Nakon mnogo očekivanja, u samo par sati 15. kolovoza započeo je i završio sastanak Donalda Trumpa i Vladimira Putina na Aljasci, njihov prvi osobni susret od kraja lipnja 2019. u Japanu. Naravno, u međuvremenu su ova dvojica održala veliki niz telefonskih sastanaka – kako prije ponovnog dolaska Trumpa na vlast u SAD krajem veljače ove godine, tako i kasnije u svojstvu dvojice predsjednika – tako da si oni baš i nisu stranci. Ipak, kako za sada izgleda, na prostoru američke baze Elmendorf-Richardson, koju na sjeveru grada Anchorage dijele američko Ratno zrakoplovstvo i Kopnene snage – skoro je sve krenulo mimo programa. Kao prvo, početak čitavog programa zakazanog za 11 sati po lokalnom vremenu malo je kasnio dok se usklađivalo položaje aviona i razmatalo crvene tepihe. Nakon toga, Trump je na prigodnom mjestu dočekao Putina, ali mu je pljeskao u dolasku – što su mnogi kritizirali, spominjući odmah da je Rus veseo u svom dolasku na tlo SAD-a, dok bi u mnogim drugim državama imao problema radi aktivne tjeralice Međunarodnog kaznenog suda od 17. ožujka 2023. godine.

Tri-na-tri

Nakon postrojavanja svečane garde i preleta borbenih aviona, dva predsjednika su istim automobilom krenuli na predviđene razgovore. No, već je tu došlo i do prvih bitnijih promjena planova – umjesto razgovora „jedan-na-jedan“ uz prevoditelje (dakle, mimo službenog vođenja bilježaka), razgovori su presloženi u format „tri-na-tri“. Uz Putina su tako sudjelovali Sergej Lavrov kao ministar vanjskih poslova i Jurij Ušakov kao predsjednički savjetnik za vanjsku politiku, dok su Trumpa pratili Marco Rubio, ministar vanjskih poslova SAD i Steve Witkoff, predsjednikov prijatelj, trgovac nekretninama i zadnjih mjeseci najednom veliki vanjskopolitički posrednik. Umjesto da taj sastanak bude tek uvod u radni ručak dva tima po pet ljudi – ovaj se prvi krug razgovora odužio na oko dva i pol sata, pa je radni ručak završio otkazan u hodu, baš kao i pregovori u širem krugu koje ga je trebalo pratiti – tako da čitav skup nije potrajao 7 do 8 sati kako se prvotno najavljivalo iz Moskve, ali ni realnijih 3 do 4 sata kako se kasnije nagađalo. Uglavnom, na programu je ostala samo još najavljena završna konferencija za medije, koja je započela oko 15 sati po lokalnom vremenu.

Ni tu skoro ništa nije bilo po najavama – oba su predsjednika dala izjave, a umjesto domaćina započeo je govoriti Putin, u pokroviteljskom tonu i gotovo tri puta duže od Donalda Trumpa. Od ukupno oko 12 minuta trajanja press-konferencije, Putin je u svojih gotovo 9 minuta održao pripremljen govor poprilične kompleksnosti, na što je odgovor Donalda Trumpa u otprilike 3 minute izgledao više spontano. Posebno se to vidjelo na spominjanju povijesti – gdje se Putin pozvao na rusku povijest same Aljaske, a onda spomenuo i zajedničke napore u Drugom svjetskom ratu (protiv nacista, kako Rusi danas često karakteriziraju Ukrajince), za Trumpa se povijest uvelike svela na ponavljanje priča o ruskom utjecaju na predsjedničke izbore 2016. godine kao domaćoj političkoj podvali (što po njemu dobro znaju i on sam i Putin).

“Trump razumije interese Rusije”

No, dok se Putin trudio „konflikt u Ukrajini“ i „situaciju oko Ukrajine“ uklopiti u šire teme suradnje SAD i Rusije (ekonomske, tehnološke, prometne), nije propustio spomenuti ni da se tu radi o „dva bratska naroda“ koji imaju „zajedničke korijene“ i čije je neslaganje „tragično“ – ali se ne može riješiti bez uzimanja u obzir raznih „prethodnih pitanja“, što je za Rusiju već duže tek kodno ime za sve zahtjeve koje se iznosi prema Ukrajini, njenom teritoriju, jeziku i kulturi. Posebnu je poruku Putin poslao i Europi – koja bi po njemu trebala biti „konstruktivna“, a ne „podmetati nogu“ ili nekim zakulisnim radnjama te provokacijama „pokušati torpedirati“ zapravo potpuno nejasan „napredak“ u razgovorima SAD i Rusije. Zaključno, Putin je nahvalio Trumpa kao osobu koja „razumije da Rusija im svoje nacionalne interese i da ovi razgovori mogu biti polazište ne samo za rješavanje ukrajinskog pitanja, već nam mogu donijeti povratak poslovnih i pragmatičnih odnosa“ između Ruske Federacije i Sjedinjenih Država. Sve je to začinio i citiranjem samog Donalda Trumpa – potvrđujući njegovu često izrečenu tezu da rata u Ukrajini uopće ne bi ni bilo da je 2022. baš Donald Trump bio predsjednikom SAD (makar to mnogi doživljavaju istinom i radi Trumpovog jasno izraženog podilaženja Putinu te ruskim interesima).

Na sve izneseno američki je predsjednik odgovorio vrlo kratko, spominjući razne teme razgovora, brojna slaganja ali i neka nadalje otvorena pitanja, bez ikakvog ulaska u detalje ili ne daj Bože ikakvog objašnjavanja. Obraćajući se Putinu s „Vladimire“, Trump je naglasio kako uskoro treba razgovarati s NATO članicama i Volodimirom Zelenskim (na kojem je teret odgovora na što god da se na Aljasci usuglasilo) – i da će se razgovori očigledno nastaviti. Na upadicu Vladimira Putina „Sljedeći put u Moskvi“, Trump je na kraju i za to ostavio otvorena vrata. Dakle, ovaj skup ne da je išta riješio – već je najednom ispao tek uvodom u daljnje sastanke i moguća dodatna diplomatska navlačenja. Ono što je nakon toga kompletno otpalo bila su ikakva pitanja novinara – tako da sve zapravo i nije više bila konferencija za medije nego samo davanje dvije političke izjave. To se također tumačilo određenim uspjehom za Putina, koji kontakte s medijima prakticira samo u kazališno kontroliranom stilu, dok Trump inače redovito uživa u pitanjima na koja obično odgovara živopisno i tek donekle vezano za temu. Uskoro se čulo i da Putin, baš kao i Donald Trump, žurno odlazi s Aljaske, praktično sve u manje od pet sati po njihovu dolasku na sastanak.

Uglavnom, kada se sve sažme – treba zaključiti da ovaj summit Rusija-SAD nije prošao kao slični skupovi bilo kojeg drugog predsjednika SAD, ali je u svom ograničenom formatu za Donalda Trumpa možda ipak bio bolji od onog održanog 16. srpnja u Finskoj (gdje se Trumpa opisivalo kao potpuno i apsolutno podređenog Putinu). Ipak, dok tu još treba vidjeti makar naznake konkretnih razgovora, već sada je jasno da NATO partneri, EU-države i Ukrajina teško mogu biti zadovoljni tijekom skupa. Ne samo da nema ni traga konkretnom primirju u Ukrajini, niti ikakvim dodatnim sankcijama bilo za Rusiju ili njene partnere na svjetskim tržištima – već je Putinu pružena i prilika da pod svjetlima međunarodnih medija izigrava svjetskog državnika bez ikakvih problema, uz mogućnost da uskoro i sam Trump osvane u Moskvi (mimo nastavljenog rata koji Rusija aktualno vodi protiv saveznika i NATO i EU, a možda i samih SAD). Uz to, nakon što je Donald Trump početkom srpnja imao određen preokret u odnosu prema Ukrajini, te je po velikim zračnim napadima obećao ponovno slanje „defanzivne vojne pomoći“ – Putin je opet uspio kupiti vrijeme za svoj rat u Ukrajini.

Sjetimo se da je umjesto uvođenja dodatnih sankcija prema Rusiji i kupcima njihovih energenata, 14. srpnja Rusima samo bio postavljen rok od 50 dana da pristanu na primirje. Taj se rok onda 28. srpnja naglo skratilo na samo još 10 do 12 dana – što je nakon burnih medijskih iščekivanja ipak u tišini skoro pa prošlo kada je u popodnevnim satima petka 8. kolovoza umjesto sankcija ili ikakvih drugih mjera Trump na društvenim mrežama najavio svoj osobni sastanak s Putinom za 15. kolovoza (da bi se tek 9. kolovoza objavilo Aljasku kao lokaciju sastanka, a onda 12. kolovoza preciznije i sam grad Anchorage, odnosno tamošnju vojnu bazu).

Putinovo ‘kupljeno vrijeme‘

Budući se u srpnju moglo čuti da tadašnji tekući pregovori otklanjaju ikakve dodatne američke sankcije za Rusiju barem do kolovoza, ne čudi ni stav Donalda Trumpa da tijekom ovog mjeseca za to nije bilo smisla barem do ovog osobnog sastanka, a onda neće biti drugačije ni idućih tjedana – do nekakvog skorog sastanka Zelenskog i Putina, ili Trumpa i Putina, ili koga već do kraja kolovoza i početkom rujna. Naravno, sva ta odgađanja ikakvog zaoštravanja kaznenih mjera s američke strane zapravo su samo dodatni mali vanjskopolitički uspjesi za Vadimira Putina, koji iz dana u dan žestoko napada po Ukrajini – a ovime dobiva i dodatne tjedne vremena za neometani nastavak svog tamošnjeg ratovanja i razaranja civilne infrastrukture širom države. Za razliku od svega toga, Ukrajina je i dalje ostala mimo pregovaračkoga stola (makar Trump od nje očekuje prihvaćanje nečega što još nije obznanjeno), baš kao i Europa – koja bi, po riječima Donalda Trumpa u kasnijem intervjuu za Fox News, također „morala biti malo uključena“ u provedbu nečeg što se bez nje možda dogovorilo između SAD i Rusije, u popodnevnim satima petka 15. kolovoza na ledenoj Aljasci. Ukratko – ništa od primirja ili dodatnih sankcija za Rusiju, a rat u Ukrajini se nastavlja svakodnevnom žestinom do daljnjega.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 16. kolovoza 2025. pod nazivom “Putin je uzeo ono po što je došao na Aljasku. Skrećem pozornost i na Trumpov ‘detalj o Europi‘ u TV intervjuu nakon sastanka” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/putin-je-uzeo-ono-po-sto-je-dosao-na-aljasku-skrecem-pozornost-i-na-trumpov-detalj-o-europi-u-tv-intervjuu-nakon-sastanka-15613349