riječ o području koje je loše pokriveno u kartama, no to će tek biti predmet istrage.

*Photo: U.S. Army Europe and Africa, Lietuvos Respublikos Krašto apsaugos ministerija, Władysław Kosiniak-Kamysz/X

Ministarstvo obrane RH kratko je u priopćenju izvjestilo o nesreći koja se jutros dogodila u vojarni u Dugom Selu. Priopćenje prenosimo u cijelosti.

“U četvrtak 3. listopada 2024. godine u jutarnjim satima u vojarni „Pukovnik Milivoj Halar“ u Dugom Selu u prostoriji u sklopu kotlovnice došlo je do požara gdje je na mjestu događaja pronađeno tijelo pripadnika Oružanih snaga. Na teren su potom izašle sve nadležne službe.

Vojna policija provodi očevid te će utvrditi sve okolnosti koje su dovele do ovog nesretnog događaja.

Potpredsjednik Vlade RH i ministar obrane Ivan Anušić i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH general-pukovnik Tihomir Kundid izražavaju najdublju sućut obitelji, kolegama i prijateljima preminulog pripadnika Oružanih snaga.”

Anton Tus posljednji je iz plejade velikih ratnih i poratnih generala, prvi načelnik Glavnog stožera OS RH i prvi šef misije RH pri NATO-savezu. Tijekom duge vojne karijere mnogo je puta bio prvi, ponekad i jedini, zasigurno jedinstveni, i zato je njegova smrt odjeknula ne samo u vojnim krugovima, već i diljem hrvatske javnosti, a i šire.

General Anton Tus rođen je 22. studenoga 1931. u Bribiru, Općina Vinodolska, i sa samo 13 godina (odnosno od veljače 1944.) uključio se u Narodnooslobodilački rat kao partizanski kurir. Po završetku Drugog svjetskog rata odlučio se za vojne škole, te je završio Zrakoplovnu akademiju JNA u Mostaru, da bi onda postao i jedan od rijetkih poslanih na nastavak školovanja u inozemstvu, na Vojnoj zrakoplovnoj akademiji “Jurij A. Gagarin” (Военно-воздушная академия им. Ю. А. Гагарина) u Moskvi. U profesionalnoj karijeri koja je trajala od 1950. godine obavljao je dužnosti pilota lovca, nastavnika letenja, pa zapovjednika: avijacijske eskadrile, 204. lovačkog puka, načelnika štaba te potom zapovjednika 15. divizije PVO, zapovjednika 5. korpusa RV i PVO, zamjenika načelnika GŠ za RV i PVO te naposljetku i zapovjednika čitavog Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane SFRJ (od 16. kolovoza 1985. do svibnja 1991. godine). Bio je jedini pilot koji je upravljao svim zrakoplovima u sastavu Jugoslavenskoga ratnog zrakoplovstva, kao što je bio i jedini pilot koji je u to doba upravljao i američkim i sovjetskim nadzvučnim avionima, MiG-29 te F-16. Često se spominjalo i da je u toj fazi svoje bogate karijere pod zapovjedništvom imao više letjelica nego što ih se koje desetljeće kasnije moglo zbrojeno naći širom jugoistoka Europe.

Raif Dizdarević, Veljko Kadijević i Anton Tus 1988. obilaze eskadrilu MiG-29 na Batajnici

Jugoslavenski premijer Ante Marković namjeravao je generala Tusa postaviti za načelnika Generalštaba JNA kako bi neutralizirao sve jaču prosrpsku politiku u vojsci, no otpori i političke igrice onemogućili su taj plan. U travnju 1991. tadašnjem saveznom sekretaru za obranu Veljku Kadijeviću Tus je izričito rekao da RV i PVO s njime na čelu neće ratovati ni protiv jednog naroda, pa tako ni hrvatskog. Zbog toga je ekspresno, već 8. svibnja, razriješen dužnosti zapovjednika RV i PVO, a uskoro i umirovljen. Tijekom ljeta 1991. uspostavljen je kontakt s predsjednikom RH Franjom Tuđmanom, u kolovozu 1991. dragovoljno se stavlja na raspolaganje zapovjedništvu Zbora narodne garde, kao najviše rangirani od tek šaćice generala iz sustava JNA koji su se za takav potez odlučili. Početkom rujna već je javna tajna da se formira zapovjedništvo Hrvatske vojske u koje su pozvani generali Anton Tus i Petar Stipetić, pukovnik Karl Gorinšek te još nekoliko desetaka visokih časnika prebjeglih iz JNA. Odlukom predsjednika Republike Hrvatske 21. rujna 1991. general Tus bio je postavljen na dužnost načelnika novoformiranog Glavnog stožera Hrvatske vojske. Prema sjećanju tadašnjeg ministra obrane Martina Špegelja, tek dolaskom Antona Tusa te nešto ranijim dolaskom Imre Agotića (tada načelnikom Stožera ZNG) počela je prava uspostava sustava zapovijedanja i formiranja brigada koje su mobilizacijski bile planirane još u rano proljeće 1991. Zbog napuštanja JNA i preuzimanja visoke vojne dužnosti u Hrvatskoj (veleizdaja i dezerterstvo) Vrhovni vojni sud za Tusa je poništio mirovinu, ne bi li ga onda u listopadu 1991. i osudio, a Vojno-disciplinski sud u Beogradu oduzima mu u odsustvu i čin general-pukovnika avijacije.

Anton Tus i Petar Stipetić – višedesetljetno prijteljstvo

General Anton Tus bio je neposredni sudionik razvoja hrvatskih Oružanih snaga te planiranja, provođenja i zapovijedanja obrambenim i napadnim operacijama u prve dvije godine Domovinskog rata. Zbog neslaganja s tadašnjim ministrom Gojkom Šuškom i tadašnjom državnom politikom prema BiH, Anton Tus 22. studenog 1992. odlukom Predsjednika RH odlazi na dužnost Glavnog vojnog savjetnika predsjednika Tuđmana, što je bio do 1. travnja 1996. kada, na svoj zahtjev (po drugi puta), odlazi u mirovinu. Ovoga puta u mirovini nije bio ni punih pet godina – jer 12. veljače 2001., u vrijeme Vlade Ivice Račana, nakon što se ustanovilo da za njega NATO može garantirati osobnu sigurnost u Bruxellesu, postaje prvi veleposlanik i šef Misije RH pri NATO-u. Misiju je dizao iz samih temelja, baš kao i napore Republike Hrvatske da uđe u NATO-savez, što je rezultiralo ulaskom u MAP proces u svibnju 2002. U Bruxellesu je general Tus odradio puni 4-godišnji mandat, sve do 1. listopada 2005. godine, kada odlazi u mirovinu po treći i posljednji put. Nakon toga, od 2008. bio je i vanjski član saborskog Odbora za obranu, u kojem je dao pečat svojim tihim diplomatskim pristupom, dok je uglavnom sve “žestoke” primjedbe prepuštao svom prijatelju i suborcu generalu Petru Stipetiću.

Za osobni doprinos u obrani RH i Domovinskom ratu te iskazanu hrabrost dodijeljena su mu od Predsjednika RH najviša odličja: Velered kralja Petra Krešimira IV s lentom i Danicom, Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom, Red kneza Branimira s ogrlicom, Red kneza Domagoja, Red Nikole Šubića Zrinskog, Red bana Jelačića, Red hrvatskog trolista, Spomenica Domovinskog rata, Spomenica domovinske zahvalnosti, te medalja Bljesak i Oluja. Nositelj je više domaćih i stranih medalja, ordena i Diplome Međunarodne federacije aeronautike.

Ime Antona Tusa sinonim je za principijelnost i časnički integritet, zbog čega ga se nije moglo vidjeti na kojekakvim stranačkim i “braniteljskim” događanjima. Uživao je u ljetima provedenim u rodnom kraju, a poznat je bio i po svojoj velikoj ljubavi prema tornjacima koji su, u vrijeme rata, bili generalovi najodaniji tjelohranitelji, a potom i kućni ljubimci. Pri tome, nije oklijevao svoje ogromno znanje i iskustvo dijeliti sa svima koji su ga pitali za savjet, tako da je i u svoje mirno doba sudjelovao u nizu javnih (i manje javnih) obrambenih razmatranja, dajući svoj sadržajni doprinos i brojnim stručnim autorima te publicistima.

Umro je viceadmiral Zdravko Kardum, bivši zapovjednik Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže, te višegodišnji suradnik portala Obris.org. Iznenadna smrt zatekla ga je u mirovini, gdje je i nadalje pasionirano pratio aktualnosti u vojnom pomorstvu i posebno u HRM-u.

Zdravko Kardum rođen je 25. veljače 1953. u Nuniću kod Kistanja. Završio je srednju Mornaričko-tehničku podoficirsku školu u Puli/Divuljama, u aktivnu vojnu službu u JNA primljen je 20. srpnja 1971. kao pomorski vodnik, a po okončanju Mornaričke vojne akademije  1978. dobio je čin pomorskog potporučnika. Kao specijalist za protubrodske rakete, u JNA je prošao brojne zapovjedne dužnosti – od zapovjednika raketno-topničkog brodskog odjeljka, preko zamjenika zapovjednika na brodovima klase Rade Končar i zapovjednika PZO sustava (SA-N-4), pa do zamjenika zapovjednika i zapovjednika na fregatama Koni klase (VPBR-32 Koper, kupljen od Sovjetskog saveza 1982. godine) kada je riješio i probleme integriranja te koordinacije raketnih sustava na domaćim nasljednicima tih brodova, za što je bio posebno i nagrađen. U Floti JRM-a bioje do 1988.,  da bi nakon toga bio raspoređen u Komandno-štabnoj školi.

U tom svojstvu je početkom rujna 1991. napustio Jugoslavensku ratnu mornaricu i kao dragovoljac se pridružio Hrvatskoj vojsci. 21. rujna 1991. godine imenovan je zapovjednikom obrane grada Splita te je kao takav bio jedan od organizatora obrane Splita upravo od napada fregata na kojima je služio u JRM, i sudjelovao je u oslobađanju raketne baze u Žrnovnici.  “U teškim trenucima možemo se pouzdati samo u sebe. Bitan preduvjet je složan i odlučan narod, a mi smo to bili,” rekao je viceadmiral Kardum u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju u studenom 2021. godine. Temeljem stručnih znanja, pridonio je i uspješnom ispaljivanju protubrodske rakete RBS-15 na intergranskoj vježbi “Posejdon 94” održane 12. listopada 1994. Borio se i protiv uništavanja hrvatske zalihe u ratu stečenih protuzračnih raketa RZ-13, za koje je predlagao inozemnu nabavu kopnenih lansera tipa Osa.

Dužnost zapovjednika HRM obnašao je od 31. prosinca 2002. do 19. ožujka 2007. godine. Prvi je i jedini visoki časnik OS RH koji je prije imenovanja za zapovjednika HRM objavio u Hrvatskom vojniku programatski tekst o svom viđenju grane u kojoj djeluje, s pozivom na diskusiju koja je onda dobila i dva stručna te javna odgovora. Potom je od 12. ožujka 2008. do 3. kolovoza 2011. bio zapovjednik Obalne straže Republike Hrvatske, ustrojene na način na koji se do tada zalagao. Praktičnim iskustvom  postupno je došao do stava da se Obalna straža treba uspostaviti kao samostalno tijelo, a ne u okviru HRM-a, a od političkih krugova često je bila neshvaćena njegova za neke prevelika ambicija i entuzijazam za bolju budućnost vojnog pomorstva u Republici Hrvatskoj. U njegovom mandatu nabavljene su raketne topovnjače Helsinki klase, RTOP-41 “Vukovar” i RTOP-42 “Dubrovnik”. Iako su u vrijeme nabave ti brodovi proglašeni “finskom starudijom”, oni i dan-danas plove i spadaju među glavne brodove Hrvatske ratne mornarice, redovito izvršavajući zadaće kako u Jadranu, tako i u Mediteranu.

Tijekom uzorne službe, Zdravko Kardum je odlikovan Redom hrvatskog trolista, Spomenicom domovinskog rata (1990-1992) i Spomenicom domovinske zahvalnosti. Umirovljen je u paketu s još 5 ratnih generala (Krešimir Kašpar, Vlado Bagarić, Jozo Miličević, Mate Obradović i Josip Stojković).

Ni s odlaskom u mirovinu Zdravko Kardum nije se prestao baviti vojno-pomorskom strukom. Sa željom da pokuša usmjeriti, pa i obrazovati mlađe naraštaje i entuzijaste, viceadmiral Kardum je od 2015. godine učestalo objavljivao tekstove na portalu Obris.org. Pritom nije krio razočaranje smjerom kojim se kretala HRM i Obalna straža, ali država u cjelini. “Očekivao sam puno više. Očekivao sam uređenu, pravnu, pravičnu, demokratsku i naprednu Hrvatsku u kojoj će se povećavati, a ne smanjivati broj stanovnika. Očekivao sam bolje politike i bolje političare, vlade, ministre, saborske zastupnike, predsjednike i ostale nositelje političkih i pravosudnih dužnosti. Očekivao sam one koji služe narodu, a ne one kojima narod služi za ostvarenje vlastitih ambicija i liječenje frustracija. Jesmo li zaslužili baš ovoliko jada i iz generacije u generaciju sve nesposobnije čelne ljude?”, pitao se viceadmiral Kardum u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju 2021. godine.

Kao veliki poznavatelj sovjetske i ruske ratne mornarice pasionirano je pratio geopolitiku, a posljednjih godinu i pol Zdravko Kardum onda i rat u Ukrajini, te je redovito objavljivao i na te teme. Pri tome je stalno naglašavao da taj širi pogled na aktualna događanja i geopolitiku predstavlja zapravo onu “admiralsku sferu” koju je posebno njegovao kao nadogradnju na svoje stručno i tehničko znanje. No, s tim u vezi, neki mu nisu zaboravili ni odluku da se ne pridruži “Hrvatskom generalskom zboru” – baš zato jer je smatrao da se u osnovama obrambenog sustava RH jasno razlikuje Hrvatska vojska od Hrvatske ratne mornarice – pa bi se onda i udruga trebala zvati “Hrvatski generalski i admiralski zbor”, da bi on mirnije duše mogao biti njenim članom.

Viceadmirala Zdravka Karduma pamtit ćemo kao osobu velikog znanja i velikog zaljubljenika u vojno pomorstvo. Mirno mu more!

Kako navode ruski izvori, u srijedu 23. kolovoza oko 18:30 sati po moskovskom vremenu u blizini sela Kuženkino, Bologovski okrug Tverske oblasti, srušio se poslovni avion Embraer Legacy 600, registracijske oznake RA-02795. Avion u kojem je bilo ukupno 10 ljudi (3 člana posade i 7  putnika) poletio je s moskovskog aerodroma Šeremetjevo prema Sankt Peterburgu malo prije 18 sati da bi, prema navodima servisa Flightradar, izgubio kontakt s kontrolom leta oko 18:11 tog dana. Kako bilo da bilo, avion je pripadao kompaniji „MNT-Aero“, registriranoj za poslovni prijevoz, a prema ranim podacima Rosaviacije, na popisu putnika nalazilo se ime kontroverznog Jevgenija Prigožina. Pri udaru o zemlju avion se zapalio, a nitko od posade i putnika nije preživio. Piloti Prigožinovog aviona nisu prijavili nikakve izvanredne okolnosti tijekom leta koji je trajao tek oko pola sata.

Na mjesto nesreće odmah su došli spasitelji Ministarstva za izvanredne situacije, no do kasno navečer nije bilo potvrde da je u avionu zaista i bio Jevgenij Prigožin ili bilo tko od vodstva Wagnera. Ipak, do kasno navečer pronađena su najprije 4 tijela, a onda još 4, odnosno ukupno 8 tijela, među kojima je navodno i ono samog Jevgenija Prigožina. Kasno navečer Rosaviacija je objavila priopćenje u kojem je objavila imena svih 7 poginulih putnika: Jevgenij Prigožin, Dmitrij Utkin, Sergej Propustin, Jevgenij Makarjan, Aleksandr Totmin, Valerij Čekalov i Nikolaj Matjusejev. Članovi posade su bili zapovjednik Aleksej Levšin, kopilot Rustam Karimov i stjuardesa Kristina Raspopova. Federalna agencija za zračni promet potvrdila je i da let zrakoplova izvršen na temelju „odobrenja za korištenje zračnog prostora izdanog na propisani način.“

Ostaci aviona padali su gotovo vertikalno, i završili na oko dva kilometra od napuštene farme u selu Kuženkino, nedaleko od autoceste M-10. Nedaleko od mjesta pada nalazi se vojna baza (93. Arsenal) u kojoj se čuvaju topništvo i projektili. Spekulira se da su upravo iz te baze procurile prve video snimke pada Prigožinovog aviona. Ruski telegram kanali bliski grupi Wagner tvrde da se pretpostavlja kako je avion srušen djelovanjem PZO-a, što su navodno potvrdili i svjedoci koji su čuli nekakve dvije eksplozije prije negoli se avionu odlomilo krilo i on je počeo padati. Pojedini ukrajinski izvori napominju kako su položaji ruske protuzračne obrane dugog dometa na samo oko 50 km sjeveroistočno od mjesta nesreće, tako da su mogli sudjelovati u događanju. Ipak, glavni istražni odjel Istražnog odbora Ruske Federacije pokrenuo je kazneni predmet na temelju kaznenog djela iz čl. 263 Kaznenog zakona Ruske Federacije (djelo kršenja pravila sigurnosti prometa i eksploatacije zračnog prometa). Oformljeno je i posebno povjerenstvo koje je već počelo istraživati uzroke pada aviona, a prvi zadatak im je pronalazak tzv. crne kutije. Neslužbeno se saznaje da će se  istraga voditi u tri smjera – greška pilota, tehnički problemi i vanjski utjecaji. Istragu je pod svoju osobnu kontrolu uzeo guverner Tverske oblasti Igor Rudenja.

Malo nakon pada, drugi avion Embraer EMB-135BJ (RA-02748), također povezan s Prigožinom, koji je letio iz Sankt Peterburga u Moskvu, sletio je na aerodrom Ostafievo (14 km južno od Moskve). Ostafievo je međunarodni aerodrom B klase, ekskluzivno korišten za potrebe ruske vojske i više pozicionirane zaposlenike Gazproma. Do objave imena poginulih, čak se nagađalo da se Jevgenij Prigožin nalazi u ovom, a ne u srušenom zrakoplovu.

Prema dosad dostupnim podacima, sedmorica poginulih činili su samo vodstvo Wagner grupe. Osim vlasnika Prigožina i osnivača Utkina, tu je još i Prigožinov zamjenik Valerij Čekalov, direktor tvrtke Evro Polis LLC koja je u ime Wagner grupe vodila rudarske, plinske i naftne poslove u Siriji, ali i rješavala razne Wagnerove logističke poslove, uključujući nabavu oružja te isplatu plaća borcima. Za Nikolaja Matjusejeva, osim što je bio zaposlenik PVK Wagner, se nagađa se je bio i osobni Prigožinov tjelohranitelj, dok se uz Aleksandra Totmina vežu Wagnerove vojne operacije u Sudanu. Bjeloruski mediji tvrde da borci Wagner Grupe, smješteni u bjeloruskom kampu u mjestu Celj, pokušavaju napustiti zemlju i vratiti se u Rusiju, dok Telegram kanali bliski Wagneru bruje o tome da su za Prigožinovu smrt krivi „izdajice Rusije“, s tragovima koji vode prema GRU-u. Još dok je Prigožin bio često na ukrajinskim bojištima, tvrdilo se da je PVK Wagner odavno razvio jasan mehanizam djelovanja u slučaju smrti Jevgenija Prigožina i Dmitrija Utkina: „Ako se potvrdi smrt poslovnog čovjeka ili zapovjednika Wagner grupe, tada će algoritam biti odmah pokrenut”. Nije bilo otkriveno što će on podrazumijevati, a tek će se narednih dana vidjeti hoće li taj neki algoritam i stvarno biti pokrenut u ovim novim okolnostima. Do tada, u javnosti je odjeknula i činjenica kako su svjetla na zgradi Wagner-centra u Skt. Peterburgu noćas upaljena u obliku križa, navodno u počast poginulom vodstvu poduzeća.

Posmrtni ostaci mađarskih vojnika poginulih u prošlotjednoj nesreći helikoptera H145 danas su stigli u zrakoplovnu bazu Szolnok nakon što su svečano i s vojnim počastima ispraćeni iz Zračne luke Split. Kapetan Ádám Radnai, prvi poručnik Dávid Konrád i narednik Tamás Lőrincz prevezeni su helikopterom Mi-17 mađarskih Zračnih snaga u Szolnok gdje je bazirana 86. Helikopterska eskadrila József Kiss kojoj su pripadali i poginuli zrakoplovci. Tri lijesa prekrivena mađarskim državnim zastavama dočekali su njihovi kolege u počasnom stroju, a uz orkestar Zračnih snaga prepraćeni su u jedan od hangara. Osim vojnika iz same baze, posmrtne ostatke poginulih dočekali su i ministar nacionalne obrane Kristóf Szalay-Bobrovniczky, general-pukovnik Gábor Böröndi, načelnik Glavnog stožera OS Mađarske, te Ferenc Szalay, gradonačelnik Szolnoka (Fidesz-KDNP). “Danas je dan žalosti, posmrtni ostaci trojice herojskih suboraca i mađarskih vojnika danas su vraćeni kući iz Hrvatske. Obiteljima poginulih bit će pružena sva moguća pomoć”, obećao je Szalay-Bobrovniczky.

Kapetan Ádám Radnai

Potpukovnici Roland Kálinger i László Mészáros, kapelani u bazi Szolnok, nazvali su preminule herojima: “Tri hrabra pilota učinila su ono što je njihova država zahtijevala, žrtvujući pritom svoje živote. Znali su da je letenje ‘opasna operacija, ali nisu oklijevali ispuniti svoj zadatak’”. “Nema vojnika u Szolnoku koji ovaj gubitak ne smatra osobnim gubitkom, nema ‘pravog suborca’ u Mađarskim obrambenim snagama koji ne osjeća bol i tugu. Unatoč najmodernijoj tehnologiji i najboljoj pripremi, ljudski je život krhak i prolazan. Imajući to na umu, vojnici su služili svojoj domovini, takvi ljudi se nazivaju herojima”, istaknuli  su vojni kapelani.

Prema životopisima poginulih koje je objavilo mađarsko Ministarstvo nacionalne obrane, kapetan Ádám Radnai bio je časnik s 11 godina iskustva u mađarskim Oružanim snagama i 5 godina u helikopterskoj bazi u Szolnoku, gdje je prošao preobuku za pilota helikoptera jedne od transportnih eskadrila. Prije 3 godine, 2020., prošao je preobuku za helikopter H145M, i od onda  je  letio na tom tipu letjelice. Prvi poručnik Dávid Konrád u Oružanim je snagama od 2016., a u bazi Szolnok od 1. rujna 2019. Konrád je sudjelovao u razvoju zračnih sposobnosti za specijalne operacije od samog početka, a u travnju ove godine stekao je redovnu temeljnu operativnu osposobljenost u sustavu zadaća za specijalna djelovanja. Narednik Tamás Lőrincz dočasnik je mađarskih Oružanih snaga od 1995. godine, a od kolovoza 2004. bio je tehničar u  jednog od eskadrila transportnih helikoptera u Szolnoku. Bio je 3 puta u misiji u Afganistanu, i sudjelovao je na brojnim međunarodnim vježbama te obukama.

Izvlačenje preostalih dijelova mađarskog helikoptera koji se srušio kod Drniša završeno je u ponedjeljak 26. lipnja 2023. godine u prijepodnevnim satima, a pripadnici OS RH i pripadajuća tehnika vraćeni su u matične postrojbe, priopćilo je u ponedjeljak hrvatsko Ministarstvo obrane. U akciji izvlačenja mađarskog helikoptera iz kanjona rijeke Čikole tijekom proteklih dana sudjelovalo je do 70 pripadnika Hrvatske kopnene vojske, Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, Zapovjedništva za potporu, Vojne policije i Operativnog vatrogasnog zapovjedništva te pripadnici Državne intervencijske postrojbe civilne zaštite, djelatnici Ravnateljstva civilne zaštite, policijski službenici, vatrogasci i pripadnici HGSS-a. Na rastavljanju posljednjih dijelova helikoptera su bili su angažirani i njemački zaposlenici tvrtke Airbus. Mađarski ministar obrane Kristóf Szalay-Bobrovniczky danas je rekao da istraga o  okolnostima nesreće u Hrvatskoj još uvijek traje: “Tragedija se dogodila na izuzetno teškoj terenskoj dionici, javnost će biti obaviještena o rezultatima očevida kada budemo imali više informacija”.

*Photo: Honvedelem.hu

Kako je danas, 19. rujna 2022. godine, iza 20 sati priopćilo Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, na prostorima vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman” preminuo je pripadnik Zapovjedništva za kibernetički prostor (ZzKP) Oružanih snaga RH.

Prema šturom službenom priopćenju, njemu je izgleda pozlilo nakon tamošnjeg rekreativnog trčanja, te je preminuo u ambulatni Hrvatskog vojnog učilišta na Črnomercu.

Prema navodima MORH, Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku na Šalati provest će obdukciju preminulog, a ministar obrane Banožić, MORH i OS RH izrazili su i sućut obitelji.

Jučer je od posljedica bolesti COVID-19 umro umirovljeni general pukovnik Josip Čuletić, bivši zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Na mjestu zapovjednika naslijedio je generala zbora Imru Agotića 6. ožujka 1996. i odradio puni mandat do 5. veljače 2001. godine, da bi od 2003. bio u mirovini.

General Čuletić rođen je 2. prosinca 1951. u Slavonskom Kobašu, s kojim je ostao čvrsto vezan sve do svoje smrti. Nakon osnovne škole odlazi iz rodnog mjesta u Mostar, gdje je polazio novoosnovanu Vazduhoplovnu opću srednju školu “Maršal Tito” (osnovanu 1961. godine), a potom u nastavku i školski centar Vazduhoplovne vojne akademije u Zadru. Nakon četiri godine ondje, on je stekao čin potporučnika i letačko zvanje pilota na dozvučnim avionima Soko G-2 Galeb, te je ondje još i neko vrijeme službovao u 105. helikopterskom puku. Tada završava preobuku na lake helikoptere ruski Mi-2 i francuski Aérospatiale Gazelle SA 341, a obnaša i dužnosti pilota lakog-borbenog helikoptera, nastavnika letenja te zapovjednika voda i eskadrile. Na osobni zahtjev 1982. godine prelazi u Zagreb, prvo na Lučko, a onda i na Pleso, gdje preuzima dužnost zapovjednika 711. protuoklopne helikopterske eskadrile (POHE). U to doba Čuletić je pohađao i Komandno-štabnu akademiju RV i PVO, koju je završio 1986. godine, a nakon preobuke za helikopter Mi-8 stječe i zvanje pilota transportnog helikoptera – kapetana zrakoplova. Potom obnaša dužnosti pomoćnika zapovjednika za letačke poslove, operativno planiranje i načelnika stožera zrakoplovne brigade.

Kao potpukovnik JRV i PVO Čuletić se krajem srpnja 1991. godine stavio na raspolaganje Republici Hrvatskoj, da bi 28. kolovoza 1991. i službeno ušao u Zbor narodne garde. Ratne godine je proveo u Zapovjedništvu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, obnašajući najviše dužnosti od zapovjednika zrakoplovne baze Lučko, načelnika Operativno-nastavnog odjela, načelnika Odjela zrakoplovstva u Zapovjedništvu HRZ i PZO, načelnika Stožera HRZ i PZO (ujedno zamjenik zapovjednika) i pomoćnika načelnika GS OS RH za HRZ i PZO, pa sve do zapovjednika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

Težište njegovog djelovanja tijekom Domovinskog rata bilo je na stožernom radu, gdje je bio upućen u pripreme, planiranje i organiziranje, ali je u određenim operacijama i osobno sudjelovao – kako kao zapovjednik, tako i kroz osobno izvršavanje određenih zadaća. Tijekom 1993. godine završio je preobuku za ruski borbeni helikopter Mi-24 i dobio zvanje pilot borbenog helikoptera, a posebno je ponosan bio na svoju ratnu ulogu pilota helikoptera Mi-8 MTV1, kojim je dostavljao naoružanje, opremu, hranu i druge potrepštine na hrvatske položaje na Velebitu. Bio je jedan od vojnih koordinatora hrvatske zračne pomoći 5. korpusu Armije BiH u Bihaću, a osobno je sudjelovao u prevoženju razne pomoći hrvatskim enklavama na području srednje Bosne, o čemu je 2006. dao iskaz Haaškom sudu kao svjedok obrane Slobodana Praljka. Umirovljen je 30. prosinca 2002. godine, a 2003. godine Čuletić je na kraju stekao i zvanje diplomiranog inženjera aeronautike – pilota.

General Josip Čuletić je u mirovini bio aktivan član Hrvatskog generalskog zbora, 2008. Vlada ga je imenovala u Upravno vijeće Agencije za civilno zrakoplovstvo, a od 2015. do 2020. bio je član Vijeća za domovinsku sigurnost predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. U svibnju 2016. godine tadašnji ministar obrane Josip Buljević – nakon sastanka s Hrvatskim generalskim zborom – osnovao je „Savjetodavno tijelo vezano uz stanje i perspektive borbenog aviona Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane“ – na čelu tog povjerenstva bio je upravo Josip Čuletić, dok su još 2 bivša zapovjednika bili njegovi članovi (Josip štimac i Vlado Bagarić). U jednom od intervjua za HTV Čuletić je najavio da će se on osobno zalagati za nabavu novog aviona. Zadatak ovog savjetodavnog tijela bio je do kraja 2016. napraviti studiju o stanju u HRZ-u, uključivši i sve moguće opcije za njegovu budućnost, no taj je posao prekinuo pad Oreškovićeve Vlade i kraj Buljevićevog mandata u Ministarstvu obrane. Čuletić, Bagarić i Štimac nešto slično – samo u kraćoj formi – saželi su 2014. u pismu Hrvatskog generalskog zbora upućenog na adresu tadašnjeg predsjednika RH Ive Josipovića, predsjednika Sabora Josip Leke i predsjednika Vlade Zorana Milanovića. Kao žestoki kritičari remonta MiG-ova u Ukrajini, trojac u pismu i priloženoj analizi stanja borbenog zrakoplovstva navodi „zabrinutost za sposobnost OS RH u zaštiti suverenosti i kompromitiranoj vjerodostojnosti RH u preuzetim obvezama prema partnerima u NATO-u“. Buljevićevo savjetodavno tijelo preuzeo je i njegov nasljednik Damir Krstičević koji je umirovljenim zapovjednicima Čuletiću, Bagariću i Štimcu pridodao još i brigadira Ivana Selaka, umirovljenog pukovnika Ivicu Ivandića i člana Vijeća za domovinsku sigurnost Gordana Kolaka.

Za svoje zasluge general-pukovnik Josip Čuletić odlikovan je Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom bana Jelačića, Redom hrvatskog trolista, Redom hrvatskog pletera, Spomenicom Domovinskog rata, Spomenicom Domovinske zahvalnosti za 5 i 10 godina te medaljama “Bljesak”, “Ljeto 95” i “Iznimni pothvat”.

Jučer je iznenada u svome domu preminuo prvi dočasnik Zapovjedništva specijalnih snaga, časnički namjesnik Alen Janeš Zeko. Rođen 1974. godine, Janeš je bio dragovoljac Domovinskog rata i legenda specijalnih snaga, a u Bojni za specijalna djelovanja (kasnije Zapovjedništvu specijalnih snaga) bio je od samog njenog početka. Tijekom 2015. godine Janeš je postao obnašatelj dužnosti prvog dočasnika tada novo oformljenog Zapovjedništva specijalnih snaga, da bi potom pa sve do jučerašnje iznenadne smrti bio i prvi dočasnik ZSS-a.

Posljednje javno pojavljivanje čn Janeša bilo je u srijedu, 13. listopada, prilikom svečanog preuzimanja dužnosti novog zapovjednika Zapovjedništva specijalnih snaga brigadira Ivana Miloša.

Pogreb časničkog namjesnika Alena Janeša bit će sutra, u subotu 16. listopada, na Gradskom groblju u Delnicama.

Neka mu je laka hrvatska zemlja!