Potapanje moćne ruske krstarice „Moskva“, do 1996. godine nazivane „Slava“ (Projekt 1164, klasa Atlant), mnoge je iznenadilo. Vjerujem kako to nije iznenađenje za poznavatelje protubrodskog raketnog oružja, ali svakako bi trebalo biti za one koji nešto znaju o taktici pomorskog ratovanja, koji cijene protivnika i poduzimaju maksimalne mjere opreza i ne prihvaćaju nerazumni rizik, naročito kad za to nema nikakve potrebe. Ovo je tipičan primjer bahatosti agresora i podcjenjivanje sposobnosti branitelja. Ovaj slučaj je opet – po tko zna koji put – pokazao da je u blizini obale kopno i kod objektivno slabijeg protivnika nadmoćno moru, odnosno površinskim snagama.

Tko je pogriješio – zapovjednik Moskve, zapovjedništvo Crnomorske flote ili netko treći na puno višoj razini u zapovjednom lancu – manje je bitno. Ovo je prilika za usvajanje još jedne lekcije na teži način. Možda su pogriješile obavještajne službe? Bitna je činjenica da je moćna krstarica na dnu Crnog mora s dijelom posade. Neki su život izgubili od eksplozije, neki su se ugušili dimom, neki u mukama izgorjeli, a neki potonuli živi boreći se do zadnjeg trenutka kako bi spasili brod. Da ima dosta izgubljenih života potvrđuju i nagađanja o smrti zapovjednika broda, a on sigurno nije poginuo gaseći požar. Prije zaključaka o obračunu kopna i mora, na ovom i još nekim primjerima da vidimo kakav je brod bio RK Moskva, a kakva je ukrajinski obalni raketni sustav Neptun.

Kakav je to bio brod?

Deplasman krstarice je 12.500 tona; duljina 186 m; širina 20,8 m; gaz 8,4 m; pogon COGAG, četiri plinske turbine, ukupne snage 90.000 kW; maksimalna brzina 32 uz radijus djelovanja 10.000 milja (oko 19.000 km) s brzinom 16 uz; posada više od 500 članova; mnogobrojni senzori za motrenje i upravljanje borbenim sustavima za površinsko, PR/PZ i protupodmorničko te elektroničko ratovanje; helikopter Ka-27 koji može biti u različitim varijantama. U ovom slučaju, budući da Ukrajina nema podmornice, radilo se vjerojatno o helikopteru namijenjenom za radarsko izviđanje i otkrivanje ciljeva u zraku s mogućnošću korekcije leta krstarećih raketa; 16*P-1000 Vulkan – protubrodske rakete (nema uvjerljivih podataka da su osposobljene i za precizno gađanje kopnenih ciljeva); 1*II top AK-130, 130mm/L70 (univerzalni top s težištem za protubrodsko i djelovanje protiv kopna); dva peterostruka torpedna lansera kalibra 533 mm; 2*RBU-6000 (12-tero cijevni bacači PPd raketnih, dubinskih bombi).

Ipak u slučaju potapanja najzanimljiviji su raketni i topnički sustavi koji su trebali obraniti krstaricu i tako spriječiti njeno potapanjet, a to su:

• 8*8 (64) S-300FFort (SA-N-6 Grumble) brodski protuzračni raketni sustav srednjeg do dugog dosega;
• 2*20 (40) OSA-MA(SA-N-4 Gecko) SR SAM;
• 6*AK-630 zatvoreni sustav za blisku obranu.

S-300F je sustav nastao kao prilagodba zemaljskog sustava. Poradi smještaja na brod morali su biti riješeni mnogi izazovi koje predstavlja brod kao platforma koja se giba po sve tri prostorne osi s različitim brzinama i ubrzanjima. Svaka pogreška može biti promašaj cilja. Ova raketa ima radio-zapovjedni način vođenja prema cilju, a u završnom (termalnom) dijelu putanje ima poluaktivno samonavođenje. To znači da cilj mora biti obasjan radarskim sustavom za praćenje istog. Maksimalna visina gađanja od 25.000 m i nije problematična. Problematična je donja visina, a koja je prema dostupnim podacima 10-25 metara. Naravno, što je cilj dalje – minimalna visina je veća. Osobno mislim da je minimalna visina još veća, a suvremene rakete (pa i raketa iz sustava Neptun) u završnom dijelu putanje lete puno niže.

OSA–MA (SA–N-4 Gecko) SR SAM je raketni sustav protuzračne obrane kratkog dosega do približno 8-10km, zavisno o brzini cilja. Maksimalna visina gađanja je 5-6 km, minimalna visina zavisno o inačici rakete od 5 metara za zadnju inačicu, do 60 metara za najstariju inačicu. Minimalna daljina gađanja je oko 2 km. Raketa se vodi radio-zapovjednim načinom i nišanski radar mora stalno pratiti cilj. Bojna glava je pred-fragmentirana, težine 19 kg, i ima blizinski upaljač. Ako eksplodira do 5 metara od cilja vjerojatnost uništenja je 0,9, za 10 m je 0,8 a za 15 m, 0,7. Blizinski upaljač radi po načelu dopplerovog efekta.

AK-630 spada u red najboljih proturaketnih topničkih sustava za blisku obranu. To je na brodu zadnja crta obrane. Efikasna daljina gađanja je 4.000 m. Brzina je 5.000 metaka/minuti. Najveći problem predstavlja nedovoljno dobar radarski motriteljski i upravljački sustav. Top radi po Gatling načelu (1861. izumio Richard Jordan Gatling) – cijevi se rotiraju.

Napad vjerojatno nije bio otkriven, a ako je – onda su zatajili borbeni sustavi, ili su se pokazali nedovoljno dobrima, ili je problem ipak bila slabo obučena posada.

Mnogo oružja, malo pomoći

Novi ukrajinski protubrodski sustav RK-360MC Neptun

Kao što vidimo, postoje tri sustava za „tvrdo“ uništavanje dolazeće rakete, S-300 Fort (64 bunara), SA-N-4 Gecko, odnosno OSA-M (2*II lansera s ukupno 40 raketa) i 6 šest-cijevnih topova od 30 mm sa spremnih 2.000 metaka po topu. Pored toga, brod ima ili bi trebao imati detektor radarskog zračenje, aktivni radarski ometač za odvlačenje vrata zahvata nadolazeće protubrodske rakete i na kraju pasivne radarske i IC ometače. Zašto ništa od toga nije odradilo ili nije odradilo na pravi način? Prema zasad dostupnim informacijama napad je izvršen sa samo dvije rakete R-360. Znači, obrambeni sustavi ni u kom slučaju nisu bili zasićeni, a vjerojatno ukrajinska strana nije elektronski ometala radare na RK Moskva. Neopreznost, nerazumnost i u krajnjem slučaju podcjenjivanje druge strane stajalo je Rusiju gubitka bez obzira na starost vrijednog broda.

Objektivno, mora se odati dužno poštovanje ukrajinskoj strani na mudroj taktici prožetoj fantastičnom obmanom (lukavstvom) jer su osmišljenom uporabom drona uspješno odvukli pozornost ruske strane od morske površine. Na taj način su rakete R-360 sigurno doletjele i pogodile RK Moskva. Jesu li ti pogotci izravno ili posredno prouzročili potonuće RK Moskva, manje je važno. Ona je na dnu i više ne predstavlja nikakvu opasnost. Sa sobom je povukla i jedini top u plovnom dijelu flote koji je imao realne sposobnosti u datom trenutku tući po obali – dvocijevni AK-130. Ovo fantastično rješenje je prekopirana taktika uporabe raketnog sustava Granit s nuklearnih napadnih podmornica i RK klase Kirov, još iz sovjetske mornarice, a protiv američke skupine nosača zrakoplova. No, o tom možda nekom drugom prilikom.

Posljedice, posljedice…

Što bi ovo moglo značiti za uporabu površinskih snaga ruske Crnomorske flote? Svakako se više neće približavati obali i ući u doseg raketnog sustava RK-360 Neptun. Pored toga, to je udar na ponos flote, a ulijeva i strah kod posada drugih brodova. Špekulira se o vrijednosti broda i spominje cijena od oko 750.000.000 USD. Tako mala cijena je jedino ako se računa preostala vrijednost obzirom na starost broda. Cijena takvog broda na zapadu – naravno s današnjom opremom – je preko 150.000 USD po toni, a kod Amerikanaca i preko 200.000 USD (RR Arleigh Burke je oko ili više od dvije milijarde dolara). Ako je cijene i 750.000.000 USD – to je u odnosu na vrijednost dvije rakete R-360 financijski neusporedivo veći iznos, a posebno je veliki i dodatni gubitak – gubitak vjerojatno većeg dijela posade.

Na koncu nisu u suprotnosti ukrajinske i ruske tvrdnje koje se čulo o uzroku potapanja ovoga broda. Brod je gorio, ali zbog čega? Što je iniciralo požar? Je li to bio pogodak rakete? Požar vjerojatno nije potopio brod nego voda koja je ušla u njega. Kako su nastale rupe na oplati? Od eksplozije rakete ili od eksplozije unutar broda? Naravno, za brod je od presudne važnosti borba za nepotopljivost, odnosno za BOB (borbena otpornost broda – borba protiv požara i prodora vode). Što se tiče borbenih sposobnosti Crnomorske flote u ovakvom načinu djelovanja, gubitak Moskve neće se osjetiti glede borbenog materijala. Nedostajat će jedino ako se ukaže potreba za topničkim djelovanjem po obali. Na drugim brodovima su razmještene krstareće rakete, Kalibar, a fregate imaju suvremeniju i bolju PR/PZO. Svakome tko se razumije u ukupne borbene sposobnosti jasno je kako će na njih i to negativno utjecati, kao i na psihološko stanje u cijeloj floti.

Memento i pouke

HMS Sheffield (D80) nakon pogotka

Drugi dio naslova od Rima do Moskve podsjeća na neke važne slučajeve primjene protubrodskih raketa. Spomenimo tu talijanski bojni brod Roma, potopljen 1943. godine njemačkom avionskom radio-upravljanom letećom bombom Fritz X (Ruhrstahl SD 1400 X), izraelski razarač INS Eilat potopljen 1967. godine brodskom protubrodskom raketom P-15, pa britanski razarač HMS Sheffield potopljen 1982. godine avionskom protubrodskom raketom AM39 Exocet, te ovih dana RK Moskva potopljenu kopnenom protubrodskom raketom R-360 Neptun (2022.). Naravno, bilo je toga još, ali eto ovo su izabrani slučajevi kao neke prijelomnice.

Aktualni slučaj s RK Moskva zorno ukazuje na opasnost po ratne brodove ako se dovoljno približe kopnu. To je praktički ukazalo na potrebu stvaranja nove paradigme za obranu kopna (obale), ali i za nalaženje novih doktrina i, u prvome redu, novih oružja za napad na kopno. Ovo je vrijeme kad suvremene kopnene protubrodske rakete jačaju kopno u odnosu na more. Definitivno netko drugi mora brodovima osigurati prilaz obali s razumnim rizikom. Tko bi to mogao biti? Vjerujem podmornice, letjelice bez posade/dronovi, podvodni dronovi i površinski brodovi bez posada. Tek nakon njih obali uz razuman rizik prilaze ratni brodovi borbene namjene s posadom, i tek na kraju desantni brodovi. Uzimajući nabrojeno u obzir, Rusi će na sebi karakterističan način – način razaranja – morati osigurati moguće iskrcavanja desantnih snaga na obale Odese i oko Odese. Ako se spriječi zauzimanje Mikolajeva i prodor prema Moldovi, te južnije prema Odesi s kopna, od desanta ruskog mornaričko-desantnog pješaštva neće biti ništa.

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini