Pentagon je nedavno objavio novi ugovor za kupnju malenih bespilotnih letjelica za PSIO (Precision Strike Indoor & Outdoor), vrijedan 8,8 milijuna USD. Riječ je o kamikaza-dronovima sposobnim za pronalazak i napade na mete u unutrašnjosti zgrada. Ugovor je sklopljen s izraelskim proizvođačem dronova XTEND,  poznatima po svom naprednom radu na dronovima koji su u timovima radili u zgradama u Gazi, objavio je nedavno magazin Fobes. Ugovor je sklopio Pentagonov misteriozni ured za iregularno ratovanje koji razvija kapacitete za vojsku za potrebe asimetričnih, tajnih operacija protiv meta najveće vrijednosti. U prošlosti je to možda značilo neutraliziranje vođe pobunjenika projektilom Hellfire R9X bez oštećenja zgrade u kojoj se nalazio. Ovo novo oružje može izvoditi precizne napade na mjestima koja su dosad bila van dometa. PSIO se može približiti zgradi s većih udaljenosti, ući u nju i “pronaći i neutralizirati” mete, a istovremeno snimiti video dokaze o svojoj misiji.

Zasad će ovakvi dronovi vjerojatno biti dostupni tek nekim postrojbama. Vjerojatnije je da će ih se vidjeti u specifičnim operacijama nego na ratištima. Kao što je i slučaj s drugim vrstama malenih dronova, ova letjelica mogla bi se brzo proširiti među i prijateljskim i neprijateljskim vojskama, iako je repliciranje pametnog AI softvera mnogo kompliciranije od kopiranja hardvera. Iako je XTEND najpoznatiji po svojoj suradnji s IDF-om, gdje su se njihovi dronovi dokazali u akciji, dronovi za Pentagon bit će napravljeni u SAD-u, a početak isporuke očekuje se u prvom tromjesečju ove godine.

“Mađarove ptice”- jedna od najelitnijih ukrajinskih postrojbi bespilotnih letjelica

Ratovi koji su trenutno u tijeku, naročito onaj u Ukrajini, sve više se „oslanjaju“ na dronove, bilo s borbenom, bilo s izvidničkom svrhom. Tijekom sukoba u Ukrajini zabilježeni su slučajevi da su se ukrajinski dronovi uletjeli u zatvorene prostore poput skladišta ili zaklona u koje su se sklonili ruski vojnici. Tako su,prema pisanju Forbesa, u veljači prošle godine ukrajinske snage locirale su skladišta u kojima su Rusi čuvali svoje tenkove T-72 i T-80, borbeno vozilo BMP-3 i inženjersko vozilo BREM. Vrlo vješti ukrajinski piloti poslali su svoje FPV dronove kroz otvorena vrata skladišta i sustavno uništili vozila. “Kao na streljani,” prenosi ukrajinski medij Censor. Ubrzo su skladišta počela gorjeti, a vozila (tenkovi, BREM, BMP i nekoliko kamiona s oružjem, ukupne vrijednosti nekoliko milijuna dolara) bila su uništena, piše Forbes.

Ogroman izazov

Upravljanje dronovima u zatvorenim prostorima veliki je izazov. Prostori su napučeni i komplicirani, a prepreke su u svim smjerovima. XTEND-ov izvršni direktor Aviv Shapira ranije je za Forbes govorio kako je operativni sustav tvrtke, XOS, preuzeo težak posao upravljanja tako da čak i početnici dronovima mogu upravljati kao profesionalci i jednostavno ulaziti kroz prozore ili druge tijesne otvore. Sve što pilot treba učiniti je naznačiti kamo dron treba ići, a XOS napravi sve ostalo. Uz to, sustav “pamti” rutu kojom je prošao kako bi se mogao i vratiti. “Testovi su demonstrirali preciznost, pouzdanost i operativnu superiornost našeg rješenja Scorpio,” rekao je Shapira u priopćenju.

To znači da je ugovor sklopljen za neku verziju XTEND-ovog drona Scorpio. Vjerojatno ima veze s kvadkopterom Scorpio 500, koji može letjeti oko 15 minuta, a zaštićen je od oštećenja prilikom zabijanja u zidove ili druge čvrste objekte. Scorpio nosi oko pola kilogram eksploziva, a nekoliko je opcija za bojeve glave. Detalji nisu objavljeni, ali vjerojatno se radi o bojevim glavama koje se mogu koristiti na ljudskim metama –  posebno oblikovanom eksplozivu za probijanje prepreka poput vrata, kao i termobaričnih bojevih glava u slučaju potrebe za rušenjem čitavih struktura. Navigacijski sustav ovog drona ne oslanja se na GPS ili druge satelitske signale koji su podložni ometanju ili mogu biti nedostupni u zatvorenim prostorima. Domet je navodno dulji od 5 kilometara, uz maksimalnu brzinu od 25 kilometara na sat. Ipak, pored pametnog softvera možda je najupečatljivija značajka ovog drona komunikacija. Mreža omogućava da tri drona rade zajedno, kontrolira ih samo jedan pilot. Obično bi dva drona bila postavljena da “čuvaju” ulaze, dok treći istražuje interijer zgrade.

Ovo nije prvi projekt za dronove Pentagonovog ureda za iregularno ratovanje. Njihova podskupina za taktičku ofenzivnu podršku, čiji zadatak je isporuka “jedinstvene taktičke ofenzivne opreme”, nedavno je nabavila prilagođenu verziju letjelice Hero-30. To je još jedan kamikaza-dron nastao u Izraelu, iako je u tom slučaju hardver isporučivao američki Mistral Inc. Poboljšana verzija nudila je dulje vrijeme letenja, bolju bojevu glavu i povećanu vjerojatnost uspješnog pogotka mete. Američka vojska već posjeduje nekoliko tipova kamikaza-dronova. Jedan od njih je Rogue-1 američkih marinaca, zapravo elegantnija (i skuplja) verzija FPV dronova iz Ukrajine. Ipak, to je oružje koje se može koristiti samo vani. Nano dron Black Hornet, koji se u malim brojevima koristi u Ukrajini, može ulaziti u zgrade, ali je on tek izvidnička letjelica, daleko premalen da bi mogao nositi bojevu glavu. PSIO se može približiti zgradi s većih udaljenosti, ući u nju i “pronaći i neutralizirati” mete, a istovremeno snimiti video dokaze o svojoj misiji.

Faktograf je od više čitatelja dobio upite da provjerimo informacije u objavama koje se šire društvenim mrežama putem opskurnih portala, a prema kojima je u tijeku invazija američke vojske na europski kontinent.

Iako je točno da je u više europskih država u tijeku vojna vježba u kojoj sudjeluju i američki vojnici, ne radi se ni o kakvoj tajnovitoj operaciji. Niz vježbi američkih vojnika s europskim vojnim saveznicima pod imenom „DEFENDER-Europe 20“ najavljen je 7. listopada 2019. godine. Sve relevantne informacije o ovoj vježbi javno su dostupne već mjesecima.

Prvi slučaj koronavirusa COVID-19 u kineskom gradu Wuhanu zabilježen je više od mjesec dana nakon što je vježba „DEFENDER-Europe“ izvorno najavljena, 17. studenog 2019. godine (South China Morning Post).

Nije tajna akcija

O akciji „DEFENDER-Europe 20“ javno se govori već mjesecima, a spominjao ju je i hrvatski portal Obris.org, specijaliziran za pitanja obrane i sigurnosti, kad su u siječnju najavili da će i hrvatski vojnici sudjelovati u jednom kraku vježbe „DEFENDER-Europe 20“ u Poljskoj i Litvi.

Društvenim mrežama, međutim, kolaju informacije koje vježbu „DEFENDER-Europe 20“ opisuju kao tajnovitu operaciju koja se odvija u sjeni pandemije koronavirusa COVID-19. Ovo su primjeri naslova nad člancima koji sugeriraju kako je pandemija koronavirusa zapravo distrakcija od iskrcavanja velikog broja američkih vojnika u više europskih država:

ZNATE LI što se u Europi upravo događa dok vas mi mediji “zabavljamo” i dosađujemo o koronavirusu?

NEŠTO SE DEŠAVA | Dok nas mediji “ZABAVLJAJU KORONOM”, 40 000 američkih specijalaca se upravo iskrcava širom EU

Treća najveća vojna vježba u Europi od kraja Hladnog rata

Informacije o vježbi „DEFENDER-Europe 20“ javno su dostupne na službenim stranicama NATO-a i ispostave američke vojske u Europi.

Radi se o trećoj najvećoj vojnoj vježbi koja se u Europi poduzima od kraja Hladnog rata naovamo. Izvorno je bilo predviđeno da će u vježbi sudjelovati ukupno 37.000 vojnika, od čega 20.000 pripadnika američke vojske. Predviđen je bio transport ukupno 33.000 komada vojne opreme. Planirano je da se same vježbe odvijaju u travnju i svibnju 2020. godine. Međutim, kako je u pitanju ogromna logistička operacija, transfer američkog vojnog osoblja i tehnike započeo je već u veljači 2020. godine. Planirano je bilo da će povlačenje američkih vojnika privremeno raspoređenih u Europu zbog vježbi biti okončano u srpnju 2020. godine.

Izvorni je plan zbog pandemije koronavirusa naknadno izmijenjen. Vježba za sada nije otkazana, ali je zapovjedništvo američke vojske u Europi 12. ožujka priopćilo da su zbog pandemije koronavirusa odlučili modificirati vježbu smanjenjem broja američkih sudionika. U priopćenju je navedeno da će se „aktivnosti povezane s vježbom prilagođavati shodno razvoju situacije kroz blisku suradnju sa saveznicima i partnerima“. Neke druge američke vojne vježbe u Europi zbog pandemije koronavirusa COVID-19 su otkazane, a modificirane su i vježbe koje američki vojnici održavaju u Africi (CNN).

Vježba se odvija samo na sjeveru Europe

Zasad nije poznato kakve će se dodatne modifikacije poduzeti u sklopu vježbe koja je započela pristizanjem američkih i britanskih vojnika u Njemačku, Nizozemsku i Belgiju. Dio američkih trupa 2. ožujka je već prebačen u Poljsku, a prema izvornom planu vježbe su se trebale održavati i u Estoniji, Latviji i Litvi. Vježba je slikovito predstavljena na sljedećoj infografici:

Svrha ove vježbe je demonstrirati da se američka vojska po potrebi može brzo mobilizirati da bi vojno branila Europu. U informacijama o vježbi nije, naravno, navedeno od koga bi to američka vojska trebala braniti Europu, ali jasno je da se radi o demonstraciji sile koja bi prvenstveno trebala poslati poruku Rusiji i Kini.

U dezinformirajućim tekstovima koji kruže društvenim mrežama se, među ostalim, navodi da se američka vojska slobodno šeće Italijom, a da talijanske vlasti o tome šute. Ta tvrdnja nije točna; kao što se može vidjeti na gornjoj slici, Italija nije među zemljama u kojima se odvija vježba „DEFENDER-Europe 20“. Za pretpostaviti je da se Italija eksplicitno spominje jer je to zemlja iz koje je dezinformacija o invaziji američke vojske na europski kontinent zapravo i pokrenuta.

Teorije zavjere oko vježbe „DEFENDER-Europe 20“ počele su se plesti nakon što je Manlio Dinucci, suradnik kanadske organizacije Centar za istraživanje globalizacije, objavio tekst o ovoj vježbi, propitujući razloge zbog kojih vježba nije otkazana usprkos pandemiji koronavirusa. Predmetni Dinuccijev tekst u prijevodu na engleski jezik dostupan je na matičnim stranicama kanadskog Centra za istraživanje globalizacije. Njihov portal Globalresearch.ca je u bazi podataka Media Bias/Fact Check ocijenjen kao izrazito nevjerodostojan izvor; poznati su po promoviranju pseudoznanosti i teorija zavjera.

Američki vojnici nisu imuni na koronavirus

Sve informacije koje navodimo javno su dostupne, a o vježbi „DEFENDER-Europe 20“ izvještavali su i mediji, kako specijalizirani, tako i opći. Međutim, kroz dezinformirajuće tekstove o ovoj vojnoj vježbi ipak se provlači netočna teza da građani Europe nisu bili obaviješteni o dolasku američkih vojnika i transportu američke vojne opreme, kao i tvrdnje da mediji šute o vježbi „DEFENDER-Europe 20“.

U dezinformirajućim se tekstovima također tvrdi da su američki vojnici „potpuno imuni na ‘koronavirus‘“, što je tvrdnja koja se pripisuje neimenovanim američkim vojnim oficirima. Nismo uspjeli pronaći izjavu nijednog američkog vojnog zapovjednika koji bi tvrdio da su američki vojnici imuni na koronavirus COVID-19. Točno je tek da američki vojni liječnici tvrde kako koronavirus COVID-19 nije znatna ugroza za američke vojnike (Military Times), s obzirom da se radi o mladim, zdravim i fizički spremnim ljudima (što su i obvezni preduvjeti za služenje u profesionalnoj vojsci). Poznato je da COVID-19 najviše ugrožava starije ljude i osobe narušenog zdravlja. Iz američke je vojske 12. ožujka stigla potvrda da je 13 vojnika zaraženo koronavirusom, a taj se broj u međuvremenu povećao za još nekoliko slučajeva (Stars and Stripes). Zaraženi su vojnici stacionirani u inozemstvu, ali i u američkim vojnim bazama.

Uostalom, upravo je zbog vojne vježbe „DEFENDER-Europe“ zapovjednik američke vojske u Europi Christopher Cavoli 10. ožujka završio u samoizolaciji. Nakon konferencije povezane s ovom vježbom, održane u njemačkom gradu Wiesbadenu, zaraza koronavirusom potvrđena je kod zapovjednika poljske i talijanske vojske. Poljski general Jaroslaw Mika i talijanski general Salvatore Farina testirani su nakon što su se vratili kući s konferencije te je utvrđeno da su zaraženi koronavirusom COVID-19 (The Associated Press).

Virusom nisu pogođeni samo “protivnici” SAD-a

Kroz dezinformirajuće tekstove o vojnoj vježbi „DEFENDER-Europe 20“ provlači se i teza da su pandemijom koronavirusa najviše pogođeni američki strateški „protivnici“, među koje se uz Kinu i Iran svrstava i Italija. Na listi američkih protivnika Italija je završila jer je, kako se navodi, „prije nekoliko mjeseci“ s Kinom potpisala ugovor koji „regulira odnose u vezi sa trgovinom na Sredozemlju kao i da će Italija na osnovu svog strateškog položaj biti uz Kinu čak ako EU zabrani“ [sic]. Italija u zadnjih nekoliko mjeseci nije potpisala takav ugovor s Kinom. Prije godinu dana, u ožujku 2019. godine, je međutim potpisan sporazum kojim je Italija pristupila kineskoj infrastrukturnoj inicijativi „Pojas i cesta“, postavši tako prva zemlja razvijenog svijeta koja se pridružila ovoj kineskoj inicijativi (BBC), usprkos prigovorima nekih zapadnih saveznika iz NATO-a i Europske unije (The New York Times).

Teza da su Sjedinjene Američke Države (SAD) proširile koronavirus COVID-19 da bi naudile strateškim protivnicima, međutim, ima brojne logičke nedostatke. Virus nije ograničen samo na države koje bi se po bilo kojoj osnovi moglo svrstati među „protivnike“ SAD-a, već se proširio velikim dijelom svijeta. Teško su pogođene i brojne zemlje koje se smatraju američkim saveznicima, ali i same SAD. Na webu Al Jazeere redovito se osvježava lista zemalja u kojima su potvrđeni slučajevi koronavirusa; u SAD-u ih je više od 1.600, u Ujedinjenom Kraljevstvu više od 800, u Francuskoj više od 3.600, u Njemačkoj više od 3.000, u Australiji i Kanadi skoro 200…

* Ovaj članak napisao je Petar Vidov, te ga je 14. ožujka 2020. godine objavio na specijaliziranom internetskom portalu Faktograf (https://faktograf.hr/), na kojem radi kao glavni urednik. Faktograf.hr jedini je hrvatski medij specijaliziran za fact checking, tj. provjeru činjenične točnosti tvrdnji u javnom prostoru. Original ovog članka dostupan je na internetskoj adresi: https://faktograf.hr/2020/03/14/sto-se-doista-dogada-oko-iskrcavanja-americke-vojske-u-europi/

Kako mediji na ruskom jeziku u Poljskoj i baltičkim državama prikazuju NATO pojačanja?!

U srpnju 2016. NATO članice su odlučile na rotacijskoj osnovi ojačati prisutnost Saveza u baltičkim državama i u Poljskoj, sa četiri multinacionalne skupine u veličini bojne – po jedna u Estoniji, Latviji, Litvi i Poljskoj. Taj je potez namjeravao ojačati NATO sposobnosti odvraćanja i obrambeni postav Saveza, te služiti kao podsjetnik da napad na bilo koju pojedinačnu članicu predstavlja napad na sve u Savezu, u skladu s člankom 5 Sjevernoatlantskog sporazuma.

Kremlj je ovu odluku protumačio kao neprijateljski akt i odlučio je odgovoriti. Glavna sastavnica tog odgovora sastojala se u jačanju ruskih vojnih aktivnosti u regiji Baltičkog mora. To je bilo praćeno serijom iskrivljenih i potpuno lažnih priča o snagama Ojačane prednje prisutnosti (eFP), koje su širili Kremlju bliski i od ruske države financirani mediji, uz sudjelovanje sa socijalnih mreža.

Zasnovano na prijašnjem izvještavanju, @DFRLab je od veljače 2016. pratio medijsko pokrivanje na internetu, po pitanju NATO raspoređivanja na Baltiku i u Poljskoj, ne bi li identificirali sadržaje koji su neprijateljski, iskrivljeni ili dovode u zabludu.

Glavne teme

Ne bi li protumačili ovo medijsko pokrivanje i pratili njegov razvoj kroz vrijeme, @DFRLab je takvo neprijateljsko izvještavanje podijelio na 6 glavnih tematskih odrednica:

1. NATO nije dobrodošao i NATO snage su okupatori;
2. na Baltiku i u Poljskoj su paranoični ili „rusofobi“;
3. NATO je provokativan i agresivan;
4. NATO je zastario i ne može zaštititi svoje saveznike;
5. NATO, Baltik i Poljska su simpatizeri nacističke ideologije;
6. baltičke države su umjetne i nepouzdani partneri.

Neke od tih tema si međusobno jasno proturječe, na primjer – NATO ne može biti zastario i nesposoban za zaštitu svojih saveznika, a da je u isto vrijeme i agresor u regiji. Svaki je od tih anti-NATO smjerova pripovijedanja fleksibilan i njihovo je skupno korištenje pokazalo da, bez obzira što NATO radi – ohrabruje ili odvraća – te aktivnosti mogu biti iskorištene protiv Saveza.

Promatrani period od 23. svibnja 2017. do 29. siječnja 2018. (Source: @DFRLab)

Ne bi li naučili više o toj kategorizaciji tema, i vidjeli primjere tipova priča koje ulaze pod pojedinu temu, pročitajte izvještaj „Ruske teme vezane uz raspored NATO snaga“ na @DFRLab.

Od ukupno šest spomenutih načelnih tema, njih prvih četiri dominiralo je neprijateljskim medijskim izvještavanjem, obuhvaćajući preko 90 posto svih promatranih objava između svibnja 2017. i siječnja 2018. godine. Dominantna je bila tema o tome kako je NATO provokativan i agresivan. Ta je tema bila obuhvaćena u 218 članaka i tipskih objava na socijalnim mrežama tijekom samo proteklih 8 mjeseci – dakle, otprilike jednom dnevno. Te su teme bile posebno istaknuto vidljive u medijima financiranim od ruske države, kao što su RT ili Sputnik.

Naracije po državama

Kategorizacija zastupljenosti pojedinih tema po državama pokazuje kako pojedine teme ciljaju na neke države više nego na neke druge. Negativne teme su nerazmjerno često optuživale Litvu da je paranoična i rusofobna.

Promatrani period od 23. svibnja 2017. do 29. siječnja 2018. (Source: @DFRLab)

Litva je oduvijek bila jasan kritičar ruske agresije u Ukrajini, eksplicitno je imenovala Rusiju kao prijetnju europskoj sigurnosti, a nedavno je donijela i litvansku verziju sankcijskog režima „Magnitsky Act“, kojeg su ruski mediji označili rusofobnim.

S druge strane, Poljska je ciljana porukom koja tvrdi da su NATO aktivnosti provokativne i agresivne u bitno višoj mjeri nego kod tri baltičke države. Jedno od objašnjenja za ovakvu prilagodbu poruka je i u pojačanoj prisutnosti postrojbi Sjedinjenih Američkih Država u Poljskoj, u okviru europske Inicijative ohrabrivanja (European Reassurance Initiative – ERI), koja djeluje odvojeno od NATO snaga Ojačane prednje prisutnosti.

Naracije kroz vrijeme

Raspored pojedinih širih tema kroz vrijeme pokazuje da anti-NATO priče nastoje pratiti događanja u stvarnom svijetu i razvoju situacija koje se tiču NATO saveza, baltičkih država i Rusije.

Promatrani period od 23. svibnja 2017. do 29. siječnja 2018. (Source: @DFRLab)

Primjer za to je bila vježba „Zapad-2017“. Tijekom najveće zajedničke ruske i bjeloruske vježbe „Zapad-2017“, dominantna anti-NATO tema je bila ona o tome kako su baltičke države paranoične i rusofobne. To je izgleda bila posljedica komentara kojima su baltička ministarstva obrane i visoki dužnosnici popratili događanje, kojima su svi izražavali zabrinutost vježbom i tražili od NATO-a provođenje dodatnih sigurnosnih mjera koje bi se uspostavile prije započinjanja ove vježbovne aktivnosti.

Ista ta tema o rusofobiji imala je poseban uzlet početkom siječnja ove godine, nakon što su vlasti u Latviji iz države protjerale dva ruska novinara, opravdavajući to razlozima nacionalne sigurnosti. Rusko i pro-Kremlj pokrivanje ove priče prikazivalo je Latviju kao rusofobnu državu.

U listopadu 2017. pojačano se opažalo temu kako je NATO zastario i nesposoban štititi svoje saveznike, nakon što je Der Spiegel objavio članak u kojem je bilo istaknuto:

„Sposobnosti NATO saveza da logistički podupire brza ojačavanja na uvelike proširenom prostoru pod nadležnošću zapovjednika za Europu je atrofirala od kraja Hladnoga rata“.

Medijske kuće na ruskom jeziku i s pro-Kremlj orijentacijom na Baltiku opširno su citirale nalaze iz ovog izvješća, i koristile su ih za promociju teme kako je NATO nesposoban pružiti zaštitu baltičkim državama i Poljskoj u slučaju konflikta s Rusijom.

Jezik

Promatrani period od 23. svibnja 2017. do 29. siječnja 2018. (Source: @DFRLab)

Tijekom razdoblja promatranja, pronađeno je da većina izvještaja koja neprijateljski gledaju na eFP dolazi na ruskome jeziku. U prosjeku, 10 posto neprijateljskog izvještavanja po pitanju Estonije bilo je na estonskom jeziku, dok je preostalih 90 posto bilo na ruskom. Ta jezična razdjelnica neprijateljskog izvještavanja po pitanju Latvije bila je 14 posto na latvijskome i 86 posto na ruskom, dok su Litva i Poljska imale iste mjere neprijateljskih poruka usmjerenih prema NATO savezu, sa 16 posto neprijateljskog izvještavanja na litvanskom i poljskom jeziku i 84 posto na ruskom.

Ovo ukazuje na činjenicu da je primarna publika takvog neprijateljskog eFP izvještavanja usmjerena prema ruskim govornicima na Baltiku, kao i prema govornicima ruskog kao materinjeg jezika u Rusiji.

Zaključak

Iako su eFP borbene skupine stigle u baltičke države i u Poljsku prije više od godinu dana, informacijsko ratovanje protiv njih traje i ne pokazuje znakove postupnog opadanja. Općenito, neprijateljsko izvještavanje odražava poglede Kremlja na događanja u stvarnome svijetu i razvoje situacija vezanih uz NATO na Baltiku i u Poljskoj. Neprijateljski usmjerene teme su organizirane u šest načelnih smjerova, među kojima prevladavajuća ostaje „NATO je provokativan i agresivan“, dok tema „Baltičke države i Poljska su paranoične i rusofobne“ prati na bliskom drugom mjestu po učestalosti.

Sve su ove teme prvenstveno ciljale na govornike ruskog u baltičkim državama i Rusiji, ali su ih do sada ustrajno nadglašavala neutralna i pozitivno intonirana izvješća o eFP na službenim jezicima promatranih država.

Ovaj je tekst autorica Donara Barojan objavila 7. veljače 2018. godine, u okviru projekta Digital Forensic Research Lab (@DFRLab) pri Atlantskome vijeću (Atlantic Council). Članak je u izvorniku nazvan „#BalticBrief: Enhanced Anti-NATO Narratives Target Enhanced Forward Presence“ i dostupan je na internetskoj adresi: https://medium.com/dfrlab/balticbrief-enhanced-anti-nato-narratives-target-enhanced-forward-presence-fdf2272a8992

Uz sve nedavne spomene hibridnog ratovanja i hibridnih prijetnji u Hrvatskoj, za primijetiti je bilo da ovi popularni pojmovi zapravo izazivaju više nesporazuma nego što široj javnosti opisuju kakve situacije ili pak pružaju neka rješenja za ikakve aktualne probleme. Činilo se da bi određenu pomoć u tim situacijama moglo pružiti posezanje za temeljima koncepta nelinearnog ratovanja, odnosno takozvane „Gerasimovljeve doktrine“.

Riječ je o konceptu kojeg su na Zapadu nazvali prema generalu Valeriju Vasiljeviču Gerasimovu, aktualnom načelniku Glavnog stožera Oružanih snaga Ruske Federacije. Osnovu svog gledanja na moderne obrambene izazove i njima odgovarajuće metode odgovora Gerasimov je izložio krajem siječnja 2013. godine, u izlaganju pred Akademijom vojnih znanosti Ruske Federacije. Ovo je izlaganje bilo nazvano „Osnovne tendencije razvoja, oblika i metoda uporabe OS, aktualne zadaće vojnih znanosti za njihovo poboljšanje“, a kasnije je završilo pretočeno i u novinski tekst – objavljen u specijaliziranom tjedniku Vojno-industrijski Kurir, u broju od 27. veljače 2013. godine. U njemu je Gerasimov postavio svoje gledanje na tumačenje oblika i metoda vođenja borbenih djelovanja što se postavljaju pred ukupnost obrambenih kapaciteta Ruske Federacije u okvirima novih međunarodnih situacija, dostupne tehnologije i raspoloživih nacionalnih sigurnosnih kapaciteti. Tekst ovog zanimljivog članka donosimo u prijevodu nastavno…

Značaj znanosti u predviđanju

U 21. stoljeću vidljiva je tendencija prema brisanju razlika između stanja rata i mira. Ratovi se više ne objavljuju, a jednom kad počnu – ne nastavljaju se prema uobičajenoj matrici. Iskustvo vojnih sukoba  – uključujući one povezane s takozvanim „šarenim revolucijama“ u Sjevernoj Africi i na Bliskome Istoku – potvrđuje da savršeno funkcionalna država može, u nekoliko mjeseci ili čak i dana, biti pretvorena u arenu žestokih oružanih sukoba, postati žrtvom međunarodne intervencije, i potonuti u more kaosa, humanitarne katastrofe i građanskog rata.

Pouke „Arapskog proljeća“

Naravno, bilo bi najlakše od svega kazati da događaji „Arapskog proljeća“ nisu rat, zato što mi, vojnici, nismo tamo ništa naučili. No, možda je istina baš suprotna – da su baš ti događaji bili tipičan rat 21. stoljeća? Po pitanju opsega žrtava i uništenja, katastrofalnih socijalnih, ekonomskih i političkih posljedica, takvi konflikti novoga tipa usporedivi su s posljedicama svakog pravog rata.

Benghazi, 26.veljače 2011. godine

Promijenila su se i sama „pravila ratovanja“. Porasla je uloga nevojnih metoda za postizanje političkih i strateških ciljeva, koji su u mnogim slučajevima po svojoj efikasnosti prerasli snagu same sile oružja. Naglasak korištenih metoda sukoba se promijenio u smjeru široke uporabe političkih, ekonomskih, informacijskih, humanitarnih i drugih nevojnih mjera – provedenih uz korištenje protestnog potencijala stanovništva. Sve to se dopunjava vojnim sredstvima prikrivene prirode, uključujući tu provođenje djelovanja informacijskog sukobljavanja i djelovanja snaga za specijalne operacije. Za otvorenim korištenjem snaga – često pod krinkom očuvanja mira i upravljanja krizama – poseže se samo u određenim fazama, primarno za postizanje konačnog uspjeha u sukobu. Iz toga proizlaze logična pitanja: Što je moderni rat? Za što bi se trebalo pripremati vojsku? Kako bi ona trebala biti naoružana? Tek nakon što odgovorimo na ta pitanja,  možemo odrediti smjerove dugoročnog ustroja i razvoja oružanih snaga. Da bi to postigli, neophodno je jasno razumijevanje korištenja oblika i metoda primjene snaga.

U današnje doba, osim tradicionalnih sredstava, razvijaju se i ona nestandardna. Uloga mobilnih intergranskih vojnih grupa, koje djeluju u jedinstvenom obavještajno-informacijskom prostoru, ojačana je zbog korištenja novih mogućnosti u sustavima zapovijedanja i upravljanja. Vojna djelovanja postaju dinamičnija, aktivnija i učinkovitija. Nestaju one taktičke i operativne pauze koje bi neprijatelj mogao iskoristiti. Nove informacijske tehnologije omogućile su bitno kraćenje prostornih, vremenskih i informacijskih pukotina između snaga i upravnih tijela. Frontalna sučeljavanja velikih formacija vojnih snaga na strateškoj i operativnoj razini postupno odlaze u prošlost. Beskontaktna djelovanja protiv neprijatelja, provođena na velike udaljenosti, postaju glavnim sredstvima postizanja borbenih i operativnih ciljeva. Poražavanje neprijateljskih objekata  provodi se širom pune dubine njegovog teritorija. Brišu se razlike između strateških, operativnih i taktičkih razina, kao među ofenzivnim i defenzivnim operacijama. Uporaba oružja visoke preciznosti poprima masovni karakter. Oružja zasnovana na novim fizikalnim principima i automatizirani sustavi aktivno se uklapaju u vojne aktivnosti. Asimetrična djelovanja došla su u široku uporabu, omogućujući poništavanje neprijateljevih prednosti u oružanom sukobu. Među takvim djelovanjima su korištenje snaga za specijalna djelovanja i unutarnje opozicije, za stvaranje stalno operativne fronte širom čitavog prostora neprijateljeve države, kao i informacijske aktivnosti, naprava i sredstava, koja se neprekidno usavršava. Ove aktualne promjene odražavaju se u doktrinarnim pogledima vodećih država svijeta, i koriste se u vojnim sukobima.

Već 1991., tijekom operacije Desert Storm u Iraku, Oružane snage SAD ostvarile su koncept „Globalni doseg – globalna sila“ i „Zračno-kopnene operacija“. U 2003., tijekom operacije Iraqi Freedom, vojne operacije provođene su u skladu s takozvanom „Jedinstvenom perspektivom 2020“ (Joint Vision 2020). U današnje vrijeme razrađeni su koncepti „globalnog udara“ i „globalne proturaketne obrane“, koji predviđaju poražavanje protivničkih objekata i snaga u samo nekoliko sati s gotovo bilo koje točke na zemaljskoj kugli, pritom osiguravajući i prevenciju neprihvatljivih šteta od protivničkog protuudara. Sjedinjene Američke Države također primjenjuju principe doktrine globalne integracije operacija, usmjerene na stvaranje visoko mobilnih intergranskih grupa u vrlo kratkome vremenu.

U nedavnim sukobima pojavila su se nova sredstva provođenja vojnih djelovanja, koja ne mogu biti smatrana isključivo vojnima. Primjer toga je operacija u Libiji, gdje je bila stvorena zona zabrane leta, uvedena je pomorska blokada, a široko su korištene i privatne vojne snage na ugovor u bliskoj interakciji s naoružanim formacijama oporbe. Treba priznati da, dok razumijemo bit tradicionalnih vojnih djelovanja poduzimanih od regularnih oružanih snaga, imamo tek površno razumijevanje asimetričnih oblika i sredstava. S tim u vezi, raste važnost vojnih znanosti – koje moraju stvoriti opsežnu teoriju takvih djelovanja. U tome mogu pomoći i radovi i istraživanja u okviru Akademije vojnih znanosti.

Zadaće vojne znanosti

U raspravi o oblicima i metodama oružane borbe, ne smijemo zaboraviti na naša vlastita iskustva. Mislim tu na korištenje partizanskih postrojbi tijekom Velikog Domovinskog rata (Drugog svjetskog rata na teritoriju SSSR, op.prev.), i na borbe protiv iregularnih formacija u Afganistanu i na Sjevernom Kavkazu. Istaknuo bih da su tijekom Afganistanskog rata bili razvijeni specifični oblici i sredstva provođenja vojnih djelovanja. U njihovoj je srži bila brzina, nagli pokreti, pametno korištenje taktičkog padobranstva i snaga za okruživanje, koja su sve zajedno omogućavala prekidanje neprijateljevih planova i nanošenje bitnih gubitaka njegovoj strani. Još jedan faktor koji utječe na srž modernih sredstava oružanog sukoba je korištenje modernih automatiziranih sklopova vojne opreme i istraživanja na području umjetne inteligencije. Dok danas imamo leteće dronove, bojišta sutrašnjice bit će ispunjena hodajućim, puzećim, skačućim i letećim robotima. U bližoj budućnosti moguće je da će biti stvorena potpuno robotizirana postrojba, sposobna za samostalno izvođenje vojnih djelovanja. Kako se boriti u takvim okolnostima? Koje bi oblike i metode trebalo koristiti protiv robotiziranog protivnika? Koje vrste robota trebamo i kako ih primjenjivati? Naši vojni umovi moraju već danas promišljati ova pitanja.

Uloga nevojnih metoda u razrješavanju međudržavnih konflikata

Najvažniji skup problema, koji zahtijeva intenzivnu pažnju, povezan je s usavršavanjem oblika i metoda uporabe grupa snaga. Nužno je iznova promisliti o sadržaju strateških aktivnosti Oružanih snaga Ruske Federacije. Već sada niču nova pitanja: Je li toliki broj strateških operacija neophodan? Koje od njih, i koliko njih ćemo trebati u budućnosti? Za sada, na ovo nema odgovora. Tu su također i drugi problemi koje susrećemo u našim dnevnim aktivnostima. Mi smo trenutno u završnoj fazi formiranja sustava zračno-svemirske obrane (VKO). Zbog toga, postalo je aktualno i pitanje razvijanja oblika i sredstava za djelovanje uporabom VKO snaga i sredstava. Glavni stožer već radi na tome. Predlažem da se i Akademija vojnih znanosti u to aktivno uključi. Informacijski prostor otvara široke asimetrične mogućnosti za smanjivanje borbenog potencijala neprijatelja. U Sjevernoj Africi svjedočili smo korištenju tehnologija za utjecanje na državne strukture i stanovništvo uz pomoć informatičkih mreža. Nužno je usavršiti djelovanja u informacijskom prostoru, uključujući tu i obranu naših vlastitih objekata.

Ruski vojnici na zapadu Gruzije, Senaki, 19. kolovoza 2008. godine

Operacija kojom je Gruzija prisiljena na mir otkrila je nepostojanje ujedinjenog pristupa korištenju formacija Oružanih snaga izvan Ruske Federacije. Napad na konzulat SAD u libijskom gradu Benghaziju, u rujnu 2012. godine, intenziviranje piratskih djelovanja, nedavno uzimanje talaca u Alžiru – sve to potvrđuje važnost stvaranja sustava oružane obrane interesa države izvan granica njenoga teritorija. Iako dopune federalnog zakona „O obrani“, usvojene još 2009. godine, dopuštaju operativno korištenje Oružanih snaga Rusije van njenih granica, oblici i metode njihove aktivnosti nisu definirani. Uz to, pitanja omogućavanja njihove operativne uporabe nisu bila usuglašena na međuministarskoj razini. To obuhvaća pojednostavljivanje procedure za prelazak državnih granica, korištenje zračnog prostora i teritorijalnih voda stranih država, procedure za interakciju s vlastima države odredišta, i tako dalje.

Ruske snage na Krimu, ožujak 2014. godine

Neophodno je na ove teme okupiti zajednički rad istraživačkih organizacija u pripadajućim ministarstvima te agencijama. Jedan od oblika uporabe vojnih snaga izvan države je održavanje mira. Dodatno uz tradicionalne zadaće, njihova bi aktivnost mogla uključivati i više specifične zadaće, specijalizirane, humanitarne, spasilačke, evakuacijske, sanitarne i druge zadaće. Trenutno, njihova klasifikacija, suština, i sadržaj nisu definirani. Dapače, kompleksni i višestrani zadaci u očuvanju mira koje će, moguće, morati izvršavati regularne postrojbe, pretpostavljaju stvaranje jednog fundamentalno novog sustava za njihovu pripremu. Na koncu, poslovi snaga za očuvanje mira obuhvaćaju razdvajanje strana u sukobu, zaštitu i spašavanje civilnog stanovništva, suradnju pri umanjivanju potencijalnog nasilja te ponovnoj uspostavi mirnoga života. Sve to traži i akademske pripreme.

Kontrola teritorija

U modernim sukobima postaje sve važnije biti sposoban braniti svoje stanovništvo, objekte i komunikacije od aktivnosti snaga za specijalne operacije, s obzirom na njihovu sve učestaliju uporabu. Rješavanje ovoga problema predviđa organiziranje i uvođenje teritorijalne obrane. Do 2008. godine, kada je vojska u svom ratnom ustroju brojala više od 4,5 milijuna ljudi, ove su zadaće isključivo bile obavljane od oružanih snaga. No, okolnosti su se promijenile. Sada, suprotstavljanje diverzantsko-izviđačkim i terorističkim snagama može biti organizirano samo osloncem na kompleksna sudjelovanja svih snaga sigurnosti i reda u državi. Glavni stožer je započeo rad na ove teme. On je zasnovan na definiranju pristupa organizaciji teritorijalne obrane koji su odražen i u promjenama federalnog zakona „O obrani“. Od usvajanja tog zakona neophodno je definirati sustav upravljanja teritorijalnom obranom i u njemu zakonito provesti ulogu te poziciju drugih snaga, vojnih formacija i organa drugih državnih struktura. Trebamo dobro utemeljene preporuke o korištenju interagencijskih snaga te sredstava za ispunjavanje funkcija teritorijalne obrane, metoda suzbijanja terorističkih i diverzantskih snaga neprijatelja u modernim uvjetima.

Promjene u karakteru ratovanja

Iskustvo provođenja vojnih operacija u Afganistanu i Iraku pokazalo je nužnost razrade – zajedno s istraživačkim dijelovima drugih ministarstava i agencija Ruske Federacije – uloge i opsega sudjelovanja vojnih snaga u postkonfliktnim djelovanjima, određivanje prioriteta za pojedine zadaće, metoda aktivacije snaga, i utvrđivanje granica uporabi oružanih snaga. Kao važno pitanje postavlja se razvoj znanstveno-metodičkog aparata podrške u odlučivanju koji uzima u obzir raznoliki karakter međugranskih vojnih grupiranja (snaga). Nužno je istraživati integrirane sposobnosti i kombinirani potencijal svih sastavnih postrojbi i snaga u tim grupiranjima. Ovdje je problem što postojeći modeli operacija i vojnih djelovanja to ne podržavaju. Potrebni su novi modeli. Promjene u karakteru vojnih sukoba, razvoj sredstava oružane borbe, oblika i metoda za njihovu primjenu stvorili su nove potrebe za višeobraznim sustavima potpore. To je još jedan dodatan smjer znanstvenih aktivnosti kojeg se ne smije previdjeti.

Ideje se ne mogu stvarati na zapovijed

Georgij S. Isserson (1898-1976)

Današnje stanje ruske vojne znanosti ne može se uspoređivati s procvatom vojno-teorijske misli u našoj zemlji uoči Drugog svjetskog rata. Naravno, za to ima objektivnih i subjektivnih razloga, i nije moguće za to kriviti ikog pojedinačno. Nisam ja taj koji je rekao kako nije moguće stvarati ideje na zapovijed. Ja se s time slažem, ali ne mogu ne priznati i nešto drugo: u to doba nije bilo ljudi s višim razinama obrazovanja i nije bilo visokih škola i akademskih ustanova. Bilo je izvanrednih osoba s briljantnim idejama. Nazvao bi ih fanaticima u najboljem smislu te riječi. Možda danas jednostavno nemamo dovoljno takvih ljudi. To su ljudi kao, na primjer, Georgij S. Isserson koji je, bez obzira na stavove koje je stvorio u predratnim godinama, objavio knjigu „Novi oblici borbe“. U njoj, taj je sovjetski vojni teoretičar predvidio: „Rat se, općenito gledano, ne objavljuje. On jednostavno započinje s već razvijenim vojnim snagama. Mobilizacija i koncentracija nisu dio razdoblja nakon započinjanja ratnoga stanja, kao što je to bio slučaj 1914. već  se neprimjetno i postepeno provode puno prije toga“. Sudbina ovoga „proroka domovine“ bila je tragična. Naša je zemlja platila velikim količinama krvi što nije slušala zaključke ovog profesora Akademije Glavnoga stožera.

Iz ovoga izvlačimo poučak. Prijeziran odnos prema novim idejama, prema nestandardnim pristupima, prema različitim gledištima, nije prihvatljiv u vojnoj znanosti. Još je manje prihvatljivo da praktičari imaju takav stav prema znanosti. Zaključno, želim reći da – bez obzira na to kojim snagama neprijatelj raspolaže, bez obzira koliko dobro njegove snage i sredstva oružanog sukoba bile razvijene – moguće je iznaći oblike i metode za njihovo nadilaženje. On će uvijek imati slabosti, a to znači da postoje i odgovarajuća sredstva kojima mu se može suprotstaviti. Ne smijemo kopirati strana iskustva i ganjati vodeće države, već ih moramo prestići i sami zauzeti vodeće pozicije. To je polje na kojem vojna znanost zauzima ključnu ulogu.

Aleksandr A. Svečin (1878-1938)

Kao što je istaknuti sovjetski vojni znanstvenik Aleksandr A. Svečin pisao: „Izvanredno je teško predvidjeti uvjete rata. Za svaki je rat nužno razraditi specifičnu liniju za njegovo strateško vođenje. Svaki rat predstavlja jedinstveni slučaj, koji traži uspostavu specifične logike, a ne uporabu kakvih šablona“. Ovaj je pristup i dalje ispravan. Svaki se rat pokazuje kao specifičan slučaj, koji traži razumijevanje njegove zasebne logike, svoje jedinstvenosti. Zbog toga je iznimno teško predvidjeti karakter rata u kojem bi se mogli zateći Rusija ili njeni saveznici. Pa ipak, mi to moramo.

Sve akademske proklamacije u vojnoj znanosti su bezvrijedne ako vojnu teoriju funkcionalno ne podupire predviđanje. Da bismo odgovorili na brojne probleme s kojima se susreće vojna znanost danas, Glavni stožer računa na potporu Akademije vojnih znanosti koja koncentrira vodeće vojne znanstvenike i specijaliste najvećeg autoriteta. Uvjeren sam da će se bliske veze između Akademije vojnih znanosti i Glavnog stožera OS Ruske Federacije i nadalje razvijati te usavršavati.

Iako knjiga “Hitler’s bandit hunters: The SS and the Nazi Occupation of Europe” već zbog svoje šire tematike itekako dotiče većinu popularnih tema vezanih uz njemačke snage u Drugom svjetskome ratu, postrojbe Oscara Dirlewangera ili Bronislava Vladislavovića Kaminskog nisu tema ovoga djela. Ono čime se Philip W. Blood bavi mnogo je šire i obuhvaća širu strukturu kojom se Hitlerova Njemačka obračunavala s pozadinskim otporom na Istoku, u Francuskoj, Italiji ili na Balkanu, kao i idejne zasade principa “Bandenbekämpfung” – njegova povijesnog nastanka, razvoja i operativnih implikacija. Sve to obuhvaćeno je kroz 306 stranica teksta, 34 crno-bijelih fotografija i niz shema, tablica te grafikona – ali, nažalost, praktično bez zemljopisnih karata, čija bi prisutnost u mnogo navrata olakšala praćenje kompleksne i detaljne materije.

Na pobunu naroda Herero odgovoreno je istrebljenjem

U svome djelu Philip Blood zaključuje da pojam “Bandenbekämpfung” u Njemačkoj nije izmišljotina iz doba Drugog svjetskog rata. On podrijetlo ovog operativnog principa nalazi u kaosu Njemačke u doba Tridesetogodišnjeg rata, njegovu primjenu u njemačkim kolonijama s kraja 19. stoljeća te iz kolonijalnog perioda prije Prvog svjetskog rata (“Deutsch-Südwestafrika“, pobuna naroda Herero između 1904. i 1907. godine), te ustanovljava prijenos tih kolonijalnih praksi u Europu tijekom, te nakon Prvog svjetskoga rata. Nadalje, poslijeratnim raspadom sustava etapa (pozadinskog logističkog ustroja tipičnog za Njemačku do kraja Prvog svjetskog rata) on opisuje kako su principi okrutnog obračunavanja s pobunjenicima, stranim infiltratorima i partizanima u praksi Drugog svjetskoga rata postupno izjednačeni s formom “Bandenbekämpfung” pristupa – za provođenje kojeg se širom pozadinskih linija svih bojišta Drugog svjetskog rata našla odgovorna ujedinjena struktura SS i njemačke policije (Ordnungspolizei), potpomognuta svim raspoloživim naoružanim strukturama svekolikih okupacijskih vlasti (njemačkih vojnih i civilnih, kao i lokalnih vlasti, raznih saveznika, satelita i okupacijskih tvorevina).

Pri tome, Philip Blood jasno povlači razliku između pojma “Bandenbekämpfung” – za razliku od pojma “Partisanenbekämpfung“, principa koji je od 1942. pa do kraja rata bio i formalno napušten. Dok se njemački autori (posebice bivši zapovjednici i dužnosnici, recimo, u sklopu programa Foreign Military Studies (provođenog od US Army Historical Division) i nakon rata upiru tvrditi da je u Njemačkoj čitavo vrijeme rata bila riječ o “suzbijanju partizana”, kao pristupu koji načelno razlikuje uniformiranu vojsku, partizane, pobunjenike, bandite i civile (gdje su onda pokolji kategorija ljudi zaštićenih međunarodnim humanitarnim ili ratnim pravom ekscesi pojedinaca) – činjenice jasno govore u prilog namjernog zamagljivanja stanja, prikrivanja punih razmjera uporabe principa “suzbijanja bandi”, te ispuštanja iz vida razmjera u kojima su, uz njemačku policiju, te razne postrojbe SS, i pripadnici njemačke vojske surađivali u provođenju principa “Bandenbekämpfung” – okrutnom razračunavanju okupacijskih vlasti sa svima koji bi se bunili ili jednostavno bili pripadnici nekih od grupa, naroda ili vjera s “liste problematičnih”.

Postrojba Dirlewanger ulazi u pobunjenu Varšavu

Time se “Bandenbekämpfung” stavlja na mjesto jednog od tri osnovna modela represivnoga odnosa prema stanovništvu nenjemačkih i okupiranih područja (uz genocid nad pojedinim skupinama, te masovno prikupljanje radne snage za robovski rad u okvirima Reicha), gdje se na temelju periodički obnavljanih procjena sigurnosne ugroženosti pojedinih područja, stvaraju karte ugroženosti, a pojedina područja proglašavaju za “Bandenkampfgebiet” – kategorija podijeljena u tri klase: (1) relativno čist (“bandenfreies Gebiet“), (2) lošiji (“bandenverdächtiges Gebiet“) i (3) najlošiji (“bandenverseuchtes Gebiet“), na kojem su provođene i u pravilu krvoločne akcije čišćenja (“Säuberungsaktionen”). Pri tome se na djelu vidi čitava lepeza organizacijskih struktura njemačkog sigurnosnog sustava – ujedinjeno obuhvaćena u okviru sustava SS, na čelu s osobom Heinricha Himmlera (“Reichfürer-SS“) i njegovim pripadajućim stožerom, kao i nižim strukturama – teritorijalnim (mreža ustanova “Hohere SS- und Polizeifürung” – HSSPF), te funkcionalnim (Erich von dem Bach-Zelewski kao “Chef der Bandenkampfverbände” i njegovi operativni stožeri te postrojbe). Na ovu se operativnu strukturu vezao i zaseban kontinentalni sustav veza (začudo, bežičnih i pogodnih za masovno britansko prisluškivanje), koji je koordinirao aktivnosti “suzbijanja bandi” na terenu provođenih kombinacijom svih dostupnih njemačkih snaga.

Erwin Rösener, Obergruppenführer SS, suđen i obješen u Jugosalviji 1946.

Djelovanje čitavog ovog sustava opisano je i primjerično – prvenstveno na temelju djelovanja na Istoku, u pozadini borbenih linija, gdje se opsežnije govori o politici naseljavanja životnog prostora (“Lebensraum“) putem mreže kolonističkih naselja (“Wehrdörfer“), ali i o obuci snaga za “suzbijanje bandi” u okvirima obučno-logističkog centra “SS-Waldlager Bobruisk” u današnjoj centralnoj Bjelorusiji. Uz to, detaljnije se razrađuje primjer djelovanja na prostoru Poljske (pokolj Židova u Lembergu, u Varšavi i Lublinu; obrana Kovela u siječnju 1944. i gušenje ustanka u Varšavi u kolovozu 1944. godine), te na zapadu Europe – na Balkanu i u Italiji (HSSPF Alpenland u Salzburgu i njegov “Bandenstab Rösener” u Ljubljani, HSSPF Kroatien u Zagrebu, HSSPF Adriatisches Küstenland u Trstu) i Francuskoj. U svemu tome, riječ je tu o nizu sigurnosnih operacija, od kojih su neke poznate više (Weiss, Schwartz, Rösselsprung s naših prostora), a neke manje (Cottbus, Nasses Dreieck, Frühlingsfest, Osterglocke, Braunschweig, Avanti, Koblentz i druge).

Erich von dem Bach-Zelewski, Obergruppenführer SS

Na kraju, Philip Blood opisuje i raspad sustava “suzbijanja bandi”, smrt i uhićenja njegovih protagonista, kao i suđenja koja su nekim od njih uslijedila. Pri tome, opet je posebno istaknut Erich von dem Bach-Zelewski, koji je ne samo uspio izbjeći vlastiti postupak pred sudištem u Nürnbergu – već se postupno premetnuo u glavnog ekspertnog svjedoka optužbe u nizu suđenja bivšim kolegama. Pri tome, Blood tvrdi kako je njegovo djelovanje, jednako kao i djelovanje generala Franza Haldera (te drugih bivših njemačkih časnika okupljenih pod okriljem već spomenute američke instucije US Army Historical Division) – postupno potisnulo pojam “Bandenbekämpfung“, te ga u prijevodima na engleski zamijenilo pojmom “Partisanenbekämpfung“, jednako kao što je zamaglilo postojanje čitavog složenog sustava obračunavanja s “bandama”, a odgovornost za pokolje i zločine prebacilo na pokojnike – Himmlera i niz visokih operativnih zapovjednika Općeg SS-a.

Autor knjige “Hitler’s bandit hunters: The SS and the Nazi Occupation of Europe” svoje djelo izričito ograničava na studiju povijesti, ne ulazeći u recepciju njemačkih iskustava oko provođenja sigurnosnih operacija nakon kraja Drugog svjetskoga rata. Svojim opisivanjem sustavnog praćenja i kartografiranja sigurnosne situacije na područjima sukoba, opisima ustrojavanja više ili manje zasebnih lovačkih postrojbi (od velikih, kao SS-Sondereinheit Dirlewanger, pa do raznolikih malih i lokalnih Jagdkommando postrojbi), te opisima nepovoljnih posljedica koje je njemačka izuzetna grubost imala na sigurnosno stanje u područjima na kojima se “Bandenbekämpfung” prakticirao – ova studija itekako budi asocijacije na razvoje stanja na aktualnim bojištima tijekom posljednjih godina. Ipak, detaljnije proučavanje ovog fenomena ostaje za temu nekih drugih istraživačkih poduhvata, kojima je Philip W. Blood postavio tek dobre temelje.

Podaci o knjizi:

Hitler’s bandit hunters: The SS and the Nazi Occupation of Europe, Philip W. Blood, ilustrirano, 401 stranica s dodacima i indeksom, izdanje Potomac Books, Inc. SAD, Dulles, Virginia, 2006.