Nedavno smo svjedočili vjerojatno prvom udaru podmorničkim raketama Kalibar iz Crnog mora po kopnenim ciljevima u Ukrajini. Mornaričke rakete Kalibar su, po svemu sudeći, najbolje što Ruska mornarica, i ne samo mornarica, ima u svom arsenalu za konvencionalno ratovanje kao potpuno zreo sustav. Pored navedenih raketa, u floti i obalnoj obrani nalazi se više raketnih sustava, od onih iz bivšeg SSSR do modernijih. U dosadašnjem tijeku ruske agresije na Ukrajinu u primorskom dijelu angažirane su bile Crnomorska flota i Kaspijska flotila. U arsenalima tih snaga nalaze se i raketni sustavi koji su dizajnirani ili pak prilagođeni za djelovanje po ciljevima na kopnu. Neki su s brodova i podmornica sposobni pogoditi cilj na više od 1.000 km u dubini kopna, a neki tek ciljeve na obalnom rubu. Uporabe ruskih raketa protiv ciljeva na moru skoro da i nema. Razlog tome je u činjenici što Ukrajina praktički nema flotu površinskih brodova koji bi bili rentabilni raketni ciljevi. U ovome članku raketni sustavi iz sastava Crnomorske flote i Kaspijske flotile bit će samo nabrojeni, a više će pažnje biti usmjereno na sustave koji se učinkovito mogu uporabiti po kopnu. Ipak, ovo je prije svega kopneni rat gdje caruje topništvo/artiljerija (od minobacača, topova, haubica, top-haubica, VBR do taktičkih balističkih rakete zemlja-zemlja), a precizno raketno oružje s brodova i podmornica te zrakoplova je tek dopuna za duboke i precizne udare po važnim objektima. Glavni razlozi toga su njihove cijene i ograničena količina. Mornarički raketni sustavi s brodova i podmornica u Crnom i Azovskom moru te na Kaspijskom jezeru su:

• 3M-54 Kalibar (3M54-1 Kalibar) i 3M14 Birjuza, NATO oznake SS-N-27 „Sizzler“ i SS-N-30A. Sustavi su zasnovani na krstarećim raketama 91R1 i 91RT2. Ovi raketni sustavi razvijeni su u više inačica i predstavljaju najuniverzalniji ruski mornarički raketni sustav. Postoje inačice za djelovanje po ciljevima na kopnu, protubrodske inačice i inačice za djelovanje protiv podmornica. Po nosaču su također univerzalne, pa se mogu uporabiti s brodova i podmornica, iz vertikalnih lansera, ali i iz podmorničkih torpednih cijevi. Prema dostupnim ruskim informacijama, pokrenuta je i proizvodnja inačice za uporabu sa zrakoplova. Ta nova, unapređena inačica trebala bi biti za sve nosače – brodove, podmornice, zrakoplove i kopnena vozila. Inačica ovih raketa, po svemu sudeći, razvija se i za uporabu s kopnenog sustava Iskander-M. U razvoju je i Kalibar-M koji bi trebao imati doseg oko 4.500 km. Više ne postoji sporazum koji bi branio raspoređivanje istih na kopnu. Uostalom, to Rusiju nije spriječilo pa su izgradili male obalne brodove klase Bujan-M koji mogu kao područje plovidbe koristiti rijeke i/ili biti neposredno uz obalu, pa je to kao da su instalirane na kopnu. To je svakako dostojno poznatom ruskom lukavstvu i prijevari. Brodovi koji su opremljeni raketama Kalibar su – tri fregate klase Admiral Gligorovič s po osam vertikalnih lansera, jedna fregata klase Gepard s osam lansera, četiri mala raketna broda Bujan-M u Crnom moru i tri u Kaspijskom jezeru s po osam vertikalnih lansera, i šest podmornica podklase Varšjanka, projekt 636.3 (NATO oznaka Improved Kilo) s načelno četiri rakete u borbenom kompletu. S podmornice se lansiraju iz torpedne cijevi kalibra 533 mm.
• P-800 Oniks/Onix (NATO, SS-N-26 „Strobile“) je moderna i vrlo kvalitetna u prvom redu protubrodska rakete. Razvoj je počeo davno u SSSR, ali je u uporabu uvedena tek 2002. godine u Rusiji. Univerzalna je po nosaču pa je raspoređena na brodove, podmornice, sustave obalne obrane (Bastion) i na zrakoplove, kao inačica Kh-61. U razvoju je Oniks-M s dosegom oko 800 km. To je velika supersonična raketa teška oko 3.000 kg s bojnom glavom od oko 300 kg. Treba zamijeniti rakete P-500 „Bazalt“, P-270 Moskit“, P-700 „Granit“ i P-1000 „Vulkan“. Kao i većina ruskih i nekad sovjetskih raketa, ona može biti naoružana i nuklearnom bojnom glavom. Nije zabilježeno djelovanje s brodova po ciljevima na kopnu. Međutim, 2015. uvedena je posebna inačica koja se ponekad identificira sa sustavom pa se naziva i Bastion-P. Ove rakete su imale prvu primjenu 2016. godine u Siriji, i evo sad u Ukrajini. Zadnji napadi su zabilježeni s Krima na Odesu, a bilo je i ranijih primjenu u Ukrajini. Prema nekim podacima, sustav Bastion-P viđen je i u Donbasu. Nije poznato mogu li ovu inačicu rakete nositi brodovi i upotrijebiti ih protiv kopna. Pouzdano, zbog promjera, ne mogu ih koristiti podmornice koje baziraju u Crnom moru. Teoretski se svaka protubrodska raketa može uporabiti protiv kopna, u prvom redu protiv ciljeva na obalnom rubu, često s malom preciznošću, ali s potencijalno velikim razaranjem. Prva primjena u to vrijeme modernih protubrodskih raketa P-15 „Termit“ bila je u Indijsko-pakistanskom ratu, protiv rafinerijskih kapaciteta na obali Pakistana.
• 

  Lansiranje P-270 Moskit na vježbi Vostok 2014

  U Crnomorskoj floti su u većem broju raspoređene rakete P-270 Moskit na korvetama NATO oznake Tarantul, projekt 1241 „Molnja“, i hidro-krilnim brodovima Bora, projekt 1239. Ovo su starije supersonične rakete brzine oko 3 Ma, mase 4.500 kg. Prve su u sovjetsku flotu primljene 1983., a najnovija zrakoplovna inačica Kh-41 1993. godine. Koliko ih je još u uporabi – teško je znati. Vidljivi su brodovi koji još uvijek plove s lanserima za te rakete, pa se nameće zaključak da su još u uporabi ili da lansere drže radi obmanjivanja. Brodska inačica nije predviđena za gađanje ciljeva na obali, ali može poslužiti za neselektivno razaranje objekata na obali ili blizu obalnoga ruba. U Domovinskom ratu imali smo naznake, pa i prijetnje JRM, o mogućoj uporabi raketa P-15 Termit po Splitu i pogonima tadašnjeg Jugovinila, a one su starije 20-25 godina od P-270. Prema dostupnoj literaturi P-270 razvijena je i kao kopnena inačicama za gađanje ciljeva na moru i kopnu. Ukupno je pet korveta klase Tarantul u Crnom moru i jedna u Kaspijskom jezeru. Dva broda na zračnom jastuku klase Bora su u Crnom moru.

• Kh-35 je nastala kao kopija američkog Harpuna pa se često nazivala „harpunskaja“. Iz same oznake „Kh“ vidi se da je najprije bila namijenjena za uporabu sa zrakoplova. Pored nekih brodova, ove su rakete instalirane i na obalnom protubrodskom sustavu „Bal“. Varijanta Kh-35U sposobna je gađati kopnene ciljeve. Na obali Crnog mora raspoređen je veći broj obalnih protu-brodskih raketnih sustava Bal.
• U Crnomorskoj floti su i rakete P-500 Bazalt/P-1000 Vulkan, ali ih nakon potapanja RK Moskva nema tko nositi.

Projektil Onix lansiran iz sustava Bastion na vježbi 2018. (Photo: MoD RF)

Sa svim tim raketama, osim s P-500/P-1000, naoružani su mornarički i zrakoplovi zračno-svemirskih snaga Rusije (Воздушно- космические силы). Jasno, Rusija raspolaže s velikim i raznolikim arsenalom raketnog oružja u Crnomorskoj floti i Južnom vojnom području. Rusija ima mogućnost prebacivanje raketnih sustava i raketa iz ostalih flota i vojnih područja.

Ovdje će pozornost biti na najsuvremenijim raketnim sustavima, a to su: 3M-54 Kalibar/3M54-1 Kalibar, 3M14 Birjuza i P-800 Oniks, te njihovoj uporabi protiv ciljeva na kopnu s brodova, podmornica, obalnih raketnih sustava, mornaričkih i zrakoplova Zračno-svemirskih snaga u sastavu Oružanih snaga Ruske federacije (Вооружённые силы Российской Федерации).

Sustav Kalibar

Dalekometne rakete ukrcane na brodove su 3M14T i na podmornice 3M14K dosega do 2.600 km, podzvučne brzine od 0,8 maha, s eksplozivnom bojnom glavom mase do 500 kg ili termonuklearnim punjenjem. Nedavno su po prvi put u Ukrajini upotrijebljene rakete s podmornica što izaziva pozornost. Pitanje je zašto? Naime, raketa s podmornice je skuplja zbog složenijeg lansiranja i specifičnog pakiranja u zasebni kontejner, koji nije samo klasični kontejner, pa se tako umeće u torpednu cijev od 533 mm na podmornicama 636.3. Po izbacivanju transportno-skladišnog kontejnera, isti se otvara i služi kao svojevrsna rampa za lansiranje rakete. Koji bi razlog mogao biti za primjenu skuplje rakete?

Po svemu sudeći, to je jedan od sljedećih:

• 

  Pripreme za ukrcavanje projektila Kalibar na podmornicu

  Jednostavno su odlučili isprobati pouzdanost raketa ili utrošiti ranije proizvedene rakete 3M14K:

• Ponestalo je brodskih inačica, 3M14T;
• Ne mogu na siguran način brodovima prići dovoljno blizu obali kako bi pouzdano pogodili cilj na krajnjem sjeverno-zapadnom dijelu Ukrajine. Nakon gubitka krstarice Moskva značajno je oslabila PR/PZ obrana u području Crnog mora. Logičan je zaključak – ako ne mogu prići brodovi klase Gligorovič i/ili mali raketni brodovi (MRB) Bujan-M, mogu prići podmornice i iz podvodnog položaja neometano lansirati rakete 3M14K.

Pojavljuju se i informacije da su raketama „Kalibar“ gađani ciljevi u Odesi i oko Odese. To bi bilo iznenađenje jer za tim nema potrebe. Jedino ako su prilagodili inače protubrodske inačice 3M54K s podmornice ili 3M54T s brodova. To bi imalo smisla jer su ovo rakete kraćeg dometa, ali u završnici lete brzinom od 2,7 maha pa su puno otpornije na rušenje sustavima proturaketne obrane. Također su mogli primijeniti i neku od eksportnih inačica. Moguće da su one proizvedene, ali još nisu bile isporučene naručitelju.

Obzirom na dosad prilično velik utrošak ovih raketa s brodova, velika je vjerojatnost pomanjkanja brodske inačice ili je pak zapela dobava istih iz ostalih flota (prvenstveno iz Sjeverne i Pacifičke flote). Zbog zapadnog embarga sigurno pati proizvodnja novih raketa. U Baltičkoj floti brodovi s raketama Kalibar su dva Bujana-M i tri mala raketna broda/korvete klase Karakurt, projekt 22800. Svaki brod ima po osam vertikalnih bunara/lansera.

Raketiranje Ukrajine iz Baltičkog mora dovodi do rizika povrede zračnog prostora NATO zemalja. U stvarnosti ostaje prostor samog istoka Finskog zaljeva, jako blizu Sankt Peterburga, ili pak nakon lansiranja programirano zaobilaženje NATO prostora i let iznad Rusije te Bjelorusije, što bez obzira na stupanj pouzdanosti nosi i određene rizike. Uporabom raketa iz Crnog mora iste lete isključivo preko ukrajinskog teritorija. Iako je „najavljen“ razvoj zrakoplovne i kopnene inačice, nema saznanja o njihovoj uporabi, a niti da je to realizirano.

Sustav P-800 Oniks i drugi

Bastion-P na Krimu – raketni sustav obalne obrane

Drugi moćni mornarički sustav je P-800 Oniks/Onix (NATO, SS-N-26 „Strobile“). Prema dostupnim podacima, protubrodske inačice koje se lansiraju s brodova i podmornica (nema ih u Crnom moru) nisu se koristile za gađanje ciljeva na kopnu. To bi zahtijevalo veće preinake sustava za navođenje ako se želi postići prihvatljiva selektivnost i preciznost. Nije isključena mogućnost primjene po ciljevima na obali ili nedaleko od obale, zavisno o reljefu i prilaznim putanjama. Vjerojatnija je primjena inačice s oznakom Kh-61. Raketa je izvorno namijenjena za gađanje većih površinskih ciljeva, a nosi je Su-34, zrakoplov Zračnih snaga. Inačica koja se često kao i raketni sustav obalne obrane naziva Bastion-P pouzdano se koristi za gađanje kopnenih ciljeva u priobalnom području Odese. Doseg je 600 km i ima poluoklopljenu probojnu eksplozivnu bojnu glavu mase 300 kg, pa je pogodna za uništavanje utvrđenih objekata i poletno-sletnih staza zračnih luka. Za sličnu zadaću koriste se i balističke rakete Iskander-M.

Vidimo da su ruske Zračne snage oko Odese, a i u drugim dijelovima Ukrajine, upotrijebile i hipersoničku raketu Bodež/Kinžal. Možda su gađali neki izuzetno utvrđeni cilj, u što je teže povjerovati. Više se radi o zastrašivanju i ubijanju morala ukrajinskih branitelja. Pored nabrojenih, u ruskim Zračnim snagama ima jako puno krstarećih raketa koje su u naoružanju bombardera strateške namjene Tu-22, Tu-95 i Tu-160, a pored Bodeža/Kinžala najpoznatije su – Kh-55/555/101/102.

Skladište u Ivano-Frankivsku navodno je pogođeno projektilom Kinžal

Svi ovi raketni sustavi djeluju zastrašujuće. Pitanje je što je bolje – da ih ima dovoljno ili da ih nema? Odgovor može biti različit, ovisno gleda li se to iz perspektive Ukrajine ili Rusije. Za Rusiju je od izuzetne važnosti imati te rakete jer nemaju osiguranu zadovoljavajuću zračnu premoć, pa njihovom uporabom sa sigurne udaljenosti čuvaju vlastite avione i pilote. Problem im je u takvim uvjetima koristiti razorne planirajuće ili slobodno padajuće avionske bobe. Manje precizno oružje izazvalo bi veća razaranja, više kolateralne štete i veća ljudska stradanja. Pogled s ukrajinske strane je ipak drugačiji. Bez tih raketa, a uz osporavani zračni prostor, veći dio Ukrajine bio bi manje izložen razaranjima, što bi omogućilo rad gospodarstva i vojne industrije. S druge strane, Rusija bi bila prisiljena koristiti manje precizno zrakoplovno oružje, što bi zbog manjeg dosega dovelo i do osjetno većih gubitaka zračnih snaga. Još uvijek je zavidna efikasnost ukrajinske proturaketne i protuzračne obrane.

Kontrola obale i Zmijskog otoka

Jasno se vidi kako Rusija u ovoj drugoj ili pak trećoj fazi obrane, pored Dombasa, težište usmjerava na preostali dio ukrajinske obale Crnog mora. To je za Rusiju od velikog ratnog značaja jer bi zauzimanjem Odese i ostatka primorja izbili na granice Moldove, ali i Rumunjske kao članice NATO. Na taj bi način Ukrajini osporili pristup moru, zaustavili izvoz i uvoz roba i osudili je na gospodarski krah, siromaštvo i slabljenje u svim sferama društvenog života.

Uništena ruska protuzračna obrana na Zmijskom otoku

S druge strane Odesa i primorje, uključujući i Zmijski otok, za Ukrajince ima životno značenje. Iako su Odesa i ostale luke blokirane, ima nade dok se kopno kontrolira. Često se spekulira s važnošću Zmijskog otoka. Naravno da ima veliko značenje u rat, ali mi se čini da ima još veće značenje u miru. Treba samo pogledati na pomorsku kartu i shvatiti koliko taj otok na sebe veže teritorijalnog mora, a koliko isključivog gospodarskog i epikontinentalnog pojasa. Sudeći prema svemu, tu su ogromne količine i plina i nafte. Da je otok strateški važan svjedoči i njegovo oduzimanje Rumunjskoj od strane SSSR s ciljem kontrole nad sjeverno-zapadnim dijelom Crnog mora. Nakon gubitka raketne krstarice Moskva upitna je ruska zračna kontrola nad tim dijelom Crnog mora. Na taj način izgubljena je važnost početnog ratnog dobitka zauzimanjem otoka. Rusija ne može sličan brod rasporediti u Crno more jer je Bospor zatvoren za ratne brodove koji baziraju izvan Crnog mora. Istina, imaju još samo dva takva broda, i to po jedan u Sjevernoj i Pacifičkoj floti, a oba su trenutno u Mediteranu. Rješenje koje se nameće je pokušati na Zmijski otok instalirati PR/PZ sustav velikog dometa. To su upravo i pokušavali ovih dana. Najprije Tor kao zaštitu, a nakon toga vjerojatno S-400. To bi bila praktički stacionarna varijanta umjesto pokretne S-300 koji je potonuo zajedno s Moskvom. Koliko bi to bilo održivo? Čini mi se ne dugo ili, bolje rečeno, zavisi o tome tko kontrolira obalu oko Odese. Zbog blizine obali sustav bi bio izložen udarima s kopna i to protubrodskim raketama Neptun i poglavito balističkim raketama Točka-M, a možda se pojave (ili su se već pojavila) i još neka preciznija oružja.

Držim kako je slobodno ukrajinsko crnomorsko primorje u ovom trenutku za Ukrajinu najvažniji međucilj do konačnog oslobođenja. Gubitak Donbasa za neko vrijeme bilo bi lakše preboljeti u odnosu na Odesu i primorje. Međutim, u konačnici i uz zadržavanje mora rat će biti riješen na kopnu. Uz hrabrost ukrajinski vojnika, zrakoplovaca, mornara i prije svega ukrajinskog naroda, veliku važnost će imati Carica/Car kopnenog rata – artiljerija/topništvo. Također treba vjerovati da Zapad – i zbog visoke cijene i pada vlastitog standarda – neće klonuti jer druga opcija bi bila prava katastrofa za demokraciju, kakav-takav pravni poredak i čovječnost.

Koliko je more važno svjedoči odnos prema njemu pametnih i naprednih naroda i država. Koliko ga se malo cijeni, a ima se njegove obale, govori odnos prema moru sadašnjih Hrvata i hrvatske države. Koliko za njim pate oni što ga nemaju, govore pretenzije despota koji pati za nikad dosanjanim carstvom naših sjevernih susjeda, od Arpadovića do danas.

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini