Između 9. i 15. lipnja, 430. pomorska divizija Slovenske vojske, u suradnji s partnerskim zemljama, domaćin je  međunarodne vojne vježbe ADRION 26, usmjerene na jačanje suradnje i interoperabilnosti između mornarica Jadransko-jonske inicijative. Računalno podržani prvi dio vježbe završio je u svibnju, a vježbe se nastavljaju aktivnostima u luci Kopar, teritorijalnim vodama Republike Slovenije i međunarodnim vodama.

Vježba će u ponedjeljak, 15. lipnja, završiti u Albaniji, gdje će zapovjedništvo nad ” On Call Maritime Force Adrion” biti predano zapovjedniku albanske Mornarice. Osim pripadnika 430. pomorske divizije, u vježbi sudjeluju i pripadnici mornarica Albanije, Crne Gore, Grčke, Hrvatske i Italije. Kao i prošle godine, tako i sada Hrvatska sudjeluje u vježbi ADRION s obalnim ophodnim brodom OOB-32 Umag.

Kako je uobičajeno na vježbama ADRION, zemlje sudionice uvježbavat će postupke plovidbe u raznim taktičkim formacijama, traganje i spašavanje na moru, presretanje sumnjivih plovila, zaštite snaga i izgradnje pomorske identifikacijske slike u nacionalnim pomorskim operativnim centrima.

Danas su ministar obrane Ivan Anušić i hrvatska delegacija koju predvode direktor GS OS RH general-bojnik Denis Tretinjak i zapovjednik HRM-a kontraadmiral Damir Dojkić započeli dvodnevni službeni posjet Državi Katar. Iako je povod posjeta međunarodna izložba naoružanja i opreme DIMDEX 2026., ministar Anušić sastao se već danas s potpredsjednikom Vlade i ministrom obrane Države Katar šeikom Saoudom bin Abdulrahmanom Al Thanijem, koji ga je i pozvao u posjet Kataru. Također, uoči početka izložbe DIMDEX 2026., hrvatski ministar obrane susreo se i sa šeikom Tamimom bin Hamad Al Thanijem, emirom Države Katar.

Kako je objavilo Ministarstvo obrane RH, bilateralni sastanak dvojice ministara obrane bio je prilika da hrvatski ministar istakne mogućnosti suradnje hrvatske obrambene industrije s katarskim Oružanim snagama, kao i za razgovor o sigurnosnoj i geopolitičkoj situaciji na Bliskom istoku i na jugoistoku Europe.

„Hrvatske obrambene tvrtke, posebno one čiji su proizvodi poznati na svjetskom tržištu, svojim kapacitetima proizvodnje, znanjem i kvalitetom mogu biti vrijedan partner katarskim oružanim snagama. Katarskog ministra obrane upoznao sam s mogućnostima i prednostima hrvatske obrambene industrije, kao što to Ministarstvo obrane i Vlada RH uvijek čine, jer snažna i razvijena hrvatska industrija znači i snažniju nacionalnu sigurnost kao i manju ovisnost o stranim proizvođačima vojne opreme“,

poručio je iz Dohe ministar Anušić.

Ministar Anušić prisustvovao je i potpisivanju Sporazuma o suradnji (MoU) između hrvatske tehnološke tvrtke Orqa s Barzan Holdingsom, vodećom katarskom tvrtkom za obranu i sigurnost, pri čemu je Orqa iskazala namjeru partnerstva u lokaliziranoj proizvodnji Orqinih dronova u Katru.

„Tvrtka Orqa jedna je od hrvatskih tehnoloških tvrtki koja nezaustavljivo pronalazi svoj put na brojnim tržištima u Europi i svijetu. Suvremene vojske i suvremene vojne operacije nezamislive su bez FPV dronova, a Orqini dronovi isključivo su europski, odnosno hrvatski proizvod“,

zaključio je ministar Anušić.

Izložba DIMDEX u organizaciji katarskih Oružanih snaga počinje danas i traje do četvrtka, 22. siječnja, a ove godine na njoj sudjeluju i dvije hrvatske tvrtke – Olimp Defense Group i Shadow Nautics. Jedan od brodova tvrtke Shadow Nautics hrvatski građani mogli su vidjeti na prošlogodišnjem vojnom mimohodu u Zagrebu.

*Photo: MORH/J.Šeri

U subotu, 2. travnja, ukupno treći po redu tim protuminskih ronitelja Flote HRM započeo je svoje zadaće u sklopu aktivnosti NATO skupine protuminskih snaga 2 (Standing NATO Mine Countermeasures Group 2 – SNMCMG-2). Hrvatski ronitelji tu će zadaću naredna dva mjeseca izvršavati na talijanskom lovcu mina na koji su se ukrcali u luci La Spezia. Tim broji 4 pripadnika HRM, na čelu sa stožernim narednikom Željkom Stankovićem.

Prije odlaska u Italiju, tim protuminskih ronitelja primio je zapovjednik HRM kontraadmiral Ivo Raffanelli koji im je poručio:

„Dobro upućen u vaše sposobnosti i obučenost, uvjeren sam da ćete u najboljem svjetlu prezentirati HRM, a tako i Oružane snage u cijelosti. Iako je riječ o trećem angažmanu ovakve vrste, budite pažljivi, usmjereni na zadaću, ali prije svega na svoju sigurnost“.

Vrlo sličnu poruku od zapovjednika Raffanellija čuli su i pripadnici prvog hrvatskog tima protuminskih ronitelja u veljači prošle godine, kao i članovi drugog tima krajem kolovoza 2021. godine.

Rumunjski ronitelj priprema minu za deaktiviranje (Photo: MapN)

Međutim, za razliku od dosadašnjih angažmana koji su se temeljili na bilateralnoj vojnoj suradnji s Ratnom mornaricom Italije, tim je od ove godine u sastavu deklariranih nacionalnih snaga za nedavno aktivirane NATO Snage za odgovor (NATO Response Force). U tom kontekstu talijanski mediji nagađaju da bi ova rotacija u SNMCMG-2 mogla potegnuti do Crnoga mora, kako bi tamošnjim NATO saveznicima pomogla u otkrivanju i deaktiviranju mina koje navodno plutaju tim morskim prostorom zbog ukrajinsko-ruskog rata.

Do sada je već u dva navrata bila otkrivena takva minska pomorska opasnost – jednom su turski ribari kod Bospora uočili plutajuću minu, a drugi put je jedna doplutala do rumunjskih teritorijalnih voda, točnije do akvatorija regije Cape Midia. Tu je minu uspješno uništio tim rumunjskih vojnih ronitelja, no stručnjaci upozoravaju na rastuću pomorsku opasnost dok se Ukrajina i Rusija međusobno optužuju za sijanje mina po Crnome moru.

Svjedoci smo kako se Hrvatskoj ratnoj mornarici na perfidan način u prvi plan nameću zadaće različite od ratnih i borbenih. Mornarica se na taj način sve više pretvara u neku čudnu obalnu stražu ili preciznije – u stanje u kojem se ne može nazvati ni mornaricom ni obalnom stražom. Po aktualnom Dugoročnom planu razvoja (DPR), skoro pa ništa se na nabavlja za izvorne borbene zadaće ratne mornarice. Nema novih ratnih brodova za površinsko, protupodmorničko, podmorničko, protuzrakoplovno/proturaketno i protuminsko ratovanje, a da i ne govorimo o sposobnostima djelovanja protiv kopna, nasušno potrebnog na jugu. Ne samo da nema novih brodova i oružnih sustava, nema ni modernizacije brodova klase „Kralj“ koji još uvijek imaju bar neki potencijal potreban Republici Hrvatskoj. Gradnjom malih brodova za Obalnu stražu baca se prašina u oči i bježi od stvarnih potreba, i to se pokušava prikazati kao neko značajno povećanje borbenih sposobnosti HRM. Da bude stanje još gore, to malo novaca koje dobiva pastorče zvano HRM troši se na gradnju kakvih-takvih brodova Obalne straže, umjesto da se to financira iz drugih izvora, iz državnog proračuna i fondova EU. Ovdje se neće ulaziti u smisao postojanja, te temeljna načela organiziranja borbene (ratne) flote i flote obalne straže. Glavna investicija u novogradnju, koja se pripisuje mornarici, je izgradnja pet obalnih ophodnih brodova vrijednosti oko 50 milijuna eura. Kolika je to borbena snaga jasno je svakom tko ima i minimalna znanja, kad vidi da mu je glavno oružje top kalibra 30 mm. Naravno, to je sve za HRM još tamo od završetka malo korisnog lovca mina „Korčula“.

Ako tek letimično bacimo pogled što su od završetka Domovinskog rata dobili ili trebaju dobiti Kopnena vojska i Zrakoplovstvo uočit ćemo totalno zanemarivanje Mornarice. Vojska je dobila borbena oklopna vozila AMV „Patria“ i samohodne haubice, a razmišlja se nabaviti i stare američke Bradley M2A2, čija će dogradnja te troškovi održavanja biti neprimjereno veliki. Tu su, dakako, još i za naše prostore te naše financije problematični MRAP-ovi. Svakako tu zatim dolaze i značajna ulaganja u remont te modernizaciju tenkova i infrastrukture, a vojarna u Petrinji podsjeća na priču o Skadru na Bojani. Dakako, ima toga još. Zrakoplovstvo je dobilo (pa remontiralo) helikoptere Mi-171Sh i OH-58D „Kiowa Warrior“ iz američke donacije, ugovoreni su novi helikopteri „Black Hawk“ UH-60M, a donijeta je i odluka o nabavci eskadrile višenamjenskih aviona Rafale. Naravno, kao i u Kopnenoj vojsci, ima toga još. Nabrojeno je koštalo ili će koštati više milijardi eura i to bez uobičajenog, standardnog borbenog kompleta te preskupog održavanja najčešće izvan zemlje ili uz veliko angažiranje isporučitelja opreme u zemlji. U značajnoj mjeri se ulaže i u infrastrukturu kao što su radarske postaje, ali i zrakoplovne baze. U Mornarici je ostvaren veliki napredak preimenovanjem pomorske baze Lora u vojarnu i brisanju njenog mornaričkog karaktera. To svakako treba uvažiti kao veliki doprinos hrvatskoj pomorskoj misli i tradiciji!

Vidljive su mudre odluke te uravnoteženo financiranje i razvoj sve tri grane Oružanih snaga. Tako i treba biti jer Hrvatska je ipak „ponosna pomorska država“, a Hrvati više od 1.300 godina žive u suživotu s našim sinjim morem. O toj brizi svakako svjedoči pozamašno izdvajanja od pedesetak milijuna eura za njene glavne zadaće – a to su mirnodopske ili različite od ratnih, ili pak civilne različite od vojnih, ne daj Bože da neko kaže mornaričke zadaće, jer to bi bio neprijateljski atak na vrle poznavatelje pomorskog ratovanje i, naravno, pomorske terminologije. Nemojte vjerovati matematici, jer 50 milijuna u odnosu na više milijardi nije tako loše – moglo bi biti i gore. Za flotu HRM i obalnu obranu – a to je borbena snaga na moru – nula kuna. Koga to lažemo da smo pomorska država i da nam je stalo do mora?!  Nije poznata niti jedna svjetska mornarica koja se primarno oprema za zadaće različite od ratnih, jer za njih je to tek usputna epizoda.

U državama koje je poljubila sreća pa imaju more, mornarica je grana oružanih snaga i nikad nitko normalan nije trpao mornaricu u vojsku – osim Karađorđevića za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Čak su i oni službeno u većem dijelu postojanja imali ministarstvo vojske i mornarice. Logika je da se mornarica kao dio oružanih snaga (idemo se ugledati na našeg „strateškog“ partnera gdje je: „Military – The United States Armed Forces are the military forces of the United States of America. It consists of the Army, Marine Corps, Navy, Air Force, Space Force, and Coast Guard“) treba i mora opremati za najteže ratne zadaće kada se brani suverenitet, integritet i opstojnost naroda te države. Sve drugo je priča za naivne, a u danom trenutku nije važno je li to iz neznanja, poltronstva ili s namjerom.

Naravno da mornarica – opremljena, osposobljena i uvježbana za najteže ratne zadaće – bez većih problema može obaviti i zadaće različite od ratnih, kad treba pružiti pomoć civilnim strukturama društva. Vrijedi i drugačiji scenarij, kada u vrijeme rata mornarici i oružanim snagama pomaže civilni sektor, država i društvo u cjelini, sredstvima i ljudima s kojima raspolažu. Zbog toga se te strukture ne opremaju ratnim brodovima i podmornicama, borbenim avionima i helikopterima, tenkovima, haubicama i topničko-raketnim naoružanjem. Kod nas je na štetu mornarice došlo do zamjene teza pa se ista oprema sredstvima s malim ili nikakvim borbenim sposobnostima i praktički bez značaja u slučaju rata. Za takvo postupanje izgovor se našao u Obalnoj straži koja se pretvara u „krvnika“ borbenoj floti, u suprotnost ideji njenih začetnika s početka 1992. godine.

Fatamorgana zvana DPR

Glavna tema ovoga članka su borbene/ratne strukture HRM, a ne Obalna straža RH. Bilo bi vrijedno čuti valjan argument za postojanje obalne straže u ovom obliku ako je ona u cijelosti sastavni dio mornarice. Zašto komplicirati stvari i usložnjavati organizaciju?! Znam iz prve ruke kako je još početkom 1992. godine buduća Obalna straža RH  u vrijeme mira zamišljena kao samostalna pomorska služba s velikim utjecajem HRM u opremanju, školovanju i logistici – kako se  borbenoj/ratnoj mornarici ne bi odvlačila pozornost od biti svog postojanja, na policijske, ekološke, ribolovne, migracijske, carinske, ostale granične, sigurnosne, protupožarne, civilne i druge poslove.

Pogleda li se Dugoročni plan razvoja OS RH 2015. – 2024., on je katastrofalan za HRM jer se daje prednost neborbenim zadaćama, a prema realiziranom nema pokrića ni za borbene, a niti za neborbene. Od napisanog gora je samo provedba jer ni zapisani sitniš nije realiziran. Od 10 godina tog DPR-a ostale je još nešto više od tri pa će se možda nešto i napraviti. Evo kratke inventure neučinjenog, a planiranog:

Od 2015. -2017. godine: Od pet planiranih obalnih ophodnih brodova (OOB) Mornarici je isporučen  jedan. Od modernizacije  radarskog sustava „Enhenced Peregrine“ nema ništa. Do 2017. trebalo je započeti opremanje Mornarice s dva lovca mina (LM) – ni od toga zasad nema ništa. Zamjena tri radara GEM 2050XC – također ništa.

Do kraja 2020. godine: Trebalo je završiti s opremanjem i uvođenjem u operativnu uporabu obalnih ophodnih brodova. I dalje je u HRM samo jedan brod. Završiti s opremanjem i uvesti u operativnu uporabu dva lovca mina. Nažalost nema niti jednog. Nastavak zamjene radara GEM 2050 XS – ništa. Modernizacija senzorskih, oružnih i pogonskih sustava RTOP-11 i 12 – nema ništa, jer zamjena po dva motora s motorima istog tipa nije modernizacija već održavanje. Opremanje i rekonstrukcija RTOP-41 i 42 za operacije presretanja na moru – jako čudan zahtjev koji govori o tome kako i ovo malo potencijalno borbenih brodova naginje prema zadaćama obalne straže. Rekonstrukcija i opremanje broda SB-73 „Faust Vrančić“ za ekološke operacije; Uređenje i opremanje tehničke radionice; Opremanje poligona za borbenu otpornost broda; Opremanje Središta za  ronilačku obuku; Opremanje mornaričke taktičke vježbaonice. Opet ništa!

U ovom dijelu smo vidjeli i dugo očekivanu riječ operacija. Konačno se pojavila, istina kao ekološka. Nažalost, nema pomorskih, površinskih, protupodmorničkih, podmorničkih, minskih, protuminskih operacija, operacija za kontrolu mora, operacija za osporavanje kontrole mora, operacija zabrane pristupa teritorijalnom moru. Na žalost, kreator DPR u konačnici je u pravu, jer je „mornarica svedena na ostatke ostataka“ pa nije u stanju provoditi operacije. Pa tko će ih onda provoditi.? Možda naši saveznici, strateški partner ili susjed – ali u čiju korist? Ako i to ne bude, tu je „naša povijesna snalažljivost“. Uvijek je moguće izgraditi desetke splavi i na njih ukrcati, tenkove, transportere, haubice i minobacače pa rastjerati nemile dušmane.

Do kraja 2024: Za zadnje razdoblje ostaje nada. U planu je opremanje polovnim izvanobalnim ophodnim brodom. Uz najbolju želju teško je zaključiti što se pod tim podrazumijeva. Je li to ophodni/patrolni brod mornarice (borbene flote) ili obalne straže? Je li to brod klasične forme ili nešto slično „Faustu Vrančiću“? Polovnih, u dobroj kondiciji izvanobalnih ophodnih brodova na tržištu praktički nema. To su brodovi koji se rabe do krajnjih mogućnosti. Nama treba pravi borbeni brod za najteže ratne zadaće u klasi multifunkcionalne korvete s protubrodskim i sposobnostima protiv kopna, protupodmorničkim, protuzrakoplovnim/proturaketnim sposobnostima ili pak namjenski brodovi deplasmana od stotinjak do 1.000 tona, što zavisi o ambicijama glede protupodmorničkih (PPd) sposobnosti. Za zadaće obalne straže – pored OOB – treba nam veći broj brodica dužine do dvadesetak metara, izvanobalni ophodni brodovi slični „Faustu Vrančiću“, te ugovorna, pričuvna i dragovoljačka komponenta. Zadaće  obalne straže ne trebaju biti isključiva briga mornarice, oružanih snaga i ministarstva obrane, osim u mjeri njihove uloge u ratu. Nadajmo se da je pokrenut proces opremanja novim protubrodskim raketama i da odgovorne osobe znaju gdje će te rakete instalirati. Kao zadaća najmanjeg prioriteta navedeno je opremanjem pučinskim remorkerom. Da, svakako to nam treba i ne samo jedan, jer moramo biti spremni poduzimati potrebne radnje u našem Isključivom gospodarskom pojasu (IGP).

Prošireni idejni projekt hrvatske korvete nove generacije (OPV/Corvette BIS 91), Marine and Energy Solutions DIV

Nada zadnja umire, ali se je opravdano pribojavati nastavka iste prakse, posebno kada se kaže kako se ne može ništa nabavljati jer nije izrađen novi DPR. Opet mazanje očiju jer postoji važeći DPR, a što se Mornarice tiče – njegova je realizacija skromna i nudi puno prostora za  opremanje kao što su: modernizacija topovnjača, nabava protubrodskih raketa, minolovaca, radara na obali i otocima, poligona, vježbaonica, itd. Što se tiče HRM, trenutno važeći DPR nije niti sjena prethodnog DPR. Jedina im je sličnost što ni u prethodnom od planiranog nije napravljeno ništa ili skoro ništa, a od glavnih projekata trebalo je nabaviti četiri mornarička izvanobalna ophodna broda (NOPV),  tada obalna straža nije postojala, modernizirati topovnjače RTOP-11, 12 i 21, a protubrodske rakete RBS-15 kvalitetno remontirati ili ih pak kroz modernizaciju dovesti na raznu Mk2.

Većina ovoga je prošlost pa najviše što se može učiniti je izvući pouke za budućnost. Katastrofalne pogreške NATO od raspada SSSR i aktualna događanja uz kvalitetnu analizu mogu biti i za nas jako poučni. Naravno, to ne mogu raditi ljudi koji sve svoje intelektualne sposobnosti uprežu u napor kako pogoditi „vizije“ nadređenog. Tu mora djelovati slobodni kritički um s logičko-analitičkim promišljanjem, koji ne pati od autoriteta funkcije i jedini su mu autoritet istina, znanje i vizionarski pogled u budućnost. To su ljudi koji poput mitskog grčkog boga Aresa vide iza brda. Ujedno, zapovjedništvo mornarice se ne smije zamarati svakodnevnim poslovima obalne straže. I u ovoj organizaciji obalnoj straži treba dati punu samostalnost u provedbi zadaće suglasno godišnjim smjernicama. Nadzor se podrazumijeva.

Zašto smo tu gdje jesmo?

Iskonska zadaća hrvatske ratne mornarice je pripremiti se i kad zatreba – obraniti naše more i našu obalu, bez obzira koliko situacija bila teška. Bez našeg mora i naše obale nestala bi nam i država i nacija, a narod i onako nestaje. Istina, teže je ne činiti ono što trebaš a ne znaš, od onoga što misliš da znaš. Puno je lakše živjeti bez prihvatljivog rizika, a šefu si drag jer ne zanovijetaš, i novaca ti nikad ne fali. Jasno, nije se lako upustiti u izgradnju borbenih sposobnosti, danas praktički od nule. Naravno, to ne može učiniti niti jedan ministar obrane, načelnik GS OSRH ili zapovjednik grane za vrijeme svog mandata. To je posao od dvadesetak pa i više godina, a pored ozbiljne političke odluke nužan uvjet je da odgovorna osoba u dolasku nastavlja tamo gdje je stigla osoba na odlasku. Dugoročna vizija flote je u vremenskom okviru ne kraćem od 30 godina. Desetogodišnji flotni plan je čvrsta odluka realizacije podržana ljudskim, materijalnim i financijskim resursima. Plan podrazumijeva kvalitativno, kvantitativno i financijsko praćenje, poduzimanje potrebnih mjera i stalno ažuriranje. Koliko se nabrojenom pridaje važnost vidi se i u (ne)ažurnosti aktualnog DPR, kojeg je trebalo ažurirati najkasnije do kraja 2019. Što radi MORH i zašto su ministri zaštićeni kao plemenite zvijeri u šumi?! Možda upravo zato što sve čine kako bi udovoljili šefu umjesto da odgovaraju za svaku neutrošenu a odobrenu kunu, i za svaki planirani a nerealizirani projekt. Nažalost, oni su najprije vojnici stranke/partije, a tek onda ministri odgovorni za resor koji bi trebali voditi u dobroj vjeri, na ponos i korist kako hrvatskog naroda tako i hrvatske države. Uštede na kraju godine postale su plus, umjesto da se odgovara zbog nerealiziranih projekata.

Tehnički i tehnološki smo na dnu kace, to je bar jasno. Još manje smo svjesni i da smo mornaričku infrastrukturu doveli na jako nisku razinu. Naime, infrastruktura na obali i otocima je devastirana i predana lokalnim zajednicama koje ne znaju što bi s tim ili se prema istoj ponašaju nedomaćinski. Luke posebne namjene, maskirni vezovi, plutače za vez ratnih brodova i podzemne luke za brodove su devastirane od sjevera do juga. Brodograđevni i remontni kapaciteti su nestali. Ono što još imamo opremljeno je zastarjelom opremom i bez potrebnih kompetencija. Nema Brodarskog instituta, nema brodogradilišta u Kraljevici, nema BSO u Splitu, nekad u državnom vlasništvu remontno brodogradilište u Šibeniku u stranom je vlasništvu, nema Instituta pomorske medicine. Mornarički elektronski zavod degradiran je u Pomorski centar za elektroniku, a sada ne da nije centar nije ni „periferija“. Nestala je proizvodnja za mornaričke potrebe u „Končaru“ i u nekadašnjem RIZ-u, itd. Nema znanja, nema tehnologije, nema inženjerskog umijeća, nema prateće industrije. Vodi li sve ovo u opće neznanje, suvremeno ropstvo i nestanak suverene nacije? Bože, oprosti nam jer ne znamo što radimo!

Veliki problem je gubljenje ljudskih sposobnosti. Naši časnici/časnice, ti krasni ljudi, jednostavno nemaju na čemu, nemaju od koga i nemaju gdje naučiti ono što bi zahtijevao budući rat na moru. Iako postoji žal zbog mnogo pogrešnih odluka, od jadikovki nema nikakve koristi. Za izvući korist moramo shvatiti vlastite pogreške. Valjda je jasno kako je po svom zemljopisnom položaju Hrvatska pomorska zemlja, a na nama je učiniti sve kako bi bila i pomorska država. Svakako, na samom vrhu je kvalitetna, sveobuhvatna i dugoročna, državna pomorska strategija. Dio te strategije je pomorska obrambena strategija usklađena u svim segmentima pomorskih djelatnosti. Za sve je odgovorna vlast i to što je viša razina – veća je i odgovornost. Hrvatska ratna mornarica treba i mora biti na čelu u pomorskom obrambenom segmentu u miru dok se vrše pripreme, i u ratu kada se na moru ratuje u ime državne, na korist države i naroda. Svakako, ne ovako sputana i na marginama obrambenih prioriteta, neshvaćena i ponižena unutar MORH i OS Republike Hrvatske. Ako želimo mornaricu u miru sposobnu za zaštititi vitalne državne interese na moru, a u ratu ih obraniti, nužno je promijeniti odnos prema njoj. Mornarica mora dobiti svoj dio proračuna s kojim će  sama upravljati i za to biti odgovorna sukladno usvojenim ciljevima i planovima razvoja od dugoročnih do kratkoročnih. Vrijeme od rata na ovamo nas uči da kad se donese zajednički DPR bez jasne financijske podjele po granama, a sva ovlast ostaje na MORH-u i GS, kolo vode dužnosnici, generali i razni birokrati u MO i GS OS RH, a ne admirali. Admirali su gurnuti u stranu, u publiku i od njih se očekuje aplaudiranje, inače…

Nužna sredstva

Suvremene mornarice bez obzira na veličinu imaju tri sastavnice pomorske moći/snage – to su flota, kopnena pomorska komponenta/obalna obrana i mornaričko zrakoplovstvo. Zbog ove treće komponente potrebno je razjasniti je li u Republici Hrvatskoj Hrvatsko ratno zrakoplovstvo grana OS RH ili tek rod Hrvatske kopnene vojske. Kako je opremljeno, ustrojeno i kako se ponaša, rekao bih da je ovo drugo. Nabava novih borbenih zrakoplova nudi i mornaričku ulogu. Naravno da to ima korijene u prošlosti kad se zračne snage vojske izdvojilo u zasebnu granu – zračne snage. Suprotno tome, mornaričko zrakoplovstvo ostalo je u mornarici. Prije toga oružane snage su činile vojska i mornarica. Danas i slabije opremljene mornarice u svom sastavu imaju protupodmorničke, protubrodske izvidničke i transportne helikoptere, izvidničke avione i već dulje vrijeme bespilotne letjelice različitih namjena. To su za mornaricu nužna sredstva. Naravno, mogu biti i u zrakoplovstvu ako se razvija kao grana i oprema odgovarajućim sredstvima. Ako su ustrojbeno u zrakoplovstvu, operativno moraju biti odgovorni mornarici. Od uključeno Austrougarske do isključno Republike Hrvatske mornarica na ovim prostorima imala je svoje zračne snage kao dio mornarice, ili barem namjenske snage u sastavu ratnog zrakoplovstva.

Ono što mornaricu čini mornaricom je flota višenamjenskih i specijaliziranih ratnih brodova. Iako to mnogi ne prepoznaju i trpaju sve u rod pomorstvo kao nasljedstvo iz bivše JRM, mornarica ima prirodne rodove suglasno opremi, načinu uporabe, prostoru i prijetnji s kojom se mora obračunati. To su sadržaji pomorskog ratovanja – površinsko, podmorničko, protupodmorničko, protuzrakoplovno i proturaketno, minsko, protuminsko, elektroničko i protuelektroničko, kibernetsko. Prema ovim sadržajima, mornaričkim rodovima treba školovati i uvježbavati časnike, dočasnike i mornare. Pitanje je kako? Materijalna osnova skoro pa da ne postoji. U borbenom sastavu nemamo adekvatne brodove i podmornice sa suvremenom opremom, a nema ni namjenskih školskih brodova, taktičkih vježbaonica, vježbališta za borbenu otpornost broda. Način školovanja je neadekvatan, a osnivanje sveučilišta je bacanje novca u korist ostvarenja u najmanju ruku čudnih ambicija. U Mornarici je ključna institucija Središte za obuku, taktiku i doktrinu – gdje se provodi specijalističko školovanje i obuka, stvara taktika, određuje i usvaja doktrina. Kada bi dobili najveće lumene s najboljih hrvatskih visokoškolskih ustanova iz STEM područja na brodove ne bi imali nikakve koristi već samo štetu jer bi bez vrhunske mornaričke obuke bili od male korisni, a niska razina tehnike bi takve ljude maksimalno demoralizirala i bacila u depresiju. Uz svu kratkovidnost, ti naši kreatori sustava školovanja kreirali su nove znanstvene grane i eto – sad imamo vojnu nautiku, vojno brodostrojarstvo, itd. Ovdje žalosti i poslušnost znanstvene zajednice koja za „Judine škude“ rasprodaje znanstveno načelo dokazivosti, pa čak i zdrave logike. Bilo bi bar korektno  objasniti što je to „vojna nautika“, možda koristi druge zvijezde za astronomsku navigaciju, ili pak ostalim ljudima od mora nepoznate stvari – a nautika ili navigacija je jednostavno  plovidba od točke „A“ do točke „B“.

Ono na čemu počiva flota, temeljna pomorska komponenta, jesu brodovi i podmornice. Da, skupe su to igračke, a nitko nema pravo dati hrvatskim mornarima ništa manje od izvrsne kvalitete. Obzirom koliko more doprinosi hrvatskom BDP i što općenito znači, značilo je i značiti će u budućnosti ma tko bio na njegovim obalama, snažna pomorska snaga je neophodna za njegovu obranu. Jasno je kako bi kapitalni brod trebao biti višenamjenska korveta. Ne treba se zanositi nekim „polovičnim“, potencijalno katastrofalnim izmišljanjima nekakvih izvanobalnih ophodnih brodova za zadaće obalne straže koji će se – ako to zatreba – dodatno naoružati. Vrijedi se zapitati vide li zagovornici takvog rješenja svoje sinove ili kćeri u pomorskom boju?! Postoji i drugi način – izgraditi korvete sa skromnom opremom i smanjenom posadom pa je po potrebi opremiti u ratu. To je skupo jer možda nikad ne zatreba dodatno opremanje. Ipak, to je manji problem. Glavni je problem kako obučiti i uvježbati posade. Znači dio brodova – bar 50 posto – treba u potpunosti biti opremljen, a kritična oprema za opremanje u skladištu. Izgradnja flote u ratu postala je praktički nemoguća, posebice u malim državama s nedostatnom znanstvenom, tehničkom i tehnološkom infrastrukturom.

Što dalje?

Prestanimo se igrati „Potemkinovih sela“ i počnimo graditi flotu za rat, a mirnodopske zadaće prepustimo drugima, drugačije se organizirajmo i uzmimo novac koji nam se nudi iz fonda naše EU. Čelni ljudi mornarice i visoki mornarički časnici, ma gdje bili, imat će i previše posla ako se uhvate u koštac s izgradnjom ratne flote. Nisu to samo brodovi i podmornice, to je infrastruktura, školovanje i obuka, doktrina i taktika, domoljublje, i još puno toga. Onih koji bi htjeli naše more, po mogućnosti bez nas, ima više od jednog i to nikad ne smijemo zaboraviti.

Ako se u kratkom razdoblju nema mogućnost nabave korveta, ne treba stajati skrštenih ruku već na temeljima postojeće dokumentacije za RTOP-11, RTOP-21 i VPBR-33 izraditi poboljšane projekte – sukladno novim spoznajama i taktičko-tehničkim potrebama žurno pristupiti izgradnji pomorskih snaga za površinsko ratovanje, a nakon toga i za protupodmorničko. Nije sramota posegnuti u prošlost. Dovoljno je pogledati od kada i od kojih projekata vuku korijenje najsuvremeniji brodovi najmoćnijih flota svijeta, deplasmana od stotinjak tona pa do grdosije od preko 100.000 tona.

Brodovi i podmornica, naše intelektualno vlasništvo s razvojnim potencijalima

Ako se već dotičemo doktrine, koja je u velikoj mjeri ovisna o tehnici i tehnologiji, dobro je znati da će u suvremenom ratu poglavito s nadmoćnijim neprijateljem na današnjem stupnju razvoje teško preživljavati sve što se kreće kopnom, što leti i što plovi. Svemirsko oružje je još uvijek znanstvena fantastika. Ono što imamo i moglo bi biti presudno je podmorje gdje bi trebale ploviti naše podmornice. S njima bi mogli osporiti neprijateljsku kontrolu mora, izolirati određena područja i ostalim snagama osigurati lakše preživljavanje. Naša velika geostrateška prednost su naši otoci s kojih bi kopnena pomorska komponenta mogla biti presudna i prevaga na našu stranu. Prisjetimo se Viškog boja. Ne trebamo odbaciti sve što je bilo prije nas. Ako nekoga već iritira podsjećanje na bivšu državu, gdje smo upravo mi bili glavni dio mornarice, neka se vrati u vrijeme Austrougarske ili – ako ni to ne želi – neka napregnu vijuge i pročita svjetske klasike pomorske misli. Za kopnenu pomorsku komponentu toplo preporučujem francuskog admiral Raula Castex-a (Raoul Victor Patrice Castex, 27. listopada 1878. – 10. siječnja 1968.). U knjižnici u Lori bio je ćirilični prijevod iz 1933. Naravno, ne na hrvatskom jeziku. No, znajući prošlost ipak je lakše odgovoriti na sadašnje izazove i proniknuti u budućnost.

Hrvatska ratna mornarica mora biti dobro ukomponirana oružana sila spremna za najteže i najsloženije ratne zadaća. Kako bi to bila, mora imati flotu brodova i podmornica, obalnu obranu i zračne snage u mornarici ili namijenjene mornarici u ratnom zrakoplovstvu. Pored svega, ratni brodovi simboliziraju državu vijući nacionalnu zastavu, a na otvorenom moru, na moru i u lukama drugih država su dio diplomacije, kroz povijest poznate kao pomorska ili mornarička. Zar nije lijepo, i ne čini li nas ponosnim, kad i s ovako ostarjelim i ne baš primjerenim brodovima naši mornari ponosno plove Mediteranom svjedočeći našu tisućljetnu sljubljenost s morem i mediteranskom civilizacijom?! Ipak, tom tisućljetnom opstanku na obalama Jadranskog mora moramo ojačati korijenje i udahnuti novi i snažniji život. Trideseta godišnjica od ustrojavanja moderne HRM je krajnje vrijeme za to.

*gost autor: Zdravko Kardum; bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

U okviru programa bilateralne vojne suradnje Hrvatske ratne mornarice sa Ratnom mornaricom Sjedinjenih Američkih Država, u ponedjeljak, 31. svibnja 2021. u vojarni „Admiral Sveto Letica Barba“ u Splitu započeo je novi ciklus obuke pripadnika Voda protuminskih ronitelja (v PMR) Flote HRM-a iz područja neutralizacije minsko-eksplozivnih sredstava koja se provodi u suradnji sa US NAVY EODMU 12 (Explosive Ordinance Mobile Unit 12).

Podsjećamo, riječ je o obučnim aktivnostima koje se sukladno IMAS-u (International Mine Action Standards) realiziraju u sklopu humanitarnog programa pod nazivom „Humanitarian Mine Action“ (HMA), u koordinaciji s vojnim izaslanstvom SAD-a u RH te uz potporu Ministarstva obrane SAD-a.

Program ovog ciklusa obuke trajat će do 25. lipnja 2021., a osim u Splitu, dio obučnih aktivnosti odvijati će se i u Karlovcu, na vojnom poligonu „33. inž. brigade HV“ Cerovac. Program osposobljavanja uključuje certificiranje EOD tehničara za otklanjanje ili uništavanje pronađenih formacijskih eksplozivnih naprava.

Inače, sredinom mjeseca završilo je i prvo hrvatsko sudjelovanje u NATO aktivnosti SNMCMG-2. Naime, tim protuminskih ronitelja Flote Hrvatske ratne mornarice sudjelovao je od 7. veljače do 10. svibnja 2021. u aktivnostima Stalne NATO skupine protuminskih snaga 2 (Standing NATO Mine Countermeasures Group 2 – SNMCMG-2) u području Sredozemnog mora. U ovoj aktivnosti tim HRM-a bio je u sastavu posade broda lovca mina „TERMOLI“ Ratne mornarice Talijanske Republike. U suradnji s protuminskim roniteljima talijanske Ratne mornarice hrvatski tim je provodio roniteljske zadaće pretraživanja zadanih područja s prethodno postavljenim minolikim objektima, te onda i klasificiranje te identificiranje istih u dnevnim i noćnim uvjetima. Ujedno, ovaj je brod sudjelovao i u vojnim vježbama koje su se provodile u teritorijalnim morima Italije, Grčke i Španjolske: ITAMINEX 21, ARIADNE 21 te SPANISH MINEX 21.

Voditelj tima HRM-a nadnarednik Žan Marsel Bušić izrazio je zadovoljstvo radom svih članova tima i sjajnom suradnjom sa talijanskim kolegama:

„Predanost zadaći nama je svojstvena, a znanja i sposobnosti su podrazumijevajući. To su preduvjeti uspješne provedbe zadaća, posebno u specifičnim uvjetima kakvi su na brodu. Sve navedeno, razumije se, rezultiralo je odlično odrađenom zadaćom i sjajnom suradnjom sa talijanskim kolegama. Vježbovne aktivnosti odvijale su se duž cijelog Sredozemnog mora tako da smo u plovidbi prešli 3.600 nautičkih milja. Riječ je o iznimnom i dragocjenom iskustvu za svakog od nas, ali i za HRM u cijelosti“.

Tim protuminskih ronitelja primio je i zapovjednik HRM, kontraadmiral Ivo Raffanelli, koji je najavio nastavak hrvatskog angažmana u ovoj specijalističkoj NATO aktivnosti.

*Photo: HRM

U skladu sa složenim nastojanjem za jačanje sposobnosti protuminskih ronitelja u okviru Hrvatske ratne mornarice, od 15. veljače do 5. ožujka ove godine provedena je pod američkim vodstvom specijalistička obuka u splitskoj vojarni „Admiral Sveto Letica Barba“ i na vojnom poligonu Cerovac kod Karlovca. Riječ je o drugoj razini obuke Voda protuminskih ronitelja (v PMR) Flote Hrvatske ratne mornarice iz područja neutralizacije minsko-eksplozivnih sredstava, koju za razliku od prethodnih usporedivih obuka ovoga puta nisu vodili pripadnici osme Mobilne jedinice za razminiranje (Explosive Ordnance Disposal Mobile Unit 8, EODMU 8) – već stručnjaci iz US NAVY EODMU 12 (Explosive Ordnance Disposal Mobile Unit 12), postrojbe kojoj je matična baza „Joint Expeditionary Base Little Creek – Fort Story“, kod Norfolka u američkoj saveznoj državi Virginia. Kao i u prethodnim prilikama, čitava je ova aktivnost dio bilateralne vojne suradnje OS RH sa Oružanim snagama SAD-a, i provedena je u koordinaciji s vojnim izaslanstvom SAD-a u RH te uz potporu Ministarstva obrane SAD-a.

Kako smo spomenuli, riječ je o drugoj od ukupno tri obučne razine planirane za hrvatske protuminske ronitelje ove godine. Sukladno programu, druga razina osposobljavanja uključuje certificiranje EOD tehničara za otklanjanje ili uništavanje pronađenih formacijskih eksplozivnih naprava. Ovom prigodom certificirano je pet protuminskih ronitelja. Prvu razinu ove obuke proveli su od 1. do 12. veljače ove godine instruktori „Golden West“ organizacije, ovlaštene za EOD certificiranje po IMAS-u (International Mine Action Standards). Riječ je tu o američkoj humanitarnoj zakladi specijaliziranoj kako za poslove uklanjanja zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava (EOD), tako i za poslove uspostave fizičkog osiguranja te upravljanja zalihama UbS-a (Physical security and stockpile management – PSSM), koja je uvelike aktivna na Dalekom istoku (Tajland, Vjetnam), ali i u projektima neutralizacije problematičnih minsko-eksplozivnih sredstava u Europi (Moldova, Albanija) koje financiraju Sjedinjene Američke Države. Čitavo ovo osposobljavanje podrazumijeva savladavanje rada sa specijalističkim alatima, kao i osposobljavanje za otklanjanje ili uništavanje improviziranih eksplozivnih naprava, te za neutralizaciju ili uništavanje formacijskih i improviziranih eksplozivnih naprava u vodi ili moru. Spomenuta treća razina ove obuke, planirana za zadnje tromjesečje ove godine, predstavlja najvišu fazu osposobljavanja i ekvivalent je izobrazbi na Naval School EOD u SAD-u koju je do sada završilo pet pripadnika Voda protuminskih ronitelja Flote HRM. Te su nove sposobnosti omogućile i sudjelovanje pripadnika voda PMR i u okviru „Stalne NATO skupine protuminskih snaga 2“ – aktivnosti temeljem koje su 6. veljače ove godine četiri pripadnika krenula put talijanske luke La Spezia, ne bi li ondje bili ukrcani na brod lovac mina Ratne mornarice Italije u okviru Stalne NATO skupine protuminskih snaga 2 (Standing NATO Mine Countermeasures Group 2, SNMCMG-2).

Spomenuto osposobljavanje pripadnika Voda protuminskih ronitelja Flote HRM radi se u širem sklopu humanitarnog programa pod nazivom „Humanitarian Mine Action“ (HMA). Riječ je o programu pod čijim se okriljem radi i na uspostavi Obučnog središta za humanitarno razminiranje (Humanitarian Demining Training Center – HDTC). Kako se već spomenulo krajem 2019. godine, ta bi institucija trebala biti EOD središte za obuku protuminskih ronitelja, drugih pripadnika OS RH, kao i ostalih zainteresiranih korisnika. U skladu s prethodnim najavama, u ovu se svrhu krenulo i s konkretnim korakom – sklapanjem sporazuma o realizaciji projekta rekonstrukcije postojećih objekata u vojnom kompleksu Lora, koje bi se prenamijenilo za potrebe spomenutog HDTC. Kad se zaista i ostvari, ovo će biti velik korak na putu dostizanju nacionalnih sposobnosti za humanitarno razminiranje te neutralizaciju mina i eksplozivnih naprava zaostalih iz doba proteklih ratova na Jadranu te pri strateški značajnim hrvatskim lukama.

Povijest uči da je pomorska moć/dominacija uvjet za cjelovitu, globalnu dominaciju otkad su jedra postala glavni izvor energije za plovidbu svjetskim morima. Pomorska dominacija igrala je veliku ulogu i u vrijeme brodova na vesla, naravno u „umanjenom globalnom“, odnosno prostoru primjerenom takvim brodovima i tadašnjem stupnju razvoja (npr. pomorska bitka kod Salamine, Punski ratovi, pa i Lepantska pomorska bitka – vesla i jedra, itd.).

Bitka kod Salamine, autor: Konstantinos Volanakis, ulje na platnu

No utjecaj pomorske dominacije posebno je zanimljivo promatrati kroz noviju povijest, a koju su obilježili linijski brodovi, bojni brodovi i još uvijek nosači zrakoplova. Svakako dužno poštovanje zaslužuje i podmornica – još od početka prošlog stoljeća, a poglavito od 2. Svjetskog rata do danas. Posebnu, zastrašujuću ulogu imaju podmornice s nuklearnim  pogonom, naoružane balističkim i krstarećim raketama s nuklearnim punjenjima. Nadati se kako to strašno nuklearno oružje neće biti upotrijebljeno. U naravi to i nije oružje rata kao politike, već oružje uništenja civilizacije. Iako su se glavni igrači na globalnoj razini opremili i opremaju s još razornijim nuklearnim i termonuklearnim oružjima na moru, pod izravnim i neposrednim odlučivanjem čovjeka, još veću opasnost u skoroj budućnosti predstavljat će plovila bez ljudskih posada, na morskoj površini, ali i ispod morske površine, bolje rečeno iz morskih dubina.

O navedenom u uvodu nekom drugom prilikom, a ovdje izrečeno služi kao upozorenje na činjenice kakva se opasnost krije i s kakvim mogućnostima neki raspolažu u slučaju da iz bilo kojih razloga upotrijebe ono što imaju. U ovom razmatranju u sjeni prijetnje razornog sukoba i svjetskog rata, možda i nuklearnog, pokušati ću iznijeti razmišljanje koje ne pretendira na apsolutnu istinu, a to je:

“Zašto Kina – kao novi pretendent na svjetsku dominaciju – želi ultimativno osporiti američku pomorsku dominacija?”

Povijesno najmoćnije pomorske države bile su u pravilu najmoćnije i u ostalim sposobnostima potrebnim za oblikovanje svijeta. Raspolagale su velikim financijskim sredstvima, u prvom redu stvorenih trgovinskim monopolima i raspolaganjem tuđim prirodnim bogatstvima. Čak i  po površini i broju stanovnika manje države, ili pak gradovi državice, živjele su u blagostanju zahvaljujući pomorstvu. Dovoljno se prisjetiti Genove i Venecije, Portugala, Španjolske, Francuske, Nizozemske i Engleske. Znamo da je i hrvatska država u svojoj povijesti bila najmoćnija kad je imala jaku mornaricu.

U početku su to bili trgovački brodovi koji su po potrebi postajali ratni, da bi se kasnije te dvije kategorije brodova razdvojile i danas po pomorskom pravu predstavljaju dvije glavne kategorije brodova. SAD su prevlast na moru izborile u 2. svjetskom ratu i ona traje do današnjih dana. Nadzor mora i glavnih plovnih ruta daje ogromnu prednost, doprinosi bogatstvu nacije i jača njen gospodarski i politički utjecaj, te u danim okolnostima uspostavlja dominaciju u oblikovanju svijeta. Pomorska flota i pomorska moć predstavlja kamen temeljac kojeg je potrebno izbiti iz cjelovite konstrukcije pa će se urušiti i dominantna nacija. Dobro je znati što se desilo s moćnom Engleskom kad je povukla svoju flotu sa svjetskih mora i oceana, te je „vezala“ za vlastito kopno. Upravo to za SAD želi današnja Kina. Naravno, za početak je izabrani teatar – Južno kinesko more – uz održavanje napetosti u Istočnom kineskom moru te sve agresivnijem izlasku u Indijski ocean sve do Afrike, ali i s Rusijom u Arktički ocean. Također, uspostavom bliskih odnosa sa Sjevernom Korejom kontrolira se Žuto more.

Kina u usponu

Neki od glavnih oružnih sustava kineske fregate FFG-547 “Linyi”

Rast kineske mornarice u zadnjih dvadesetak godina je izuzetno brz i sve više zasnovan na najnaprednijim tehnologijama. Posebno su impozantni brodograđevni kapaciteti koji s radnom snagom, čak i najstručnijom, nemaju problema. Kineska flota je po broju ratnih brodova pretekla flota SAD. Istina, još će trebati puno raditi ako je misli preteći i po borbenim sposobnostima, ali ne treba zanemariti asimetrični odgovor Kine i Rusije, u prvom redu preko hipersoničnih balističkih i parabalističkih glajdera, te hipersoničnih krstarećih raketa. Bilo bi normalno postaviti pitanje zašto je kao prostor sučeljavanja izabrano baš Južno kinesko more? Odgovor nije samo jedan, ali su svi međusobno u uskoj vezi i zalog za daljnju ekspanziju, najprije u Istočno Kinesko more. Plovnim putem kroz Južno kinesko more odvija se značajan dio svjetske trgovine, posebice nafte i plina kao primarnih energenata za mnoge ekonomije. To je prostor u kojem se ratna događanja u mnogome mogu modelirati djelovanjem s kopna. U ovom slučaju, pored svih američkih baza u tom dijelu svijeta, u slučaju rata snaga kopna je na kineskoj strani. Važan čimbenik za izbor teatra je Tajvan, kojeg Kina smatra svojom pokrajinom koja se eto odmetnula, a ona ne dopušta mogućnost da Tajvan živi kao samostalna i slobodna država. Načelo da svi Kinezi trebaju živjeti u jednoj državi čini se od nekud poznato i na ovim našim prostorima. Uspjeh u ratu ili pak mirno povlačenje SAD omogućilo bi Kini zauzimanje Tajvana i nametanje svojih interese susjednim zemljama u oba kineska mora.

Kineski opskrbni brod “Weishanhu” u posjeti Splitu, početkom lipnja 2015. godine

Također ne manje važan čimbenik je u činjenici da Kina još nema SAD-u ravnu oceansku flotu. Područje Južnog kineskog mora prekrila je krstarećim i balističkim raketama kratkog te srednjeg dosega, s kojima može ugroziti američke udarne skupine nosača zrakoplova i glavne pomorske i zrakoplovne baze na kopnu. Valja priznati da je Kina vrlo uspješno iskoristila vrijeme dok je vrijedila zabrana razvoja takvih raketa za SAD i SSSR/Rusiju. Napravljeno je to uz pomoć „prijatelja iz interesa“, temeljem često pogrešnog, a ponekad i katastrofalnog mišljenja kako je „neprijatelj moga neprijatelja moj prijatelj“. Naravno, tako čudnim savezima vjetar u leđa daje i neracionalna geopolitika Zapada. Kina je napravila veliki iskorak u svim segmentima naoružanja i opreme, od podmorja do svemira, a posebice u raketnom naoružanju svih vrsta, uključujući i sposobnost gradnje raketa s hipersoničnim brzinama. Na ovaj način postavljena „šahovska ploča“ ne ide u korist floti SAD jer njihove glavne površinske snage s nosačima zrakoplova (NZ) u prvo vrijeme ne bi mogle bez velikog, pa i razumu neprihvatljivog rizika doći u prostor efikasnog dosega ukrcanog zrakoplovstva. To nameće drugačiji pristup u kojem bi neke druge snage taj rizik smanjile na prihvatljivu mjeru i osigurale djelovanje s NZ. Kao takve snage nameću se podmornice s krstarećim i/ili balističkim raketama, te bombardersko zrakoplovstvo zračnih snaga, uključujući i raznovrsne zrakoplove bez posade. Naravno, sve bi to moralo biti bez uporabe nuklearnog oružja, samo je pitanje do kada. U toj opasnoj igri pitanje je tko će prvi izgubiti samokontrolu, prigrabiti bijele figure i prvi povući potez velikog sukoba, a moguće i općeg svjetskog rata. O rezultatima sučeljavanja bez rata ili s ratom ovisi američka vjerodostojnost globalne pomorske (i ne samo pomorske) sile i zadržavanje dominantne pozicije – ali i kineskih planova o preuzimanju globalne dominacije  u svijetu do 2050. godine. Sve ukazuje da je i ovo sukobljavanje u funkciji za Kinu još jednog „dugog marša“, a za SAD način zadržavanja pozicije ako ne jedine super-sile a onda barem dominantne sile.

SAD zanemaruje mornaricu

Kineski lanseri protubrodskih krstarečih raketa YJ-83 (NATO oznaka CSS-N-8 Saccade)

Čudi višedesetljetno američko zanemarivanje mornarice, a u manjoj mjeri i ostalih dijelova oružanih snage, te nekih vrsta ofenzivnog oružja koja su omogućila asimetrični odgovor – ugrožavajući globalnu dominaciju SAD tridesetak godina od završetka „hladnog rata“. Bili su uspavani na lovorikama „pobjede“ misleći kako se stanje neće promijeniti do kraja svijete. Nisu baš puno naučili iz povijesti i načina propadanja nekadašnjih imperija – ili su mislili da to za njih ne vrijedi. Još se jednom pokazalo kako nije dobro čekati sljedeće izazove s pobjedničkim elitama. To se naročito odnosi na oružane snage. Ako nema dovoljno opreza i kritičkog uma, u pobjedi često proklija klica budućeg poraza – a poraz u ratu može biti degradirajući za naciju i državu, pa i uzrok njenog nestanka. Važna je stvar uočiti kako više ni američko kopno nije nedodirljivo jer oceani već dulje vrijeme nisu konačna prostorna zapreka. Pored toga, kvaliteta naoružanja potencijalnih protivnika, poglavito podmornica, omogućava prilaz dovoljno blizu i stavljanje važnih ciljeva pod doseg suvremenih raketa, istovremeno skraćujući vrijeme mogućeg protudjelovanja. Protiv podmornica je vjerojatno najefikasnija podmornica pa ne bi trebalo isključiti gradnju podmornica koje bi bile jeftinije, ali i ne manje učinkovite u ograničenim prostornim uvjetima, s osloncem na vlastito kopno. Takve podmornice mogle bi biti lišene skupog nuklearnog pogona s malobrojnom posadom, ili bi mogle biti bez ljudske posade.

Jedan od prikaza američkog koncepta “Arsenal ship” iz sredine 1990-tih

Ipak, čini se kako se u američkom promišljanju pomorske moći ide ka razbijanju tradicionalizma te okretanju prema konkretnim i budućim izazovima. To se najočiglednije vidi u ideji promjene strukture pomorskih snaga, povećanju broja i smanjivanju veličine brodova. Nastoji se povećati kvaliteta i ubojna moć primjenom suvremenih znanstvenih dostignuća, nastoji se graditi brodove i podmornice bez posade ili s malim brojem posade, te zrakoplove bez posade. Jednostavno, ne trebaju se za svaki zadatak i u svakom prostoru koristiti najskuplji brodovi. Nužno je uspostaviti optimalan balans između kvalitete i kvantitete. Uz povećanje automatizacije smanjuje se broj članova posade, te na brodu iste veličine ostaje više prostora za naoružanje. To je svakako jedan od načina izbjegavanja takozvanih „šupljih brodova“. Gradnja velikih površinskih brodova bez posada je razmišljanje u pravom smjeru i oživljava ideju nekadašnjeg „broda arsenala“ (Arsenal ship). Takvi brodovi bi bili osjetno jeftiniji od brodova s ljudskom posadom. Međutim, postavlja se pitanje jesu li za tako nešto raspoložive i dovoljno zrele potrebne tehnologije. Možda će u početku, bar u vrijeme mira, trebati male, visoko stručne posada.

Logistički lanac kao slaba točka modernih oceanskih flota

Prema naznakama trebao bi se osjetno povećati broj logističkih brodova koji predstavljaju krucijalnu važnost za oceansku flotu koja je dizajnirana za djelovanje širom svijeta daleko od matične države. Snabdjevački brodovi, posebice tankeri za snabdijevanje glavnih snaga oko nosača zrakoplova (NZ), bili bi među prioritetnim ciljevima raketa s brodova, zrakoplova i kopna, te raketa-torpeda i torpeda s podmornica. To nameće novi izazov i potrebu angažiranja borbenih snaga za njihovu zaštitu, a to znači kako bi istih moglo nedostajati na drugom mjestu. Velika opasnost prijeti i zrakoplovnim tankerima za dopunu gorivom mornaričkih zrakoplova s nosača i drugih s kopna. Bez zračnih tankera postaje kritičan doseg sadašnjeg krila s NZ ili pak njihov povratak na mjesto sigurnog slijetanja. Značajno bi se mogao smanjiti broj brodova-tankera za popunu brodova gorivom i ujedno povećati žilavost sastava nosača zrakoplova ako bi budući površinski brod/brodovi kao zamjena za razarače i krstarice imali nuklearni pogon. Naravno da je takav brod skuplji, ali se smanjuje broj potrebnih tankera, a samim time i broj angažiranih ljudi, te bi se kroz stručnu komparaciju modela vidjelo kakav je odnos glede ukupnog  koštanja za vrijeme cijelog ciklusa uporabe.

Nosači zrakoplova su velika baština američke mornarice pa se teškog srca prihvaćaju njihove manjkavosti i približavanje vremena teške održivosti u vihoru velikog rata. Svakako je dobro razmišljanje o manjim nosačima jer su nezamjenjivi u miru i manjim sukobima, te u stoljećima poznatoj i priznatoj mornaričkoj diplomaciji. Pitanje je koliko manjim? Svakako bi trebalo razmisliti o zadržavanju nuklearnog pogona i katapulta, a za zrakoplove s vertikalnim ili kratkim polijetanjem i vertikalnim slijetanjem mogu se graditi i osjetno jeftinije „ravne palube“. Na manjem nosaču je i manji broj posade, manje košta pa bi bilo “lakše“ i podnijeti njegov ratni gubitak. Ipak, za daljnji opstanak NZ presudnu ulogu imati će doseg ukrcanih letjelica sa i bez ljudske posade, te sposobnost da se od većeg broja ugroza sam obrani. Veliko angažiranje brodova u njegovoj zaštiti umanjuje ofenzivne sposobnosti nosača i njegove skupine za djelovanje po kopnenim i/ili morskim ciljevima.

Kako bi se uspjelo izgraditi optimalan broj brodova mora se puno napraviti na oporavku i izgradnji novih brodograđevnih kapaciteta i, svakako, na smanjenju cijene pojedinačnog broda i pratećih borbenih sustava. Približno isti brod u SAD je osjetno skuplji nego u Europi, a poglavito u odnosu na Rusiju i Kinu. Kada tome dodamo neizbježno skuplje posade, logika kazuje da veća izdvajanja SAD u odnosu na konkurentne, za mornaricu i općenito oružane snage, nisu pravi pokazatelj dostupnosti novih sustava. Veliki broj brodova zahtijeva velike brodograđevne i financijske kapacitete jer je manji teret izgraditi novi brod nego ga održavati i eventualno nakon nekog vremena modernizirati. Smatra se da uz kvalitetno održavanje i primjerenu uporabu/plovidbu svakih 10 godina brod košta kao novogradnja, što znači da će za 30 godina eksploatacije jednu četvrtinu koštati novogradnja, a tri četvrtine održavanje i ostali troškovi. Najveća šteta i najmanje razumno je izgraditi nove brodove pa da za neko kratko vrijeme čine ukrase na raznim vezovima dok im školjkama obrasta podvodni dio, a pogonski i oružni sustavi zastarijevaju i propadaju. Ratna pričuva se stvara od brodova koji se nešto ranije povlače iz operativnog sastava, a ne od novih. Definitivno glavna snaga mornarice, bar na početku, u sukobima najvećih je u morskim dubinama pa ne iznenađuju sve češći zahtjevi za povećanjem broja podmornica. Čini se kako bi bilo opravdano na temelju nove SSBN dizajnirati i nove SSGN prema već iskušanom modelu.

Što dalje?

Kineska fregata FFG-550 “Weifang” u Splitu 2015. godine

Ne treba sumnjati u intelektualne, znanstvene i inženjerske kapacitete američke nacije. Pitanje je da li će sve to biti dovoljno da se razbiju okovi konzervatizma i stanja u kojem se od šume ne vidi drveće. Moćnici navike teško mijenjaju, a kad budućnost da za pravo sadašnjim vizionarima – najčešće je  kasno. Razni vlastodršci – bez obzira jesu li oni politički, ekonomski ili pak vojni – guše slobodnoumne ideje, a „duh zamjeranja“ nastao iz propitkivanja je li nešto dobro ili nije – kriminaliziraju. Kako bi se olakšalo sustizanje u nekim područjima, prije svega u raketnim tehnologijama hiperzvučnih brzina, i njihovo uvođenje u uporabu te zadržavanje i povećanje prednosti tamo gdje postoji, neophodno je više ulagati u „mač“ (ofenzivno oružje) u odnosu na „štit“ (defenzivno oružje). Jasno je kako su obrambena sredstva puno skuplja od napadačkih. To se najbolje vidi u usporedbi cijena napadnih raketnih sustava i proturaketne obrane koja će uvijek, više ili manje, biti „šuplja“. Ujedno, pouzdano je nemoguće izgraditi apsolutno nepropusnu proturaketnu obranu.

Izazov je očigledan, a ulozi su izuzetno veliki, čak sudbonosni. Novi saveznici s figama u džepu razvlače snage najveće pomorske sile na velikoj geostrateškoj ploči u Pacifičkom, Indijskom i Arktičkom oceanu s u ovom vremenu glavnim težištem u Južno kineskom moru i težištima u Istočno kineskom moru, Barentsovom, Sjevernom i Sredozemnom moru. U danim okolnostima nužna je suradnja prijateljskih i zainteresiranih snaga u svim navedenim morima. Treba stvarati saveze i prijateljstva, a ne ih nemilosrdno raskidati. Za probleme u prijateljstvu, iako ne uvijek, ali najčešće je kriv moćniji partner. Posebno je važno ohrabriti države u Južnom kineskom moru čija su prava prema Konvenciji UN o pravu ugrožena. S druge strane, Kina kao najmnogoljudnija država svijeta i druga (?) gospodarska sila, a koja bi mogla i profitirati u ovoj globalnoj zdravstvenoj krizi, legitimno želi što prije ravnopravnu poziciju s najmoćnijom državom i jasnim ciljem s manje ili više javnim naznakama kako u budućnosti želi biti dominantna nacija svijeta. Sasvim je jasno kako je jedna od najvećih zapreka takvom njihovom cilju pomorska inferiornost na svjetskim morima i oceanima. Kao teatar potencijalnog sukoba izabrana su mora bliže svom kopnu gdje bi se počela nagrizati protivnička superiornost i skidati stigma vlastite inferiornosti.

Za kraj, ne zaboravimo da se kineska flota ubrzano gradi pa su njeni brodovi osjetno mlađi od brodova glavnog suparnika. Za to vrijeme SAD bi bez najmoćnije flote – pod uvjetom da se zbog toga značajno ne uruši gospodarstvo i ne da zamah unutarnjim neslaganjima – ostale tek velika i izolirana sila bez sposobnosti oblikovanja svijeta, a dominacija bi bila drugdje. Nije teško pogoditi gdje.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

U sklopu bilateralne suradnje Oružanih snaga Republike Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država, u vojarni „Admiral flote Sveto Letica-Barba“ od 9. do 20. prosinca 2019. provedeno je zajedničko uvježbavanje tima iz osme Mobilne jedinice za razminiranje (Explosive Ordnance Disposal Mobile Unit 8 – EODMU 8) Šeste flote američke Ratne mornarice i voda Protuminskih ronitelja (vPMR) Flote Hrvatske ratne mornarice.

Prema navodima iz OS RH, ovakvo zajedničko uvježbavanje datira od 2015. godine te se „zasniva na kontinuiranom razvoju protuminskih sposobnosti u potpori implementacije Cilja sposobnosti (CSp M 6204)“. Pri tome, pripadnici vPMR uvježbavaju procedure identifikacije i neutralizacije minsko-eksplozivnih sredstava (MES) uz mentorstvo tima EODMU 8, koji je redovito stacioniran u okviru Naval Station Rota, na atlantskoj obali Kraljevine Španjolske. Koliko se može reći, izgleda da je ovdje načelno riječ o obrambenoj suradnji čiji smo dio na portalu Obris.org zapazili i u kolovozu 2018. godine.

Pri tome, novinu predstavlja najava kako se u narednom razdoblju, a u cilju daljnjeg narastanja sposobnosti, planira i nastavak ove suradnje – kroz formiranje Obučnog središta za humanitarno razminiranje (Humanitarian Demining Training Center – HDTC). Kako navode Oružane snage RH, ovaj bi centar „služio za obuku protuminskih ronitelja i EOD tehničara HRM-a te ostalih protueksplozijskih postrojbi na razini Hrvatske vojske i šire“. Kako izgleda, riječ bi tu bila o dosad neviđenom obliku međunarodnog djelovanja Hrvatske ratne mornarice, možda čak zamišljenog i u stilu zrakoplovnih međunarodno-obučnih aktivnosti HRZ-a, vezanih uz osnivanje Međunarodnog središta za obuku helikopterskih posada i timova za provedbu zadaća specijalnih zračnih operacija (Multinational Special Aviaton Programme – MSAP) na Zemuniku.

* Fotografije: OS RH/D. Poklepović

Nedavno je nakon prvog čitanja te nekoliko nesuvislih prijedloga, ili pak primjedbi i još nesuvislijih odgovora, u Sabor upućen i konačni prijedlog Zakona o Obalnoj straži Republike Hrvatske. Svatko tko ima osnovna znanja iz međunarodnog pomorskog prava, tko je barem jednom pročitao prvih stotinjak i možda nešto više članaka Konvencije UN o pravu mora (UNCLOS), tko je barem jednom pažljivo pročitao Ustav Republike Hrvatske i ima osnovna znanja o svrsi ustrojavanja te načinu funkcioniranja obalnih straža u svijetu – mora biti zgrožen dotičnim prijedlogom.

Moramo se zapitati tko su ti što dadoše „doprinos“, imaju li bar malo profesionalnog i stručnog dostojanstva ili je glavni cilj – pogoditi želje nadređenih, ne znajući da je ulagivanje hranitelj mana (Adulatiom vitiorum alitrix). Dotični Zakon nije u suglasnosti s Ustavom RH, Konvencijom UN o pravu mora, ne poštuje i u gruboj je suprotnosti s dobrom svjetskom praksom glede mjesta, uloge i organizacije  obalnih straža u sustavu zaštite prava i interesa obalne države na moru.

Na ovom portalu je već dosta napisano o obalnim stražama općenito. Također  su iznijeta promišljanja kakva bi trebala biti Obalna straža Republike Hrvatske. Jesu li se odgovorni i od naroda izabrani ili narodu nametnuti političari zapitali zašto EU na moru vidi obalnu, a na kopnu graničnu stražu? U najmanju ruku trebalo bi im biti jasno kako su poslovi na moru puno kompleksniji, zasnovani na potki Konvencije UN o pravu mora i međunarodnom pravu, a države koje imaju more su blagoslovljene jer imaju vezu s cijelim svijetom.

Na moru državnu granicu i granicu  EU treba čuvati i nadzirati obalna straža i na taj način štiti nepovredivost obalne države odnosno EU. Ovdje se radi o snazi, svrsishodnome skupu ljudi i tehnike koji mogu biti stavljeni pod raznolike oblike upravne nadležnosti, a ne tek o upravnome tijelu koje premiještamo ili preslagujemo. To je valjda teže shvatiti nego prosječno inteligentnom čovjeku zakone kvantne fizike. U našoj bahatosti i primitivizmu najvažnije je pokazati vlastitu osobnu moć i naći odgovor na pitanje: gdje sam ja u svemu tome – jer ja sam tu kako bih vladao, a ne služio. Ipak, ovdje nemam namjeru ponovo dokazivati što je to obalna straža i zašto je uopće imaju najrazvijenije pomorske države svijeta.

Nastojat ću argumentirati tvrdnje s početka teksta:

(1)  (Ne)Suglasnost s Ustavom

• Ustav Republike Hrvatske za oružanu silu RH poznaje naziv Oružane snage i niti u kojem svom dijelu za nju ne rabi naziv Hrvatska vojska. Ne rabi ga ni u povijesnom ili nekom tradicionalnom smislu. Iako svaki zakon, pa tako i Zakon o obalnoj straži RH, mora biti u suglasnosti s ustavom  u smislenom i normativnom smislu, to se u ovom konačnom prijedlogu Zakona o Obalnoj straži RH ne poštuje.
• Konačni prijedlog Zakona Obalnoj straži daje zadaću djelovanja u otvorenom moru i iznad epikontinentalnog pojasa, iako je jasno kako Ustav ne dopušta Oružanim snagama (pa ni obalnoj straži ako je njihov dio) napuštanje teritorija RH bez posebnog dopuštenja Sabora. U ovom djelu zatajili su i tvorci Ustava. Vjerojatno su se vodili načelom neke susjedne države bez mora. Ovakva odredba bi u tom slučaju imala smisla jer bi napuštanje vlastitog suverenog prostora značilo povredu tuđeg suvereniteta i integriteta.
• Predlagatelj je propustio ispraviti nedorečenost Zakona na snazi i eksplicitno kazati tko zapovijeda Obalnom stražom RH, jer kao što piše u Ustavu – zapovijedanje je uređeno Ustavom i zakonom, a ne kao sad – Pravilnikom o unutarnjem redu Obalne straže.

(2)  (Ne)Suglasnost s Konvencijom UN o pravu mora

• Na otvorenom moru subjekti su brodovi, a ne ovlaštene osobe. Brod u prekršaju zaustavlja ovlašteni brod. U prvom redu to je ratni brod, a po načelu mutatis mutandis i brod u vladinoj službi (kod nas, javni brod). Po istom načelu nije predviđeno to pravo prenijeti na ovlaštenu osobu. To bi trebalo biti jasno svakom pomorskom časniku i svakom pravniku, ali eto – to se iz prijedloga ovog Zakona ne vidi.
• Slično je i s pravom progona – Konvencija UN o pravu mora, čl. 111. stavak 5 : „Pravo progona mogu vršiti samo ratni brodovi ili vojni zrakoplovi ili drugi brodovi ili zrakoplovi koji nose vanjske znakove prema kojima se jasno raspoznaju da su u vladinoj službi i koji su ovlašteni u tu svrhu“.
• Prijedlogom Zakona, javnom brodu Obalne straže na otvorenom moru daju se ovlasti ratnog broda. Za tim nema potrebe jer je to uređeno Konvencijom UN o pravu mora. To pravo koristi po načela mutadis mutandis, a ne iz svog Zakona. U suprotnom, javni brod se na neprimjeren način „pretvara“ u ratni brod što nije u duhu Konvencije. Postoji zakonski uređena procedura kako se bilo koji brod, pa i javni, prevodi u ratni. S druge strane, obalna država ima pravo svome ratnom brodu dati redarstvene ovlasti. Naime, iako je status ratnog i javnog broda (vladinog broda koji se koristi u nekomercijalne svrhe) u mnogočemu izjednačen, on ipak nije identičan. Kako navodi Đuro Degan: „U moru u kojem obalna država ima suverenost, suverena prava ili jurisdikciju (unutarnje vode, arhipelaške vode, teritorijalno more, vanjski pojas, gospodarski pojas i epikontinentalni pojas), ona može ratnom brodu svoje zastave stavljati u zadatak redarstvena ovlaštenja  u provođenju svojih zakona i propisa koje je nadležna vršiti prema režimu za svaki od tih dijelova. Ta ovlaštenja stavljaju se i vojnim zrakoplovima te drugim brodovima u vladinoj službi, koji nemaju položaj ratnog broda (v. infra, §80)“. (V. Đ. Degan, Međunarodno pravo mora u miru i u oružanim sukobima, 165. stranica, dio „Ratni brod“).
• U svjetskoj praksi nije poznato da je operativno u vrijeme mira obalna straža podređena ratnoj mornarici ili da je javni brod u oružanim snagama. U oružanim snagama su ratni brodovi (u hrvatskom jeziku „ratnom brodu“ nije sinonim – „vojni brod“). Kada bi obalna straža bila u svemu dio mornarice u ratu i miru, onda za njom nema nikakve potrebe. Bilo bi nerazumno usložnjavati sustav. To je također riješeno u dobroj svjetskoj praksi.

(3)  Dobra svjetska praksa

Ovo što predlagač Zakona pokušava prodati kao naš model ne postoji nigdje u svijetu. Naš bi model trebala biti obalna straža s javnim brodovima koji imaju ovlasti ratnog broda i viju zastavu ratnog broda u Hrvatskoj vojsci (?). Svakako ga treba patentirati i uz naplatu ponuditi svijetu, inače će ga gotovo svi prigrabiti, a mi ostati bez naknade za intelektualno vlasništvo. Istina, bit će izazov uvjeriti svijet da na svoje jezike ne prevedu „Hrvatsku vojsku“ kao „Hrvatske kopnene snage“.

U svijetu su poznata tri glavna modela zaštite prava i interesa obalne države na moru za vrijeme mira. Odnosi između mornarica i obalnih straža sustavno su obrađeni na primjeru 100 obalnih država u studiji pod naslovom „The Navy-Coast Guard Relationship“, autora Davida Morsea (objavljeno u „Canadian Naval Review“, Dalhousie University, Centre for Foreign Policy Studies). 

• • Prvi (najrasprostranjeniji) model – Prava i interese štite mornarica i obalna straža

Ovaj model je najčešći i od 100 obalnih država je u 63. Naravno, oružane snage su uvijek vojnog (od „military“ kao „armed forces“ – „oružane snage“,  a ne od „vojske“ kao „trupe“ ili „kopnene snage“; „kopnene vojske“) karaktera, a obalne straže su civilnog u dva, paravojnog u 52 i vojnog karaktera u devet slučajeva. Ovaj model također je najzastupljeniji u NATO, Europi, EU i na Mediteranu

• • Drugi model – Prava i interese štiti ratna mornarica

Od ovih 100 obalnih država ratnim mornaricama je njih 28 dalo zadaću zaštite prava i interesa na moru, a samim tim – ratnim brodovima redarstvene ovlasti.

• • Treći model – Prava i interese štiti obalna straža

Obalne straže štite interese na moru u ukupno devet  država. Od toga ih je šest paravojnih i tri vojne.

Mornarice i obalne straže u zaštiti državnih interesa na moru u miru

Republika Hrvatska svrstana je u spomenutoj kanadskoj studiji „The Navy-Coast Guard Relationship“ među zemlje koje nemaju obalnu stražu, što je „de facto“ istina, iako „de jure“ imamo Zakon o obalnoj straži. To je rezultat naših nedosljednosti, različitih kuhinja, začinjenih nejasnim interesima, ali pouzdano ne željom za izgradnjom logičnog, međunarodno kompatibilnog i za društvo korisnog sustava nadzora i zaštite prava te interesa RH na moru. Ovakva percepcija obalne straže nas onemogućava u povlačenju sredstava iz EU za izgradnju primjerene flote, iako je naša pomorska granica skoro u cijelosti (osim manjeg dijela sa Slovenijom) i granica Europske unije. Valjda nama bogatašima taj novac nije potreban pa bolje da ga uzmu Rumunjska, Bugarska, Poljska, Malta, Grčka i posebno siromašna Italija, ili još siromašnija Švedska.

Sumarni prikaz zaštite državnih interesa na moru – države EU, Mediterana, Europe i NATO saveza

Na svijetu nema obalne straže koja ne provodi jurisdikciju svoje države od obale pa do crte punog suvereniteta (vanjske granice teritorijalnog mora), to rade i u isključivom gospodarskom pojasu, a neke u skladu s Konvencijom te međunarodnim pravom djeluju i na otvorenom moru, kao i iznad Zone. Čak i one koje ne djeluju u otvorenom moru i iznad Zone, to pravo sebi ne uskraćuju. No, konačni prijedlog Zakona većim dijelom ograničava rad obalne straže na ZERP-u, prema Konvenciji nedefiniranom morskom prostoru. Postavlja se pitanje je li to neka inačica gospodarskog pojasa i bi li mi na međunarodnom sudu mogli obraniti pravo jurisdikcije nad tamošnjim znanstvenim istraživanjima i nad zaštitom te očuvanjem tog morskog okoliša. Trećeg, ili prema Konvenciji prvog jurisdikcijskog prava (glede podizanja i uporabe umjetnih otoka, uređaja i naprava) smo se odrekli. Također naš ZERP ne uključuje suverena prava. Sva sreća imamo neka prava zahvaljujući epikontinentalnom pojasu.

Suverenost, suverena i jurisdikcijska prava RH na Jadranskom moru

U teritorijalnom moru i unutarnjim morskim vodama Obalna straža pomaže drugim tijelima. Umjesto da bude stožerna organizacija, ona je – i sve više postaje – nepoželjni priljepak. Kako bi ipak nešto pisalo, u Zakonu se bez ikakve potrebe javnom brodu daju zadaće ratnog broda (ne sve), koje on već ima prema Konvenciji i već nekoliko puta spomenutom načelu mutatis mutandis. Spominje se i zrakoplov obalne straže, a da ne znamo što je to (definicija je u prijedlogu izbačena). Uglavnom, opet tražimo neke svoje „specifičnosti“ jer tako je najlakše opravdati nepoznavanje dobre svjetske prakse. Naime, u svijetu su iskristalizirane  zadaće obalnih straža u miru i ratu:

• • • • • • • U miru:
              • Traganje i spašavanje:
              • Provođenje (nametanje) zakona;
              • Sigurnost brodova;
              • Održavanje oznaka za plovidbu (plovnih putova):
              • Nadzor granice.
            • U ratu (pored mirnodopskih) još su:
              • Obrana i sigurnost luka, pristaništa i sidrišta;
              • Provođenje i poduzimanje protuobavještajnih mjera;
              • Obalne patrole (ophodnje) s ciljem njene zaštite i obrane.

Obalna straža SAD je najrespektabilnija, i mnogima – ako ne i svima – predstavlja nedostižni uzor, iako je peta (a nakon uvođenja svemirskih snaga kao grane bit će vjerojatno šesta) grana Oružanih snaga SAD, nije u vrijeme mira pod „čizmom“ oružanih snaga već je izdvojena u Ministarstvo domovinske sigurnosti (nakon Ministarstva transporta ili još prije Ministarstva financija/trezora). SAD mornaricu i obalnu stražu drži dvjema sestrinskim pomorskim službama. Zašto je to tako lako je zaključiti svakome tko pogleda i bar donekle razumije poslove i zadaće Obalne straže Sjedinjenih Američkih Država.

Spektar poslova i zadaća Obalne straže SAD

Na kraju, nadam se da će ovaj vapaj biti shvaćen bar kod onih kojima je more i pomorska orijentacija Hrvatske, te opći interesi drage nam Domovine na pravom mjestu. Nažalost, nemam nikakvu nadu da će nešto poduzeti nadležni saborski odbori ili Sabor kao zakonodavna vlast. Ovo sam morao napisati kako ne bih bio u svađi sam sa sobom, svjestan kako to u našem društvu nije od koristi, jer je uzaludno raspravljati o „gotovoj“ stvari (Actam rem agere).

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Prije točno 4 mjeseca dva ministra u Vladi RH, Oleg Butković i Damir Krstičević, potpisali su iznimno važan „Sporazum o utvrđivanju uvjeta za stjecanje i obnovu svjedodžbi o osposobljenosti temeljem plovidbene službe ostvarene na ratnim brodovima HRM i brodovima Obalne straže između MMPI i MORH“. Sporazum je, rekosmo, vrlo važan jer se njime barem djelomično izjednačavaju vojni pomorci s onim civilnima, odnosno vojnim pomorcima se priznaje plovidbena služba na brodovima HRM u skladu s civilnim načelima Međunarodne konvencije o standardima izobrazbe, izdavanju svjedodžbi i držanju straže pomoraca (STCW iz 1978. godine), Pomorskog zakonika, Pravilnika o zvanjima i svjedodžbama o osposobljenosti pomoraca, te Pravilnika o zvanjima i stručnim ispitima pomoraca u HRM.

Ali… Ni puna četiri mjeseca od potpisivanja ovog Sporazuma (koji je potpisan 23. srpnja ove godine u vojarni „Admiral flote Sveto Letica Barba“ u Splitu) nije započeo konkretan postupak priznavanja plovidbene službe u HRM i Obalnoj straži. Nije da interesa nema, jer kako nam je potvrdilo Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture (MMPI), već su zaprimljeni prvi zahtjevi za priznavanje plovidbene službe, ali stvar je zapela na birokraciji – naime, još nisu pripremljeni svi papiri.

„Nadležne službe Ministarstva mora, prometa i infrastrukture i Ministarstva obrane u postupku su izrade dokumentacije potrebne za provedbu odredbi zaključenog ‘Sporazuma o utvrđivanju uvjeta za stjecanje i obnovu svjedodžbi o osposobljenosti temeljem plovidbene službe ostvarene na ratnim brodovima Hrvatske ratne mornarice i brodovima Obalne straže RH’, nakon kojeg će se započeti sa postupkom priznavanja plovidbene službe. Do danas je zaprimljeno nekoliko zahtjeva, koji će biti rješavani po okončanju navedenog postupka“,

odgovorilo je na upit portala Obris.org nadležno Ministarstvo mora, pomorstva i infrastrukture.

Postupak je birokratskim jezikom kompliciraniji nego što zapravo je. Prema opisu postupka koji smo dobili od MMPI,

„U skladu sa odredbama navedenog Sporazuma priznata je plovidbena služba ostvarena na ratnim brodovima Hrvatske ratne mornarice i brodovima Obalne straže RH, uz obvezu udovoljavanja ostalih uvjeta utvrđenih Pravilnikom o zvanjima i svjedodžbama o osposobljenosti pomoraca (Narodne novine br. 130/13, 45/14, 124/15, 72/16, 69/18, 77/18-ispravak), a u odnosu na stjecanje konkretne svjedodžbe o osposobljenosti i to u pogledu odgovarajućeg stupnja obrazovanja i izobrazbe, odnosno, udovoljavanju propisanih zdravstvenih uvjeta i položenog ispita za stjecanje svjedodžbe o osposobljenosti, što je postupak koji će u okviru nadležnosti provoditi lučke kapetanije. Riječ je o upravnom postupku koji se sukladno odredbama Zakona o općem upravnom postupku provodi u roku od najdulje 30 dana, od dana podnošenja zahtjeva, naravno, ukoliko je prethodno utvrđeno kako su svi uvjeti za stjecanje svjedodžbe o osposobljenosti zadovoljeni“.

U praksi je stvar jednostavnija – najprije treba ishodovati potvrdu o ostvarenoj plovidbenoj službi u HRM. Za to je zaduženo Ministarstvo obrane, točnije njegova Uprava za ljudske potencijale u Zagrebu. Nakon podnesenog pisanog zahtjeva, Uprava relativno brzo producira traženu potvrdu. Potom treba napraviti liječnički pregled, te s tim nalazom i potvrdom od MORH-a otići u nadležnu Lučku kapetaniju koja je zadužena za priznavanje plovidbene službe u HRM-u i upis u Pomorsku knjižicu. Iako bi Kapetanija trebala u roku od 30 dana od zaprimanja zahtjeva riješiti predmet, tu trenutno cijela stvar stoji – jer se čeka naputak iz Ministarstva mora, gdje izgleda da je izrada potrebne dokumentacije i nakon 4 mjeseca još uvijek u tijeku.

Priznavanje plovidbene službe u HRM-u, odnosno njen upis u Pomorsku knjižicu, vrlo je važan za sve one sadašnje i bivše mornare iz HRM i Obalne straže koji razmišljaju o drugoj karijeri na civilnim brodovima. Temeljem potpisanog Sporazuma i odredbama Pomorskog zakonika, „utvrđeno je kako se postupkom priznavanja obuhvaća cjelokupna plovidbena služba, ostvarena na takvim brodovima (HRM i Obalne straže, op.a.), počevši od datuma 8. listopada 1991. godine“, potvrđeno nam je u Ministarstvu mora. Do sada su pripadnici HRM-a za stjecanje breveta za neophodno izdavanje Pomorske knjižice plaćali i po nekoliko tisuća kuna, a s priznavanjem plovidbene službe u HRM-u tu bi vjerojatno došlo do ušteda. Time i nalaženje odgovarajućeg posla (u skladu s dotadašnjim radnim iskustvom) na civilnom brodu postaje lakše, naravno i uz veću startnu plaću za osobe s tako priznatom službom na brodovima Hrvatske ratne mornarice.