Događanja u Rusiji u režiji Prigožina i nekih (23. do 25. lipnja 2023. godine) izazivaju nagađanja, slobodne i dirigirane analize, često zaključke bez utemeljenja, te nedopustivo jednostrano tumačenje složenih procesa u kompliciranoj imperijalnoj sili. U samom naslovu nudim minimalno tri dosta široka pogleda na događanja koja mogu na jednu ili drugu stranu promijeniti stanje ne samo glede ruske agresije na Ukrajinu već i na globalni svjetski mir. Rezultat rata u Ukrajini mogao bi biti fitilj za još gore stvari ili pak prigušivač za ulazak svijeta u puno složeniju i opasniju situaciju. Sve to dobro ilustrira i aktualno pojavljivanje Jevgenija Prigožina u Africi, gdje se ta čudna pojava nakon burnih događanja tijekom zadnja dva mjeseca navodno opet planira boriti za ruske (ili vlastite) interese. No, pokušajmo sumarno sagledati stanje stvari na praktično dva mjeseca od početka „situacije Wagner“ u Ruskoj Federaciji.

Podvala?

Vjerni vojnik ili izdajica?

Kao prvu hipotezu razmotrimo da se ovdje radi o bizantskoj podvali. Čini mi se vjerojatna, ali je teško identificirati tko je vukao, a i dalje vuče konce i je li podvala jednokratna ili ima potencijal da preraste u nešto veće i dugotrajnije. Poznati sudionik je Prigožin i njegova plaćenička vojska/trupe. Teško je povjerovati da su se gospodin Jevgenij i njegov stožer toliko zaigrali pa da su u avanturu krenuli bez jataka na terenu i saveznika negdje u službenom ili nekom „paralelnom državnom vrhu“, pa možda i samog Putina. Prema svemu sudeći, predsjednik Putin izravno nije bio dio te podvale ili ipak je, ali se nije sve odvijalo prema scenariju. Nakon svih događanja izgleda kako je oslabio Putinov položaj, ali i položaj samog vrha Oružanih snaga Ruske Federacije, ministra obrane i načelnika Glavnog stožera/zapovjednika snaga u Ukrajini. Ako je podvala, tko je izvukao korist? Možda netko iz sjene, ali tko je to ili tko su oni? To je, naravno, teško dokučiti i zato su baš i odabrali sjenu.  Na kraće vrijeme sigurno trpi borbena sposobnost ruskih snaga u Ukrajini. Upitno je koliko će se pripadnika Wagnera priključiti ruskim trupama i staviti pod zapovijedanja generala Gerasimova. Ako ih bude to će vjerojatno biti u Wagneru niže pozicionirani časnici, dočasnici i vojnici koji još nisu ogrezli u ratnim zločinima. Vjerujem kako su i oni svjesni da će biti iskorišteni kao topovsko meso i poslani na prve crte bojišnice pa tko preživi.

Puno je interesantniji kontingent koji se prebacuju iz baza u Rusiji i Ukrajini u Bjelorusiju. Prvo treba konstatirati kako je u cijeloj situaciji uloga predsjednika Bjelorusije (A. Lukašenka) bila marginalna na razini teklića od povjerenja. Pitanje je – čijeg povjerenja. Najpametnija podvala je, ako ne može drugačije, svoju ideju prepustiti drugom a da taj drugi nije ni svjestan kako je postao lutka na koncu. Događanja će se pažljivo analizirati na više adresa. Neke možemo samo pretpostaviti, ali za Putina i njegove najvjernije suradnike možemo tvrditi bez bojazni da ćemo pogriješiti. Možemo parafrazirati poslovicu – „Ne pada snijeg da pokrije brijeg već da zvijeri pokažu tragove“. Tako bi  se mogla promatrati i ova podvala ili pobuna jer će režim sigurno analizirati ponašanja pojedinaca, u prvom redu iz sustava oružanih snaga i sigurnosno-obavještajnih službi. Posebno je važno procijeniti i pratiti svaki potez Wagnera u Bjelorusiji te odnose između njih i Lukašenka. Još važnije je identificirati veze Wagnera s centrima moći u Rusiji. U konačnici ojačani Wagner s Prigožinom ili bez njega mogao bi se u danom trenutku upotrijebiti za napad iz Bjelorusije na Ukrajinu samostalno ili s bjeloruskim snagama. Druga je mogućnost kada dođe trenutak (a on je blizu) pripajanja Bjelorusije Rusiji, da budu na raspolaganju tom cilju i to u najmanje dva načina. Ako se narod pobuni za očekivati je slabljenje Oružanih snaga Bjelorusije jer će nekima biti milija samostalnost i suverenost od nestanka u ogromnoj „ruskoj imperiji“. Ako bi Lukašenko bio odlučan provesti ujedinjenje tad bi Wagner mogao biti njegova „Pretorijanska garda“, a ako bi se predomislio – njegovi dželati. Vjerojatnije je da će u prijelomnom trenutku Wagner ostati odan Rusiji na štetu Bjelorusije. Nije isključen smišljeno odigrani potez unaprijed, ako se kriza pogorša, u svrhu presijecanja  kopnene veze između Poljske i baltičkih zemalja (prevlaka Suwalki) odnosno spajanja Bjelorusije i posredno Rusije s Kalinjingradom (Koningsberg, Krolowiec). Istovremeno to bi bio napad na NATO i odsijecanje baltičkih zemlja.

Pobuna?

Prigožin na prvo jutro pobune

Kao drugu hipotezu razmotrimo tvrdnju kako se tu ipak radilo o pobuni nezadovoljnih plaćenike i preambicioznog vodstva na čelu s Prigožinom. Ako stanje promatramo kao pobunu, znamo tko se je javno pobunio, ali je pitanje protiv koga. Obrazloženje gospodina Jevgenija kako je akcija bila u svrhu smjene vojnog vodstva ne drži vodu. Teško je prihvatiti da netko na ovaj način želi smijeniti čelništvo oružanih snaga, a istovremeno nema namjeru smijeniti ili pak ograničiti utjecaj vrhovnog zapovjednika. Pobunjenici su sigurno imali popunjenu križaljku s novim ministrom, načelnikom glavnog stožera i glavnim zapovjednicima. Čak i da formalno ne diraju poziciju vrhovnog zapovjednika – isti bi ostao bez utjecaja na novi vrh oružanih snaga pa bi morao slušati „pučiste“ ili bi bio smijenjen kad god „nove gazde“ požele. Da postoji skrivena treća strana pokazuje epska zbunjenost ili pak razboritost(?) Putina u rješavanju pobune i pozicije Jevgenija Prigožina. Dok je Putin na vlasti, Prigožin bi mogao biti lišen službenog, a vjerojatno i neslužbenog upravljanja i zapovijedanja Wagnerom u rusko-ukrajinskom ratu. Prigožin i Wagner težište bi mogli prebaciti na Afriku, umanjiti bijes prema sebi, umanjiti pozornost prema Ukrajini i usmjeriti pozornost svjetske, posebice zapadne politike i javnosti na nova krizna područja. Svakako jedno od potencijalno većih kriznih područja moglo bi biti i naše istočno susjedstvo. Naći će se novi zapovjednik a on (Jevgenij) može biti marginaliziran, zatvoren u nekom gulagu ili će naprosto izvršiti „samoubojstvo iz zasjede“. Čistke u oružanim snagama kao što biva u autokracijama neumoljivo podsjećaju na Staljinove čistke na početku 2. svjetskog rata. Međutim, ne može se isključiti kako i ovi iz sjene imaju neke svoje planove s Wagnerom, u slučaju za njih povoljnog razvoja događaja.

Ili nešto treće…

Baza Wagnera u Bjelorusiji, 24. srpnja 2023. godine

I na kraju razmotrimo kao hipotezu nešto treće. Naravno, to je najteže definirati jer pod zajedničkim nazivnikom nešto treće moglo bi biti mnogo toga, ali vjerojatno u slučaju kada oni koji se u danom trenutku nađu na vrhu Ruske Federacije nemaju kontrolu nad situacijom. Te snage, izvan službenih oružanih snaga, u kaosu mogla bi se iskoristiti protiv mogućeg kaotičnog raspada neuređene despotske države. Raspad u kaosu ne mora biti tako loš ako bi bio kontroliran. Nasuprot, raspad bez kontrole mogao biti katastrofalan. Kad se u neredu raspadaju i manje države stvore se veliki unutarnji i vanjski problemi. Ako bi se na taj način raspadala prema broju nuklearnih bojnih glava prva sila svijeta problemi bi mogli biti kao nikad do sada. Najveći izazov svjetske zajednice i razboritih Rusa mogao bi se pokazati kako pod nadzorom sačuvati nuklearno oružje i spriječiti njegovu uporabu. U tako krajnje kritičnim prilikama kao vjerni poslušnici mogao bi biti upotrijebljen Wagner. Ovisno kako, učinak bi mogao biti dobar ili katastrofalnim. Ne smije se isključiti mogućnost planiranog prelaska dijela Oružanih snaga Ruske Federacije i ostalih paravojnih postrojbi pod nadzorom Putina i drugih u Wagner pa izvršenja invazije na dijelove NATO i EU, a da se službena politika pravda kako je to van njihove kontrole čekajući daljnji razvoj događaje. U slučaju ispunjenja cilja nastavili bi eksploatirati postignuto, a u slučaju izglednog poraza i sami bi se okrenuli protiv „odmetnika“ radi vlastite koristi.

Bez obzira što je pravi uzrok, koje su nakane i tko vuče konce, očigledno je da Ukrajina nije ni pokušala iskoristiti nastale slabosti u ruskoj agresiji. Jednog dana nezavisni analitičari će se zapitati tko je sve namjerno ili nenamjerno učinio tako veliki propust. Tko je dopustio „luksuz“ ne biti spreman i ne iskoristiti ne baš iznenadnu priliku. Držim kako je ukrajinsko političko i vojno rukovodstvo učinilo veliku pogrešku najavljujući stalno neku protuofenzivu s odlučujućim učinkom. U vlastitom narodu i simpatizerima diljem svijeta to je pobudilo nadrealna i ničim opravdana očekivanja. Istovremeno ukrajinska nemoć za izvođenje većih ofenzivnih djelovanja od jeseni prošle godine, i pomanjkanje borbenih sustava za djelovanje duboko po ruskim operativnim i logističkim kapacitetima, omogućilo je neprijatelju uređenje obrane čije eventualno probijanje traži jako visoku cijenu u ljudstvu i tehnici. Ovdje svakako veliku krivnju snosi i Zapad jer im nije isporučio sredstva s kojima bi mogli duboko djelovati. Da su Ukrajini dali raketna sredstva dosega bar 300 km bili bi u stanju bitno narušiti pripreme za obranu pa bi i najavljivana ofenziva imalo daleko veće izglede za uspjeh. Velika pogreška i nada bez osnove bilo je obučavanje brojnih ukrajinskih snaga u inozemstvu. Opravdati se mogu jedino obuke za tehnička sredstva, no radikalna promjena doktrine i taktike (iako je pitanje što je to), bila je i jeste velika zabluda.

Doktrina i koncepcija vođenja oružane borbe tako velikih oružanih snaga  ne može se promijeniti u kratkom roku kao ni karakter ljudi. Bilo bi puno korisnije i svakako bolje da se tim promjenama pristupilo laganom evolucijom, a ne radikalnom revolucijom. Mnogi se pozivaju na naš Domovinski rat kao uspješan primjer uspješne transformacije OS RH. Ipak, mi smo imali slabijeg neprijatelja, oružane  snagama bile su malobrojnije, a imali smo i više vremena. Ako pažljivo analiziramo vidjet ćemo da je i nama trebalo skoro četiri godine kako bi ustrojili dovoljno veliku i kvalitetnu silu za uspješna ofenzivna djelovanje. Objektivna analiza bi pokazala kako su profesionalni časnici OS RH iz JNA bili puno bliže zapadnim normama vođenja rata nego što je to slučaj kod ukrajinskih časnika. Prelazak ukrajinskih snaga u obranu nakon uspješnih ofenzivnih djelovanje i izvlačenje najboljih postrojbi iz borbe i njihovo slanje na obuku nije bilo najbolje rješenje. To je Rusima omogućilo ograničeno ofenzivno djelovanje i intenzivne obrambene pripreme po dubini. Urađene su inženjerijske i minske prepreke bez presedana, a zbog topničko-raketne obrane istih učinili su ih teško osvojivim. Za probijanje takvih zapreka prvi uvjet je neutralizirati i odmaknuti rusko topništvo na daljinu s koje neće moći braniti rovove i minska polja. Na taj bi način ukrajinska inženjerija dobila mogućnost otvaranja prolaza za oklopno-mehanizirane postrojbe koje bi bile u stanju probiti ruske obrambene položaje s realnim mogućnostima izbijanja na Azovsko more.

Nakon ukrajinske ofenzive prošlog ljeta i jeseni, za vrijeme ruskih ofenzivnih djelovanja najveći posao obavio je Wagner. Kako je Mariupolj osigurao neophodno vrijeme Ukrajini da se organizira i zaustavi brzo rusko napredovanje na početku agresije, tako je Wagner u bitci  za Bahmut – koristeći slabosti Zapada i Ukrajine – ruskoj strani osigurao vrijeme za uspostavu obrane okupiranih ukrajinskih područja iako se često krivnja prebacivala na vrijeme kao meteorološku pojavu. Jasno je kao dan da Zapad nije bio spreman za ovakvo ponašanje Rusije, ali istini za volju – nije bio spreman ništa poduzeti ni nakon grozota u Čečeniji te ratova u Gruziji (2008.) i Ukrajini (2014.). Objektivni promatrač ne može se oteti dojmu kako Zapad dozira pomoć Ukrajini i za sebe kupuje vrijeme u želji da sami plate što manju cijenu za maćehinski odnos prema oružanim snagama, obrani i sigurnosti na razni nacionalnih država, EU i NATO-a. Čini se da su i dalje „slijepi pri zdravim očima“, zanemaruju ogromne gubitke Ukrajine i ne shvaćaju da ako nešto hitno i bitno ne promijene, kada i ako jednom budu htjeli, neće više imati kome poslati potrebno oružje. Što se tiče ukrajinske ofenzive, još nije ni naziv opravdala i čini se da neće ni približno opravdati visoko postavljena očekivanje. To može imati negativan utjecaj za daljnji razvoj rata, posebice psihološku spremnost naroda i oružanih snaga.

Na marginama skepticizma ne mogu se u potpunosti riješiti optimizma i nade da bi napori Ukrajinaca ipak mogli polučiti bar neke opipljive uspjehe. Iako je u Ukrajinu stiglo dosta tenkova i drugih oklopnih borbenih sredstava, to nije faktor koji može prelomiti rat. Iako su njemački i britanski tekovi vjerojatno kvalitetniji od ruskih, vjerujem da će se izbjegavati bitke tenkovi protiv tenkova. Jedni i drugi će nastojati oklopu suprotstaviti kopnena i zračna protuoklopna sredstva. Ipak su vladari kopnenog rata topništvo, rakete, zračne i protuzrakoplovne snage. Rat je puno više od pukog suprotstavljanja oružja na oružje, a što je duži to ljudski potencijal, gospodarstvo i kvalitetna nacionalna politika imaju i sve veći značaj.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral  u mirovini