Po prvi puta u povijesti, NATO je zbog ukrajinske krize aktivirao svoje Snage za odgovor (NATO Response Force – NRF). “Trideset članica Saveza aktiviralo je obrambene mjere kako bi se ojačao istočni krak, dok Rusija nastavlja rat protiv Ukrajine svim mogućim sredstvima. Multinacionalne snage koje uključuju kopno, zrak, more i druge snage za specijalne operacije još neće biti raspoređene, ali su u pripravnosti. Ovo je povijesni trenutak”, rekao je večeras nakon izvanrednog virtualnog NATO sastanka Vrhovni zapovjednik Saveza (Supreme Allied Commander, SACEUR) general zbora Tod Wolters.

U zajedničkoj izjavi šefova država i vlada NATO članica izričito se kaže da je “invaziju Rusije na Ukrajinu omogućila Bjelorusija”, ali i da će Savez nastaviti pružati političku i praktičnu potporu Ukrajini tijekom njene obrane. No u izjavi se spominju i mjere koje vrijede za same članice Saveza.

“Saveznici su održali konzultacije prema članku 4. Washingtonskog ugovora. Nastavit ćemo poduzimati sve mjere i odluke potrebne za osiguranje sigurnosti i obrane svih saveznika. Razmjestili smo obrambene kopnene i zračne snage u istočnom dijelu Saveza, te pomorska sredstva diljem NATO područja. Aktivirali smo obrambene planove NATO-a kako bismo se pripremili za odgovor na niz nepredviđenih situacija i osigurali teritorij Saveza, uključujući oslanjanje na naše Snage za odgovor. Sada vršimo značajna dodatna obrambena raspoređivanja snaga u istočnom dijelu Saveza. Učinit ćemo sve potrebne razmještaje kako bismo osigurali snažno i vjerodostojno odvraćanje i obranu u cijelom Savezu, sada i u budućnosti”,

stoji pri kraju izjave.

Na sastanku su bili prisutni i čelnici NATO partnera – Finske, Švedske i Europske unije jer, kako je kasnije naglasio glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, “kriza utječe na sve nas”.

“Pozivamo Rusiju da zaustavi ovaj besmisleni rat i da odmah prekine napade. Da povuče svoje snage iz Ukrajine i da se vrati na put dijaloga. Neka odustane od agresije. Ciljevi Kremlja nisu ograničeni samo na Ukrajinu. Rusija je zahtijevala pravno obvezujuće sporazume za odustajanje od daljnjeg proširenja NATO-a, i da se uklone trupe i infrastruktura Saveznika koji su se pridružili nakon 1997.”,

rekao je Stoltenberg, naglasivši da Rusija otvoreno narušava europski sigurnosni poredak. “Jučer su NATO saveznici aktivirali svoje obrambene planove, i kao rezultat toga mi aktiviramo elemente NATO Snaga za odgovor – na moru, kopnu i na zraku, da dodatno ojačamo svoju poziciju i kako bi mogli brzo reagirati na sve nepredviđene situacije”, ponovio je Stoltenberg dio iz zajedničke izjave sudionika današnjeg virtualnog NATO sastanka.

“SAD, Kanada i europski saveznici već su rasporedili više tisuća vojnika u istočni dio Saveza. Imamo više od 100 borbenih aviona u stanju visoke pripravnosti koji djeluju na više od 30 različitih lokacija, i preko 120 brodova od krajnjeg sjevera do Mediterana. Uključujući i 3 udarne skupine nosača aviona”,

nabrojao je glavni tajnik NATO-a. Potom je istaknuo:

“Kremlj pokušava natjerati NATO i EU na manju potporu našim partnerima. Dakle, naš kolektivni odgovor mora biti još veća podrška u zemljama poput Gruzije, Moldove te Bosne i Hercegovine kako bismo im pomogli da uspiju u svojim demokratskim reformama i slijede put koji su slobodno izabrali”,

zaključio je Stoltenberg svoje izlaganje.

Odgovarajući na kasnija pitanja novinara, Stoltenberg se dotaknuo i aktualnih cyber-napada, koji se sasvim jasno vide u aktualnoj ukrajinskoj krizi. Na pitanje da li bi ruski cyber-napad – na primjer, isključivanje struje Ukrajini koje bi se potom prelilo i na Rumunjsku ili Poljsku – pokrenuo kolektivnu obranu iz članka 5, Stoltenberg je izajvio:

“Što se cybera tiče, rekli smo da cyber-napadi mogu pokrenuti članak 5. Ali nikada nismo došli u poziciju da potencijalnom protivniku damo privilegiju da točno definira kada ćemo pokrenuti članak 5. Usredotočeni smo na jačanje naše cyber obrane. Vrlo smo svjesni da je to rizik. I stoga, jačamo i  zaštitu naših cyber-mreža, ali i pružanje pomoći Ukrajini. (…) Kada su u pitanju cyber-napadi i rizik od incidenata i nesreća, na primjer, u Crnom moru provodimo mehanizme dekonflikcije kako bismo spriječili da se to dogodi. Mi smo, NATO saveznici, posebno Sjedinjene Države su to činile npr. u Siriji tijekom dugog vremenskog razdoblja. A mi smo, naravno, vrlo fokusirani. Nedavno sam razgovarao sa SACEUR-om, vrhovnim zapovjednikom NATO-a, o tom pitanju. On je vrlo usredotočen na potrebu za dekonflikcijom, kako bi bio siguran da nemamo incidenata ili nesreća koje mogu izmaknuti kontroli i stvoriti vrlo opasnu situaciju“.

Istočni krak NATO saveza čine zemlje koje ne samo da graniče s Ukrajinom, nego su dobro čule i vrlo opasnu rusku retoriku te su zbog toga vrlo zabrinute. To je glavni razlog, kazao je Stoltenberg, zašto se razmještaju NATO snage za brzi odgovor, i to po prvi puta u kontekstu kolektivne obrane. Radi se o zajedničkoj odluci 30 saveznica, pri čemu su SAD već dodijelile tisuće vojnika NATO Snagama za odgovor, koji će biti raspoređeni na različita mjesta u istočnom dijelu Saveza. Drugi vodeći element predvodi Francuska, naglasio je Stoltenberg: „Vodeći element – VJTF, Združene snage visoke spremnosti – sada vodi Francuska… Tamo je i jaka njemačka komponenta, a i drugi saveznici su također dio toga“. Veličina NATO Snaga za odgovor utrostručena je od 2014. godine, na otprilike 40.000 vojnika, no Stoltenberg je posebno naglasio kako se ne raspoređuje svih tih 40.000, već samo pojedini elementi – poput VJTF i neki drugi dijelovi NRF, koji već djeluju na terenu. Ostatak će biti raspoređen u samo nekoliko dana u slučaju potrebe, budući da su već sada stavljeni u visoku pripravnost.

Milanović: Najdalje do Mađarske

Hrvatsku je na ovom sastanku predstavljao predsjednik Zoran Milanović u društvu svojih savjetnika, načelnika GS OS RH admiral Roberta Hranja, zamjenika načelnika GS OS RH generala Siniše Jurkovića i ravnatelja VSOA-e generala Ivica Kindera. Uoči NATO sastanka, Milanović je rekao da će Hrvatska kao članica NATO saveza i EU postupati u ovoj situaciji u okviru svojih obveza:

“Naša uloga je da kao saveznici, kao saveznici u Savezu sjevernoatlantskog ugovora, budemo lojalni svojim saveznicima. Da s humanitarne, ljudske i diplomatske strane učinimo sve što je u ovom trenutku moguće. I da budemo svjesni da smo zemlja zapada, zapadne kulture i civilizacije. I da smo zato u NATO savezu. Nismo slučajno u NATO-u”.

Milanović je rekao da je s načelnikom GS OS RH Hranjem i premijerom Plenkovićem dogovorio hrvatsko deklariranje do 10 pripadnika OS RH za Združene snage visoke spremnosti (VJTF), te da će tu odluku potpisati nakon što ona prođe saborsku proceduru.

“Di bi nam bio kraj kad bismo se tako dogovarali oko nekih drugih jednako važnih stvari, čak i važnijih za Hrvatsku?! Jer ovo neće izložiti hrvatske vojnike, ako uopće odu u Mađarsku, i to je ona granica do koje sam ja spreman ići. Više od toga – ne! To mora biti potpuno jasno. Više od toga ne!”,

bio je izričit predsjednik RH.

Samo dan ranije – u četvrtak, 24. veljače – u središnjoj informativnoj emisiji RTL-a ministar obrane Mario Banožić potvrdio je da hrvatski vojnici ostaju u Hrvatskoj, barem za sada:

“Ovdje je riječ o deklarativnoj raspoređenosti hrvatskih vojnikinja i vojnika. Dakle, oni u ovom trenutku ostaju u Republici Hrvatskoj sve do onoga momenta kada vrhovni zapovjednik na razini združenih snaga ne odluči gdje će oni biti upućeni, s tim da ovdje treba jasno naglasiti da je riječ o tome da mogu biti samo upućeni unutar zemalja NATO članica”.

Sukladno nacionalnim interesima i njihovoj osposobljenosti, mi smo već definirali njihovu namjenu, dodao je Banožić. Trenutno je deklarirano 10 pripadnika OS RH, a moguće je da će nakon današnjeg NATO sastanka biti i dodatno deklariranih hrvatskih vojnika, potvrdio je jučer Banožić. Jedna od mogućih zemalja njihovog stvarnog, fizičkog raspoređivanja je Mađarska, ali i o tome će se u narednim danima donijeti nova službena odluka. Predsjednik Milanović tu je bio jasniji: “Radi se o maksimalno 50 ljudi – 10 u početku – koji bi eventualno išli u Mađarsku. To je na kraju nešto što Predsjednik, Vrhovni zapovjednik, treba potpisati”.

*Photo: NATO, UPRH/Ana Marija Katić

Prošloga tjedna riješilo se pitanje predsjedničkog kandidata Republikanske stranke u Sjedinjenim Američkim Državama, kada je Donald Trump i službeno postao kandidat stranke uz dosadašnjeg guvernera Indiane Mike Pencea. Ovoga tjedna na redu je demokratska konvencija, koja će na isti način inaugurirati dvojac kojeg, uz Hillary Clinton, čini i Tim Kaine, dosadašnji senator iz savezne države Viginia. No, dok je obrambena politika dvojca Clinton i Kaine prilično jasna, Donald Trump sa sobom donosi čitav niz nepoznanica.

Andrew Bacevich

Iako mađarski predsjednik Viktor Orban posljednjih dana najednom nalazi simpatije za većinu politika iznesenih od Trumpa – tijekom kampanje, a onda i u ponešto blažoj verziji u govoru kojim je prihvatio nominaciju, 21. srpnja na republikanskoj stranačkoj konvenciji u Clevelandu, savezna država Ohio – mnogo je tu stvari zapravo nejasno. Kako je to prije nekoliko dana sažeo Andrew Bacevich, konzervativni povjesničar i stručnjak za pitanja obrane, u razgovoru za specijalizirani program agencije Reuters:

“Ako g. Trump pobijedi, a to je još potpuno neizvjesno… njegove su izjave tako nekonzistentne. Tako da jednoga dana on zvuči više kao ‘jastreb’, u usporedbi s Hillary Clinton, a onda idućega dana zvuči kao netko poprilično skeptičan prema dosadašnjim učincima politike SAD u regiji (Bliskog Istoka). Dakle, on je vrlo težak za ‘čitanje’. Točno ta nekonzistentnost, koja izgleda dijelom njegove ćudi, mora… trebala bi izazvati da se ljudi zamisle – jer, znate, ono što će on raditi u srijedu može biti dijametralno suprotno od svega onoga što je on u utorak pričao da će raditi. A to ne može biti dobro za nas, i to ne može biti dobro za naše saveznike. Iskreno, to ne može biti dobro ni za naše oponente, jer ako oni nemaju konzistentno razumijevanje naših namjera – to će i njih navesti da krenu te naprave nešto budalasto“.

Iako je ova izjava izrečena u kontekstu odnosa Clinton i Trumpa prema problemima koje SAD ima na prostoru šireg Bliskog istoka, proteklih je dana upravo ta potencijalno katastrofična nepredvidivost Donalda Trumpa izronila na pitanju obrane, odnosno odnosa SAD i NATO saveza.

Intervju iz pakla

Tijekom već spomenute republikanske nacionalne konvencije, Donald Trump je u srijedu, 20. srpnja, dao intervju za New York Times, čije teme su pretežito bile vanjska politika, sigurnost i obrana. Na svojevrstan način ovaj se razgovor, vođen s novinarima Davidom Sangerom i Maggie Haberman, nadovezao na teme sličnih diskusija iz ožujka i travnja ove godine, koje smo već tada aktualno popratili i na portalu Obris.org. Na pitanje novčanih troškova koje SAD imaju po pitanju vojnih obveza u inozemstvu, Trump je na slučaju rasporeda u Južnoj Koreji ponovio svoje već viđene stavove o nužnosti primanja naknada za zaštitu koju SAD pružaju svojim partnerskim državama:

“Ako nam se ne može odgovarajuće nadoknaditi ogromne troškove naše vojne zaštite drugih država, a u mnogo slučajeva te države o kojima govorim su ekstremno bogate. Ako tada ne budemo mogli postići sporazum, za što mislim da ćemo ipak moći, i za što bi ja volio da budemo u stanju – ali, ne možemo postići sporazum, želio bih da kažete… želio bih da možemo, nekim ljudima… jedina stvar koju su izvukli iz vaše prošle priče na ovu temu, znate, neki ljudi… budale i mrzitelji, oni su rekli: ‘Oh, Trump vas ne želi štititi’. Ja bih želio da mi budemo u stanju nastaviti, ali ako nam neće biti racionalno naknađeno za ogromne troškove pružanja zaštite tim velikim nacijama, s njihovim ogromnim bogatstvom… S masivnim bogatstvom. Masivnim bogatstvom. Mi tu govorimo o državama kojima ide jako dobro. Tada, da, ja bih bio apsolutno spreman tim državama reći, ‘Čestitamo, vi ćete se braniti same’.“

No, jednako kako se Trump tu postavio prema Japanu, Njemačkoj ili Južnoj Koreji, isto tako se on postavio i prema trgovačkome sporazumu NAFTA (North American Free Trade Agreement) – u čijem okviru Trump naglašava ili dobivanje svega što traži ili izlazak “u sekundi“. Pa ipak, pravi je problem krenuo kada su u takvom kontekstu novinari potegnuli i pitanje uloge Sjedinjenih Američkih Država u NATO savezu – na konkretnome primjeru uloge SAD i njihovog ispunjavanja NATO vojnih garancija na prostoru Baltika.

Dok su baltičke države izuzetno zabrinute potencijalnim prijetnjama iz Ruske Federacije, o čemu se uvelike razgovaralo i na nedavnom NATO summitu u Poljskoj – Trumpa se upitalo bi li on tim savezničkim nacijama krenuo u trenutnu vojnu pomoć u slučaju agresije njihovih ruskih susjeda. Za početak je odgovor Donalda Trumpa bio ponešto neodređen:

“Ne želim vam reći što bih napravio, jer ne želim da Putin zna što bi ja to napravio. Imam ozbiljnu šansu postati predsjednikom, i ja nisam kao Obama, da svaki put kada oni šalju kakve trupe u Irak ili na bilo koje drugo mjesto, da o tome imaju konferenciju za tisak na kojoj to objave“.

Na to su američki novinari reagirali podsjećanjem republikanskog kandidata da su SAD ugovorom vezane odgovoriti na napad protiv drugih NATO članica, na što je u javnost dospjela velika razlika Trumpa prema svim iole bitnim američkim političarima u zadnjih 70 godina – naime, Trump je ispalio: “Imamo mnoge NATO članice koje ne plaćaju svoje račune“. Po dodatnom insistiranju novinara kako NATO sigurnosna garancija, sadržana u članku 5. Washingtonskog sporazuma, nije zasnovana na ikakvom pojedinom savezničkom plaćanju nekih računa za obranu, Trump je nastavio:

“Ne možete zaboraviti troškove. Oni imaju obvezu vršiti plaćanja. Mnoge NATO države ne izvršavaju svoja plaćanja, i ne rade što bi trebale raditi. To je velika stvar. Ne možete samo reći da to zaboravimo“.

Na to su novinari dodatno specificirali pitanje – mogu li članice NATO, uključujući tu i članice s Baltika, računati na to da će im SAD vojno pohrliti u pomoć ako bi se našle napadnute od Rusije? Mogu li računati da će SAD ispuniti svoje obveze?

Trump je tu dodatno razradio svoj oklijevajući stav: “Jesu li one ispunile svoje obveze prema nama? Ako su one ispunile svoje obveze prema nama, odgovor je ‘da’.” Upitan ponovo – a što ako one nisu ispunile te neke “obveze”, Trump je zaključio: “Dakle, ja ne kažem ‘što ako nisu’. Ja kažem, trenutno je ondje mnogo država koje nisu ispunile svoje obveze prema nama” – na što je onda razgovor skrenuo po nizu daljnjih aktualnih tema. Službena reakcija na ove riječi bila je brza: “Ne bi trebalo biti greške ili pogrešnih kalkulacija o posvećenosti ove države trans-atlantskome savezu“, izjavio je u četvrtak, 21. srpnja, glasnogovornik Bijele kuće Josh Earnest, dok se iz stožera Hillary Clinton moglo čuti da ovakve izjave samo dodatno potvrđuju “nepodobnost temperamenta” Donalda Trumpa za mjesto vrhovnog zapovjednika i predsjednika države (Jake Sullivan, stariji politički savjetnik demokratske kandidatkinje Hillary Clinton).

Značenje “NATO sigurnosne garancije”

Nije neka posebna tajna da bezuvjetna sigurnosna garancija čini faktični temelj NATO saveza. Ona je sadržana u članku 5. Sjevernoatlantskog sporazuma od 4. travnja 1949. godine, koji glasi:

“Stranke se slažu da će oružani napad na jednu ili više njih, u Europi ili Sjevernoj Americi, biti smatran napadom na njih sve i temeljem toga se one slažu da će, ako do takvog oružanog napada dođe, svaka od njih, u provođenju prava na individualnu ili kolektivnu samoobranu priznatog od članka 51. Povelje Ujedinjenih naroda, pomoći tako napadnutoj stranci ili strankama momentalnim poduzimanjem akcija koje se smatraju neophodnima, zasebno ili u suradnji s drugim ugovornim stranama, uključujući tu i korištenje oružane sile, ne bi li se obnovilo i očuvalo sigurnost sjevernoatlantskoga prostora.

Svaki takav oružani napad i sve mjere poduzete kao njegove posljedice bit će bez odgode prijavljene Vijeću sigurnosti. Takve će se mjere okončati kada Vijeće sigurnosti poduzme potrebne korake za obnovu i očuvanje međunarodnoga mira i sigurnosti“.

U tekstu ovoga članka, koji djelovanja NATO saveza usklađuje sa sustavom odgovora na agresiju u okviru Povelje Ujedinjenih naroda, vidljivo nema spomena ikakvim računima, dugovima ili naplatnim mehanizmima – već se obećava reakcija proporcionalna napadu, od svake članice pojedinačno ili od više njih skupno. Gotovo da se tu uspostavlja automatika, uvelike suprotna ogradama postavljenim u brojnim drugim odredbama ovog sporazuma kojim je utemeljen NATO savez. Sama ta automatika i poprilična bezuvjetnost odgovora upravo i čini osnovu ove sigurnosne garancije, budući se bilo kojem napadaču zapravo ne ostavlja nikakva sumnja u nezaobilaznost savezničkoga odgovora – koji samo može varirati po opsegu, u skladu s prijetnjom.

U skladu s ovakvim djelovanjem bio je i bezuvjetni odgovor NATO saveza u slučaju napada na SAD, 11. rujna 2001. godine – kada se ustvrdilo aktiviranje odredbe članka 5. sporazuma, da bi se onda napadnutoj članici ostavilo mogućnost da sadržaj zajedničkog odgovora po svojoj potrebi bira među ukupnim sposobnostima Saveza. Nasuprot ovakvom shvaćanju NATO obveza, temeljem kojeg je i čitav niz država članica tijekom posljednjih godina reformirao i smanjivao svoje nacionalne obrambene sektore – postavilo se pitanje opsega i značenja ove sigurnosne garancije u konkretnome slučaju Sjedinjenih Američkih Država i njihova unutarnjeg političkog sustava.

Jesu li SAD nužno vezane pomoći saveznicima?

Istini za volju, niti Sjevernoatlantski ugovor ima kaznenih odredbi, a niti NATO u svom ukupnom arsenalu ima sankcija kojima bi bilo moguće natjerati Sjedinjene Američke Države (ili bilo koju drugu članicu) da zaista ispoštuje svoju obvezu djelovanja u slučaju napada na koju drugu članicu Saveza. Sjevernoatlantski ugovor tu zapravo ne veže naciju na način Ustava ili zakona (iako ima nacija, kao Hrvatska, u kojoj takav ratificirani međunarodni akt ima nadzakonsku snagu) – tako da se u većini slučajeva zapravo radi o formalnoj obvezi koju treba periodično obnavljati iskazima političke volje, ne bi li se od pustoga papira stvorio vjerodostojan iskaz vjerojatnog djelovanja. Upravo zato, kada prvi političar Republikanske stranke SAD, te njihov stranački kandidat za mjesto predsjednika države, postupi kao što je Trump postupio 20. srpnja ove godine – nekoliko je odvojenih stvari tu bitno narušeno.

Kao prvo, po prvi put do sada, visoko rangirani nacionalni političar SAD i predvodnik jednog od tradicionalnih političkih blokova u toj državi ovim je putem u pitanje doveo kredibilnost nacionalnog izvršavanja sigurnosne garancije koja leži u temelju NATO saveza. Samim odbijanjem da je nedvojbeno potvrdi, Trump je u igru uveo mogućnost da ta obveza u ključnome momentu ipak ne bude ispoštovana. Ova nova i suštinska nesigurnost posebno je bitna imajući u vidu činjenicu da se tijekom posljednjih desetljeća u više navrata moglo na manjim primjerima debatirati o upitnoj vjernosti SAD prema svojim saveznicima na poprištima pojedinih inozemnih sukoba (od povlačenja iz Vijetnama bez uništenja popisa lokalnih suradnika pa nadalje). Pri tome, Trump je tu svojim inzistiranjem na izbjegavanju izjašnjavanja o namjeri djelovanja zapravo temeljito doveo u pitanje ovaj sustav koji ovisi o uzastopnim i javnim potvrdama solidarnosti sa saveznicima.

S druge strane, na tako destabiliziranu globalnu sigurnosnu scenu Trump uvodi pojam “ispunjavanja obveza” i “plaćanja računa” među saveznicima, izričito navodeći i da su to obveze (financijske ili neke druge prirode) ostalih članica Saveza prema SAD. Time se u čitav sustav NATO sigurnosne garancije uvodi jedna potpuno nova razina naplatnih odnosa, koja radikalno u pitanje dovodi onu formalnu ravnopravnost država u NATO, iskazanu i konsenzualnim odlučivanjem. Pri tome, nije sporno da pojedine nacije posljednjih godina nisu uspijevale ispuniti financijska obećanja međusobno dana na summitu NATO u Walesu – no, novac o kojem je tu bila riječ nije predstavljao neki dug tih država prema SAD, nego njihovu obvezu ulaganja u vlastite obrambene sposobnosti i sustave (na korist čitavog Saveza, pa onda posredno i SAD kao najveće ravnopravne članice istoga). Iako je jasno da su takvi propusti u praksi otežavali interoperabilnost članica na terenu, ipak oni nisu suštinski ograničavali volju za suradnjom, niti su izgledali kao nešto što bi momentalno rušilo smisao i strukturu čitavoga Saveza – a upravo je to ono što izjave Donalda Trumpa sugeriraju.

Posljedice za naivne?

Kroz ove dvije možda i nehotične posljedice nedavnih izjava aktualnog predsjedničkog kandidata Republikanske stranke SAD Donalda Johna Trumpa, u pitanje su ozbiljno dovedeni temelji međunarodne vojne suradnje unutar NATO okvira. Ujedno, za niz europskih zemalja, posebno onih siromašnijih i manjih koje su nedavno ušle u NATO savez, time je u pitanje doveden i smisao te smjer velikog dijela obrambenih reformi poduzimanih posljednjih desetljeća – reformi koje su zdravo za gotovo uzimale sigurnosnu garanciju NATO saveza, i onda na tom temelju smanjivale pojedine nacionalne obrambene kapacitete. Naime, niz je država tu računao na NATO volju za zaštitom svih pojedinih članica, tako da su pojedini obrambeni sustavi tim temeljem onda rezani na najmanju moguću mjeru, računajući na saveznike, izbjegavajući formiranje samodostatnih malih nacionalnih sustava obrane, te forsirajući razvoj pojedinih nišnih sposobnosti koje puni smisao imaju tek u sklopu šireg obrambenog okvira NATO saveza.

U trenutku kada NATO-odaziv na poziv oružano napadnute članice postane pitanje dnevne politike i neobaveznih procjena, i za Hrvatsku postaje jasno da bi odluka donesena prije desetak godina – oslonac na “kolektivnu” umjesto “individualne” obrane – lako mogao biti promašaj stoljeća koji otvara i nužnost raznih dodatnih pregovora u društvima smještenim uz zone blokovskih sučeljavanja, umjesto dosad naznačenih i ponešto upitnih vojnih angažiranja u okviru Saveza. Uz to, prilično je pitanje koliki bi zapravo broj država i htio biti dijelom vojnoga saveza u kojem sigurnosni kišobran ovisi o plaćanju neke suštinski nedefinirane kvote novaca ili nečeg drugog. Dok je takva transakcijska priroda odnosa možda još i pojmljiva u okvirima pojedinoga društva i njegove privrede (što je za Trumpa dobro poznata razina djelovanja), u međunarodnome kontekstu takvi bi odnosi nužno narušili prvo samostalnost, a onda i kvalitetu odnosa među državama – vodeći cjelinu natrag u neka prošla doba dominacije i pokoravanja, a onda i prema blokovskim ratovima suprotstavljenih “velikih” država, naplatno okruženih ovisnim “malim” društvima.

Sve to, ali i još mnogo više, najednom kao da ovisi o jednostavnoj političkoj činjenici – o tome hoće li Donald Trump za koji mjesec postati predsjednikom SAD, ili ipak ne. Ako se tom političaru posreći i svi se njegovi planovi na kraju ostvare, lako bi se moglo zamisliti situaciju u kojoj su za čitav niz NATO članica Sjedinjene Američke Države najednom od izvora sigurnosti postale izvor dodatnih rizika (od onih čisto obrambenih, pa sve do izazova bazičnom suverenitetu). To je situacija kakva do nedavno nije bila ni zamisliva, a kamoli racionalno razloživa za mnoštvo malih ili – po Trumpu – “dužnih” država unutar današnjeg NATO sustava kolektivne sigurnosti.

Posljednjih tjedan dana Francuska praktično pa ne silazi s naslovnica medija – prvo po pitanju terorističkih napada koje su radikalni islamisti izveli širom Pariza u noći od petka 14. studenog, pa onda i po lovu na teroriste koji je tome uslijedio. Na to se nadovezao i francuski predsjednik Francois Hollande, koji je u ponedjeljak, 16. studenog, pred oba doma francuskog parlamenta ustvrdio da je Francuska u ratu, ne bi li onda pokrenuo i široke promjene nacionalnog zakonodavstva, koje bi trebale olakšati suzbijanje takvog nasilnoga ekstremizma u zemlji. No, ponešto je manje pažnje završilo posvećeno s time povezanom sigurnosno-političkom događanju od utorka, 17. studenog – potezima koji su pri tome povijesno bitni na svoj način.

Tog je dana iz usta francuskog ministra obrane Jean-Yvesa Le Driana u javnost stigla informacija kako je nakon spomenutih terorističkih napada, a u svjetlu stava o svojevrsnom ratnom napadu na državu i narod, Francuska odlučila aktivirati postojeće međunarodne mehanizme kolektivne sigurnosti. No, za razliku od popularnoga shvaćanja ovih stvari, službeni Pariz pri tome nije odlučio aktivirati “famozni” 5. članak Washingtonskoga ugovora – koji čini osnovu NATO sustava kolektivne sigurnosti, upravo na kojeg su se pozvale Sjedinjene Američke Države kada su zatražile pomoć saveznika nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. godine – već se pribjeglo jednom drugom, usporedivom rješenju. Naime, u izboru raspoloživih sredstava, Francuska se na sastanku EU Vijeća za vanjske poslove odlučila na aktiviranje europskog sustava kolektivne sigurnosti reguliranog 7. stavkom 42. članka Ugovora o Europskoj uniji (Treaty of the European Union – TEU).

Kolektivna sigurnost na europski način

Drugi odjeljak Ugovora o Europskoj uniji, naslovljen “Odredbe o Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici”, započinje već spomenutim 42. člankom, kojim je pravno utemeljena osnova obrambene politike EU. On glasi:

“1. Zajednička sigurnosna i obrambena politika sastavni je dio zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Ona Uniji osigurava operativnu sposobnost koja se oslanja na civilna i vojna sredstva. Unija ih može koristiti u misijama izvan Unije za očuvanje mira, sprečavanje sukoba i jačanje međunarodne sigurnosti u skladu s načelima Povelje Ujedinjenih naroda. Izvršavanje tih zadaća obavlja se korištenjem kapaciteta koje osiguravaju države članice.

2. Zajednička sigurnosna i obrambena politika uključuje postupno oblikovanje zajedničke obrambene politike Unije. To će dovesti do zajedničke obrane, kada Europsko vijeće jednoglasno tako odluči. Ono u tom slučaju daje preporuku državama članicama da usvoje takvu odluku u skladu sa svojim ustavnim odredbama.

Politika Unije u skladu s ovim odjeljkom ne dovodi u pitanje poseban karakter sigurnosne i obrambene politike određenih država članica te poštuje obveze pojedinih država članica na temelju Sjevernoatlantskog ugovora, koje svoju zajedničku obranu ostvaruju u okviru Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora (NATO) i u skladu je sa zajedničkom sigurnosnom i obrambenom politikom utvrđenom unutar tog okvira.

3. Države članice Uniji stavljaju na raspolaganje civilne i vojne kapacitete za provedbu zajedničke sigurnosne i obrambene politike, kako bi doprinijele ostvarivanju ciljeva koje je utvrdilo Vijeće. Države članice koje zajednički uspostave multinacionalne snage mogu ih staviti na raspolaganje zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici.

Države članice obvezuju se postupno poboljšati svoje vojne kapacitete. Agencija u području razvoja obrambenih kapaciteta, istraživanja, nabave i naoružanja (u daljnjem tekstu „Europska obrambena agencija“) utvrđuje operativne potrebe, promiče mjere za zadovoljavanje tih potreba te doprinosi utvrđivanju i, prema potrebi, provedbi bilo koje mjere potrebne za jačanje industrijskih i tehnoloških temelja u obrambenom sektoru, sudjeluje pri utvrđivanju europske politike kapaciteta i naoružanja te pomaže Vijeću pri procjeni poboljšanja vojnih kapaciteta.

4. Odluke koje se odnose na zajedničku sigurnosnu i obrambenu politiku, uključujući one kojima se pokreće misija navedena u ovom članku, Vijeće donosi odlučujući jednoglasno, na prijedlog Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku ili na inicijativu države članice. Visoki predstavnik može, prema potrebi, zajedno s Komisijom, predložiti korištenje nacionalnih sredstava i instrumenata Unije.

5. Vijeće može izvršenje zadaće, u okviru Unije, povjeriti skupini država članica u svrhu zaštite vrijednosti Unije i služenja njezinim interesima. Izvršenje takve zadaće uređeno je člankom 44.

6. Države članice čiji vojni kapaciteti ispunjavaju više kriterije i koje su se u ovom području uzajamno više obvezale radi obavljanja najzahtjevnijih misija, uspostavljaju stalnu strukturiranu suradnju u okviru Unije. Takva je suradnja uređena člankom 46. Suradnja ne utječe na odredbe članka 43.

7. Ako je država članica žrtva oružane agresije na svoje državno područje, ostale države članice obvezne su pružiti joj pomoć i potporu svim sredstvima kojima raspolažu, u skladu s člankom 51. Povelje Ujedinjenih naroda. To ni na koji način ne dovodi u pitanje poseban karakter sigurnosne i obrambene politike određenih država članica.

Obveze i suradnja u ovom području moraju biti u skladu s obvezama preuzetima u okviru Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora, koja, za države koje su njezine članice, ostaje temelj njihove kolektivne obrane i forum za njezinu provedbu“.

Pri tome, treba napomenuti kako je spomenuti stavak 7 ovog članka u Lisabonski ugovor ubačen na prvotni zahtjev Grčke, koja je nastojala zadobiti i određenu mjeru kolektivne zaštite odvojenu od NATO sustava (zasnovano na činjenici da je Turska doduše članica NATO, ali ne i Europske unije). Dok su donedavno trajale teorijske diskusije o pravome značenju ove odredbe – je li ona zaista jednakovrijedna spomenutom članku 5 iz NATO sustava, ili nije – od 17. studenog ove godine te su se dileme krenule rješavati u praksi, budući se Francuska pozvala na ovu normu i time natjerala EU da njeno djelovanje isproba u stvarnosti. Istini za volju, prilično je jasno kako je baš takvo jačanje europskog okvira sigurnosti te obrane i bilo u pozadini ovog francuskog poteza – budući je prilično jasno kako će kontekst tragičnih posljedica prošlotjednog terorističkog napada ujedno i donekle utišati inače glasne protivnike ikakve samostalne obrambene politike EU.

Što je tu zapravo rečeno?

Prije svega, treba podrobnije razložiti samu spomenutu EU odredbu o kolektivnoj sigurnosti, o kojoj je ovdje riječ. Kao prvo, ona se načelno odnosi na sve članice EU, one koje su ujedno članice NATO saveza, ali i one koje to nisu (Austrija, Cipar, Finska, Irska, Malta i Švedska). Pri tome, neutralnim je EU državama tu ostavljen određen izlaz iz režima, ako one to požele – gdje formulacija da se “ni na koji način ne dovodi u pitanje poseban karakter sigurnosne i obrambene politike određenih država članica” jasno upućuje upravo na neutralne Austriju i Švedsku.

Kao drugo, čitav se ovaj režim za pojedinu državu odnosi na situaciju “oružane agresije na svoje državno područje“. Time se izdvaja slučaj napada po svojoj prirodi sličan ratu, za razliku od situacije definirane kroz Klauzulu solidarnosti EU – gdje članak 222. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (Treaty of the Functioning of the European Union -TFEU) izričito spominje samo slučajeve “terorističkog napada, žrtva prirodne nepogode ili nesreće izazvane ljudskim djelovanjem“. Dok smo o Klauzuli solidarnosti već podrobnije pisali na portalu Obris, spomenimo ovdje tek da je tu riječ o sustavu pretežito usmjerenom prema resorima unutarnjih poslova – dok se EU sustav kolektivne sigurnosti ipak izravnije referira na sektore obrane država članica. I opet, iako je i spomenuta EU klauzula solidarnosti načelno davala pristup sličnoj razini pomoći partnera, francusko pozivanje na EU kolektivnu sigurnost opet ukazuje na želju te nacije da ojača dosada poprilično zanemarenu tematiku zajedničkih obrambenih sposobnosti Europske unije.

Kada je riječ o opsegu onoga na što se može računati zazivanjem ove odredbe, ovdje je navedena obveza suradnje država članica kroz “pomoć i potporu svim sredstvima kojima raspolažu“. I dok jasno pozivanje na ta “sva sredstva kojima države raspolažu” barem na prvi pogled ovo čini jakim međunarodnim instrumentom, spomen “pomoći i potpore” zapravo otvara golemi prostor za partnersko djelovanje – ne samo neposrednim snagama ili robom, već i posrednijim uslugama koje bi ipak predstavljale potporu tako ugroženoj članici EU.

Uz već spomenuti izlaz ostavljen za neutralne države EU, tu su još postavljene dvije čvrste ograde koje ograničavaju djelovanje ovoga režima. Kao prvo, spomenut je članak 51. povelje Ujedinjenih naroda – sadržan u Poglavlju 7 Povelje, koje se tiče djelovanja po pitanju ugroza miru, kršenja mira i akata agresije u međunarodnim odnosima. Taj članak, inače posljednji po redu u ovome poglavlju, tiče se prava na samoobranu u slučaju vanjskoga napada (samostalno ili u sklopu sigurnosnih organizacija), a njegov tekst kazuje:

“Ništa u ovoj Povelji neće ograničiti urođeno pravo na individualnu ili kolektivnu samoobranu ako dođe do oružanoga napada na članicu Ujedinjenih naroda, sve dok Vijeće sigurnosti ne poduzme mjere nužne za održavanje međunarodnoga mira i sigurnosti. Mjere poduzete od članica pri izvršavanju ovoga prava na samoobranu će biti odmah prijavljene Vijeću sigurnosti i neće na bilo koji način utjecati na ovlasti i odgovornosti Vijeća sigurnosti po ovoj Povelji, a za svakodobno poduzimanje takvih akcija koje se smatra potrebnima za održavanje i obnovu međunarodnoga mira i sigurnosti“.

Njime Ujedinjeni narodi osiguravaju legitimno pravo na samoobranu u slučaju napada, dok ionako čitav sustav UN nastoji ograničiti i osuditi agresivno korištenje prijetnji ili sile protiv teritorijalnog integriteta i političke neovisnosti drugih država (što se i izrijekom osuđuje u 2. članku Povelje UN). Ovom se odredbom akti samoobrane u slučaju takvoga agresivnog oružanog napada uklapaju u sustav mirovnog djelovanja organizacije UN – što je onda preuzeto i u sustav NATO saveza, te izričaj spomenutog stavka 7 članka 42 Ugovora o Europskoj uniji.

Kao drugo,  spomenuti sustav kolektivne sigurnosti EU dodatno je ograničen i jasno izraženom obvezom usklađivanja čitavog djelovanja prema odredbi 42.7. Ugovora o Europskoj uniji s NATO sustavom – ujedno i uz izričito davanje prednosti obvezama preuzetima u okviru NATO. Tu je sam NATO definiran kao (1) “temelj” kolektivne obrane za zemlje koje su njegove članice, te (2) kao “forum” za provedbu ikakve kolektivne obrane tih članica. Ovom je odredbom usporedivi sustav EU faktično podređen paralelnom funkcioniranju sustava kolektivne obrane NATO saveza, za sve one države EU koje su ujedno članice obaju tih sustava. Dok ovo podređivanje ima manje utjecaja na zemlje koje su izvan NATO saveza, pa one imaju onda i ponešto veću načelnu slobodu djelovanja – ta je sloboda praktično ograničena činjenicom (namjerno) slabe razvijenosti EU sustava zajedničke obrane, čiji su kapaciteti za ikakvo samostalno vođenje zajedničkih vojnih operacija radikalno manji od onih u okrilju NATO saveza.

Kako dalje u praksi?

Budući je EU sustav kolektivne sigurnosti 17. studenog ove godine aktiviran po prvi put od svog formiranja, automatski se otvorilo i pitanje što taj sustav zapravo znači i kako će se krenuti u njegovu primjenu. Jedina iole usporediva situacija ovoj dogodila se u listopadu 2001. godine, kada su Sjedinjene Američke Države aktivirale članak 5. Washingtonskog ugovora – akt poprilično usporedive strukture i načelnog značenja prema ovoj odredbi iz 7 stavka članka 42 Ugovora o Europskoj uniji. Dakle, kao što su tada SAD svojim saveznicima uručile listu zahtjeva, nešto se slično očekivalo i od Francuske ovih dana. Temeljem takvih definiranih potreba, uslijedilo bi onda bilateralno usuglašavanje moguće pomoći i potpore sa svakom od pojedinačnih zemalja EU. Ovu situaciju u RH načelno definira odredba članka 52. Zakona o obrani iz 2013. godine, naslovljena “2.6. Uporaba Oružanih snaga u pružanju pomoći u obrani državama članicama Europske unije”, koja glasi:

“(1) Oružane snage mogu se uporabiti kao pomoć u obrani državama članicama Europske unije.

(2) Odluku o djelovanju Oružanih snaga iz stavka 1. ovoga članka donosi Hrvatski sabor na prijedlog Vlade i uz prethodnu suglasnost Predsjednika Republike.

(3) Na temelju odluke Hrvatskoga sabora iz stavka 2. ovoga članka Predsjednik Republike naređuje uporabu i dodjeljivanje dijelova Oružanih snaga nadležnim zapovjedništvima države članice kojoj se upućuje pomoć.

(4) Predsjednik Republike na prijedlog ministra obrane utvrđuje nacionalna ograničenja uporabe i izuzeća u uporabi“.

No za pokretanje ovoga postupka potreban je prvo jasan i nedvojben zahtjev kojim se konstatira potreba za pružanjem pomoći zasnovana na pozitivnim propisima EU. Na tim se temeljima onda pokreće daljnje usuglašavanje – prvo bilateralno između RH i zemlje tražiteljice pomoći, a onda i nacionalno, temeljem definiranog prijedloga Vlade RH o pružanju takve pomoći. I zaista, do predaje takvog službenog zahtjeva iz Francuska je navodno došlo jučer, 20. studenog, kada je u Ministarstvo obrane Republike Hrvatske službeno stigao popis francuskih načelnih zahtjeva za obrambenu “pomoć i potporu” utemeljen na EU sustavu kolektivne sigurnosti iz članka 42 TEU.

Kako saznajemo, a u skladu s prethodnim očekivanjima, bila je tu riječ o dva osnovna moguća područja djelovanja: (1) o pomoći u borbi protiv organizacije ISIS, prvenstveno na prostoru Sirije i Iraka, te (2) o potpori pri provođenju postojećih operacija Europske unije u Africi – gdje bi se jačim angažiranjem partnerskih država na prostorima podsaharske Afrike oslobodio dio ondje djelujućih francuskih snaga, ne bi li one onga mogle biti odaslane u djelovanja na primarnome prostoru borbe protiv tzv. Islamske države. U slučaju da Hrvatska odluči više ili manje izaći u susret ovim molbama za pomoć iz Francuske – niz je načina na koje se može ostvariti relevantne aktivnosti potpore.

Što se tiče same pomoći na ujedinjenome bojištu Sirije i Iraka, jasno je da tu Hrvatska nema što tražiti na način kako to rade velike svjetske sile (gdje zrakoplovnim snaga djeluje niz država, a i sama je Francuska onamo u srijedu 18. studenog otposlala svoj nuklearni nosač zrakoplova R91 Charles De Gaulle). No, budući da RH već dugo razmatra ozbiljnije uključivanje u obuku kurdskih boraca na sjeveru Iraka (koji su vrlo aktivni u neposrednoj borbi s vojskom tzv Islamske države) – takva bi se aktivnost zapravo sjajno uklopila u sve ovo što sada spominje Francuska.

Što se potpore u Africi tiče, i ondje stvari za Hrvatsku i njene oružane snage zapravo ne predstavljaju potpunu nepoznanicu. Naime, Hrvatska je već u više navrata promišljala slanje svojih ljudi u Mali. Dakle, iako se do sada nacionalno sudjelovanje RH u misijama suzbijanja islamističke pobune u toj državi pretežito svelo na doniranje manje količine vojne opreme – barem su do određene razine detaljnosti bile promišljane potrebe i modaliteti nekakvog šireg uključivanja u tamošnja vojno-politička događanja. Iako se i o Srednjeafričkoj Republici moglo čuti ponešto, tu su stvari ostale bitno mutnije i manje definirane – tako da je i realna mogućnost ikakvog hrvatskoga uključivanja ondje samim time usporedivo manja.

Uz to, kao treća se mogućnost potpore, naravno, pojavljuje i jača sigurnosno-obavještajna suradnja. Republika Hrvatska kao granična država EU prema prostoru nestabilnosti u regiji – prema Bosni i Hercegovini, ali i Crnoj Gori te Srbiji – može itekako biti od koristi Francuskoj, ali i čitavoj EU. Posebice je tu važna hrvatska uloga kao lokalnog izviđača po pitanju radikalnoga islamizma u susjednoj BiH, koji je pojava čije se tragične odbljeske u javnosti vidjelo i u Sarajevu proteklih dana.

]]>