Subota 5. listopada ujedno je 955. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, državi u kojoj također postupno počinje jesen, zajedno sa svježijim vremenom i naznakom ozbiljnijih kiša. To je bitno jer bi moglo konačno donijeti i tzv. „jesensku rasputicu“ – period smanjene terenske mobilnosti i usporavanja ruskih napadajnih aktivnosti (koje nikako da kulminiraju nakon više mjeseci žestokih borbi). U zadnje vrijeme barem privremeno nema širokih redukcija struje (osim ondje gdje ruski zračni napadi oštete ponešto strujne infrastrukture, što se često događa, točkasto širom države, ali ipak učestalije nedaleko bojišnica). Doduše, zato se u četvrtak 3. listopada čulo kako je zbog ruskih napada do daljnjega bez vode ostala glavnina ukrajinskog sjevernijeg dijela Donjecke oblasti (gradovi Slovjansk, Kramatorsk, Družkivka, Kostjantinivka, ukupno oko 260 tisuća stanovnika).

Zadnjih dana na vidjelo dolaze i okolnosti te posljedice ukrajinskog gubitka grada-tvrđave Vugledar na jugoistoku bojišnice u Donjeckoj oblasti. Kao prvo, još se nisu stišale diskusije o postupanju vojnih vlasti prema 72. mehaniziranoj brigadi koja je duže branila grad, a onda ostala ondje bez podrške koja bi zaustavila zatvaranje šireg prstena oko svog uporišta ili pak zapovjedi o izvlačenju (sve dok to nije praktično pa postalo teško izvedivo). Takvoj se postrojbi prvo u zadnjim danima obrane Vugledara prvo smijenilo zapovjednika, da bi sada njeni ostaci (koji su se uspjeli do 1. listopada izvući iz prstena u vrijeme padanja grada) bili odmah ostavljeni braniti dijelove fronte u zaleđu izgubljenog Vugledara – dok se navodno tek planira njihov oporavak i dopuna. Kao drugo, potpuno je još otvoreno i pitanje 186. bojne ukrajinske 123. brigade Teritorijalne obrane – čije se ljudstvo u vrijeme pada Vugledara pokušalo poslati u sam prsten, s napomenom kako vjerojatno odande više neće moći izaći. Kada je većina ljudstva ove (objektivno drugorazredne) postrojbe odbila takav zadatak, njen je iskusni 34-godišnji zapovjednik Igor Grib počinio samoubojstvo na zapovjednom položaju. Naravno, o svemu tome se tek neslužbeno priča, a osim današnje objave same 123. brigade – za Glavni stožer OS UKR službeno je sve tajna, uz ogradu o provedbi istrage. Kao treće, novi položaji su tu bitno slabiji od onih među zgradama Vugledara i tek treba vidjeti u kojem će smjeru biti nastavljen ruski prodor – koji zadnjih dana na očigled jača prema sjeverozapadnijem selu Bogojavljenka (oko 1.500 predratnih stanovnika), ali i zapadnije u načelnom smjeru grada Velika Novosilka. Za to vrijeme Rusi izvode čišćenje osvojenog grada (u kojem su na kraju navodno zatekli i 115 civila), te agresori s veseljem spominju i ponovno otvaranje pruga od Donjecka na jug i jugoistok – čije se trase držalo pod paljbom iz Vugledara. Radi toga je o borbenom uspjehu 4. listopada ruski ministar obrane Andrej Belousov i službeno obavijestio Putina osobno, istog je dana i službeno (u dnevnom pregledu stanja ruskog Ministarstva obrane) objavljena okupacija, a pripadnici 4 ruske brigade i jedne zasebne motostreljačke pukovnije dobili su posebne državne nagrade za ovaj uspjeh. Naravno, ne treba posebno ni spominjati da je situacija završila okićena i brojnim političkim izjavama s ruske strane o tome kako okupacija Vugledara nakon praktično dvije godine borbi predstavlja i dokaz da „zapadni ukrajinski projekt nema perspektivu“, kao što ni „beskrajne isporuke američkog oružja Kijevu nemaju smisla“.

Ponešto drugačije stavove moglo se čuti 3. listopada, kada je u okviru svog prvog međunarodnog posjeta po preuzimanju dužnosti u Kijev stigao novi glavni tajnik NATO saveza Mark Rutte. Dok je domaćin Volodimir Zelenski opet isticao potrebe za jačanjem protuzračne obrane (makar i djelovanjem PZO susjednih savezničkih država, po uzoru na suradnju u zračnoj obrani Izraela) – Rutte je ponavljao izjave o perspektivi NATO članstva, planiranom paketu financijske pomoći Saveza od oko 40 milijardi USD doprinosima članica (uz daljnje najave zajma temeljenog na sankcijama blokiranim ruskim sredstvima, navodno također u iznosu između 35 i 40 milijardi USD, uz jaču kontrolu država članica EU i Europskog parlamenta), te o zapadnoj obuci ukrajinskog vojnog ljudstva. Pri svemu tome ostalo je otvoreno pitanje zapadnog davanja dozvole da se već donirano dalekometno oružje smije koristiti i protiv ciljeva duboku u teritoriju Ruske Federacije – čime bi se prvenstveno otvorila mogućnost daljnjih napada kako na ruska skladišta ubojnih sredstava, tako i na vojne aerodrome s kojih polijeću nosači vođenih zrakoplovnih bombi, borbenog sredstva koje svojom preciznošću i učestalošću korištenja (zadnjih dana gotovo po 140 komada dnevno) bitno utiče na općenito loše stanje ukrajinske obrane. O toj bi temi Ukrajina i partneri trebali detaljnije razgovarati na skupovima već najavljenim za tjedan dana u Njemačkoj.

Do tada treba konstatirati da i Norveška te Poljska počinju raditi na fortificiranju svoje granice prema Rusiji i Bjelorusiji, baš kako su to već prije nekog vremena krenule raditi i baltičke republike. No dok Poljska još razmišlja o ponovnom uvođenju općeg služenja vojne obveze, te priznaje neuspjeh u osnivanju „Ukrajinske legije“ (javilo se tek oko 300 dragovoljaca od svih sposobnih Ukrajinaca u Poljskoj) – posebno je zanimljivo napomenuti da sada i Litva uz svoju granicu navodno raspoređuje mobilne timove za protuzračnu obranu po ukrajinskom uzoru, koji bi trebali štititi državu od ulaska raznih bespilotnih letjelica, bilo bjeloruskih ili ruskih. Dok se u petak 4. listopada čulo o otkrivanju dodatnih olupina ruskih kamikaza-dronova blizu granice u Rumunjskoj, ta je država ipak ispunila svoje obećanje te u Ukrajinu isporučila bitnicu protuzračnog sustava MIM-104 Patriot – jednu od okosnica ljetošnjih NATO obećanja, koja su se uglavnom pokazala iznimno teškima za ostvarenje (mimo naklapanja raznih zapadnih političara). No nisu sve NATO države kao Rumunjska. Ne samo da Mađarska opet uskraćuje podršku planu Europske unije za slanje vojnih savjetnika i instruktora u Ukrajinu, baš kao što ne sudjeluje ni u misijama obuke Ukrajinaca na prostoru Unije – već se tom stavu vlade Viktora Orbana uvelike približava i Republika Hrvatska, čiji je predsjednik Milanović sada odbio dati suglasnost za sudjelovanje zemlje u NATO misiji potpore Ukrajini, baš kao i prije gotovo dvije godine za sudjelovanje u usporedivim EU aktivnostima. Dok njegovi stavovi oko Ukrajine u suštini već dugo odražavaju retoriku Orbana (ali i Putina), prilično je izvjesno da neće imati uspjeha ni inicijativa Vlade da se akte o takvoj misiji i bez suglasnosti Predsjednika RH pošalje u Sabor te ondje usvoji s dvotrećinskom većinom. Ipak, sve će to dati priliku Vladi i njenom premijeru da Predsjednika optuži za prorusku politiku pred međunarodni skup o Ukrajini zakazan za 9. listopada u Dubrovniku.

U međuvremenu, ponesena uspjesima na terenu, Ruska Federacija uopće nije raspoložena za ikakve pregovore sa Sjedinjenim Američkim Državama i članicama EU, kao ni izravne kontakte s ukrajinskim vlastima u Kijevu. Navodno su iz Moskve spremni razmatrati tek inicijative iz Kine ili okvira BRICS-zemalja, što i ne čudi u kontekstu summita BRICS-a kojeg će Rusija od 22. do 24. listopada ugostiti u Kazanju. Naravno, budući da je sam grad Kazanj, ali i čitav Tatarstan kojem je to središte, zadnje vrijeme na meti ukrajinskih bespilotnih letjelica dugoga dometa – iz Rusije se posebno upozoravalo i zapadne saveznike „protiv pokušaja utjecaja na summit“, praveći se opet da je u tijeku rat s NATO ili EU, a ne s Ukrajinom koju je Rusija napala mimo svih odredbi međunarodnoga prava. Za to vrijeme, taj rat itekako teče dalje. Mjesec rujan bio je do sada drugi po ukupnim ruskim žrtvama od početka opće agresije u veljači 2022. godine (Ukrajinci navode 38.130 ruskih žrtava), a i sam Volodimir Zelenski je petak navodno proveo u regiji Sumi – na susretu sa zapovjednicima koji ratuju u ruskoj regiji Kursk, te Vrhovnim zapovjednikom i stožerom Oružanih snaga Ukrajine (glavne teme – PZO i stanje opskrbe energijom).

Stanje na bojištima

Kao prvo, treba se osvrnuti na stanje na krajnjem jugozapadu ruske regije Kursk, gdje i dalje traju borbe na temelju ukrajinskoga upada od 6. kolovoza, te dodatnog ukrajinskog upada 11. rujna (u zaleđe tada pokrenute ruske protuofenzive na jugu ruskog pograničnog okruga Gluškovo). Kako izgleda, što se općenitog borbenog stanja tiče – spomenuta ruska protuofenziva izgleda i dalje zaglavljena na novoj ukrajinskoj obrambenoj liniji koja od međunarodne granice prati tok rijeke Snagost, od Nikolaevo-Darina, preko Darina, sela Pokrovskij i Tolstij Lug sve do Ljubimovke na sjeveru. Ova crta, dostignuta prvih dana protuofenzive započete 20. rujna, izgleda da i dalje odolijeva ruskim napadima, a čulo se i o nastavku borbi za kontrolu nad selom Obuhovka (oko 3 km zapadno od sela Pokrovskij). Što se sjevernog ruba čitave od Ukrajinaca okupirane zone u ruskoj regiji Kursk tiče – ondje se i nadalje ustrajno spominju borbe oko ukrajinskih položaja u selu Olgovka (sjeverozapad zone), te sjeverno od sela Pogrebki (kod Novoselovke, na sjeveroistoku zone).

Ujedno, nije jasan status zone sjeverno od tih naselja – koja bi lako mogla biti zona mobilnog ratovanja, a riječ je o područjima pod nedvojbenom ukrajinskom kontrolom koja izgledaju najbliža oko 35 km sjevernijem ruskom gradu Kurčatov (kod kojeg je i ruska nuklearna centrala Kursk) – u kojem se 3. listopada čulo o ukrajinskom napadu navođenom bespilotnom letjelicom. Dok su ruski izvori priču svodili na ukrajinski napad dronom prema tamošnjoj nuklearnoj centrali – prema objavljenim video snimkama zapravo se radilo o udaru na oko 5 km od centrale, u samom gradu Kurčatovu, u skladište streljiva i pridružene prostore lokalnih ruskih sigurnosnih službi usred prostora samog grada Kurčatova. Uz vidljiv niz eksplozija, spominjalo se i tamošnju likvidaciju više pripadnika FSB-a. Osim toga, zadnjih se dana moglo čuti i o nastavku ruskog pritiska na čitavu ukrajinsku liniju na istoku okupirane zone – s posebnim naglaskom na krajnji jugoistok te borbe oko sela Plehovo, gdje ukrajinske snage izgleda i nadalje odolijevaju. Dakle, rusko eliminiranje ljetnog ukrajinskog upada za sada nije uspjelo, a situacija u čitavoj toj borbenoj zoni sve više se pretvara u statično ratovanje s ozbiljnim korištenjem ruskog zrakoplovstva (sve više napada i vođenim zrakoplovnim bombama) te brojnim navodima akcija ukrajinskih bespilotnih letjelica, klasičnog topništva i raketnih snaga.

Kursk

Kao drugo, treba sagledati i stanje na bojištima same Ukrajine, gdje se situacija tijekom posljednjih dana doima poprilično dinamičnijom nego u ruskoj regiji Kursk – i to uvelike ne na korist ukrajinskih branitelja. Nakon ukrajinskog napredovanja na sjeveru Harkivske oblasti krajem rujna (okrunjeno i oslobađanjem Agregatnog zavoda u centru Vovčanska 24. rujna), ondje se može vidjeti oživljavanje ruskih borbenih aktivnosti. Taj je trend bio primjetljiv i tijekom proteklog tjedna, s borbama kod ukrajinskih uporišta Mali Prohodi i Lipci, kao i istočnije kod sela Staricja, grada Vovčanska i istočnijeg prigradskog sela Tihe – ali sve bez vidljivih promjena bojišnice. Ponešto lošije je braniteljima išlo oko 80 km na jugoistok, kod grada Kupjanska. Kao prvo, ondje se bilježilo daljnja ruska napredovanja blizu grada (u okolici sela Sinkivka, te sjeverno od Petropavlivke), baš kao i oko 15 km dalje uz trasu lokalne magistrale P-07 prema okupiranom Svatove (kod sela Stepova Novoselivka). Samo malo južnije, Rusi dodatno napreduju oko okupiranog sela Pišćane Donje – ne samo na zapad prema rijeci Oskil i nizu ukrajinskih sela uz rijeku (Novoosinove, Gluškivka, Kolisnikivka i posebno Krugljakivka, od čijeg su sjeveroistoka sada izgleda udaljeni tek oko 400 metara), već i na jug (branitelji odbačeni od sela Berestove, s frontom koja se sa sjevera približava potezu od sela Lozova prema uvelike okupiranoj Stelmahivki). Sve je to dodatno neugodno ako sagledamo vijesti iz ruskih izvora (koje ukrajinska strana ne komentira) – da je oko 6 km južno od sela Lozova izvršen dodatni ruski prodor na zapad, koji je 1. listopada navodno okupirao selo Višneve i krenuo prema 4 km zapadnijem selu Zeleni Gaj. Ništa bolje nije na dvadesetak kilometara jugoistočno, gdje se i dalje borbe vode na prilazima sela Druželjubivka i Grekivka, kao i prema malo jugoistočnijoj okupiranoj Makiivki, te još oko 6 km južnijem okupiranom selu Nevske.

Nažalost, bitno je nejasnija borbena situacija južno od rijeke Siverski Donjec. Ondje se, naime, s ukrajinske strane i nadalje spominju borbe u okolici više lokaliteta koje su Rusi zadnja tri mjeseca proglašavali okupiranima (Verhnokamjanske, Spirne, Ivano-Darivka, Viimka) – no jasno je da je tu itekako bilo napredovanja agresora, koji se usprkos otporu polagano primiče gradu Siversku (prvenstveno od jugoistoka, iz smjera Viimke), te možda i istoka (iz smjera sela Verhnokamjanske, čiju su okupaciju Rusi službeno objavili 2. listopada). Za razliku od toga, izgleda da oko 20 km jugozapadno i nadalje odolijeva šira obrana grada Časiv Jar – usprkos ruskim navodima o manjim te slabo dokumentiranim napredovanjima kako sjeverno, tako i južno od ovog ukrajinskog uporišta. Još je manje pregledna situacija na oko 15 km fronte južnije – gdje nije jasno da li bojišnica prati trasu vodnog kanala „Siverski Donjec – Donbas“ ili na obje strane ima džepova agresora i branitelja. Ponešto je jasnije stanje oko ukrajinskog uporišta Toreck. Na njegovoj se sjevernoj strani bilježe borbe kod uvelike okupiranog sjeveroistočnog predgrađa Družba i prema sjevernom predgrađu Dačne. Uz to, nastavlja se i obrana samog centra Torecka od ruske navale uz gradsku trasu magistrale T-0516, i pruge iz smjera okupirane Gorlivke. Nakon napredaka sredinom tjedna, ondje se čulo tek o manjem pomaku agresora do kompleksa Toreckog gradskog centra za socijalnu skrb (oko 350 metara istočno od početka industrijskog kompleksa „Središnjeg rudnika“ u sastavu poduzeća „Toreckugolj“ – najstarijeg i još aktivnog rudnika ugljena u Donbasu i Ukrajini). Za razliku od toga, nadalje traju borbe i južno od Torecka. Ondje je izgleda u ruske ruke dospjela većina sela Nelipivka (kojeg su Rusi službeno proglasili okupiranim 30. rujna), a borbe se bilježe kako na sjevernim prilazima Nelipivki, tako i sjevernije oko ukrajinskog sela Šćerbinivka.

Što se borbene zone prema ukrajinskom gradu Pokrovsku tiče, ondje se i nadalje drže sjeverni prilazi – na crti koja ide među selima Oleksandropilj-Kalinove-Vozdviženka, pa dalje uz rijeku Kazenji Torec, južno od Elizavetivke pa do sela Novotorecke (čije su neposredne prilaze zadnjih dana Ukrajinci branili i tzv. zmaj-dronovima). Oko 3 km na jugozapad i dalje se drže ukrajinske poljske fortifikacije nedaleko okupiranog grada Grodivka, dok se još 3 km na zapad bilježi niz ruskih ispada iz prostora uvelike okupiranog sela Mikolaivka – kako na sjever (prema selu Prominj), tako i na sjeverozapad i zapad prema okolnim ukrajinskim utvrđenim poljskim položajima, uz nastavak borbi i u prostoru uvelike okupiranih obližnjih sela Krasni Jar i Kruti Jar. Ovdje treba spomenuti i nastavak borbi zapadno od nedalekog okupiranog grada Novogrodivka (prema selu Lisivka), čime se nastoji otvoriti direktan prilaz oko 7 km udaljenom Pokrovsku. Samo 5 km jugozapadno od okupiranog grada Novogrodivka leži ukrajinski grad Selidove, čija obrana za sada još odolijeva intenzivnom pritisku agresora. Dok je u prvo vrijeme bilo riječi tek o pritisku s istoka, zadnjih dana su započeli i ruski napadi po čitavom južnom rubu ovog grada (predratnih 21.500 stanovnika), gdje su Rusi dospjeli prateći tamošnju trasu željezničke pruge Kurahove-Pokrovsk. Žestoke borbe su zadnjih dana bile bilježene i oko 5 km južnije od grada Selidove – gdje na trasi te iste pruge agresori nastoje osvojiti selo Cukurine, do kojeg su 1. listopada stigli sa sjevera, istoka i jugoistoka, da bi do 3. listopada zauzeli južni rub naselja, a onda i njegov jugoistok te istok do 4. listopada.

Prateći dalje tamošnju trasu pruge Kurahove-Pokrovsk treba napomenuti da se i dalje drže ukrajinski položaji oko grada Girnik, iako je danas (subota 5. listopada) s ruske strane i službeno bilo objavljeno zauzimanje ukrajinskog uporišta Želanne Druge. Time se sada i konačno zatvara prostor nedavno još postojećeg ukrajinskog izboja fronte sjeverno od sada okupirane Krasnogorivke – gdje je braniteljima izgleda uspjelo postupno povlačenje preko otvorenih polja od 10 km istočnijeg dugo držanog uporišta Nevelske (konačno okupirano 7. rujna). Time dolazimo do borbene zone oko ukrajinskog grada Kurahove – kojem se Rusi prvenstveno približavaju sa sjeveroistoka, iz smjera okupiranog grada Krasnogorivka, po južnoj obali rijeke Lozova. Ondje su 2. listopada stigli pred selo Oleksandropilj, 3. listopada su definitivno zauzeli Gostre (Rusi su to neslužbeno tvrdili od 22. rujna, a službeno od 25. rujna), te su osvanuli i oko 3 km zapadnije pred selom Ostrivske (na samo 2 km sjeveroistočno od prvih kuća regionalnog centra Kurahove s predratnih 18.200 stanovnika). No dok se ukrajinska obrana još drži na istočnim i jugoistočnim prilazima gradu Kurahove – problemi eskaliraju oko 12 kilometara južnije. Naime, ondje se zadnjih dana čulo o jačanju ruskih položaja oko Kostjantinivke (čija je kompletna okupacija definitivno dovršena do petka 4. listopada), a agresori su ne samo stigli do južnog ruba oko 2 km zapadnijeg sela Katerinivka, već su započeli napad na jugoistok sela i malo zapadniji prostor poljoprivrednog poduzeća „Agrotis“. Na oko 4 km jugozapadno nastavljeno je i rusko napredovanje oko sada okupiranog sela Vodjane – gdje se bilježe borbe u sjeverozapadnom smjeru, prema selima Bogojavljenka i malo u pozadini Trudove.

Kako izgleda, uskoro će to postati i bitnije točke sukobljavanja, budući da je na samo 7 km južnije u ruske ruke do 3. listopada kompletno pao grad Vugledar – pa treba očekivati i daljnje žestoke promjene bojišta u čitavoj toj borbenoj zoni na krajnjem jugoistoku bojišta u Ukrajini. Za kraj spomenimo samo da je zadnjih dana došlo i do oživljavanja bojišnice na jugu, u ukrajinskoj oblasti Zaporižje – i to ne samo na južnim prilazima Orihivu (Mala Tokmačka, Novodanilivka, Novoandriivka), već i dalje na zapad – posebno kod sela Mali Šćerbaki, te oko grada Kamjanske – koji je nekad bio gotovo na Dnjepru, da bi od rušenja brane kod Nove Kahovke završio oko 22 km daleko od rijeke, na rubu pješčane ravnice nekadašnjeg akumulacijskog jezera.

Zračni napadi

Kao i svi dani mjeseca rujna, te utorak 1. listopada, i srijeda 2. listopada započela je ruskim valom zračnih napada po ciljevima u Ukrajini. Te noći su bila registrirana 32 kamikaza-drona Shaheed-136/131 s juga (Primorsko-Ahtarsk) i sjevera (regija Kursk), od čega je navodno bilo srušeno njih 11, 10 prizemljeno elektroničkim ratovanjem, a 4 vraćena u Rusiju. Od preostalih se čulo za eksplozije u luci Izmail na Dunavu (lučka infrastruktura), te štete na strujnoj infrastrukturi u gradu Šostka u regiji Sumi. Vođenim zrakoplovnim bombama napravljene su štete u Harkivu (Kijevska četvrt) i obližnjem mjestu Dergači, da bi Harkiv opet bio gađan i krajem dana (stambene zgrade u četvrtima Ševčenkivski i Kijev). Tijekom dana Ukrajinci su bespilotnim letjelicama napadali ruske pogranične regije Brijansk, Kursk i Belgorod, dok se raketama napalo prostor ruske zračne baze kod Berdjanska u okupiranom dijelu Zaporižja.

Četvrtak 3. listopada ruski val zračnih napada obuhvaćao je 105 kamikaza-dronova Shaheed s juga (Primorsko-Ahtarsk i rt Čauda na Krimu) te sjevera (regije Kursk i Orel) – od čega je njih 78 bilo srušeno širom Ukrajine, 23 su navodno prizemljene elektroničkim ratovanjem, a jedna je otposlana u Bjelorusiju. Od svega toga se bilježilo štete u Kijevu (četvrt Desnjan), Ivano-Frankivsku, Hmeljnickom, oko Odese (okrug Bereziv) i Harkiva (naselje Malodanilivka) – dok se bilježilo i vođene zrakoplovne bombe u pojedinim naseljima oko Harkiva.

Ukrajinski napad na aerodrom u Borisoglebsku

Nasuprot tome, ukrajinske bespilotne letjelice bilježene su iznad ruskih regija Belgorod (73 veće letjelice), Voronjež (25 letjelica), Kursk (14 većih letjelica) te Brijansk (barem jedna veća letjelica) – no treba napomenuti pojavu takvih dronova i u ruskom Tatarstanu, gdje se radi njihovog prisustva obustavljalo promet na međunarodnim aerodromima Kazanj i Nižnjekamsk (oko 170 km istočnije, ukupno oko 1.150 km od Ukrajine). U ruskoj regiji Voronjež napadnut je prostor vojnog aerodroma Borisoglebsk (eksplozije i višestruki požari), a navodno je negdje raketama ATACMS uspješno pogođen i ruski napredni radar Nebo-M – kojih je Rusima operativnih ostalo navodno samo 10 instalacija).

Noć na petak 4. listopada započela je eksplozijama oko Kijeva i u Zaporižju na temelju ruskog vala od oko 19 kamikaza-dronova Shaheed (9 srušeno, 7 prizemljeno sredstvima elektroničkog ratovanja) – a bilježene su i štete na industrijskim postrojenjima kod mjesta Golovanjivsk na zapadu Kirovogradske oblasti. Nasuprot tome, ukrajinske bespilotne letjelice registriralo se u ruskim regijama Voronjež i Rostov. Dok se u Voronježu čulo o požaru na prostoru skladišta nafte kod mjesta Anna (poduzeće „Annanefteprodukt“) – nije jasno jesu li Ukrajinci bili odgovorni i za požar u skladištu nafte u ruskoj regiji Perm, gdje je gorjelo veliko privatno skladište i požar je lokaliziran tek teškom mukom brojnih gasitelja.

Annanefteprodukt nakon susreta s ukrajinskim dronovima

Zanimljivo je bilo uočiti i eksploziju pod osobnim automobilom ruskog kolaboratera zaposlenog u nuklearnoj centrali Zaporižje. Nakon njegove smrti u Energodaru, lokalne su marionetske vlasti sve svoje ljude pozvale da dodatno provjeravaju stanje pod svojim vozilima – čisto za svaki slučaj. Kasnije u danu registrirane su bile dodatne eksplozije u Harkivu, Mikolajevu i Zaporižju – dok se iz ruskih izbora čulo i o napadu balističkom raketom „Iskander-M“ na nakupinu ukrajinske vojske u oblasti Sumi. Zauzvrat su Ukrajinci u večernjim satima izgleda izveli napad domaćim raketama R-360 Neptun na ciljeve oko Sevastopolja i Kerča na okupiranom Krimu.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 5. listopada 2024. pod nazivom “Cure detalji gubitka Vuhledara, iskusni ukrajinski zapovjednik počinio je suicid. Nove vijesti s terena nisu dobre…” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/cure-detalji-gubitka-vuhledara-iskusni-ukrajinski-zapovjednik-pocinio-je-suicid-nove-vijesti-s-terena-nisu-dobre-15509225