Odluka Ministarstva obrane SAD o obustavljanju slanja vojne pomoći Ukrajini donesena 1, srpnja predstavljala je šok ne samo za američke saveznike već i za mnoge članove američkog Kongresa. Među žestokim kritičarima ove odluke našao se i niz visokopozicioniranih članova Republikanske i Demokratske stranke u Kongresu koji podržavaju nastavljanje pružanja američke vojne pomoći Kijevu. Kao obrazloženje odluke navedena je zabrinutost o zabrinjavajuće niskoj rezervi oružnih sustava. Ali iz vojnih krugova procurila je i analiza po kojoj predviđena isporuka zadnjeg paketa vojne pomoći Ukrajini neće ugroziti američke zalihe naoružanja. U zadnjem paketu vojne pomoći našli su se projektili sustava Patriot, vođeni projektili zrak-zrak AIM-7 Sparrow za naoružavanje ukrajinskih lovaca F-16, laki PZO sustav Stinger te projektili GLMRS. Ovaj paket pomoći odobren je za vrijeme Bidenove administracije. Najveći dio naoružanja već je bio transportiran u američka skladišta u Poljskoj i čekao je isporuku ukrajinskoj strani. Uskoro je uslijedio novi preokret. Američki predsjednik Donald Trump, koji (prema američkim medijima) nije bio obaviješten o prekidu pomoći, 7. srpnja je objavio nastavljanje isporuke oružja Ukrajini (isporuke su nastavljene tri dana kasnije). Ovu odluku je pratilo Trumpovo iskazivanje nezadovoljstva prema Putinovom stalnom odbijanju primirja. Napokon, u ponedjeljak Trump šalje otvoreni ultimatum Putinu – postizanje prekida rata u roku od 50 dana ili uvođenje teških sankcija Rusiji.

Što se krije iza ovih događaja? Ključni problem zapravo nije nastavljanje vojne pomoći Ukrajini već pitanje tko u ovom trenutku definira politiku SAD prema Rusiji i Ukrajini, i što se može očekivati u budućnosti.

Mehanizmi pružanja vojne pomoći

Kao službeni razlog obustavljanja američke vojne pomoći bila je navedena zabrinutost da su količine uskladištenih oružnih sustava pale na kritičnu razinu, posebno projektila PZ sustava Patriot. U ovom trenutku Lockheed Martin može proizvesti oko 600 projektila godišnje. Ali da li je to opravdanje za prekid isporuke vojne pomoći Ukrajini? Američka medijska kuća NBC objavila je informaciju kako je unutarnji pregled Pentagona zaključio da isporuka naoružanja Ukrajini ne ugrožava borbenu spremnost OS SAD. To je potvrdio i Jake Sullivan, savjetnik za nacionalnu sigurnost u Bidenovoj administraciji.

Postoje dva mehanizma isporuke vojne pomoći Ukrajini. Prvi je izravno slanje naoružanja i vojne opreme iz skladišta OS SAD na temelju autorizacije predsjednika SAD (Presidential Drawdown Authority – PDA). Prema američkim izvorima, zadnje pošiljke na temelju mehanizma PDA koje je odobrila Bidenova administracija isporučuju se ovo ljeto. Drugi mehanizam je izravno financiranje kupnje oružanih sustava od proizvođača ili partnerskih zemalja koji proizvedene sustave odmah šalju Ukrajini (Ukraine Security Assistance Initiative – USAI). Za razliku od PDA mehanizma čija se upotreba završava (prema američkom ministru obrane Peteu Hegsethu u toku je bila isporuka PDA narudžbi 71 do 74), isporuke preko USAI mehanizma nastaviti će se sve dok se ne potroše financijska sredstva koje je odobrila Bidenova administracija (preostali iznos je oko 10 milijardi USD). Zadnji paket pomoći koji je zaustavljen je zapravo vrlo skroman, To su vođeni projektili zrak-zrak AIM-7 Sparrow (92 primjerka) za lovce F-16 koje USAF više ne koristi, projektili Patriot PAC-3 (30), granate kal. 155 mm (8.496), PO projektili Hellfire (142), projektili Stinger (25), precizno vođeni projektili GMLRS za sustav HIMARS (252) i bestrzajni PO topovi AT-4 (125). Od nabrojanih oružnih sustava iz skladišta OS SAD dolaze samo vođeni projektili GMLRS, ali s obzirom na broj projektila koji se proizvedu u godini dana (14.000 primjeraka) ova isporuka ne dovodi u pitanje američke rezerve GMLRS.

Tko je zapravo u Trumpovoj administraciji donio odluku o prekidu vojne pomoći? Ministar obrane Pete Hegseth je (prema izvorima iz Kongresa) ponovno zaustavio pomoć Ukrajini. To je već treći slučaj da Hegseth prekida vojnu pomoć Kijevu – prethodna dva bila su u veljači i svibnju, a nakon kratkog zastoja isporuke su obnovljene. Izvori u Kongresu također navode kako iza Hegsethove odluke stoji državni podtajnik za obrambenu politiku Elbridge Colby. Colby već duže vremena zagovara obustavu vojne pomoći Kijevu i preusmjeravanje slanja naoružanja na azijsko-pacifičko područje kao jednu od mjera ograničavanja širenja kineskog utjecaja. Colby slovi za kontroverznu ličnost. Prije nekoliko tjedana Colby je pokrenuo pregled AUKUS sporazuma (zajednička američko-britanska prodaja napadnh nuklearnih podmornica Australiji). Colby je protivnik ovog sporazuma (protivi se prodaji tri napadne nuklearne podmornice klase Virginia Australiji) te se mnogi boje kako će AUKUS sporazum (a s njime i očekivana velika ulaganja u američka brodogradilišta radi proizvodnje podmornica) biti poništen ili osakaćen brojnim ograničenjima. Kako Colby nema ovlasti za zaustavljanje isporuka oružja, to je uradio njegov nadređeni Stephen Feinberg (zamjenik ministra obrane, također kineski jastreb, a uz to ekstremno kontroverzni milijarder povezan s vojno-industrijskim kompleksom te sa čudnim stavovima o ratu u Ukrajini), a Hegseth je potvrdio odluku. Zatim je na sastanku svog kabineta održanom u utorak Trump  bacio bombu tvrdnjom kako nema nikakva saznanja o prekidu pomoći, te da će se slanje oružja Ukrajini nastaviti. Mnogi analitičari to su protumačili kao poznatu Trumpovu strategiju – Trump je točno znao što se događa, ali je podređenima prepustio poduzimanje koraka koji u biti predstavljaju odugovlačenje do donošenja odluke za koju ne želi preuzeti punu odgovornost. U tom kontekstu navodi se Trumpova netrpeljivost prema Zelenskom i želja da se Ukrajinu prisili na primirje pod nepovoljnim uvjetima.

Ovakvo objašnjenje uklapa se u obrazac Trumpovog ponašanja. Ali ono se baš i ne poklapa s trenutnom situacijom oko Rusije. U zadnja tri mjeseca vidljivo je rastuće Trumpovo nezadovoljstvo ponašanjem Vladimira Putina.. Nakon što je de facto odbio Trumpovu ponudu u travnju Putin neprestano odugovlači prihvaćanje primirja, a istovremeno intenzivira napade na Ukrajinu. Za razliku od njega, Zelenski je izvukao pouku iz katastrofalnog susreta s Trumpom u veljači te uspio poboljšati odnos s američkim predsjednikom koristeći dobro poznatu metodu “sucking up to the boss” (to radi i glavni tajnik NATO-a Rutte, kao i niz europskih lidera) koja očito uspijeva kod Trumpa. Ukrajinska strana je, za razliku od Putina, do sada ispunila Trumpove zahtjeve pri čemu je uspjela izbjeći najgore konsekvence. Trump i dalje želi postići brzi prekid rata s Rusijom, a Putinovo zavlačenje prisiljava Washington na konačno razmatranje jačanja pritiska na Rusiju. Trenutak je idealan – SAD su u zadnja tri mjeseca postigle nekoliko geopolitičkih uspjeha i ojačale svoju poziciju u međunarodnim odnosima. To je uspjeh summmita NATO-a na kome su saveznici preuzeli obavezu velikog povećanja izdataka za obranu, američki napad na iranske nuklearne instalacije koji je spriječio dalju eskalaciju sukoba Izraela i Irana (i pokazao Netanyahuu da Washington i dalje ima zadnju riječ u međusobnom odnosu) te uspješno posredovanje američke strane u prekidu rata Izraela i Irana. Time je stvoren geopolitički zamah koji američkoj strani omogućava jačanje pritiska na Rusiju kako bi Kremlj konačno počeo stvarne pregovore o primirju i završetku rata.

Povećanje obrambenih izdataka članica NATO-a (na 3,5 % BDP za izravne obrambene troškove te još 1,5 % BDP za ulaganja u infrastrukturu) ima mnogo veći značaj od ispunjavanja Trumpovog zahtjeva. Europa je konačno shvatila da se mora pobrinuti za vlastitu obranu, čak i ako dođe do normalizacije odnosa s Washingtonom. Bez obzira na sve izazove i probleme u postizanju ovog cilja pred EU, Moskva je svjesna dugoročne opasnosti koja joj prijeti. Dovoljno je pogledati analize i komentare u ruskim medijima. Na Bliskom istoku SAD su pokazale da su čak i pod kaotičnim Trumpovim vodstvom jedini vanjski subjekt koji i dalje može utjecati na sigurnosnu situaciju u ovoj regiji. Kina je u iranskoj krizi pokazala da nema ni sposobnosti – a ni želju – da preuzme ulogu SAD, a ruski utjecaj na Bliskom istoku sve više se urušava (gubitak Sirije; neuspjeli pokušaji otvaranja vojne baze u Libiji i Sudanu; rastući jaz u odnosima s Iranom; gubitak utjecaja na Kavkazu). Tu je napokon i prijetnja uvođenja američkih sekundarnih sankcija Rusiji koju u Kongresu zagovara znatan broj republikanaca.

Ako se uzmu zajedno, ovi koraci otvaraju Trumpu mogućnost prisiljavanja Rusije za pokretanjem stvarnih pregovora. I upravo sada dolazi odluka Pentagona o obustavljanju isporuke oružja Ukrajini. Time je Moskvi poslana potpuno pogrešna poruka – američka strana je nesposobna za bilo kakvu stvarnu akciju oko Ukrajine i to treba iskoristiti. Veća vjerojatnost je da ova epizoda pokazuje rastući nered i nekoordiniranost u okviru američkog sustava nacionalne sigurnosti (kao uostalom i cjelokupne javne uprave SAD). Na to ukazuju tri činioca:

1. Pitanje definiranja jasnih ciljeva i prioriteta vanjskog djelovanja SAD i njihove konzistentne realizacije.

U prvih šest mjeseci Donald Trump je pokazao nekonzistentnost u definiranju i provođenju ciljeva vanjskopolitičkog djelovanja SAD. To nije potpuni nered (sada se vide naznake nečega što bi se moglo nazvati Trumpovom doktrinom koja naglašava primat SAD, transakcionalizam čak i prema američkim saveznicima, uvjerenje da se umjesto sustavnog djelovanja rezultati mogu brzo postići dogovorima i ograničeno angažiranje na globalnoj sceni), ali upravo je slučaj Ukrajine pokazao sve nedostatke ovakvog pristupa. Siguran da može brzo završiti rat u Ukrajini Trump je pokazao spremnost na davanje velikih ustupaka Rusiji (uvjeren da ima uspostavljen osobni odnos s Putinom) i prisiljavanje Ukrajine na iste. Čak i kada je Putin odbio velikodušnu ponudu Washingtona, Trump je umjesto odlučne akcije nastavio s apelima upućenim Putinu. Tek kada je (pritisak dijela republikanaca u Kongresu) upozoren da bi poraz Ukrajine bio ekvivalentan Bidenovom kaotičnom povlačenju iz Afganistana 2021. godine, Trump je počeo mijenjati odnos prema ratu Ukrajini.

2. Imenovanje politički podobnih ali stručno nesposobnih kadrova.

Primjer ministra obrane Hegsetha ilustrira ovu tvrdnju. Prema brojnim mišljenjima Hegseth je u nekoliko mjeseci pokazao kako nema ni znanja, a ni iskustva za obnašanje funkcije ministra obrane. Niz slučajeva (davanje osjetljivih podataka o američkom napadu na Jemen preko chat aplikacije Signal na koju je slučajno pozvan i novinar Atlantica; otpuštanje niza savjetnika nužnih za donošenje ključnih odluka; samopromocija i personalizacija funkcije kroz javno dijeljenje video snimaka njegovih susreta s vojnim liderima azijskih saveznika kao i susreta s vojnicima (uz odgovarajuću zvučnu podlogu) što dosadašnji ministri obrane nisu radili; napadi na novinare; načini provođenja Trumpove odluke o gašenju DEI inicijativa) sve više postavljaju pitanje da li je potrebno smijeniti Hesgetha. Jedno je provoditi politike povezane s kulturološkim ratovima, a drugo djelovati u stvarnoj krizi za što Hegseth očito nije spreman. To se uostalom vidi i iz njegova vođenja dvije organizacije američkih vojnih veterana – VFF (2008.-2011.) i CVA (2011.-2016.). U oba slučaja Hesgeth je najuren zbog kombinacije činilaca – lošeg upravljanja koje je dovelo do velikih financijskih problema, osobnog ponašanja (stalni problemi s alkoholizmom na poslu) i optužbi o seksualnom maltretiranju.

3. Loša koordinacija sustava nacionalne sigurnosti.

Trumpovo stalno mijenjanje ciljeva i načina djelovanja, smanjivanje osoblja u ključnim institucijama i toleriranje osobnih ciljeva vodećih ljudi u njima dovelo je do pada usklađenog djelovanja između Bijele kuće, Pentagona i Ministarstva vanjskih poslova. U navedenim okolnostima Colby i Hegseth donijeli su odluku o prekidu vojne pomoći Ukrajini bez izričitog Trumpovog odobrenja, pretpostavljajući da je to ono što predsjednik želi. U prethodna dva slučaja bili su u pravu, ali ne i u zadnjem.

Što u navedenom kontekstu znači nova Trumpova odluka o obnovi slanja vojne pomoći i uspostavi novog mehanizma pružanja vojne pomoći Ukrajini? Da li je to zaista velika promjena u politici Trumpove administracije prema Rusiji ili je to još jedan primjer djelovanja TACO Trumpa (“Trump Always Chickens Out“)? Prije pružanja objašnjenja ovog koraka potrebno je osvrnuti se na djelovanje Moskve tokom proteklih sedam mjeseci.

Putinova strategija

U navedenom razdoblju ruski zahtjevi za završetkom rata nisu se promijenili i zapravo znače kapitulaciju Ukrajine. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov ih s vremena na vrijeme ponavlja. Zadnja prilika bio je intervju dan mađarskom režimskom glasilu Magyar Nemzet 7. srpnja. Da se podsjetimo, zahtjevi koji bi trebali eliminirati uzrok sukoba su sljedeći:

1. Demilitarizacija i denacifikacija Ukrajine.
2. Davanje jamstava da Ukrajina nikada neće postati članica NATO-a.
3. NATO se mora vratiti na situaciju prije 1997. godine.
4. Okupirani ukrajinski teritorij mora biti priznat kao dio Rusije, što uključuje i dijelove Donbasa koji su još pod ukrajinskom kontrolom.
5. Ukidanje svih sankcija Rusiji, povratak zamrznutih ruskih sredstava i prekid svih pravnih postupaka koji se vode protiv Moskve.

Putin je šest mjeseci zavlačio Trumpa idejom o mogućem diplomatskom završetku sukoba, čime je dobio dovoljno vremena za nastavljanjem vojnih djelovanja. Dva su razloga za rusko odugovlačenje. Prvi je prikazivanje rata ne kao agresije na Ukrajinu već kao egzistencijalnog sukoba Rusije i Zapada u kome Moskva brani tradicionalne ruske vrijednosti od zapadnog ekspanzionizma koji prijeti opstanku Rusije. Bilo kakvo primirje, makar i kratkotrajno, dovodi u pitanje ovaj narativ, osim ako primirje ne bi vodilo do kapitulacije Ukrajine. Iz njega proizlazi drugi razlog koji je ključan. U ruskoj percepciji SAD i dalje ostaju glavni globalni protivnik Moskve.

Trumpove destruktivne politike uništavaju američki utjecaj na globalnoj razini, a za Moskvu je to prilika koju treba iskoristiti. Ako Washington napusti Europu i ako Rusija uspije pokoriti Ukrajinu, otvorit će se vrata obnovi ruskog utjecaja u Europi. Pokoravanjem Ukrajine Rusija dobiva bazu za dugoročno djelovanje prema EU (prve na udaru biti će zemlje jugoistočne Europe). Kroz kontrolu ukrajinskih prirodnih resursa, energetskog i industrijskog potencijala (a posebno obrambene industrije) Moskva se nada da će biti u poziciji poduzimanja ekonomskog pritiska na europske vlade kako bi one donosile odluke koje bi bile u korist Rusije. Kroz kontrolu opskrbnih lanaca kritičnih minerala, energije i hrane Moskva želi ne samo ojačati ruski utjecaj u Europi (a posebno u srednjoj i istočnoj Europi koja se mora vratiti pod kontrolu Moskve), već i dovesti u pitanje ne samo američki utjecaj već i daljnju prisutnost Washingtona u Europi. U takvim okolnostima oslabljena i podijeljena EU bez NATO-a (koji bi se raspao ili postao papirnati tigar) ne bi imala drugog izbora nego priznati primat Rusije na kontinentu. O utemeljenosti ovog razmišljanja može se raspravljati (na primjer, tko će platiti ekonomsku obnovu uništene Ukrajine), ali ovo je za sada prevladavajuće mišljenje u Kremlju.

Za ostvarivanje navedenih ciljeva, osim pobjede u Ukrajini, Moskva treba stalno raditi na slabljenju EU. Ova kampanja već se odvija korištenjem metoda hibridnog ratovanja – kibernetičkim napadima, političkim ratovanjem, dezinformacijama, manipulacijama izbora i izvođenjem sabotaža kritične infrastrukture i ciljeva povezanih s pružanjem vojne pomoći Ukrajini. Ako kao posljedica ovih akcija SAD napuste Europu ne samo da će globalni utjecaj Washingtona dobiti dodatne udarce, već će američka vojska izgubiti operativnu osnovicu za djelovanje na području Euroazije i Afrike.

Putin je uvjeren da su unutarnje podjele toliko oslabile Zapad i onesposobile ga za uspješno djelovanje protiv Rusije. Zato i dalje smatra da će usprkos ogromnim ljudskim i materijalnim gubitcima brzo pobijediti iscrpljenu Ukrajinu. O realnosti postavki ruske strategije može se raspravljati (visoka ekonomska cijena rata iscrpljivanjem sve više dovodi u pitanje sposobnosti Moskve, posebno ekonomske, za vođenjem dugotrajnog sukoba). Ipak, kombinacija ulagivanja Trumpu i lažne spremnosti za pregovorima osigurala je Putinu šest mjeseci neometanog vođenja rata. Svaki put kada je izgledalo da bi Trump mogao poduzeti odlučne korake protiv Rusije, Putin je kroz kombinaciju laskanja i demonstracije spremnosti za pregovore (slanje izaslanstava) ponovno spriječio odlučniju američku akciju. I u zadnjem slučaju, nakon Trumpove najave akcije protiv Rusije, Putin se nada da je to i dalje prazna priča i da će Trump ponovno pristati na vođenje ispraznih pregovora i produžavanje ruske strategije odugovlačenja za još nekoliko tjedana (što bi Moskvi omogućilo intenziviranje ljetne ofenzive koja već traje).

Da li će se to dogoditi ili smo ipak na prijelomnoj točki u ratu nakon koje bi mogla uslijediti odlučnija akcija Zapada?

Moguća promjena američke strategije

Kao odgovor na rusku strategiju odugovlačenja Trump  je nakon odluke o nastavljanju vojne pomoći Ukrajini najavio tri skupine mjera protiv Rusije:

1. Zajedno s glavnim tajnikom NATO-a Markom Rutteom Trump je 14. srpnja objavio novi mehanizam slanja vojne pomoći Ukrajini. Europski saveznici će od američkih proizvođača izravno kupovati vojnu opremu i naoružanje, pri čemu će imati prioritet u isporuci. Drugi način slanja oružja bit će iz zaliha europskih članica NATO-a, nakon čega će donatori imati prioritet u kupnji oružja i opreme. Treći način bit će slanje američkog oružja i opreme iz zaliha OS SAD, nakon čega će europski saveznici financirati nabavu isporučenih sustava (ovo će se odnositi primarno na isporuku sustava Patriot, te raznih vrsta streljiva).
2. Najavljeno je uvođenje sankcija, sekundarnih carina (100 %) Rusiji, ali i za zemlje koje kupuju resurse (nafta, plin, minerali) iz Rusije.
3. Ukoliko u roku od 50 dana ne bude postignut mirovni sporazum, navedene ekonomske sankcije će se primijeniti.

Kako ocijeniti ove predložene mjere? Davanje roka od 50 dana pokazuje kako  Trump, usprkos snažnoj retorici, i dalje misli da može postići dogovor s Putinom. Time je ruskoj strani poslana poruka da se Washington i dalje nada nekoj vrsti sporazuma s Putinom. Ta činjenica nije promakla Moskvi. Pogledaju li se reakcije u Rusiji, vidljivo je olakšanje jer se nisu ostvarile najave uvođenja oštrih sankcija (na primjer, najave uvođenja sekundarnih sankcija do 500 % ili mogućnost isporuke krstarećih projektila Tomahawk TLAM i JASSM Ukrajini). U ruskim političkim krugovima učvršćeno je uvjerenje da Trump nema odlučnost i volju da provede oštre mjere prema Moskvi (odnosno da Trump ostaje TACO). Putin će najvjerojatnije zanemariti ovaj zahtjev i nastaviti s ljetnom ofenzivom u nadi da će Ukrajina uslijed kombinacije ruskih terorističkih napada na gradove i ruskog napredovanja u Donbasu popustiti i do kraja godine prihvatiti ruske uvjete. U Moskvi su sve više svjesni činjenice da je u idućoj godini pod znakom pitanja sposobnost ruske ekonomije za daljnjom potporom vođenja rata.

Pri tome su moguća dva smjera ruskog djelovanja. Prvi je nastavljanje “grickanja” teritorija Ukrajine i iscrpljivanja ukrajinske vojske. Problem kod ovog pristupa su veliki ljudski gubitci koje je sve teže nadoknaditi – Rusija je upravo udvostručila iznos bonusa i plaća za dobrovoljno javljanje u vojsku, te u svibnju i lipnju uspjela unovačiti nešto manje od 30.000 vojnika mjesečno; što je ipak pad u odnosu na ožujak i travanj kada je mjesečno novačeno oko 40.000 vojnika; u prvih šest mjeseci za financiranje dobrovoljnog novačenja potrošeno je oko 4 milijarde USD. Drugi je mogućnost da ruska strana pokuša izvesti veći prodor na jednom operativnom pravcu radi udara u dubinu ukrajinskog teritorija i brzog uništenja velikog broja ukrajinskih postrojbi. Takva mogućnost postoji jer je Rusija od početka godine povukla iz prvih borbenih linija elitne postrojbe kao i oklopno-mehanizirane snage. Postoje dva tumačenja ovog koraka. Prvo je stvaranje strateške pričuve zbog činjenice da su zapadna područja Rusije praktično ispražnjena od vojnih postrojbi. Druga mogućnost je navedena opcija pokušaja velikog udara na jednom operativnom pravcu. To ne bi bilo na sjeveru kod Sumija, već na jugu s ciljem zauzimanja što je moguće većeg dijela Donbasa. Ciljevi bi bili Pokrovsk i Konstantinovka, koji su u poluokruženju. I bez njihova zauzimanja bilo bi moguće pokretanje oklopno-mehaniziranog prodora s novoosvojenih položaja oko oba grada prema Družhivki te (u slučaju uspješnog odsijecanja i uništenja ukrajinskih snaga) prema Kramatorsku. To ne bi bio duboki prodor (trebalo bi se napredovati oko 20 km), a trenutak je idealan. Prekid isporuke streljiva iz SAD doveo je na ukrajinskoj strani do velike nestašice GMLRS streljiva za sustave HIMARS i kazetnih granata kal. 155 mm DPICM. Uz to, Kina je upravo ograničila izvoz niza komponenti koje ukrajinske tvrtke koriste u proizvodnji raznih vrsta besposadnih letjelica. Time je dovedena u pitanje sposobnost ukrajinske strane za sprječavanjem koncentracije ruskih snaga u dubini teritorija 30-40 km od linije bojišta (udari po ruskoj logistici i skupinama postrojbi). S druge strane, otvoreno je pitanje da li je ruska strana i u ovim povoljnim uvjetima sposobna organizirati logistiku i koordinaciju djelovanja postrojbi za izvođenje takvog prodora. Mogućnost ipak postoji, posebno ako se odabere manje ambiciozna varijanta ofenzive (napredovanje na liniji Pokrovsk-Konstantinovka umjesto prema Družhivki). Treća mogućnost bila bi pokušaj prodora u dubinu Dnipropetrovska. U svim ovim slučajevima primarni cilj nije osvajanje teritorija već neutralizacija vojnih sposobnosti Ukrajine.

Bez obzira koju će opciju odabrati ruska vojska, Putin je uvjeren kako je dobio signal od Trumpa da može nastaviti trenutnu ofenzivu protiv Ukrajine. S druge strane, na ruskoj strani vidljivo je razočarenje činjenicom da Trump nije zaustavio isporuku oružja Ukrajini. Kremlj se nadao da će ruska strategija svaljivanja krivnje za nastavljanje rata na Ukrajinu dovesti do prekida američke vojne pomoći. To se nije dogodilo. Time je ostala otvorena mogućnost nastavljanja ukrajinskog otpora (zbog ekonomskih problema Moskva želi što prije završiti rat), a dalje se odlaže mogućnost normalizacije političkih i ekonomskih odnosa sa SAD po završetku sukoba.

Kako ocijeniti drugu skupinu mjera – mogući novi paket sankcija. Ni ovdje nema puno razloga za optimizam. Iako SAD pripremaju novi paket sankcija, pitanje je koliki će stvarni utjecaj imati predložene sankcije. I prije izbijanja rata trgovinska razmjena SAD i Rusije bila je mala, a 2024. godine iznosila je samo 3,5 milijardi USD (manje od 0,5 % ukupne ruske trgovine). U ovoj godini (do srpnja) taj iznos je 2 milijarde USD. Čak i uvođenje 100% carina ne bi dovelo do promjene ruskog ponašanja jer su iznosi premali. Što se tiče sekundarnih sankcija (kažnjavanje zemalja koje trguju s Rusijom), glavne mete trebale bi biti Indija i Kina (ove dvije zemlje kupuju 70 % izvezene ruske nafte), te eventualno i Turska. Što će se dogoditi ako nastane situacija u kojoj bi Trump trebao birati između uvođenja sankcija ovim zemljama ili sklapanja trgovinskih sporazuma?

Upitno je da li SAD mogu ispuniti ključne zahtjeve za uspjeh režima sankcija. Prvi je postojanje efikasnog provedbenog mehanizma. Smanjivanje sastava Ministarstva vanjskih poslova (odlazak eksperata te smanjivanje diplomatskih predstavništava) i ukidanje agencije USAID i njezinih programa dovode u pitanje sposobnost Washingtona za provođenjem ekonomskih sankcija. Drugi zahtjev je koordiniranje djelovanja sa saveznicima. Takva koordinacija postojala je za vrijeme Bidenove administracije i europskih saveznika. Odbijanje Washingtona da nakon Unijinog donošenja 18. paketa sankcija protiv Rusije i sam poduzme korak smanjivanja maksimalne cijene za rusku naftu dovodi u pitanje ozbiljnost Trumpovih prijetnji Moskvi. Trumpu je važnije da pitanje uvođenja sankcija Rusiji iskoristi za jačanje izvršne vlasti u SAD a na račun zakonodavne. Zahtjev Bijele kuće upućen Republikancima u Senatu je donošenje zakonodavnog okvira kojim će Trump dovesti u pitanje sposobnost Kongresa za nadzorom američke vanjske politike. To znači da bi Trump imao potpunu kontrolu nad režimom sankcija (ne bi više trebao odobrenje Kongresa za ukidanjem uvedenih sankcija, kao ni nadzor Kongresa u provođenju ovih mjera). Bijela kuća  bi zatim doneseno rješenje primijenila na sva područja na kojima Ustav daje Kongresu ovlasti nadzora u provođenju vanjske politike SAD (sklapanje trgovinskih sporazuma, pitanje migracije, ovlasti predsjednika SAD za vođenje rata). Na kraju bi sve vjerojatno završilo na Vrhovnom sudu SAD jer Demokrati ne bi podržali ovo širenje ovlasti predsjednika.

Tako napokon dolazimo do novog mehanizma slanja vojne pomoći Ukrajini. To je zapravo jedini dio predloženih mjera koji može dati konkretne rezultate. Dođe li do uspostave ovog mehanizma, to će biti velika promjena strategije Washingtona prema Rusiji. To žele Kijev i EU. U jednoj od analiza danih u travnju po pitanju mogućnosti sklapanja mirovnog sporazuma naveo sam da, u situaciji kada Washington postaje nepouzdan saveznik, Kijev i Europa u odnosu sa SAD žele ostvariti sljedeće ciljeve:

1. Zadržavanje američkih sankcija.
2. Prodaju američkog naoružanja i opreme Ukrajini (umjesto doniranja, što je radila Bidenova administracija).
3. Očuvanje (barem na minimalnoj razini) obavještajne suradnje (obavještajni podaci o Rusiji).
4. Spriječiti opstrukciju Washingtona usmjerenih na europske inicijative za zaustavljanje rata u Ukrajini.

Novi mehanizam otvara mogućnost ostvarivanja ovih ciljeva. Povećavanje izdataka za obranu i europska kupnja američkog oružja za Ukrajinu mogu velikim dijelom kompenzirati veliko smanjenje američke podrške Kijevu. Da bi ovaj korak bio uspješan, Trump bi trebao izbjegavati pretjerane zabrane prodaje određenih vrsta oružanih sustava (što će biti problem dok se nada da bi ipak mogao postići dogovor s Putinom; zbog toga će vjerojatno ostati ograničenja na isporuku određenih vrsta dalekometnih sustava za napad na kopnene ciljeve). Washington bi također trebao nastaviti sa slanjem obavještajnih podataka Kijevu. Rezultati nedavnog NATO summita pokazuju kako je američka strana spremna uraditi navedeno.

Postavlja se i pitanje kako osigurati sredstva za kupnju američkog oružja. Jedino moguće rješenje je konfiskacija zamrznutih ruskih financijskih sredstava u europskim bankama (oko 300 milijardi USD). Ako Washington napravi pritisak na europske saveznike (u Europi su podijeljena mišljenja o legalnoj osnovi zapljene ruskih sredstava) osigurala bi se dugogodišnja europska potpora slanju vojne pomoći Ukrajini. Rusija je zabrinuta zbog ove mogućnosti, ali za sada u Moskvi prevladava mišljenje kako na duže vremensko razdoblje europske zemlje neće imati dovoljno sredstava, a ni političke volje za financiranje vojne pomoći Ukrajini. Uz to navodi se kako će SAD i dalje sprječavati isporuku određenih vrsta oružja.

Stvarna promjena ili ponovno TACO Trump

Nakon šest mjeseci Trump je sve manje uvjeren u uspjeh mirovnih pregovora s Rusijom. Iako je Trump spreman povećati pomoć Ukrajini, to nije rezultat nekog novog uvida u promjenu strateške situacije oko Rusije. Prije nekoliko dana revija The Atlantic objavila je, na temelju razgovora s anonimnim Trumpovim dužnosnicima, analizu odluke o pružanju pomoći Ukrajini. Prema ovim svjedočenjima glavni razlog je Trumpovo uvjerenje da ga je konstantnim odbijanjem američkih ponuda Putin uvrijedio i prikazao kao slabijeg partnera u međusobnom odnosu. Sa svakim Putinovim odbijanjem Trumpova frustracija je rasla, a nakon zadnjeg telefonskog razgovora – prema riječima anonimnih dužnosnika – nastupio je trenutak kada je poniženi Trump uvidio kako Putin nema namjeru prekinuti rat (što američka obavještajna zajednica u svojim procjenama govori već godinu dana). Ovo je najveći problem s Trumpovim načinom donošenja odluka – on se zasniva na emocijama, a ne na racionalnom prosuđivanju. Zato uvijek postoji opasnost da bi Trump brzo mogao promijeniti mišljenje i ponovno popustiti ruskoj strani. Ipak, mogu se navesti određene činjenice koje ukazuju da se ovo (barem za sada) ne mora dogoditi.

Kao prvo, Trumpov uspjeh na Bliskom istoku pokazao je da SAD mogu aktivnije djelovati na globalnoj sceni bez dugotrajnog involviranja u nekom sukobu. Time su odbačeni glavni argumenti MAGA izolacionista koji percipiraju samo Kinu kao prijetnju SAD (Pete Hegseth, Tulsi Gabbard, J.D. Vance, Tucker Carlson, Marjorie Taylor Greene, Steve Bannon, Rand Paul). Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da i većina republikanskih birača podržava ovakav način djelovanja, uz uvjet da on ne vodi do izravnog američkog vojnog sukobljavanja s Rusijom ili Kinom. Kao drugo, dosadašnji Trumpov način vođenja pregovora – davanje velikih ustupaka Rusiji – pokazao se neuspješnim. Američko djelovanje prema Iranu pokazalo je kako primjena aktivnih mjera (uključujući i vojne) može dati rezultate, te da bi takav pristup trebalo primijeniti i prema Rusiji. To ne bi uključivalo vojne mjere već nastavljanje pružanja vojne pomoći Ukrajini i održavanje ekonomskih sankcija. Time bi se stvorila situacija da Putin na kraju bude prisiljen na pregovore i sklapanje mira, što bi Trumpu dalo drugu vanjskopolitičku pobjedu. Kao treće, uspostavom novog mehanizma pružanja vojne pomoći Trump prestaje s Bidenovom strategijom donacije oružja i vojne opreme Ukrajini. To će sada plaćati europski saveznici, a Washington će zarađivati. Time se smiruje republikanska izborna baza, pri čemu Trump može tvrditi da je i dalje majstor za sklapanje dogovora.

Nove mjere neće trenutno utjecati na odvijanje rata. Ukrajina je u poziciji da mora izdržati ruske napade do početka zime. Ali te mjere bi mogle usporiti trenutnu rusku ofenzivu i pokazati Putinu rastuću političku, ekonomsku i vojnu cijenu vođenja dugotrajnog sukoba. Provedba ovih mjera pokazala bi da SAD – usprkos mijenjanju oblika transatlantskih odnosa – i dalje podupiru Ukrajinu te NATO saveznike u borbi protiv Rusije. Nadajmo se da će se navedeno ostvariti. Ali Trump je nepredvidljiv i uvijek postoji mogućnost da ponovno promijeni svoje već donesene odluke.

 

* Gost autor je doc. dr. sc. ROBERT BARIĆ s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu