Od danas, 25. ožujka, pa sve do subote, 30. ožujka, nad Hrvatskom i Slovenijom će u sklopu međunarodnog ugovora Open Skies letjeti promatrači iz Ruske Federacija. Ovo se moglo čuti u priopćenju koje je danas rano ujutro objavila agencija RIA Novosti, pozivajući se na glasnogovornika ruskog Ministarstva obrane. Najavljeno izviđanje biti će provođeno zrakoplovom Antonov An-30 (NATO oznaka: Clank), koji je letjelica nastala daljnjim razvojem tipa An-24, namjenjenom zračnom kartografiranju. Let će biti obavljen s Plesa, u ukupnoj duljini od 1300 kilometara (808 milja), dok će let nad Slovenijom biti proveden s ljubljanske zračne luke, u duljini od 500 kilometara (311 milja). Treba napomenuti da su ruski stručnjaci za izviđanje u Hrvatsku stigli praktično na 21. godišnjicu sklapanja ugovora Open Skies, međunarodnog sporazuma unutar kojeg RH aktivno djeluje od 1. siječnja 2005. godine.

Dok će ruski stručnjaci sporazumom dopuštenim senzorima iz zraka snimati Hrvatsku i Sloveniju, u istome će periodu (od 25. do 30 ožujka) kanadski inspektori, u istom takvom Open Skies formatu, provesti letove za snimanje prostora Ruske Federacije – i to korištenjem zrakoplova Lockheed C-130 Hercules, prilagođenog i certificiranog za ovakvo zračno izviđanje. Radi se o zrakoplovu koji je dio tzv. POD skupine, opremljen podvjesnim spremnikom za senzore.

Ugovor Open Skies

Međunarodni ugovor Open Skies na snagu je stupio 1. siječnja 2002. godine, a njime je ustanovljen sustav zračnih izviđačkih letova nad teritorijima članica ugovora, ne bi li se time poticalo međunarodnu obrambenu suradnju, te transparentnost vojnih snaga i aktivnosti. Dok se o sustavu “međusobnog zračnog izviđanja” pričalo još sredinom 1950-tih, ovaj je režim uglavljen tek sporazumom iz 1989., sklopljenim na temelju pregovaranja NATO saveza i zajednice zemalja Varšavskog ugovora. Iako je spomenuta zajednica Varšavskog ugovora i službeno raspuštena 25. veljače 1991. u Mađarskoj, na sastanku ministara obrane i vanjskih poslova zemalja članica – ugovor Open Skies je preživio. Potpisan je u Helsinkiju, 24. ožujka 1992. godine, da bi na snagu stupio gotovo deset godina kasnije – nakon što ga je u svibnju 2001. ratificirala i Ruska Federacija. U trenutku stupanja na snagu imao je 28 zemalja članica, da bi se taj broj do danas popeo na ukupno 34 države, među kojima je i Hrvatska.

 

Zemlje sporazuma Open Skies – Kanada i Mađarska kao depozitari i Kirgizija u postupku pristupanja

 

Članice ugovora Open Skies su: Belgija, Bjelorusija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Češka Republika, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Grčka,  Gruzija, Hrvatska, Island, Italija, Kanada, Latvija, Litva, Luksemburg, Mađarska, Nizozemska, Njemačka,  Norveška, Poljska, Portugal, Rumunjska, Ruska Federacija, Sjedinjene Američke Države, Slovačka Republika, Slovenija, Španjolska, Švedska, Turska, Ukrajina i Ujedinjeno Kraljevstvo. Kanada i Mađarska su zemlje depozitari ovog međunarodnog ugovora. Prijave država zainterresiranih za pristupanje ovom ugovoru odlučuju se konsenzusom u okviru Konzultativne komisije Open Skies (Open Skies Consultative Commission – OSCC), organizacije zadužene za provedbu ugovora sa sjedištem u Beču, čijim su članovima sve države sustava ugovora Open Skies. Od dana stupanja na snagu ovog ugovora, osam je zemalja pristupilo ovome sustavu: Bosna i Hercegovina, Estonija, Finska, Hrvatska, Latvija, Litva, Slovenija i Švedska. Ugovor je 24. ožujka 2012. godine proslavio 20. godišnjicu primjene, za koje je vrijeme obavljeno 836 izviđačkih letova nad prostorima zemalja članica.

Zemlje tzv. POD skupine uz zrakoplov Lockheed C-130 Hercules koriste podvjesni motrilački spremnik Samson

Za izviđačke letove u režimu sporazuma Open Skies koriste se prilagođeni i nenaoružani transportni avioni, atestirani i posebno označeni, a u kojima, uz smještaj opreme, ima mjesta i za ekipe ljudstva obiju strana – promatrane strane (Observed State Party) i promatračke strane (Observing State Party), kao i  eventualnih promatrača sa strane, iz trećih zemalja. Zrakoplovi koje se koristi su i posebno prijavljeni: Bugarski An-30, Mađarski An-26, POD Group s zrakoplovom C-130 i podvjesnikom Samson (Benelux, Francuska, Grčka, Italija, Kanada, Norveška, Portugal, Španjolska), Rumunjska i njen An-30, Ruska Federacija s An-30 i TU-154, Sjedinjene Američke Države s tri Boeing OC-135B, Švedska sa Saab-340, Turska Casa CN-235 te Ukrajinski An-30.

Pri poslu ti zrakoplovi smiju nositi samo ugovorom dopuštene senzore. Pri tome, senzorski paket mora biti sastavljen od uređaja koji su slobodno dostupni svim članicama ugovora i koji su certificirani, dok je načelno ograničen na 4 osnovna tipa opreme: (1) panoramske i aerofoto kamere najveće zemaljske rezolucije od 30 cm, (2) video kamere s prikazivanjem u stvarnom vremenu, maksimalne zemaljske rezolucije od 30 cm, (3) infracrveni linijski skeneri (InfraRed Line-Scanning device – IRLS) maksimalne zemaljske rezolucije od 50 cm, te (4) radari za bočno motrenje sa sintetičkim otvorom antene (Synthetic Aperture Radar – SAR), maksimalne zemaljske rezolucije od 300 cm. Ukupno je ugovorom dozvoljeno korištenje četiri optičke kamere na letovima (jedna panoramska, dvije kamere za koso i jedna za okomito snimanje – što omogućava stvaranje stereoskopskih snimaka), a tijekom leta zabranjena je uporaba ugovorom nereguliranih senzora, opreme za transfer snimljenih podataka, kao i bilo koji oblik elektroničkih djelovanja.

Posebno je regulirano i precizno određivanje minimalne visine leta, koje je dio certifikacijskog procesa – ovisno o platformi te korištenim senzorima, koje se podešava i tijekom demonstracijskog leta, a prije započinjanja službenog nadzora i snimanja. Ujedno, kod klasične opreme pazi se i na način te kvalitetu procesa razvijanja filmova, budući da on također značajno utječe na pridržavanje ugovorenih ograničenja rezolucije provjera. Materijali dobiveni ovim nadzornim letovima u režimu ugovora Open Skies dostupni su svim državama članicama sporazuma – naravno, za cijenu umnožavanja traženog materijala.

Hrvatska i ugovor

Međunarodni Sporazum o Otvorenom nebu (Open Skies Treaty) u Hrvatskoj je aktualan od sredine 2003. godine. Hrvatski ga je sabor ratificirao 13. lipnja 2003. godine, da bi ga onda pet dana kasnije potpisao i Predsjednik RH (Narodne novine – Međunarodni ugovori, br. 12/03). Materijali sporazuma su deponirani u studenom 2004. godine, a Republika Hrvatska je punopravnom članicom sporazuma Open Skies postala 1. siječnja 2005. godine (Narodne novine – Međunarodni ugovori, br. 11/04). Pri tome, Hrvatska je dobila pasivnu kvotu od prvo tri, a onda postupno i više promatranja svog teritorija (2007. se tu radilo o četiri nadzora godišnje), dok po svojoj volji ispunjava i godišnju aktivnu kvotu, kao promatrač nad ostalim zemljama ugovora. Za provedbu međunarodnog sporazuma Open Skies, u ime Hrvatske je nadležno Hrvatsko verifikacijsko središte, odnosno nacionalni “Open Skies Verification Center”, smješten u zračnoj bazi Pleso.

Dok je prvi hrvatski izviđački let usklađen s Open Skies ugovorom proveden još krajem 2000. godine, u suradnji s Velikom Britanijom (krajem listopada nad Velikom Britanijom, i sredinom studenog nad Hrvatskom, uz prisustvo promatrača iz Slovenije i Mađarske), s tim se aktivnostima onda stalo do 2004. godine. U prosincu 2004. godine provedeni su novi trenažni motrilački letovi s hrvatskim promatračima, prvo iznad Sjedinjenih Američkih Država (iz zrakoplovne baze Wright-Patterson, savezna država Ohio, do baze Ellsworth u saveznoj državi Južna Dakota), a onda početkom 2005. i iznad susjedne nam Mađarske. Krajem ožujka 2005. godine, nepuna tri mjeseca po aktivnom uključivanju Hrvatske u režim sporazuma Open Skies, u Zagreb je sletio i američki zrakoplov Boeing 135, jasno označen “Open Skies” oznakama, kojim je narednih dana bila provedena i prva misija zračnog motrenja hrvatskog teritorija u okviru sporazuma Open Skies.

Kao primjer leta sličnog ovome, koji će se na hrvatskom nebo odvijati idućih dana, spomenimo usporedivi let 2007. godine. Tada se u izviđanje krenulo iz Zagreba, iz zračne baze Pleso, nadletjelo se Slavoniju i vratilo do Zagreba, da bi iduća na redu bila Istra, pa onda i let prema Dalmaciji (iznad Udbine), te povratak u Zagreb. Tada je kilometraža zakazanoga leta (također regulirana sporazumom) bila 1300 km – kao i kod leta zakazanog za iduće dane, a čitava je aktivnost bila obavljena u 3 sata i 15 minuta. Čitavo je to vrijeme trajanja motrilačkoga leta ekipa hrvatskih stručnjaka sudjelovala u poduhvatu, nadgledajući pridržavanje stranih promatrača odredbama međunarodnog sporazuma.