Subota 16. studenog ujedno je 997. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, gdje je nakon gotovo 1.000 dana odbijanja ruske agresije vrijeme prohladno i oblačno, ali s relativno malo padalina. Dakle, prohodnost je i dalje dobra, što pogoduje vođenju kopnenih operacija (što Ruska Federacija itekako iskorištava). Zato i ne čudi da je ovaj mjesec obilježen možda i najžešćim okršajima od veljače 2022. godine, ne samo širom istoka i jugoistoka Ukrajine, već i na jugozapadu ruske regije Kursk. Ipak, hladnije vrijeme ujedno diže i ukrajinske potrebe za električnom energijom (grijanje), dok oblaci smanjuju proizvodnju solarnih elektrana – što se itekako osjeća na ratnim štetama uvelike oštećenom energetskom sustavu Ukrajine. Kada se svemu tome tijekom zadnjih dana doda i povremeno manja raspoloživost uvoza struje iz Europe (ipak 3.039 MWh u četvrtak 14. studenog iz Poljske, Rumunjske, Slovačke, Mađarske i Moldove) – jasno je zašto se od srijede 13. studenog krenulo širom zemlje uz povremena isključenja radi ruskih napada krenulo uvoditi i šire redukcije za poslovne i industrijske potrošače (što je odmah snizilo potrošnju za oko 2,5 posto). Dok tek treba vidjeti kako će se te mjere kalibrirati u nadolazećim danima, treba spomenuti i interventne popravke koji se provode na oko 2GW oštećenih proizvodnih kapaciteta, te proširenje strujnih veza prema Europskoj uniji – koje su s oko 1,7 GW pojačane na 2,1 GW, uz planiran rast na oko 2,35 GW. Uz to, radi se i na decentralizaciji proizvodnje ne bi li takva moderna postrojenja bila manje osjetljiva na ruske napade.

Međunarodna scena

Dok su vojnici iz Sjeverne Koreje navodno ovoga tjedna krenuli „provoditi vojne operacije“ protiv Ukrajine u ruskoj regiji Kursk – Južna Koreja navodno preispituje opseg svog angažiranja u Ukrajini temeljem činjenice da je Donald Trump pobijedio na predsjedničkim izborima u SAD, iščekujući njegove konkretne poteze prema ratu u Ukrajini za oko 60 dana jednom kad preuzme vlast. A ti su potezi zapravo još totalna nepoznanica, usprkos pojedinim dosadašnjim izjavama. Ipak, prema izjavama Trumpa od četvrtka 14. studenog, „rusko-ukrajinski rat“ (ne ruska agresija) trebao bi biti bitan za novu administraciju koja bi uskoro mogla baš za Ukrajinu imenovati i posebnog „mirovnog izaslanika“ – neplaćenu osobu s ovlastima da pokuša voditi pregovore s Rusijom. Kako sada izgleda, time bi se ispunilo davne ruske želje da se kriza rješava na relaciji Moskva-Washington (pa ne čudi ni spremnost Rusije da razmotri Trumpove prijedloge), a kao kandidata za ovo mjesto spominje se američkog diplomata Briana Hooka, koji se u vrijeme prve Trumpove vlade bavio Iranom te odnosima Izraela i Palestinaca. No, do 20. siječnja čitavim SAD i dalje upravlja Joe Biden, koji s jedne strane nastoji do kraja mandata prema Ukrajini otposlati još preostalih oko 7,1 milijardi USD pomoći, a tek treba vidjeti hoće li dopustiti Ukrajini dugometno korištenje već zaprimljene tehnike (makar to Donald Trump i opet poništio prvih dana nove vlasti).

S druge strane, ni Europska unija zapravo ne zna što očekivati po pitanju Ukrajine od nove vlasti u Sjedinjenim Državama pa utjehu nalazi u najavi imenovanja republikanca Marca Rubia za ministra vanjskih poslova – budući da on, usprkos podilaženju Donaldu Trumpu, ipak ima i nešto političkog te vanjskoposlovnog iskustva. I do tada je već ponešto napravljeno odobravanjem povlačenja oko 4,1 milijarde eura iz EU-fonda „Ukraine Facility“ temeljem pozitivnih ocjena za u Ukrajini provedene reforme. Time bi se ove godine došlo do isplaćenih 16,1 milijarde eura, kad to prođe i odobrenje u Vijeću EU (te mađarski pristanak). Jednako će problematično biti dobivanje pristanka Mađarske na formiranje novog velikog paketa sankcija Europske unije prema Ruskoj Federaciji – gdje mađarski premijer Orban smatra da takve sankcije „podižu cijenu energije i potkopavaju konkurentnost Europe“. Naravno, u takvom gledanju ipak je malo teže objasniti i jednostrani ruski prekid isporuke plina Austriji od 6 ujutro u subotu 16. studenog, usprkos ugovoru važećem do 2040. godine. Takva mjera navodno je rezultat ruskog nezadovoljstva rješenjem sudskih sporova koje je austrijska energetska kompanija OMV dobila protiv ruskog Gazprom Exporta zbog poremećaja u ruskoj opskrbi nakon uništenja podmorskog plinovoda „Nord Stream 1“. I dok se Austrija sada izvlači iz situacije da im Moskva dirigira energetikom, Europska komisija opstanak sankcija prema Rusiji vidi sigurnima najmanje za period 2025.-2026. godine. O tome bi u ponedjeljak 18. studenog trebali iza zatvorenih vrata razgovarati ministri vanjskih poslova država EU (optimisti najavljuju usvajanje paketa početkom 2025. godine) – jednako kao i o pitanju odnosa EU prema Sjedinjenim Državama pod Trumpom, te daljnjoj potpori Ukrajini.

Austrijski kancelar Karl Nehammer o Gazpromovom potezu

Oko odnosa prema SAD-u (ali i prema Moskvi), te čitavom pristupu Ukrajini ipak i u Europskoj uniji ima problema te neslaganja. Posebno se to tiče nedavnog novog vala raznih nagađanja o tome kako bi Ukrajina ipak morala pristati na bilo kakav mirovni sporazum s Kremljom, žrtvujući pri tome ovaj ili onaj dio svojeg državnog teritorija. Dok je takva naklapanja ukrajinski ministar obrane Rustem Umerov direktno opisao kao laž i rusku propagandu – koju šire „naši europski partneri“ – smirivanju situacije uopće nisu doprinijeli ni telefonski razgovori koje je zadnjih dana službeno vodio njemački kancelar na odlasku Olaf Scholz. S jedne strane, on je prvo zvao u Kijev i ondje najavio pristizanje šestog po redu protuzračnog sustava IRIS-T do kraja ove godine, uz raspravu i o nastavku postojanja tzv. „Ramstein skupine“ koja je zadnjih godina okupljala saveznike Ukrajine, a sad je u pitanju radi dolaska Trumpa na vlast u Washingtonu. Nakon toga, Scholz je zvao i Vladimira Putina – te je u petak 15. studenog održan i njihov prvi razgovor od početka ruske agresije na Ukrajinu. U sat vremena popodnevne diskusije navodno je njemački kancelar ponovio osudu rata i pozvao na pregovore s Kijevom, dok je i Putin ostao pri svome da su uzroci rata u samoj Ukrajini, njihovom zatiranju ruske kulture i jezika, nacizmu i agresivnoj politici NATO saveza. Dakle, nije onda bilo ni čudno da bi se za Putina „mogući sporazumi o Ukrajini trebali temeljiti na novim teritorijalnim realnostima i ukloniti temeljne uzroke sukoba“. I sam ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski navodno je bio protiv održavanja takvog razgovora – njegov stav je da se tu radi o svojevrsnom otvaranju „Pandorine kutije, a sada bi moglo biti i drugih razgovora i drugih poziva”. Sve to je dodatno pojašnjeno i iz ukrajinskog Ministarstva vanjskih poslova, koje je istaknulo da održavanjem svih vrsta komunikacije Rusija tek nastoji postupno razblažiti svoju međunarodnu izolaciju, bez ikakve stvarne volje da se išta ozbiljnog dogovori ili ostvari – baš kako ni sam ruski ministar vanjskih poslova Lavrov nema problema izjaviti da „nema pojma kako novoizabrani američki predsjednik Donald Trump može riješiti ukrajinski problem“. Vjerojatno je Scholz nešto slično na kraju čuo i iz Poljske, kada je tamošnjeg premijera Donalda Tuska te iste večeri obavijestio o svom razgovoru s Putinom.

Što je Scholz želio postići razgovorom s Putinom’

Ponešto bolje vijesti za Ukrajinu ipak su došle iz Francuske – gdje je ovih dana u sklopu EU-misije dovršena obuka oko 2.300 ukrajinskih boraca brigade „Anna Kijevska“, obučenih u Francuskoj i opremljenih francuskim naoružanjem – te iz Izraela i Norveške. Naime, u završnoj je fazi pokretanje sustava ranog upozoravanja kojeg je Izrael isporučio kao pomoć Ukrajini, zajedno s njegovim trodimenzionalnim radarima izraelske proizvodnje (kojih se može kupiti još ako se dobro pokažu). Za razliku od toga, Norveška se pridružuje tzv. „danskom formatu“ potpore Ukrajini – gdje će se izravno financirati razvoj tamošnje domaće ratne proizvodnje, bliže bojištu i višestruko jeftinije nego na Zapadu.

Ukrajinski unutarnji problemi

Dok Ukrajina na sav glas već neko vrijeme demantira inozemne glasine kako bi tek vlastitim nuklearnim naoružanjem mogla nadomjestiti izostanak ozbiljnih sigurnosnih garancija EU i NATO saveza u slučaju nametnutih pregovora s Rusijom – ostaje činjenica da njihovi zapadni saveznici imaju problema i s organiziranjem nastavka konkretne vojne pomoći. Pitanje borbenih zrakoplova MiG-29 iz Poljske (koje bi se moglo donirati tek kad netko drugi samoj Poljskoj za neko vrijeme osigura zaštitu zračnog prostora) tu se nadovezalo i na suzdržanost u pružanju pomoći po pitanju zaštite ukrajinskog neba u pograničnim područjima – čak i onda kad ruska oružja u dolasku povremeno povređuju zračni prostor pojedinih NATO država.

Ipak, poseban je problem kada se široko ustanovljeni stavovi ukrajinskog građanstava o nespremnosti za prepuštanje zemlje agresoru (73 posto za povratak u granice iz 1991. godine, od toga 49 posto „u potpunosti se slaže“, a 24 posto „donekle se slaže“) teško pretaču u osiguravanje dovoljnog ljudstva za Oružane snage Ukrajine. Posebno tu odjekuju i pozivi pojedinih brigada da im se jave i ljudi koji su „iz različitih razloga prethodno dobrovoljno napustili postrojbu“ – kako su to definirali iz 54. mehanizirane, ali već ranije i iz 47. te 53. mehanizirane brigade. Ujedno se iz pojedinih oporbenih redova opetovano čuje i o premještanju profesionalnih liječnika te stručnjaka za kemijsko ratovanje u pješaštvo (uz dosadašnje navode o takvoj praksi za tehničko osoblje zrakoplovstva) – no bitno je manje reakcija bilo i na zahtjeve da se prema fronti uputi svih oko 36 tisuća vojnih zaposlenika iz široko omraženih Teritorijalno-regrutnih centara (TCC). Iz Ministarstva obrane se čulo tek da ta brojka obuhvaća i oko 7.000 civila, 3.000 žena, a postoji i dosta ljudi s „prilično ograničenom sposobnosti za vojsku“. Naravno, otvoreno je pitanje koliko je takvih „nesposobnih“ i stvarno nesposobno – budući se svako malo čuje i o privođenjima pojedinih dužnosnika TCC-a radi krivotvorenja liječničkih izvješća o nesposobnosti za službu za velike novce, baš kao što je i čitav sustav „Medicinsko-socijalnih ekspertnih komisija – MSEK“, koje su se bavile ustanovljavanjem invalidnosti, sada u postupku ukidanja radi u njemu široko rasprostranjene korupcije. Od 1. siječnja se nekim novim medicinskim komisijama nalaže i korištenje računalnog sustava za obavljanje takvih procjena – ne bi li se posao do trenutka procjene anonimizirao, uz ostavljanje i pojačanih dokumentiranih tragova za pojedine odluke. Naravno, s tim se veže i reforma sustava „rezervacija“ od mobilizacije za zaposlenike organizacija koje su društveno kritično bitne – gdje će od 1. prosinca i taj posao biti dodatno prebačen na zasebne aplikacije u sustavu digitalizirane državne uprave – uz nalaganje aktivne suradnje – Ministarstva gospodarstva i Ministarstva obrane prije izdavanja takvih mobilizacijskih pošteda. Za sve koji su već imali takve poštede – trebat će ih revidirati te na novom sustavu obnoviti do 28. veljače iduće godine.

Nažalost, uz takve „muke po mobilizaciji“, Ukrajina i dalje svakodnevno vodi borbu i sa zlokobnim djelovanjem ruskih obavještajnih službi u svojoj državi. Osim redovitog otkrivanja počinitelja raznih djela vandalizma, posebno prema vojnim vozilima i željezničkoj infrastrukturi (učestalo mlade osobe, privučene preko interneta obećanjima novaca) – radi se i na otkrivanju osoba koje masovno prijavljuju postavljanje bombi u državnim institucijama, što radi provedbe provjera izaziva prekide u radu iako nema ničega. Poseban su problem špijuni kojima je cilj izvidjeti ukrajinske vojne položaje i na njima raspoređene obrambene postrojbe. Tako se i jučer iz Odese čulo o hvatanju potpukovnika i zapovjednika jedne od postrojbi ukrajinskih Snaga za specijalne operacije, koji je i od prije početka opće ruske agresije izgleda bio agent ruske Vojno-obavještajne uprave. Njega se navodno aktiviralo u proljeće 2024. godine ne bi li prema Moskvi dostavio podatke o djelovanjima ukrajinskih specijalaca iza fronte u Zaporižju, kod Hersona i na Krimu – ali i podatke o raznim drugim ukrajinskim borbenim postrojbama.

Sve to, naravno, ne mijenja ni na činjenici da je nakon brojnih javnih prosvjeda izgleda končano pokrenuto i pitanje demobilizacije iz Oružanih snaga Ukrajine. Naime, do sada tu nije bilo mehanizma da se ljude jednom mobilizirane za rat ipak otpusti kući nakon određenog vremena uspješne službe, a prije kraja čitavog sukoba te izvanrednog stanja u državi. Dok to pitanje nije bilo problem prvih mjeseci borbi, kako vrijeme ide ono je izazivalo prve sve više prijepora, a onda i konkretnih prosvjeda (posebno rodbine ljudi koji su na fronti već godinama s minimalno dužeg odmora). Ministarstvo obrane Ukrajine je 14. studenog obećalo podnijeti prijedlog „Zakona o demobilizaciji vojnog osoblja u borbenim uvjetima“ do 18. prosinca ne bi li se njime konačno reguliralo postupak i uvjete otpuštanja vojnog osoblja iz službe i tijekom trajanja izvanrednog stanja (koje Vrhovna rada od veljače 2022. produžuje otprilike svaka tri mjeseca).

Stanje na bojištima – ruska regija Kursk

Iako se na jugozapadu ruske regije Kursk ne može govoriti o nekakvoj posebnoj „velikoj ofenzivi“, ipak ondje i dalje traju svakodnevne žestoke borbe, kao zadnjih desetak dana uočljivo jačanje već preko mjesec dana aktivnog pritiska na tamošnje ukrajinske okupacijske snage. Jednako tako, i ruski napadi u ovom okviru nadalje idu pravcima koje se vidi već tjednima, samo što se tu izvodilo ponešto više oklopno-mehaniziranih prodora. Konkretno, na zapadnom rubu od Ukrajine okupirane zone i dalje vode od pograničnog sela Nikolaevo-Darino na sjeveroistok do sela Darino (u kojem je također poprište). Nadalje fronta ide uz rijeku Snagost, gdje su u ukrajinskim rukama nadalje sela Nižnjij Klin i Tolstij Lug. Oko 2,5 km na sjeveroistok izgleda da je Rusima uspjelo „oslobađanje“ lokaliteta Zeleni Šljah – iako se nakon toga nije uspjelo eksploatirati tu terensku pobjedu. Slično je stanje izgleda i još oko 1,2 km dalje na sjeveroistok, na prostoru naselja Novoivanovka – dok se nadalje spominju borbe oko obližnjeg naselja Leonidovo (još 2 km istočnije), koje je još u ukrajinskim rukama. Budući se oko 6 km istočnije borbe vode na sjevernim prilazima selu Malaja Loknja (od navodno „oslobođene“ Novaje Soročine i istočnije Marjevke, južno prema selu Staraja Soročina) – itekako treba napomenuti da bi loš ishod ovih okršaja mogao ujedno značiti i probleme za prostor koji Ukrajinci i dalje drže sjevernije od Novoivanovke i Leonidova (u šumi Olgovski nedaleko sela Kremjanoe, južno od sela Kalinove te oko naselja Krugljenkoe). Naime, do svega ovoga se prolazi uskim prolazom između dva ruska klina (sa zapada, i sa sjeveroistoka), tako da bi spajanje ovih ruskih prodora itekako radilo problema mobilnim ukrajinskim postrojbama koje su se našle sjeverno od ove linije pojačanih sukoba.

Istočno od poprišta ovih borbi izgleda da se i nadalje drže ukrajinski položaji od sela Ruskoe Porečnoe preko Čerkaskoe Porečnoe do Martinovke i Mihailovke, i onda dalje do Ruskaje Konopeljke i Čerkaskaje Konopeljke. Uz to, svakodnevne žestoke borbe bilježe se i na krajnjem jugoistoku od Ukrajine okupirane zone u regiji Kursk, oko 5 km južno od Čerkaskaje Konopeljke. Ondje su Rusi sredinom tjedna navodili „oslobađanje“ većine sela Plehovo, što se nije pokazalo kompletno točnim, dok ostaje nejasna i točnost njihovih navoda o prijelazu rijeke Psjol južno od Fanaseevke, kojoj bi se onda prijetilo i s juga uz već otprije s istoka.

Za kraj napomenimo i da su prosvjedi ruskih građana protjeranih borbama iz jugozapada regije izgleda uspjeli privući pažnju regionalnih ruskih vlasti. Ne samo da je radi loše organizacije evakuacije civila 14. studenog smijenjena načelnica Korenjevskog okruga, već se najavilo i državno pokrivanje troškova stanovanja za obitelji izbjeglica (40 tisuća rublji za velike obitelji i 20 tisuća za manje obitelji, ali ne više od iznosa najma) – za što je u dva dana bilo zaprimljeno preko 2,5 tisuće zahtjeva. Ujedno se krenulo sufinancirati i kupnju te izgradnju novih stanova, dok je u okrugu Gluškovo uspostavljen niz lokalnih „operativnih grupa“ ne bi li se obuzdalo ruske pljačke ostavljene ruske imovine (koje su izazivale posebnu javnu sablazan). Ujedno, na dnevnoj bazi se nastavljaju i ruski topnički te zračni napadi na okupiranu zonu – gdje izgleda kako nema mnogo biranja između gađanja ukrajinskih okupatora i preostalih ruskih civila.

Stanje na bojištima – Ukrajina

Usprkos manjem usporavanju borbenog ritma prema krajem tjedna, sama Ukrajina je i dalje bila izuzetno aktivno bojište. Dok se bilježilo manje, gotovo revijalne upade ruskih snaga u pograničnom pojasu na sjeveru Černihivske oblasti – i sam prostor sjevera Harkivske regije bilježio je tek povremene okršaje zapadno od okupiranog sela Gliboke, te u gradu Vovčansku. Opet je bitno žešće bilo oko 80 km na jugoistok, oko ukrajinskog grada Kupjanska. Treba napomenuti kako nije jasna sudbina ruskog prodora u sam gradski prostor Kupjanska – iz smjera okupirane Sinkivke, pa preko tamošnje rječice Gnjilica, uz bivše ribnjake i u grad. Dok ukrajinski izvori navode suzbijanje snaga koje su izvele upad, drugi izvori spominju dovoz dodatnih snaga i utvrđivanje barem dijela položaja prema centru istočnog dijela Kupjanska (na prilazima Ulici Dzeržinskoga). Ne treba posebno isticati koliki je ovo problem i kakve bi posljedice imala okupacija samog Kupjanska za ukrajinsku enklavu koju su istočno od mjesta već uspostavili Rusi izlaskom na rijeku Oskil kod okupiranih sela Kolisnikivka i Krugljakivka. Riječ je tu o prostoru površine oko 65 kvadratnih kilometara, na kojem se od oslobađanja krajem 2022. uspješno odolijevalo ruskim napadima – s osloncem na sada ugrožen sjeverni most u Kupjansku i dalje dostupne mostove na jugu Kupjanska i u naselju Kupjanski Vuzlovi, te također sada nedostupan most kod Senjkove. Nadalje, na južnoj strani ruskog prodora zapadno od sela Pišćane Donje treba napomenuti i izravnanje fronte zapadno od Krugljakivke, čime su Ukrajinci izgubili i prilaz selu Brestove kojeg se dugo i ogorčeno branilo (dok se itekako nastavlja pritisak s te fronte prema jugu, na sela Zagrizove te Lozova).

I dalje se provodi evakuacija iz Kupjanska i okolnih mjesta

Dalje na jug bilježe se borbe južno od okupiranog sela Peršotravneve (prostor naselja Kopanki, Nadija i Tverdohlibove), kao i južnije – s posebnim naglaskom na naselje Terni na rijeci Žerebec (borbe u samom selu) te južnije Torske. S južne strane rijeke Siverski Donjec opet se ustrajno navodilo odbijanje ruskog pritiska kod Verhnokamjanske – dok posebno treba napomenuti i geolociranje ruskih snaga blizu centra ukrajinskog uporišta Časiv Jar. To je još jedna borbena novina koju – ako branitelji ne uspiju pod hitno suzbiti – mogla bi postati izvorom velikih problema za tu širu obrambenu zonu. Jednako tako se nadalje vode i gradske borbe u 20 km južnijem ukrajinskom gradu Torecku, sada oko stadiona u centru. Ujedno je ukrajinska strana opet krenula spominjati borbe kod prigradskog naselja Nelipivka na jugu, iako nije jasno gdje su ondje položaji branitelja koje se napada (baš kao i obranu nedaleke Šćerbinivke). No, dok se još drže ukrajinske linije od Torecka prema Pokrovsku, te na samim prilazima Pokrovsku (uz poseban pritisak prema Miroljubivki, te selima Promin i Lisivka), ponešto je drugačije stanje nešto južnije, u široj okolici okupiranog grada Selidove. Nakon njegove okupacije krajem listopada – agresori ustrajno napreduju na zapad i jugozapad. Prema zapadu se i dalje bilježe borbe uz trasu pruge prema Pokrovsku s juga, oko sela Grigorivka (uvelike okupirano 8. studenog), ali i kod zapadnijeg naselja Petrivka te oko 1,3 km jugozapadno kod Pustinke – što sve otvara prilaz gradu Pokrovsku i s juga. Samo koji kilometar dalje, na jugozapadnim prilazima u Selidove, okupirana je Novooleksiivka. Ujedno, snage agresora vode borbe u obližnjem selu Juriivka (sjeverozapadno od okupirane Novooleksiivke), te prema zapadnijem selu Puškine (po šumskim međama na otvorenim poljoprivrednim prostorima). Bitno je neugodnija borbena situacija samo koji kilometar južnije, gdje dolazimo do razmatranja stanja oko ukrajinskog grada Kurahove.

Kurahove pod sve žešćim pritiskom

U široj zoni oko ukrajinskog uporišta Kurahove borbe se zapravo vode na sjeverozapadnim, sjevernim, istočnim, jugoistočnim i južnim te jugozapadnim prilazima gradu – i za sve ove smjerove može se konstatirati napredovanje agresora. (1) Na sjeverozapadu i dalje odolijevaju ukrajinska sela Novodimitrivka, Soncivka i Novoselidivka, ali se u svima vode borbe unutar samih naselja (dok se za Voznesenku 14. studenog iz ruskih službenih izvora objavilo okupaciju). (2) Sjeverno od Kurahove fronta ide od Novoselidivke južno, pa sve do vodne akumulacije kod samog grada Kurahove. Nakon navodnog osvajanja sela Ilinka (ukrajinski izvor priznali 13. studenog), borbe su se prenijele na obližnje naselje Nova Illinka u kojem se bilježe okršaji blizu centra. Dok nije jasno ni koliko je zapravo na samu vodnu akumulaciju utjecalo oštećivanje brane 11. studenog – definitivno je prilaz agresora na njen sjeverni rub (oko km od grada Kurahove) velik problem i sam za sebe. Još je nezgodnija situacija (3) na istočnim prilazima gradu Kurahove – gdje se zadnjih dana bilježilo urušavanje obrambenih linija pa se Ruse sada suzbija u urbanom prostoru istočnih gradskih četvrti (i dalje između željezničke stanice i tamošnje osnovne škole broj 3).

Rusi su u Kurahovu uništili i Roivsky elevator

Što se tiče neposrednih prostora (4) jugoistočno od grada – tu je agresorima uspio prodor do prigradskog sela Daljnje (oko 3 km od Kurahove), te agresori nastoje okupirati i otvorene prostore koji prilaze tom naselju dijele od juga Kurahove. Budući da su te površine prošarane brojnim poljskim fortifikacijama, to im nastojanje još nije pošlo za rukom. Doduše, na prostoru dalje jugoistočno od sela Daljnje ruski su agresori imali ponešto manje borbene sreće, pa su im okupirane zone dugo vremena bile relativno statične uz tok rijeke Suhi Jali. No, dok je ondje elitna ukrajinska 79. padobranska brigada čvrsto držala sela Antonivka i Katerinivka (oko 11 km jugoistočno od Kurahove) – urušavanje okolnih dijelova bojišta natjeralo ih je na povlačenje prema zapadu. Zato se iz ruskih izvora jučer 15. studenog čulo o okupaciji Antonivke, a borbe se prenose zapadno prema selu Elizavetivka. Konačno, (5) južno od Kurahove nastavlja se prilazak agresora u širokoj fronti (duljine oko 25 km) prema naseljima uz rijeku Suhi Jali. Tu po otvorenim poljoprivrednim površinama Rusi zapadno od Elizavetivke prilaze selima Veseli Gaj, pa Trudove (prilaz Uspenivki), i sjeverno od 15. studenog ipak kompletno okupiranog sela Maksimivka prema selu Suhi Jali – te od okupiranog sela Jasna Poljana na sjever prema mjestu Rozliv i zapadno prema selu Rozdoljne. Upravo ovo zadnje naselje brani i sjeverni prilaz ukrajinskom uporištu Velika Novosilka (udaljeno oko 8 km) – kojem se agresori nastoje opet primaknuti s juga, po prostorima koje se već jednom od njih oslobodilo tijekom ukrajinske ofenzive u ljeto 2023. godine.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 16. studenog 2024. pod nazivom “Rusi prodiru oko Kupjanska i Časiv Jara, posljedice bi mogle biti strašne: A prava drama odvija se kod Kurahove…” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/rusi-prodiru-oko-kupjanska-i-casiv-jara-posljedice-bi-mogle-biti-strasne-a-prava-drama-odvija-se-kod-kurahove-15523392