Deset godina nakon NATO summita u Bukureštu u travnja 2008. godine, i Gruzija i NATO svjesni su da od gruzijskog nastojanja za ulaskom u članstvo Saveza neće biti ništa u doglednoj budućnosti. Iako je te 2008. Gruzija, zajedno s Ukrajinom, primljena u MAP, a članstvo u Savezu im je izrijekom stavljeno na horizont, to se nije dogodilo. Još je 22. travnja 2016. godine Douglas Luke, predstavnik SAD pri NATO, izjavio pred Aspen Security Forumom u Londonu da: “Nema načina da postignemo konsenzus (istaknuo autor) u bilo koje vrijeme skorije budućnosti, o pridodavanju Gruzije i Ukrajine. U praksi, ne mislim da tu u skorije vrijeme ima dovoljno dodatnog prostora za NATO proširenje, u idućih nekoliko godina, a možda i za dulje“. Pa ipak, NATO članstvo je bilo usuglašeno za Crnu Goru u 2017. godini, dok je vrlo vjerojatno da će biti ponuđeno i Makedoniji u 2018. godini – ali ne i za Gruziju. Zašto ne? Zato što je slučaj Gruzije zasigurno poprilično kompliciraniji i kontroverzniji: ne samo da ta država graniči s Rusijom, već su ondje, na njihovom teritoriju, i dva zamrznuta sukoba koja Moskva ustrajno instrumentalizira. Drugim riječima, ti otegnuti sukobi daju Kremlju platformu za stvaranje nestabilnosti, blokiranje procesa njihova razrješavanja i, kao rezultat, držanje Gruzije izvan NATO članstva.
Usprkos spomenutim poteškoćama, ili možda baš zbog njih, Gruzija ostaje čvrsto privržena putu ka članici NATO-a, a u međuvremenu je za Savez postala i važnim partnerom te saveznikom. Nadalje, javna podrška za NATO članstvo i dalje je visoka, na oko 65 posto stanovništva. Pa ipak, gledište NATO saveza na gruzijske aspiracije nije se promijenilo – partnerstvo da, članstvo još ne. Glavni razlozi takve NATO odluke su bili, a i još su – zabrinutosti oko potencijalnih reakcija (ili bolje rečeno, vojnih akcija) iz Moskve. Ruski vojni avanturizam u Gruziji i Ukrajini povećao je razine bojazni po pitanju daljnjeg širenja Saveza na istok – koje će, ako se i kada se nastavi, doći s konkretnom cijenom za NATO. Rusija kruži iznad Gruzije kao ptica grabljivica i spremna je zadati smrtonosni udarac u svakome trenutku. Prijetnja ruskoga napada na Gruziju se ne smije podcijeniti, štoviše vrlo je realna. Time Moskva zapravo ima implicitno pravo veta nad Gruzijom, te ujedno potkopava i vjerodostojnost čitave NATO politike otvorenih vrata – koja je propala na slučaju Gruzije, iako to NATO uopće nije sklon priznati.
Dakle, što NATO može činiti u takvim teškim okolnostima? Uz postojeću Komisiju NATO-Gruzija, uz Godišnji nacionalni program, te opsežan NATO-Gruzija paket (koji uključuje i Joint Technical and Evaluation Centre), NATO države bi skupno – ne samo, na primjer, SAD i Francuska – trebale dobaviti protuzračne sustave, vođena protuoklopna oružja, helikoptere, i sredstva za izgradnju gruzijskih pomorskih sposobnosti. Da, to se neće sviđati Rusiji, no ta činjenica ne bi trebala prestrašiti NATO članice, koje su dugo vremena itekako oklijevale naoružati Gruziju. Nedavna odluka administracije američkog predsjednika Trumpa da se Gruziji dostavi određeni broj protuoklopnih sustava Javelin predstavlja dokaz da isporuka modernog naoružanja može biti provođena i onda kad se to Rusiji ne sviđa.
Što može sama Gruzija u takvim osjetljivim okolnostima? Gruzija mora ostati strpljiva. Ovo nije lak zadatak. Za one Gruzijce koji žive u sjeni ratoborne Ruske Federacije – to je lakše reći nego provesti. Pitanje gruzijske strateške strpljivosti i odolijevanja izazovima ostaje jednom od ključnih tema za tu državu, o čijem rješavanju u sadašnjoj situaciji trebaju promišljati obje strane. Deset godina nakon summita u Bukureštu gruzijsko strateško strpljenje ide kraju. Opetovana jamstva NATO da će Gruzija postati članicom Saveza nisu dala konkretnih učinaka, te vode u razočaranje, bijes i frustracije. A baš takve reakcije igraju u korist Rusije i ruskih simpatizera u samoj Gruziji, koji ionako tvrde: “Obavijestili smo vas, Gruzijce, da NATO čitavo vrijeme nije spreman za vaše primanje. Nikad nam dosad niste vjerovali, i zadržavali ste nadu da će se neodlučni Savez pridržavati svojih obećanja danih na summitu u Bukureštu još tamo u travnju 2008. godine. Sada je vrijeme da se suočite s pravim stanjem stvari“.
Konačna odluka o pozivu Gruziji znači da je Savez spreman braniti Gruziju od Rusije, iako ta sama Gruzija još nije članica. Obrana Gruzije ostaje najtežim pitanjem za formiranje jednoglasja među članicama Saveza. NATO ustrajava na iznimno pažljivom pristupu Rusiji, ne zato jer se te države boji, već zato što razumije kako bi konfrontacija s Ruskom Federacijom tražila i podršku javnosti u EU, SAD i Kanadi, a uz to još i politički konsenzus – a bilo bi to i vrlo skupo, te bi stvorilo težak politički teret za sve vođe Saveza.
Stoga, nemojmo se zanositi idejom da će predstojeći summit u Bruxellesu riješiti sve gruzijske probleme, nego ostanimo prisebni i radimo ustrajno na stvaranju uvjeta za jedno buduće članstvo Gruzije u NATO savezu.
* Gost autor je dr. Eugene Kogan, obrambeni i sigurnosni ekspert pri Gruzijskoj zakladi za strateške i međunarodne studije (Georgian Foundation for Strategic and International Studies – GFSIS).
