Nakon praktično tri godine i devet mjeseci opće ruske agresije na Ukrajinu, tijekom zadnja dva dana u svjetsku javnost dospio je još jedan formalno američko-ruski mirovni plan koji je u svojoj suštini ipak kompletno ruski dokument zahtjeva prema Ukrajini, s tek manjim povlasticama i prihodima za same Sjedinjene Države (na račun kako Ukrajine, tako i Europske unije i NATO saveza). Treba imati na umu da je ovo od prosinca 2021. godine pa do danas zapravo šesti po redu mirovni plan – bez da je pri tome Ruska Federacija imalo odstupila od svojih prvotnih zahtjeva. Još 17. prosinca 2021. iz Kremlja su tražili da NATO zaustavi politiku proširenja, odbaci potencijalno članstvo Ukrajine, ali i prestane ojačavati te surađivati s državama iz Istočne Europe, odnosno onima koje su svojedobno bile u sastavu Sovjetskog Saveza.

Ruski ratni preduvjeti za uspostavu mira

Početak pregovora u Istnbulu 2022. (Photo: Anadolu)

Sve se nastavilo nakon ruske agresije 24. veljače 2022. godine, da bi se 15. travnja iste godine u Istanbulu formuliralo prijedlog – koji je sadržavao prekid vatre, ali i „trajnu neutralnost“ Ukrajine, radikalno smanjenje njenih Oružanih snaga koje su taman krenule braniti domovinu, nekakve sigurnosne garancije stalnih članica Vijeća sigurnosti UN te priznanje ruskog jezika kao službenog u Ukrajini. Kako izgleda, ovi su pregovori poslužili kao pokriće za rusko preraspoređivanje snaga prema istoku Ukrajine, a postizanju ikakvog sporazuma nije pomoglo ni otkrivanje ruskih pokolja ukrajinskih civila u naseljima oko Kijeva. Idući mirovni plan predložila je Ukrajina u rujnu 2022. godine u formi „Ukrajinske mirovne formule“ – taman kad je kretala ukrajinska protuofenziva na sjeveroistoku države, što je dovelo i do za sada jedinog vala masovnih ratnih mobilizacija u Ruskoj Federaciji. Taj, po nekima maksimalni popis ukrajinskih želja, obuhvaćao je povratak Ukrajine na granice iz 2014. godine, te kažnjavanje Rusije za agresiju (među ostalim i zamrzavanjem novčanih sredstava ruske države i raznih pojedinaca u međunarodnim financijskim centrima, što je do svibnja 2023. obuhvatilo oko 300 milijardi USD). Kao odgovor na to, Ruska Federacija je 30. rujna 2022. godine objavila punu aneksiju ukrajinskih oblasti Lugansk, Donjeck, Herson i Zaporižje iako ih nije do kraja vojno osvojila.

Rubio i Dmitriev u Rijadu u veljači 2025.

Dapače, iako se u međunarodnim krugovima nastojalo svojevrsni kineski mirovni koncept prodavati kao konkurenciju ukrajinskoj „Formuli mira“ – rat je trajao bez daljnjih ozbiljnijih pregovora Ukrajine i Rusije sve do 18. veljače 2025. godine, kada je novi/stari američki predsjednik Donald Trump organizirao namjenski skup u Saudijskoj Arabiji. U Rijadu su se srele ruska delegacija sa Sergejem Lavrovom i Jurijem Ušakovim, te američka delegacija predvođena ministrom vanjskih poslova Marcom Rubiom, Trumpovim prijateljem Steve Witkoffom te tadašnjim savjetnikom za nacionalnu sigurnost Michaelom Waltzom – što se pokazalo početkom američke prakse pregovaranja o Ukrajini bez makar i konzultiranja vlasti iz Kijeva, baš kao i bez Europske unije te glavnine saveznika iz okvira NATO i G7. Ujedno, od obje se strane tražilo pristajanje na prekid vatre (što je 11. ožujka jedino Ukrajina prihvatila), dok se iz SAD od Ukrajine krenulo ultimativno tražiti i sklapanje nekakvog jednostranog sporazuma o američkom iskorištavanju ukrajinskih mineralnih te energetskih bogatstava – što je 30. travnja na kraju i potpisano, ali nakon monumentalnih promjena koje su balansirale udio te utjecaj ugovornih strana. Ipak, to je u čitavi postupak pregovaranja uvelo i postavke da SAD ultimativno žele profitirati od podrške Ukrajini, ujedno prebacujući sve rizike i troškove na bilo koga drugoga (u kasnijim fazama obično na EU/NATO države, koje se ipak ne pita o sadržaju pregovora čije bi rezultate trebali financirati).

Tim temeljem je 23. travnja iz SAD bio predstavljen i „ultimativni mirovni prijedlog“, kojim se predlagalo puno priznavanje ruske okupacije i pripajanja Krima, te „samo“ de facto priznavanje i ruske kontrole nad regijama Lugansk i Donjeck, te okupiranim dijelovima regija Herson i Zaporižje. Nasuprot tome, Ukrajini bi bio i formalno zatvoren put u NATO, ali bi im bile dane neke nejasne sigurnosne garancije – dok bi zauzvrat Rusiji bile skinute sankcije, obnovljena energetska i industrijska suradnja sa Sjedinjenim Državama (uz zajedničko korištenje nuklearne centrale Zaporižje, ali pod direktnom upravom SAD). Budući su ovi prijedlozi ispali neprihvatljivi za obje strane, tek se tijekom svibnja i lipnja ove godine bilježio nastavak sustavnih pregovora, opet u Istanbulu, gdje su za stol sjele napadnuta Ukrajina i agresor Ruska Federacija, uz posredovanje domaćina Turske i SAD. No, učinci i ovih pregovora opet su bili skromni, budući je Rusija nastavila inzistirati na međunarodnom priznanju svojih aneksija, prisilnoj neutralnosti Ukrajine i radikalnim smanjenjima njihovih obrambenih sposobnosti, povratku službenog statusa i prisutnosti ruskog jezika i ruskih medija, te ukidanju zapadnih sankcija (iako se neprekidno tvrdi da one uopće nisu bitne ni neugodne), kao i prekidu ukrajinskih ili međunarodnih zahtjeva za kompenzaciju ratnih šteta nanesenih Ukrajini u preko 3 godine rata. Nasuprot tome, onda su i iz Kijeva ponovili zahtjeve za ozbiljnim međunarodnim sigurnosnim garancijama (pa i priznanjem prava za članstvom u EU/NATO), te povratku ratom okupiranih područja. Na kraju su tek bile ugovorene razmjene većeg broja tijela poginulih, kao i određene razmjene ponešto manjih brojeva živih ratnih zarobljenika, a problem je jako lijepo sažeo visoki ruski dužnosnik Dmitrij Medvedev izjavom od 3. srpnja da su pregovori „ne za postizanje kompromisnog mira prema nečijim tuđim zabludjelim uvjetima, već za osiguravanje brze pobjede i kompletne destrukcije neo-nacističkog režima“ (u Kijevu).

Budući da tijekom ostatka ljeta nije bilo nikakvih pomaka, a Ruska Federacija je nastavila bjesomučno ratovati širom Ukrajine, do sredine srpnja je izgledalo da bi Donald Trump tu ipak mogao posegnuti za kakvim ozbiljnijim sankcijama SAD protiv Rusije. No onda je najednom došlo do osobnog sastanka Vladimira Putina i Trumpa na Aljasci 15. kolovoza – i sve se promijenilo. Sjedinjene Države najednom su opet spominjale prepuštanje velikih dijelova Ukrajine (osvojenih ili ne) u ruske ruke, a spomen bilo sankcija ili širokog primirja kao preduvjeta pregovora pao je u sjenu. Budući da niti sve to nije dovelo makar do minimalnih ublažavanja ruskih napada na ukrajinske civilne ciljeve, postupno se Donald Trump opet okrenuo prema svojim europskim saveznicima i Ukrajini – započevši i isporuke kritično važne vojne tehnike za Ukrajinu, ali sada ne više kao američke vojne pomoći već u zamjenu za europske kupovine po komercijalnim cijenama. Stvari su se opet krenule okretati kontra Ukrajine nakon telefonskog razgovora Trumpa i Putina 16. listopada – da bi do 21. listopada radi nejasnih razmimoilaženja ipak otpao najavljeni sastanak Trumpa i Putina u Budimpešti. Ipak, već između 24. i 26. listopada u Sjedinjenim Državama je na razgovore osvanuo Putinov čovjek od povjerenja Kiril Dmitrijev, da bi u razgovorima s Steveom Witkoffom, Marcom Rubiom i Trumpovim zetom Jaredom Kushnerom tijekom idućih tjedana izlemao nekakav prijedlog mirovnog sporazuma u 28 točaka, na krilima navodnog pregovaračkog uspjeha SAD u sukobu Izraela i Hamasa u Gazi. Iako se taj tekst nastojalo ostaviti tajnim, i onda s prijedlogom tek postupno upoznavati Ukrajince i države EU/NATO/G7 – ta je umotvorina nakon najava od 18. studenog, u četvrtak 20. studenog ipak dospjela u međunarodnu javnost.

Detalji američke „vizije“ o miru

Dokument koji se nazivalo više „vizijom“ nego „konkretnim prijedlogom“ dobro je tijekom četvrtka popodne opisao Michael Waltz, sada veleposlanik SAD pri UN, riječima: „SAD su ponudile velikodušne uvjete za Rusiju, uključujući skidanje sankcija“ – dok je istini ipak bliže da se tu radilo o popisu svih do sada bilježenih ruskih ratnih želja, uz malo koristi za SAD i Trumpa, te praktičnu kapitulaciju i Ukrajine i Europe i NATO saveza. Konkretno, tih 28 odredbi se uglavnom sortiralo u 4 glavne skupine: (1) o miru u Ukrajini, (2) o sigurnosnim garancijama, (3) o sigurnosti u Europi, te (4) o budućim odnosima SAD i Ruske Federacije. Baš kao i u slučaju dosadašnjih kompletno jednostranih prijedloga koji bi iz SAD došli u Kijev, i ovoga puta se od ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog moglo čuti da se tu radi tek o prvom nacrtu, koji još treba mnogo rasprava i dorada. Naime, njemu je američki nacrt u Kijevu i osobno predstavila visoka američka vojna delegacija, koja je formalno došla radi razgovora o obrambenoj suradnji, a izgleda da je zapravo imala i te neke druge diplomatske zadaće sasvim mimo vojne suradnje među saveznicima. Bez obzira što o tekstu tvrdila glasnogovornica Bijele Kuće Karoline Leavitt – tekst koji je osvanuo u Ukrajini i raznim svjetskim medijima jasno definira velike zahtjeve za Ukrajinu i Europu, minimalne obveze (ali i prihode) za SAD, te ispunjenje svih dosadašnjih ruskih ratnih želja, bez da se od Moskve traže ikakvi ustupci ili kompromisi.

Konkretno, tu se priznaje ukrajinski suverenitet, ali se za zemlju tek općenito spominje „pouzdane sigurnosne garancije“ – iako je jasno da nakon propasti Budimpeštanskog memoranduma iz prosinca 1994. to mora biti bitno ozbiljnije definirano da bi imalo ikakvoga smisla. Ipak, SAD bi za te svoje garancije bile „kompenzirane“, a Ukrajina bi ih izgubila ako napadne Rusiju ili ako „bez razloga“ ispali raketu na Moskvu ili Skt. Peterburg. Za razliku od toga, i Rusiji se u slučaju napada prijeti „odlučnim koordiniranim vojnim odgovorom“, te ukidanjem svih pogodnosti iz ovog sporazuma. Ujedno Ukrajina treba biti ne-nuklearna država, koja u svoj Ustav unosi kako neće u NATO, a vojska joj je ograničena na 600.000 vojnika. Traži se i da Ukrajina u 100 dana provede izbore, te da usvoji „EU-pravila o vjerskoj toleranciji i zaštiti jezičnih manjina“, što je šifra za legalizaciju ruskog pravoslavlja i jezične dominacije „velikog brata“, uz otvaranje prostora i za sada zabranjene ruske medije (uvelike podržavljene) – ujedno otvarajući prostor i dodatnim političkim čistkama ruskih protivnika pod parolom „zabrane svih Nazi-ideologija“ u državi. Pri tome, trebalo bi Krim i regije Lugansk te Donjeck priznati „kao de facto ruske“, a Herson i Zaporižje „de facto ruske po trenutnoj liniji dodira“ (koja zadnje vrijeme ustrajno napreduje prema zapadu na dnevnoj bazi) – dok bi sada neosvojeni ukrajinski dio regije Donjeck završio demilitariziran (te „međunarodno priznat kao teritorij koji pripada Ruskoj Federaciji“). Tako usuglašene teritorijalne podjele trebale bi postati nepromjenjive silom, pod prijetnjom ukidanja sigurnosnih garancija iz ovog sporazuma.

Trebalo bi doći i do razmjene zarobljenika (princip „svi-za-sve“), povratka talaca i otete djece, te ujedinjavanja obitelji – no za prekid vatre i primirje prvo bi trebalo povlačiti snage i početi implementaciju sporazuma (da tek nakon svega na red dođe i ponovno pokretanje proizvodnje struje u nuklearnoj elektrani Zaporižje, očito pod ruskim režimom, pod nadzorom IAEA iz Beča i uz podjelu proizvedene struje na 50:50 između Ukrajine i Rusije). Konačno, spominje se i nekakav „moćan globalni paket za obnovu Ukrajine“ – kroz uspostavu Fonda za razvoj Ukrajine (naglasak na tehnologije, podatkovne centre i umjetnu inteligenciju), suradnju sa Sjedinjenim Državama na zajedničkoj obnovi i razvoju (naglasak i na upravljanju ukrajinskom plinskom infrastrukturom, plinovodima i skladištima plina, te iskorištavanju prirodnih bogatstava), uz posebno angažiranje i Svjetske banke. Nisu tu zaboravljena ni sankcijama zamrznuta ruska sredstava – kojih bi 100 milijardi USD trebalo biti potrošeno u obnovu (pod vodstvom SAD, koje bi zato dobivale i 50 posto profita iz tih poduhvata) – dok bi se i ostatak ruskih novaca utočilo u neki američko-ruski investicijski okvir koji bi trebao stvarati „poticaje protiv povratka na stanje konflikta“. Zanimljivo, dok sada Europa teškom mukom raspravlja o prikupljanju novaca za obranu Ukrajine, Trump tu mrtav-hladan samostalno predviđa još i europsko investiranje dodatnih 100 milijardi USD za „povećanje količine investicija raspoloživih za obnovu Ukrajine“. Zato Rusi ne bi Ukrajini priječili komercijalno korištenje rijeke Dnjepar (koja teče sredinom države, ali na more izlazi po današnjoj crti bojišta) – dok bi se predvidjelo i sklapanje nekakvog „sporazuma o slobodnom transportu žita preko Crnog mora“. To je posebno zanimljivo ako znamo da je Ukrajina svoj promet uspjela otvoriti temeljem vojnim uspjeha na Crnom moru (pa ne treba dozvolu ili sporazum s agresorom), dok i sama Rusija neometano izvozi kako svoje žito tako i ono ukradeno s okupiranih područja Ukrajine.

Od Europe se očekuje i sudjelovanje u nekakvom „opsežnom sporazumu o ne-agresiji između Rusije, Ukrajine i Europe“ – koji bi trebao jednim potezom anulirati sva otvorena geopolitička pitanja iz zadnjih 30 godina – a velikodušno se dopušta i neko buduće stacioniranje „europskih borbenih aviona“ u Poljsku. Ujedno se iz Washingtona i Moskve (bez konzultiranja Bruxellesa) konstatira i da je Ukrajina „podobna za EU-članstvo“ te joj se obećava i neki „povlašteni pristup europskom tržištu“ za vrijeme podrobnijeg razmatranja ove teme. Slično se ovaj sporazum postavio i prema NATO savezu – od kojeg se očekuje da se općenito više neće širiti, a u svoje akte će i izričito unijeti kako Ukrajina neće biti ubuduće primljena u Savez, niti će na njenom teritoriju biti stacionirane NATO trupe. Ipak, tek treba provesti nekakav „dijalog Rusije i NATO, pod medijacijom SAD“ o rješavanju sigurnosnih pitanja i deeskalaciji. Provedbu čitavog okvira ovog sporazuma nadgledalo bi nekakvo „Mirovno vijeće“ pod izričitim vodstvom Donalda Trumpa, sada s navršenih 79 godina života – bez da se ujedno odredilo i mehanizam budućeg imenovanja njegova nasljednika na ovoj funkciji ili bilo kakvih detalja za to tijelo i njegov rad. Ipak, to je kompletno u skladu i s odnosom čitavih tih 28 točaka ovog dokumenta po pitanju odnosa s Rusijom – koja u svoje zakonodavstvo treba unijeti tek „politiku ne-agresije prema Europi i Ukrajini“. Pri tome, „očekuje se“ da Rusija neće izvoditi agresije prema susjednim zemljama (bez ikakvih jasnih sankcija ako se odluči toga ne pridržavati). Ujedno, trebalo bi tu proglasiti i „punu amnestiju za svoja djela počinjena tijekom rata, i sporazumjet će se da ne podnosi ikakve zahtjeve ili podnose prigovori u budućnosti“ – čime bi se Ruse i Putina odmah pomilovalo za sve ratne zločine koje naočigled svijeta izvode zadnjih godina u Ukrajini. Rusku Federaciju bi odmah trebalo pozvati natrag i u G7 (da opet bude G8), trebalo bi je reintegrirati u svjetsku ekonomiju, a Washington im planira i ukidanje sankcija u fazama (temeljem posebnih procjena „od slučaja do slučaja“). Ipak, SAD bi odmah krenule same ulaziti u dugoročnu ekonomsku suradnju s Ruskom Federacijom – posebno po pitanju „energije, prirodnih resursa, infrastrukture, umjetne inteligencije, data-centara, projekata iskorištavanja rijetkih zemnih elemenata na Arktiku i ostalih međusobno korisnih korporativnih prilika“ – uz postizanje i produljenja sporazuma o ne-proliferaciji te kontroli nuklearnog naoružanja (s posebnim spomenom sporazuma START I).

Ukrajinski odgovori

Ponešto je jasnija tijekom popodneva u četvrtak 20. studenog ipak bila Hristina Gajovišin, zamjenica ukrajinskog predstavnika pri UN. Ona je istaknula kako je Ukrajina dobila prijedlog i ostaje spremna raditi na njemu radi postizanja pravednog mira. Pri tome, iako ostaje spremna pregovarati (pa i na razini čelnika država, što Rusija ustrajno izbjegava), Ukrajina i dalje ima svoje „crvene crte“ preko kojih neće prelaziti – (1) neće biti priznanja, formalnog ili kakvog drugog, okupiranih prostora kao „ruskih“ („Naša zemlja nije na prodaju“); (2) neće se prihvatiti ograničavanje ukrajinskih prava i sposobnosti za samoobranu; (3) jednako tako nema mjesta ograničavanju ni suverenog prava na biranje saveznika i organizacija u kojima bi se država učlanjivala; osim toga (4) nema mjesta ni pregovorima o Ukrajini bez sudjelovanja same Ukrajine, ni o Europi bez sudjelovanja Europe; (5) neće se nagrađivati ni genocidno ponašanje Rusije kroz narušavanje ukrajinskog identiteta i jezika – da bi konačno zahvalila i partnerima na pomoći, budući se time ne eskalira stanje nego prisiljava Rusiju na konstruktivno pregovaranje. U takvim okolnostima teško da će Ukrajina uskoro pristati na taj popis zahtjeva iz Washingtona – posebice ne do 27. studenoga, kada SAD obilježavaju „Thanksgiving“, a Trump se navodno planirao pohvaliti sklapanjem mira.

Malo je vjerojatno da bi na svemu tome mogao stvari bitno promijeniti posjet Dana Driscolla (američki visoki dužnosnik u Pentagonu zadužen za Kopnene snage OS SAD, te ujedno i v.d. čelnika agencije ATF, inače bliski prijatelj američkog potpredsjednika JD Vancea), te generala Randya Georgea (načelnik stožera Kopnenih snaga OS SAD), koji od srijede 19. studenog predstavljaju američku vojnu delegaciju najviše razine koja je posjetila Kijev u ovom mandatu Donalda Trumpa na čelu Sjedinjenih Država. Ipak, ne bi čudilo da su Ukrajinci naučili lekciju te ovoga puta izbjegnu kratko i jasno do kraja odbiti nebulozne prijedloge Nobelove nagrade za mir željnog Donalda Trumpa. Ako ništa drugo, vjerojatno je da će se razgovori o uvjetima sporazuma produžiti barem do trenutka kad Donald Trump potpiše već mjesecima pripremani kongresni akt kojim je stvoren okvir za daljnje sankcije prema Ruskoj Federaciji, odnosno prema sekundarnom krugu država koje s tom agresorskom državom posluju u vrijeme rata te sankcija. Dok se o ovom novom sankcijskom režimu više raspravljalo tijekom ovoga ljeta – tek treba dočekati da se njegove odredbe pretvore u pozitivno pravo, na užas i Rusa i njihovih globalnih saveznika. Naravno, sve to ako Trump prvo dopusti da se taj režim formira, a onda smogne snage i zaista ga u praksi primijeniti.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 21. studenog 2025. pod nazivom “Donald Trump je potpisao kapitulaciju Ukrajine, Europe i NATO saveza!” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/donald-trump-je-potpisao-kapitulaciju-ukrajine-europe-i-nato-saveza-15645217