Pripadnici Berkuta pod kišom Molotovljevih koktela, 19. siječnja 2014.

Posljednjih tjedana pažnju javnosti plijeni stanje u Ukrajini, zemlji brojnih i dubokih podjela. Od 21. studenog 2013. godine – kada su započele demonstracije u Kijevu, a nakon odbijanja vlade Viktora Janukoviča da potpiše Sporazum o pridruživanju Ukrajine Europskoj uniji i pripadajući mu sporazum o slobodnoj trgovini Europske unije i Ukrajine – započeli su građanski nemiri i demonstracije u Kijevu, te nizu gradova zapadnoga dijela Ukrajine. Od početka sukobljavanja s vlastima, 24. studenog, demonstracije su postupno jačale, a paralelno s tim je jačala i razina odgovora službenih ukrajinskih vlasti – iako treba zamijetiti da tijekom pretežitog dijela perioda demonstracija (od 21. studenog, pa sve do 21. veljače) razina sile primijenjene prema demonstrantima i nije bila iznimna.

Rezultati parlamentarnih izbora u Ukrajini 2012. godine

U to su se doba još mogli čuti i detalji o ekonomskome stanju Ukrajine, koje su kasnije iz javnoga fokusa potisnule vijesti o tijeku demonstracija. Prema njima, Ukrajina je u doba odbijanja potpisivanja sporazuma s EU već bila u izuzetno teškoj ekonomskoj situaciji. Dok se jesenas procjenjivalo da će Ukrajini trebati dodatnih 35 milijardi USD za zatvaranje državnih financija u 2014. i 2015. godini, na te su se brojke nadovezivale i procjene kako će približavanje Europskoj uniji zemlju koštati i dodatno – ukupan gubitak od oko 500 milijardi vrijedne trgovine s Ruskom Federacijom, te oko 104 milijarde USD troškova za prilagodbu na EU pravne i druge standarde. Dok ostaje mogućnost kako se tu radilo o ponešto nepreciznim ili uveličanim brojkama, ostaje činjenica da je s EU strane na te tvrdnje bilo odgovoreno okvirno i bez detalja, da bi postupno u igru bila stavljena i cifra od oko 500 milijuna eura (685 milijuna USD) godišnjih ušteda na temelju smanjivanja EU uvoznih davanja. Odgovor Ruske Federacije bio je znatno konkretniji – Vladi Viktora Janukoviča ponuđeno je 17. prosinca 2013. godine interventno smanjivanje cijene prirodnoga plina za Ukrajinu od 33 posto, te dodatni kreditni paket od 15 milijardi USD (kroz otkup ukrajinskih euro-obveznica), čija je prva rata iz Rusije isplaćena Ukrajini 23. prosinca 2013. godine. Druga rata od ukupno 2 milijarde USD trebala je biti isplaćena nakon 17. veljače, ali je Ukrajina nije primila zbog neslaganja u parlamentu i eskalacije javnih protesta.

Sporazum vladajućih i opozicije, 21. veljače 2014. godine

Tijekom veljače demonstracije su se i stvarno zaoštrile, pri čemu posebno treba spomenuti sukobe 18. i 20. veljače (ukupno više od 80 mrtvih, od čega barem 15 policajaca, te još preko 1100 ozlijeđenih osoba), kada je u Kijev pristigla i delegacija sastavljena od ministara vanjskih poslova Francuske, Njemačke i Poljske, te posebnog izaslanika Ruske Federacije. Nakon što je u podnevnim satima 20. veljače autorizirana uporaba bojevog streljiva za policiju i vojsku, demonstracije su se privremeno smirile, a strani političari su s tadašnjim predsjednikom Ukrajine Janukovičem postigli sporazum o političkom umirivanju situacije u zemlji. Temeljem tog dogovora, između predstavnika vlasti i oporbe tijekom 21. veljače  potpisan je sporazum kojim je najavljeno formiranje Vlade nacionalnog jedinstva tijekom idućih 10 dana, održavanje prijevremenih predsjedničkih izbora (najkasnije do prosinca 2014. godine), te povratak na ustavno stanje od 2004. godine (smanjivanjem dijela ovlasti predsjednika, dodanih nakon smjene vlasti na izborima 2010. godine). Ujedno je ugovoreno i proglašenje treće po redu državne amnestije za počinitelje kažnjivih djela tijekom demonstracija, kojom je tek produžen obuhvat sličnoga akta od 17. veljače ove godine. No, od ovog sporazuma se ostvarilo vrlo malo, budući su događaji u Ukrajini ubrzo krenuli svojim tijekom.

Euromajdan

U osnovi, spomenuti je sporazum uzdrmao vladajuću parlamentarnu većinu, lojalnu tada još aktualnome predsjedniku Janukoviču – formiranu na parlamentarnim izborima 28. listopada 2012. godine. Tada je Janukovičeva “Stranka regija” osvojila većinu, 187 od ukupno 450 mjesta, dok su tri današnje glavne oporbene stranke imale zajedno 180 mjesta (“Domovina” Julije Timošenko 102 mjesta, “UDAR” Vitalija Klička 40 mjesta i “Sloboda” 38 mjesta), uz komuniste i njihovih još 32 parlamentarna mandata. Spomenimo tu još kao značajan element i činjenicu da je samo u Odesi i na Krimu značajnije rezultate postigla i u cjelini Ukrajine relativno marginalna stranka “Savez”, radikalno pro-ruskoga usmjerenja, koja se ondje istakla u okolišu dominiranom od Janukovičeve “Stranke regija”. No, nakon sklapanja kompromisa, dovoljno je vladajućih parlamentarnih zastupnika promijenilo političku stranu ili jednostavno pobjeglo iz Kijeva, tako da oporba 22. veljače skuplja kvorum u parlamentu, te započinje donositi odluke po svome – vođena radikalno pro-europskim i anti-Janukovič stavovima (od kojih se neke moglo čuti još i pred izbore 2012. godine).

Julija Timošenko na putu iz zatvora u Kijev, 22. veljače 2014. godine

Na tom tragu su odluke ukrajinske Vrhovne Rade od 21. veljače – kojima je Viktor Janukovič smijenjen s vlasti (s 328 glasova “za”, zbog nesposobnosti za obavljanje dužnosti, da bi onda 24. veljače protiv njega bila podignuta i kaznena tjeralica, zbog odgovornosti za masovna stradavanja tijekom demonstracija). Izvanredni predsjednički izbori zakazani su za 25. svibnja ove godine (od pred-revolucionarnog zakazivanja za 26. veljače 2015. godine), a postavljen je i novi ministar unutarnjih poslova, te predsjednik parlamenta. Od sudske presude iz listopada 2011. godine zatočena Julija Timošenko oslobođena je posebnom odlukom parlamenta 21. veljače – koji je i ukinuo odredbe kaznenog zakonodavstva prema kojima je ona bila osuđena, da bi onda i nadležni sud 28. veljače okončao sva postupanja protiv njene tvrtke “United Energy Systems of Ukraine” iz grada Dnjepropetrovska. Timošenko 22. veljače napušta zatvorsku bolnicu u Harkivu, te izgleda da preuzima čelno mjesto u oporbenim redovima (koje je do tada obnašao parlamentarni čelnik njene stranke). Konačno, 23. veljače ukrajinski parlament donosi i odluku kojom se ukida Zakon o jezicima manjina, kojim je ruski jezik na pojedinim dijelovima Ukrajine imao status drugog službenog jezika – što postaje okidač za dotada nakupljeno nezadovoljstvo pro-ruski nastrojenih Ukrajinaca. Na sve to dotadašnji predsjednik Viktor Janukovič prvo bježi iz Kijeva 21. veljače – u Harkiv ili na Krim, a onda u Rusku Federaciju (prvo Moskva, pa onda bliže Ukrajini) – od kuda se 28. veljače i obratio javnost.

Viktor Janukovič, konferencija za medije u Rostovu na Donu, 28. veljače 2014. godine

Tijekom konferencije za tisak, održane 28. veljače u Rostovu na Donu (samo sedamdesetak kilometara od jugoistočne granice Ukrajine), Janukovič je ustvrdio da se i dalje smatra predsjednikom Ukrajine (zbog čega ne misli ni sudjelovati na, po njemu nelegitimnim, izborima zakazanim za kraj svibnja), te da je bio izigran od međunarodnih predstavnika, koji su omogućili dolazak “fašista” na vlast u Ukrajini. Tu se on osvrnuo i na već uzavrelu krizu na Krimu, istaknuvši kako smatra da bi Krim trebao ostati u okviru Ukrajine, ali i pozivajući Rusku Federaciju da odlučno nastupi protiv nove vlasti u Kijevu.

Povijesni uzroci krize na Krimu

Krim, 1872. godina

Da je poluotok Krim nešto posebno u sklopu Ukrajine nije teško uočiti već na prvi pogled. Uz 24 administrativne oblasti u državi, Krim ima status jedine autonomne republike u Ukrajini, dok je tamošnji grad Sevastopolj jedan od dva grada s posebnim pravnim statusom u državi (uz Kijev). Ova administrativna posebnost samo je odraz povijesti – starije i novije – ali i etničke posebnosti ovoga poluotoka, inače po mnogo čemu tradicionalno vezanog uz rusku maticu, čak i više nego uz Ukrajinu. To i ne čudi kad se ima u vidu da je ovaj poluotok u ruske ruke stigao 1783. godine, ruskom aneksijom otomanske vazalne države Krimskih Tatara zvane “Krimski kanat”, a nakon Kučukkainardžijskog mira 1774. godine.

Naknadna umjetnička panorama opsade Sevastopolja, 1855. godine

Među prvim potezima ruskih vlasti 1873. godine bilo je stacioniranje carske mornarice na poluotoku, za što je godinu dana kasnije knez Potemkin osnovao i utvrđenu luku Sevastopolj. Od tada, pa sve do danas, Krim je osnovno mjesto baziranja ruske Crnomorske flote. Njegova su vojna postrojenja bila ključna za ratovanje s Turcima u 18. stoljeću, dok su sredinom 19. stoljeća bila predmetom koalicijske opsade tijekom tzv. “Krimskoga rata” – kojeg je Rusko carstvo  izgubilo između listopada 1853. i veljače 1856. godine, pred savezom Francuske, Velike Britanije, Otomanske Turske i Sardinije. Ne zaboravimo i Drugi svjetski rat, kada su njemačke snage pod zapovjedništvom Ericha von Mansteina nakon duže opsade osvojile Krim, a i sam grad, te luku Sevastopolj. Idućih je godina ondje bilo zabilježeno i hrvatsko vojno prisustvo – u sklopu mornaričkoga odjeljenja na Azovskome moru.

Kada su u travnju 1944. godine Osovinske snage odbačene s Krima, jedna od posljedica bio je i Staljinov obračun sa svima koje se smatralo kolaboracionistima. Među ostalim, od 18. svibnja 1944. započete su i masovne deportacije Krimskih Tatara s prostora Krimske oblasti – prvenstveno na prostor današnjeg Uzbekistana, ali i u druge zabačene krajeve Azije. Pri tome je navodno poginulo oko 46 posto svih koje se preseljavalo, a mnogi su završili i u sklopu sustava GULag-a. Ni ukidanje odluke o preseljenjima, 1967. godine nije promijenilo mnogo na stvari, budući se sve do 1980-tih nije dopustilo iole sustavno započeti s povratkom Tatara na Krim. Njih danas na prostoru poluotoka živi oko 250 tisuća, većinom se služe ruskim jezikom, a teško da išta od kriza posljednjih godina doživljavaju iole dobrim za svoje nacionalne interese.

No, sudbina Krimskih Tatara tek je jedan od dodatnih elemenata koji na tom poluotoku kompliciraju stvari. Bitno je veći utjecaj na današnje stanje na sjeveru Crnoga mora izazvala odluka Generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskoga saveza Nikite Hruščova, objavljena 19. veljače 1954. godine. Njome je Prezidij Vrhovnoga sovjeta SSSR objavio prijenos Krimske oblasti iz okvira Ruske Federacije (tada RSFSR) u okvir Ukrajinske SSR. Ovim potezom, obrazloženim kao “simboličkom gestom” povodom obilježavanja 300-te godišnjice ulaska Ukrajine u okvir Ruskoga carstva, Hruščov (inače podrijetlom Ukrajinac) otvorio je Pandorinu kutiju koja i danas tinja nesmanjenom žestinom. Naime, u okviru Ukrajine našao se prostor etnički različit od ostatka, prepun vojske i vojnih objekata, s ponešto različitim gledanjem na većinu stvari od ostatka države. Ovo je potvrđeno i 12. veljače 1991. godine, kada je po referendumu provedenom 20.siječnja 1991. godine – dotadašnja Krimska oblast podignuta u rang Autonomne sovjetske socijalističke republike.

Skori raspad SSSR-a otvorio je put i samostalnosti Krima, koji je do svibnja 1992. proglasio svoju autonomiju. No, već su tu postala vidljiva kolebanja između pripadanja Ukrajini ili Ruskoj Federaciji – što se do 19. svibnja odlučilo u korist Ukrajine, iako uz zadobivanje niza koncesija iz ruku vlasti u Kijevu. U to je doba postignut i prvi načelni sporazum o postupku podjele bivše sovjetske Crnomorske flote, što nije spriječilo da dio osoblja flote i nadalje sudjeluje na pro-ruskoj sceni politike na poluotoku. Usprkos Trilateralnome sporazumu iz siječnja 1994. godine, kojim je riješeno pitanje ukrajinskog nuklearnog oružja (u zamjenu za sigurnosne garancije Ukrajini, dane od strane SAD, Velike Britanije i Ruske Federacije), te su političke suprotnosti nastavile kuhati na Krimu, te su i kulminirale sredinom ožujka 1995. godine, kada je iz Kijeva smijenjeno pro-rusko vodstvo Autonomne republike Krim, a tamošnji ustav zamijenjen novim.

Od svibnja 1997. godine, kada su Sporazumom o prijateljstvu, suradnji i partnerstvu konačno uređeni detalji podjele Crnomorske flote (80 posto Ruskoj Federaciji, 20 posto Ukrajini – s tim da zapovjedništva i ruske i ukrajinske flote ostaju u Sevastopolju) donekle su umireni oni najglasniji nezadovoljnici. Ruska Federacija dobila je na korištenje infrastrukturu u Sevastopolju na 20 godina, zajedno s ograničenim pravima stacioniranja vojske i kontrole okoliša svojih vojnih instalacija – sve to uz godišnju naknadu od oko 100 milijuna USD. Ipak, ni to nije do kraja riješilo probleme, budući se tijekom trajanja ovog ugovora bilježio neprekidan niz incidenata među ruskim postrojbama i ukrajinskim vojnim te civilnim službama. Posebice je taj razvoj bio zamjetan nakon 2005. godine, kada su vlasti Ukrajine krenule raditi na dizanju naknada za rusko korištenje Sevastopolja, u skladu s porastom cijena prirodnoga plina koje je Ukrajina plaćala svom velikom susjedu (predlagalo se povećanje s oko 100 milijuna USD godišnje na oko 1,8 milijardu USD na godinu).

Luka Sevastopolj, centralni dio

Kako se Ukrajina između 1997. i 2008. u nizu situacija solidarizirala s Gruzijom, ne čudi i da su nakon rata s Gruzijom u kolovozu 2008. godine vlasti Ruske Federacije i na Krimu krenule liberalno dijeliti rusko državljanstvo i pripadajuće dokumente svima koji su ih tražili. No, stanje se tu dodatno zaoštrilo tijekom ljeta 2009. godine, kada su incidenti oko kontrole nad pojedinim svjetionicima u okviru šireg prostora vojne luke Sevastopolj doveli i do protu-ukrajinskih demonstracija Ruskog bloka, ekstremnog krila političkih grupa okupljenih oko Janukovičeve Stranke regija. Tada je na glas bilo objavljeno i da nakon 2017. Ukrajina ne misli produživati ugovor o najmu Sevastopolja, što se promijenilo odmah nakon izborne pobjede Viktora Janukoviča u siječnju i veljači 2010. godine – kada je pobjednički politički blok brzo krenuo u produženje dugoročnog ugovora o najmu prostora i infrastrukture luke Sevastopolj za potrebe ruske Crnomorske flote. Promjene ugovora o najmu izglasane su 27. travnja 2010. godine, uz incidente u ukrajinskome parlamentu. Ipak, novim je ugovorom najam produžen do 2042. godine, s mogućnošću dodatnoga produženja do 2047. godine, a ponešto su ublažene i odredbe o obnovi plovnih jedinica flote na vezu u Sevastopolju. Zauzvrat, Ukrajina je dobila povoljnije uvjete pri sklapanju ugovora o višegodišnjoj opskrbi države prirodnim plinom iz Ruske Federacije – to mnogi nisu smatrali dovoljnim, a nije dostajalo ni za rješavanje političke situacije na Krimu.

Poluotok Krim i neki aktivni vojni objekti (izvor: BBC)

Prema popisu stanovništva iz 2001. godine, na Krimu je živjelo oko 2.033.700 stanovnika, a uz tendenciju pada ovoga broja, i danas vrijedi tada ustanovljena načelna podjela: većinu čine etnički Rusi (58.32%), potom Ukrajinci (24.32%), Krimski Tatari (12.1%) i Bjelorusi sa 1.44% stanovništva. Armenci, Židovi, Nijemci i drugi narodi zajedno ne prelaze 1% krimske populacije.

Aktualni problemi na Krimu

Zatvorena međunarodna zračna luka Simferopol, 28. veljače 2014. godine

Već 26. veljače u Simferopolju – glavnome gradu Autonomne republike Krim – sukobili su se pro-ruski i pro-zapadni demonstranti. Među ostalim, uzrok sukoba bili su različiti pogledi na događanja u Kijevu, gdje su pro-zapadni demonstranti osvojili skupštinu, te natjerali u bijeg dotadašnjeg predsjednika Viktora Janukoviča. Do večeri 27. veljače organizirani pro-ruski demonstranti počeli su zauzimati zgrade sa sjedištima pojedinih organa državne vlasti, da bi im se onda pridružile i skupine naoružanih ljudi vojnog ponašanja, u vidljivo novim uniformama, a bez ikakvih oznaka. Do jutra 28. veljače te su skupine ljudi (opremljene pješačkim naoružanjem, transportnim sredstvima i oklopnim vozilima) zauzele dvije osnovne zračne luke na poluotoku (Sevastopolj i Simferopolj), kao i niz javnih zgrada. Prijelazna vlada iz Kijeva to je okarakterizirala kao okupaciju Krima od strane ruskih snaga – dok je samo dan ranije izabran pro-ruski premijer Krima Sergej Aksjonov objavio lokalno preuzimanje kontrole nad sigurnosnim snagama Krima, te pozvao Rusku Federaciju da pomogne “u osiguravanju mira i spokoja“.

Pro-ruske demonstracije u Donetsku, 1. ožujka 2014. godine

Iako su vlasti u Kijevu tijekom subote 1. ožujka objavile tek da nove lokalne vlasti na Krimu smatraju ilegalnima, Moskva je poslušala njihov poziv – te iste subote Gornji dom ruskoga parlamenta odobrio je predsjedniku Ruske Federacije Vladimiru Putinu korištenje vojnih snaga u vezi sa stanjem u Ukrajini. Dok je širom istoka Ukrajine održavan niz velikih prosvjeda pro-ruskih demonstranata (Donetsk, Harkiv, Mariupol), vlasti u Kijevu tek su postupno postajale svjesne punog opsega problema. Najednom se iz njihovih redova moglo čuti o navodnom pristizanju 6000 dodatnih ruskih vojnika i 30 oklopnjaka na Krim, dopremljenih zračnim putem. Tajanstveni naoružani ljudi opkolili su i vojne objekte ukrajinske vojske na Krimu – zadobivši do nedjelje 2. ožujka kompletnu kontrolu nad većinom poluotoka, i nastavivši onda u laganome ritmu pritiske na opkoljene objekte vojske i službi vjernih vlastima u Kijevu.

Tijekom subote, nedjelje i ponedjeljka, od 1. pa do 3. ožujka, održan je niz visokih međunarodnih sastanaka i konzultacija o Ukrajini i stanju na Krimu. Vijeće sigurnosti UN sastalo se tri puta (28. veljače, 1. ožujka, i onda opet 3. ožujka), a budući su Litva, Latvija i Poljska 2. ožujka zatražile konzultacije NATO-članica temeljem članka 4. Sjevernoatlantskog ugovora, u NATO savezu se dva puta okupilo Sjevernoatlantsko vijeće (2. i 4. ožujka), te Komisija NATO-Ukrajina (2. ožujka) i Komisija NATO-Rusija (5. ožujka). I Europska unija je imala niz sastanaka (Vijeće EU i ministri vanjskih poslova zemalja članica 3. ožujka), dok je za četvrtak 6. ožujka zakazan i posebni EU summit o Ukrajini. Pri tome, EU nije slijedila put Sjedinjenih Američkih Država, te se umjesto prijetnje sankcijama više koncentrirala na pokušaje medijacije u sporu Ukrajine i Ruske Federacije, budući da kretanja obrambenih proračuna europskih zemalja tijekom posljednjih godina teško da otvaraju prostora za ikakvo vojno odmjeravanje snaga. Ipak, svima ovim skupovima bila je zajednička široka osuda ruskog postupanja, među ostalim skrećući pažnju i na navodno rusko gomilanje dodatnih trupa i vozila na poluotoku Kerč, s ruske strane tjesnaca prema Krimu, te njihov postupni prijevoz put Krima. Ruska Federacija je dodatne posljedice svog ponašanja osjetila i u ponedjeljak 3. ožujka, kada je po otvaranju tržišta vrijednosnih papira u Moskvi za 12 posto pala vrijednost ondje izlistanih vrijednosnica, zajedno s padom i tečaje ruske rublje prema euru i dolaru.

Pro-ruske barikade pred republičkim parlamentom u Simferopolju, 28. veljače 2014. godine

Uz vijesti o prelasku na pro-rusku stranu pojedinih časnika i plovnih jedinica ukrajinske ratne mornarice, do večeri 3. ožujka moglo se čuti i da je vice-admiral Aleksander Vitko (zapovjednik Crnomorske flote od svibnja prošle godine) preostalim opkoljenim ukrajinskim snagama dao ultimatum za predaju do jučer u 4 sata ujutro. No, dok je samo postojanje ovog ultimatuma dovedeno u pitanje, ostaje činjenica da se u zoru 4. rujna ništa bitnoga nije dogodilo na Krimu. Pa ipak, nije dvojbeno da se s Krima kriza aktivno širi na kopneni pojas Ukrajine, koji spada u dosad detektiranu pro-rusku zonu. U ovu se konstataciju jasno uklapa i u ponedjeljak 3. ožujka objavljena namjera gradova Odese, Nikolajeva i Kersona (središta tri oblasti uz obalu Crnoga mora sjeverno i zapadno od Krima) da se pridruže Autonomnoj Republici Krim – posebice u vezi referenduma sazvanog ondje za nedjelju, 16. ožujka, na kojem se želi preispitati stavove stanovništva po pitanju osamostaljivanja Republike Krim od ostatka Ukrajine. Na ova se događanja nadovezuju i nepotvrđene vijesti iz Donjecka i Luhanska, gradova u kojima su sjedišta istoimenih oblasti – da se i ondje planira provesti svojevrsna izjašnjavanja o nekom samostalnijem statusu ovih teritorija, o neprihvaćanju novih vlasti u Kijevu i mogućem pridruživanju Republici Krim u njihovim separatističkim nastojanjima.

Neki dodatni odjeci krize

Dok je Ukrajina na papiru još nedavno brojala oko 85 tisuća ljudi vojske, uz još otprilike toliko policije te ostalih naoružanih državnih službi, već je sada jasno da te brojke više ne stoje. Naime, ukrajinsko Ministarstvo unutarnjih poslova još je 25. veljače svojim dekretom broj 144 raspustilo čitav Berkut, specijalnu civilnu policiju koja se istaknula u obrani režima tijekom vrhunca demonstracija u Kijevu, a za koju se procjenjivalo da broji oko 6000 pripadnika. Upravo je to, po nekima, i glavni izvor ljudstva za uniformirane pro-ruske postrojbe koje se moglo viđati po Krimu posljednjih dana. Uz to, zabilježen je i niz prelazaka pojedinih vojnih osoba s ukrajinske na pro-rusku stranu (najvidljivije u slučaju navodne promjene strane Denisa Berezovskog, vrhovnog zapovjednika ukrajinske mornarice, u nedjelju 2. ožujka), čime većina dotadašnjih brojčanih podataka o ljudstvu s te strane gubi na točnosti i smislu. S druge strane, ruski vojni kapaciteti nisu zanemarivi. Osim oko milijun ljudi u oružanim snagama (od toga oko 170 tisuća ljudi u snagama više razine spremnosti), ta država raspolaže s još oko 450 tisuća ljudi pod oružjem u sklopu civilnih i drugih sigurnosnih struktura. Tom omjeru ljudstva u načelu odgovara i raspoloživ omjer vojne tehnike – gdje su medijski navodi spominjali relativno lošu spremnost ukrajinskih snaga, kojima je velik dio tehnike navodno konzerviran i u kratkome roku nedostupan.

Predsjednik Putin i ministar obrane Šoigu na prezentaciji vojne vježbe, 3. ožujka 2014. godine

Nakon rušenja s vlasti Viktora Janukoviča, mnogima je neugodno iznenađenje predstavljao nagli početak velikih ruskih vježbi vojne pripravnosti, koje je na prostoru ruskog Zapadnog i Središnjeg vojnog okruga naložio predsjednik Putin u srijedu, 26. veljače. Konkretne su vježbe započele u petak, 28. veljače, i trajale četiri dana – dodavši itekako na strahu u Ukrajini, gdje se u to vrijeme na Krimu odigravala već opisana sigurnosna kriza – potaknuvši s ukrajinske strane nastojanja za svojevrsnu mobilizaciju, ali i interventno povećanje obrambenoga proračuna koji posljednjih godina očigledno nije bio dovoljan za osiguranje stvarne operativnosti tamošnjih oružanih snaga. No, nakon završetka najavljenih vježbovnih aktivnosti, 3. ožujka, Putin je na vojnoj vježbi angažiranim snagama ipak naložio povratak u vojarne – što je, zajedno s izjašnjavanjima da se ne planira nekakvu klasičnu invaziju Ukrajine, tijekom ovoga tjedna ipak dovelo do određenog smirivanja čitave krizne situacije.

John Kerry u Kijevu, 4. ožujka 2014. godine

Naravno, riječ je tu tek o privremenom smirivanju stanja na vojnome planu, dok se istodobno zahuktava odmjeravanje snaga u politici i ekonomiji. Dok je u Moskvi 4. ožujka objavljena obustava prodaje ruskoga plina Ukrajini, koja treba na snagu stupiti 1. travnja (istekom dosadašnjih godišnjih prodajnih aranžmana), ruska je strana krenula i u naplatu dosadašnjih ukrajinskih dugovanja. U tome bi novim vlastima u Kijevu trebala biti od pomoći interventno odobrena milijarda USD od strane Sjedinjenih Američkih Država i Međunarodnog monetarnog fonda, čije je davanje tijekom svoje posjete Kijevu objavio američki državni tajnik Johna Kerry, u utorak 4. ožujka. Dok se konkretne mjere pomoći Ukrajini od Europske unije još očekuju, na spomenutu mjeru SAD su već promptno reagirali iz Moskve – najavljujući financijsku pomoć samo Krimu u vrijednosti milijarde USD, uz spomen i daljnjih 5 milijardi USD investicija ruskih poduzeća u projekte širom te autonomne republike. Kako i bez takvog mamca veći dio ukrajinskih oblasti na istoku države promišlja priključivanje Republici Krim, sigurno je da će se kriza u Ukrajini aktivno nastaviti još neko vrijeme.