Tekst koji slijedi napisan je 23. rujna i s popriličnim promjenama objavljen u zagrebačkom tjedniku Nacional, u njegovome broju od 27. rujna 2011. godine, pod naslovom “Opće čerupanje u Jemenu”. Takav je dostupan i na web stranici tjednika Nacional, na adresi: http://arhiva.nacional.hr/clanak/116902/opce-cerupanje-u-jemenu.
Smatrali smo ga potrebnim objaviti i ovdje, u svijetlu vojno-političkih komplikacija situacije u Jemenu iz nekoliko posljednjih tjedana – koje u svojoj osnovi imaju niz elemenata podrijetlom upravo iz perioda krajem 2011. godine, iz doba vrhunca tzv. “Arapskog proljeća”.
—————————————————————————————————————–
Ratovanje niske razine koje u raznim dijelovima Jemena traje već godinama u posljednje se vrijeme uklopilo u kontekst Arapskog proljeća, pokreta što već mjesecima puni novinske stupce širom svijeta. Ono je u Jemenu pokrenulo veće javne prosvjede s ciljem svrgavanja s vlasti višedesetljetnoga diktatora – u ovome slučaju Ali Abdullaha Saleha. U Jemenu se Arapsko proljeće utopilo u već postojeće oružano sukobljavanje oko vlasti u državi – na višegodišnje učestale sukobe središnje državne vlasti sa šijitskim klanovima al-Houthi na sjeveru zemlje i pristašama islamističke organizacije Al-Qaeda na jugu i jugoistoku države.
Događaji prije ljeta 2011. godine
Pristalice predsjednika Saleha iskazuju podršku vladi u Sani
Prosvjedi su počeli krajem siječnja i jačali su do sredine ožujka kad su vlasti odlučile uporabiti silu masovnih razmjera za njihovo razbijanje. Sve je to vjerojatno upriličeno po uzoru na Libiju, gdje je Gadafi taman tada silom stabilizirao vlast i naizgled uspješno krenuo u masovni oružani protunapad. Jemenske su vlasti započele eskalaciju 18. ožujka – u trenutku kad libijska vojska nailazi pred centar pobune Bengazi i samo dan prije početka zapadne vojne intervencije u toj zemlji.
No dok u Jemenu nije došlo do sankcija ili međunarodne intervencije, tamošnja se politička i sigurnosna situacija nakon početka većih krvoprolića zakomplicirala na prilično neočekivan način. Javni su protesti u Sani zaoštrili već postojeće podjele između vladajuće stranke “Opći narodni kongres” predsjednika Saleha i opozicije, te su na scenu dodali dio apolitičnih mlađih prosvjednika koje su sve strane pokušavale privući k sebi i iskoristiti ih za vlastite ciljeve. Dok su tako prosvjednici i razjedinjena oporba protestirali u Sani, predsjednik Saleh upleo se i u pravi sukob – onaj između sebi odanih državnih snaga popunjenih rodbinom i saveznicima te snaga najjače plemenske konfederacije Hashid, koju predvodi klan al-Ahmar, a čiji je poglavar šeik Hamid al-Ahmar ujedno i vođa konzervativne stranke al-Islah – predvodnice opozicijske koalicije zvane “Stranke zajedničkoga sastanka”.
Dio vojske se krajem ožujka 2011. pridružio demonstrantima
Kada se jednom krenulo silom suzbijati prosvjede u glavnome gradu, u kojem se prelama i većina jemenske nacionalne politike, ozbiljan je dio vladinih oružanih snaga odlučio štititi prosvjednike i time se odcijepio od središnje vlasti. Upravo ta nova vojna frakcija, nastala formalno 21. ožujka 2011. godine, zakomplicirala je dotad već zamršenu situaciju u Jemenu. Ona je predvođena predsjednikovim polubratom generalom Ali Mohsenom al-Ahmarom (navodnim islamistom te veteranom iz doba građanskoga rata 1994. i sukoba sa šijitima na sjeveru Jemena od 2004. do 2010. godine), a obuhvaća jake i dobro opremljene vojne snage. Iako su prvi sukobi ovih postrojbi s vladinim snagama počeli već 13. travnja, ipak je bilo vidljivo da to uopće nije borba punom snagom – vladine su se snage aktivno sukobljavale s plemenskim borcima klana al-Ahmar, dok su postrojbe iz sastava ove odcijepljene “bivše vojske” pokušavale ostati donekle neutralne. Time je bio otvoren put nastojanjima Saudijske Arabije da pokuša ugovoriti njihov povratak u okrilje regularnih oružanih snaga, što na kraju nije uspjelo.
Dok je pred ljeto 2011. politika u Jemenu ličila na niz neuslišanih oporbenih zahtjeva praćenih povremenim demonstracijama, vojna se situacija sve više pretvarala u niz neodlučenih plemenskih čarki bez pobjednika. Tijekom travnja i svibnja propali su i višekratni pokušaji mirovnog posredovanja Vijeća za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council) – kojim su susjedne zemlje predvođene Saudijskom Arabijom nastojale predsjednika Ali Abdullaha Saleha privoljeti na odlazak s vlasti u zamjenu za imunitet od kasnijih progona.
Neuspjeli atentat
Ali Abdullah Saleh prije i nakon eksplozija
Neriješenu situaciju presjekao je 3. lipnja minobacački napad na predsjedničku palaču u Sani. Dva su projektila precizno pogodila džamiju u sklopu kompleksa, ubila 4 tjelesna stražara te ozlijedila 10 visokih dužnosnika – među njima i predsjednika Ali Abdullah Saleha, premijera i zamjenika premijera Jemena te predsjednika parlamenta. Dok nije jasno ustanovljeno tko je bio počinitelj napada, plemenske snage klana Al-Ahmar ili odmetnuta vojska generala Ali Mohsena al-Ahmara, uskoro se pokazalo da ozljede jemenskog predsjednika Saleha nisu ni izbliza bile tako lagane kako se službeno tvrdilo. Teži su ranjenici brzo evakuirani iz Jemena u bolnicu u Rijadu, glavnome gradu Saudijske Arabije, gdje su ostali na dužem liječenju s kojeg su se postupno vraćali u domovinu. Od svih njih, jedino je predsjednik Saleh sve do prije koji dan ostao u Saudijskoj Arabiji – gdje se oporavlja od ozljeda lica, teških opekotina i operacije vađenja većeg projektila iz prsnoga koša.
Budući da jemenski ustav predviđa 60 dana iznimna izbivanja predsjednika iz zemlje kao razlog za nužnu predaju vlasti, Salehovom otpremom na liječenje u inozemstvo 4. lipnja porasle su nade mnogima – postavivši rok za nužni silazak s vlasti na 4. kolovoza. Imajući u vidu ovaj propis, u prvom se trenutku nagađalo da bi njegov boravak u susjednoj državi možda mogao biti i zgodna krinka za tihi odstup s vlasti. Sve se to pokazalo uzaludnim početkom srpnja, mjesec dana nakon napada, kad se Saleh pojavio na televiziji, a 10. srpnja u Rijadu održao i službeni sastanak s visokim američkim predstavnikom za pitanja borbe protiv terorizma. Time je on, iako vidljivo poprilično ozlijeđen, i u inozemstvu počeo obavljati državne poslove – što su njegove pristaše protumačile kao priliku da rok od 60 dana u najmanju ruku počne iznova. Pritom se i jemenska oporba počela dijeliti, što se najbolje vidjelo sredinom srpnja, kada su u razmaku od samo nekoliko dana osnovana dva Vijeća, po uzoru na ono libijsko “Nacionalno prijelazno vijeće” – prvo je 16. srpnja uspostavila skupina demonstranata i bivših državnih dužnosnika, dok je konkurentsko “Nacionalno vijeće za snage revolucije” 20. srpnja osnovala oporbena koalicija “Stranke zajedničkoga sastanka”. No oba su ova vijeća propustila obuhvatiti i šijite sa sjevera Jemena, koji su u međuvremenu zaratili s plemenskim snagama klana al-Ahmar, ali i separatiste s juga zemlje.
Što dalje?
General Ali Mohsen Al-Ahmar, u zapovjedništvu Prve divizije kopnene vojske Jemena u Sani
U kolovozu nije došlo do bitnih promjena stanja. Vladine snage (posebice specijalne postrojbe te Republikanska i Predsjednička garda) uz nastavljanje borbi s plemenskom opozicijom, polako su se počele obračunavati i s radikalnim islamistima te s jemenskim simpatizerima organizacije Al-Qaeda – budući su upravo te snage najbolje iskoristile kaos u zemlji za svoje vidljivo jačanje, što je kulminiralo i otvorenim preuzimanjem kontrole u pojedinim manjim naseljima širom države. Osim toga, tijekom ljeta je oživljen i napor UN-a i jemenskih susjeda s obala Perzijskoga zaljeva da ugovore sporazum o prijenosu vlasti u ovoj sukobima potresenoj državi – ovaj put je 7. rujna ranjeni Saleh, sada izvan bolnice, ali i dalje u Saudijskoj Arabiji, prihvatio dogovor, ali u toliko modificiranoj varijanti da on oporbi bude neprihvatljiv. Dok su početkom rujna trajala natezanja o “Prijelaznom planu” (kako se sad naziva program silaska Saleha s vlasti koju obnaša već više od 33 godine), strani promatrači upozoravaju na to da Jemen polako klizi u građanski rat. Nastavljena su aktivna sukobljavanja plemenskih snaga sklonih klanu al-Ahmar s vladinim postrojbama, a pritisak je dodatno podiglo novo oporbeno organiziranje velikih prosvjeda u Sani, Taizu i Adenu. Te su demonstracije kulminirale između 18. i 20. rujna i odnijele više od 80 života uz još stotine ranjenih prosvjednika.
Tek su relativno masovni napadi vladinih boraca na prosvjednike ponovno aktivirali i snage već spominjane “odmetnute vojske” generala Ali Mohsena al-Ahmara, koje su se još prije ljeta bile obvezale štititi nezadovoljne jemenske civile. Navodno je tijekom prošloga tjedna upravo zato došlo do višestrukih obračuna ovih pobunjenih postrojbi s regularnom vojskom u centru te na sjevernim rubovima grada Sane – nakon čega je u utorak 20. rujna proglašeno i službeno primirje među ovim snagama. Budući da spomenuto primirje nije uspješno potrajalo ni puni dan od proglašenja, posljednjih dana pucnjava i eksplozije ponovo potresaju Jemen.
Dok se u srijedu, 21. rujna 2011., navodno oko 500 tisuća ljudi okupilo povodom pogreba 30 poginulih demonstranata u Sani, sada borbe, čini se, obuhvaćaju plemenske borce klana al-Ahmar i “odmetnutu vojsku” na jednoj strani, te ponajprije snage Republikanske garde predvođene Ahmedom Ali Salehom (sinom predsjednika Saleha) s druge strane. Stanje u zemlji dodatno je zaoštrio i nagli povratak predsjednika Ali Abdullaha Saleha u Sanu, ranom zorom u petak 23. rujna. Budući da se taj njegov potez tumači ponajprije kao znak odlučnosti u daljnjoj borbi za ostanak na vlasti, sve je jasnije da se mirno rješenje krize u Jemenu zapravo i ne nazire na horizontu.
