Počelo je s telefonskim karticama, a završilo (barem za sada) s navodnim isporukama oružja. Negdje između, spominjao se i navodni sastanak predsjednika Josipovića s predstavnicima sirijske opozicije. Josipović je na izričito novinarsko pitanje odgovorio da se s predstavnicima sirijskog Nacionalnog vijeća nije sastao on, nego njegovi savjetnici, kako bi proćaskali o općoj situaciji u toj zemlji.
S vremena na vrijeme u javnoj domeni iskrsavaju naznake puno jačeg odnosa Hrvatske i opozicije sirijskom predsjedniku Basharu al-Assadu od pukog uvođenja ekonomskih sankcija Siriji. U kakofoniji raznih stvarnih, polustvarnih i nestvarnih događaja, prilično je „lišo“ prošao jedan stvari događaj, amenovan na 71. sjednici Vlade RH, održanoj 10. siječnja ove godine. Društvo u Banskim dvorima tada je odobrilo upućivanje humanitarne pomoći ugroženom stanovništvu Sirijske Arapske Republike, i to u vidu uplate 129.360,00 eura na račun francuske nevladine udruge Collectif de developpement et secours syrien – CODSSY. Prema prijedlogu Ministarstva vanjskih i europskih poslova, tih oko milijun kuna namijenjeno je „sirijskom stanovništvu trenutno zbrinutom u kampu Atmeh“. Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić na sjednici Vlade tek je kratko dodala:
„Radi se o odluci u okviru šire inicijative pomaganja, odnosno osiguravanja hrane za sirijske izbjeglice u izbjegličkim logorima, u ovom slučaju na tursko-sirijskoj granici. To je u okviru onih obaveza koje je Hrvatska preuzela kao davateljica humanitarne pomoći – radi se o hrani za 2 960 obitelji za mjesec dana.“
Red za ručak u izbjegličkome kampu Atmeh
Iako milijun kuna za zemlju poput Hrvatske nije malo, ispada da je ta svota, pa čak i ograničena na mjesec dana, za izbjegle Sirijce više nego nedovoljna. Jer to bi značilo da je svaka sirijska obitelj u kampu Atmeh dnevno od Hrvatske dobila 1 euro i 46 centi, ili otprilike 11 kuna. To je kao da svakoga dana pokušavate četveročlanu obitelj nahraniti s 2 pakiranja žvakaćih guma ili, imate li sreće, s 8 kajzerica kupljenih na akciji. U isto vrijeme, Slovenija i Crna Gora dale su bitno manje – Slovenija 60 tisuća eura, a Crna Gora – 5 tisuća dolara. No na stranu hrvatska velikodušnost i sirijske potrebe. U cijeloj priči puno je zanimljiviji posrednik – CODSSY, i primatelj – izbjeglički logor Atmeh.
CODSSY – organizacija za potporu sirijskoj revoluciji
CODSSY ili punim imenom već spomenuti Collectif de developpement et secours syrien, odnosno u prijevodu “Grupa za sirijski razvoj i pomoć” – nedavno je u Parizu osnovana nevladina udruga, koja u trenutku dok je hrvatska Vlada odlučivala o uplati novčane pomoći na njen račun nije imala ni aktivnu te sređenu web-stranicu. Tijekom posljednjih mjesec dana to je izmijenjeno.
U osnivačkoj deklaraciji, čiji dijelovi stoje na rečenoj web stranici, kaže se da je CODSSY zapravo nekolicina sirijskih organizacija (točnije 4 u Francuskoj: Association de soutien au peuple syrien – ASPS, Initiative for a New Syria, Souriate i Souria Houria; te još nekoliko komiteta raspršenih po Siriji), okupljenih radi pružanja humanitarne pomoći, s ciljem potpore sirijskoj revoluciji. Na ovaj su se korak, među ostalim, odlučili „zbog njihovog potpunog ignoriranja od strane međunarodne zajednice, ali i zbog izostanka svake djelotvorne prisutnosti međunarodnih humanitarnih organizacija u Siriji, ili zbog njihove nesposobnosti da vode brigu o svojim obvezama – ostavljajući narod nemoćan pred ubijanjima, razaranjima i prisilnim preseljenjem“. Kao garanciju da će prikupljena pomoć zaista stići na pravo mjesto, CODSSY nudi upravo mrežu lokalnih, sirijskih organizacija i udruženja, od kojih imenom spominje Damascus coordination committees, i grupe poput Beytana al-Souri, At-Tadamon i Kelna Sawa. Za razliku od Hrvatske, već spomenuta Slovenija svojih 60 tisuća eura uplatila je na račun UNHCR-a, s naznakom da je riječ o pomoći izbjeglim i raseljenim Sirijcima, dok je Crna Gora odlukom svoje Vlade od 31. siječnja ove godine izdvojila 5 tisuća dolara za Međunarodnu donatorsku konferenciju, održanu dan ranije u Kuvajtu.
Registracija organizacije CODSSY objavljena u francuskom Službenom listu
Kako je hrvatski izbor pao baš na organizaciju skraćenim imenom CODSSY – ostalo nam je nepoznato. Vlada se o tome nije željela očitovati, prebacivši nas na Ministarstvo vanjskih poslova, koje je i nakon opetovanih upita ostalo potpuno nijemo. Zato možemo samo nagađati da se Hrvatska na davanje humanitarne pomoći obvezala na jednom od sastanaka Prijatelja sirijskog naroda, moguće na zadnjem, održanom u Marakešu 11. prosinca 2012. Možemo nagađati i da li je na nekom od tih sastanaka odlučeno da posrednik bude upravo CODSSY, ili je to odluka donesena u hrvatsko-francuskim bilateralnim razgovorima. Jer činjenica koja upada u oči je ta da je svega nekoliko dana nakon odluke hrvatske Vlade o uplati milijun kuna na račun CODSSY-a, registriranog u Parizu, Francuska ratificirala hrvatski pristupni ugovor Europskoj uniji. Najprije je to 15. siječnja učinio Senat, a 2 dana kasnije, 17. siječnja, i Nacionalna skupština. Možda za cijenu od 129.360,00 eura. A možda i ne.
Atmeh – izbjeglički kamp pod nadzorom opozicije
Pogled na izbjeglički kamp Atmeh sa same turske granice
Krajnje odredište hrvatske humanitarne pomoći izbjeglički je kamp Atmeh, u provinciji Idlib, na sirijsko-turskoj granici. Radi se o neslužbenom izbjegličkom kampu, pravim imenom „Olive Tree Camp“ nedaleko sela Atmeh, nastalom spontano, nakon što je Turska, u nemogućnosti daljnjeg primanja sirijskih izbjeglica na tom području, prije nekoliko mjeseci zatvorila granicu. S druge, sirijske strane, na tzv. oslobođenom području, našle su se tisuće ljudi. U kampu Atmeh ili Maslina, formiranom pod okriljem Koordinacijskog centra iz Aleppa, smješteno je između 12 i 13 tisuća ljudi, a od Assadovih snaga i lokalnih švercera štiti ga Slobodna sirijska vojska, odnosno njene lokalne jedinice pod zapovjedništvom Abu Laitha. Inozemni novinari koji su se u njemu našli početkom siječnja nazvali su ga „ledeni pakao“, u kojem nema ni tekuće vode, ni struje, ni grijanja, ali niti UN-ovih konvoja s humanitarnom pomoći. U reportaži od 3. siječnja, objavljenoj na američkom portalu „Latitude News“, kaže se da su „taj kutak svijeta mimoišla sva obećanja Prijatelja Sirije o konvojima međunarodne pomoći i pomoći UN-ovih agencija. Ovdje ljudi preživljavaju zahvaljujući dobroj volji aktivista, iseljenika i nekoliko nevladinih udruga kojima je turska vlada dozvolila dostavu hrane i nužnih potrepština“. Ako je hrvatska novčana pomoć u posljednjih mjesec i pol zaista došla do Atmeha, iskorištena je za kupnju jogurta i kruha, te riže i leće. Jer u tom izbjegličkom naselju to je uobičajeni doručak, odnosno ručak.
Propast gospodarske razmjene s Libijom i Sirijom
Za razliku od nedavnog suzdržanog stajališta pri priznavanju Palestine, Hrvatska očito ima jasan praktičan stav kada je Sirija u pitanju. U ovom slučaju, jasan stav ima i Europska unija, jer Hrvatska prilično vjerno slijedi EU-politiku oko Sirije – ako EU uvede sankcije Siriji, uvede ih i Hrvatska, ako EU priznaje sirijsku opoziciju – priznaje ju i Hrvatska. Nedavno je ministar obrane Kotromanović najavio da će se raskinuti tradicija slanja u UN-ove međunarodne mirovne misije u kojima Hrvatska nema ni političkog, ni gospodarskog ni vojnog interesa. Sirija se u takve zemlje ne ubraja – iako je prošlogodišnja UN-ova misija UNSMIS u toj zemlji neslavno okončana, a dva hrvatska promatrača vraćena kući, sasvim je sigurno da Hrvatska i nadalje ima veliki i politički i gospodarski interes u toj zemlji. Za početak, tu su neizostavna Inina plinska polja, čije je napuštanje i tom poduzeću, ali i državi, nanijelo brojne štete. Prema podacima koje je portalu Obris.org dostavila Hrvatska gospodarska komora, hrvatski izvoz u Siriju u prvih 10 mjeseci 2012. godne najniži je u posljednjih 12 godina (u vrijednosti od svega 443 tisuće dolara), dok je uvoz iz Sirije bio gotovo 2 i pol puta veći nego u istom razdoblju 2011. godine.
Pregled robne razmjene Hrvatske i Sirije, od 2000. do 2012. godine (izvor HGK)
Čak ni u slučaju da se građanski rat u Siriji okonča u neko dogledno vrijeme, i to u korist opozicije (kako priželjkuje Zapad), nije izgledno uspostavljanje neke čvršće gospodarske suradnje Hrvatske i Nove Sirije. Najbolji dokaz za to je Libija – iako se Hrvatska svrstala uz pobunjenike iz Bengazija i tamošnje Prijelazno nacionalno vijeće, te s dva časnika doprinijela NATO-ovoj kontroli zabrane zone leta, ni do danas nije uspjela obnoviti iole čvršće gospodarske odnose. Štoviše, nakon uspostave nove vlasti u Libiji, ta je suradnja između Libije i Hrvatske dodatno stagnirala – jedan od osnovnih razloga je izrazito nesigurno okruženje. Iako u HGK tvrde da postoji obostrani interes za suradnju, prvenstveno u sektoru graditeljstva i istraživanja nafte i plina, također napominju da „otežavajuću okolnost predstavlja nemogućnost naplate zaostalih potraživanja, rješavanje odštetnih zahtjeva ‘radi više sile’, i nesigurnost u odluke libijskih vlasti da li će nastaviti realizaciju određenih projekata“.
Pregled robne razmjene Hrvatske i Libije, od 2000. do 2012. godine (izvor HGK)
Ipak je prilično neshvatljiva potpuna ignorancija od strane hrvatskih vlasti mogućnosti poboljšanja gospodarskih odnosa s Libijom – od uspostave post-gadafijeve vlasti, nitko od hrvatskih čak ni niže rangiranih dužnosnika nije se zaputio put Libije. Za razliku od Slovenije koja je prije gotovo godinu dana tamo poslala jednu svoju državnu tajnicu, ili pak Srbije, čiji je potpredsjednik Vlade i ministar vanjske i unutarnje trgovine i telekomunikacija Rasim Ljajić početkom siječnja došao u Tripoli na poziv premijera Alija Zidana. Susjedna Bosna i Hercegovina u listopadu prošle godine ponovno je imenovala veleposlanika u Libiji, s ciljem dogovaranja povratka bosansko-hercegovačkih građevinskih poduzeća u Libiju tijekom 2013. godine. Hrvatski napori obnavljanja gospodarske suradnje s tom zemljom za sada ostaju tek na protokolarnim ugovorima o suradnji između domaće nam gospodarske komore i njene kolegice iz Bengazija, potvrđenima na nedavno održanom Hrvatsko-libijskom poslovnom forumu u Zagrebu, te veleposlaniku poznatom ne po obavljenome poslu već po evakuaciji iz Tripolija, nakon teškog narušavanja njegova zdravlja.
Zato je teško povjerovati da će Hrvatska i ubuduće znati ili moći naplatiti svoje političko svrstavanje uz sirijsku opoziciju, kao ni novčanu ili neku drugu pomoć upućenu u spomenutim smjerovima. To će do daljnjega ostati tek lijepa gesta male zemlje koju jedna vanjskopolitička ruka tjera dati što je moguće više, a druga ruka – zavrće svaku pipu zbog pretjerane rastrošnosti u državnome proračunu.
