Subota 14. rujna ujedno je 934. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, gdje je vrijeme promjenjivo ali tek postupno gubi ljetnu toplinu prema kraju nadolazećeg tjedna. Dakle, i tamošnja opskrba strujom postala je postojanija, bez velikih redukcija, ali i nadalje sa svakodnevnim poslom uklanjanja ratnih šteta (koje Rusi i nadalje redovito nanose u većoj ili manjoj mjeri).

Zadnjih je dana u Kijevu bilo i politički vrlo živo. Brojni strani dužnosnici i delegacije, među ostalim i hrvatski, došli su u srijedu 11. rujna na četvrti po redu sastanak „Krimske platforme“. Ipak, naglasak je barem prividno završio na ministrima vanjskih poslova Sjedinjenih Država i Velike Britanije, koji su tom prilikom objavili dodatne pakete pomoći Ukrajini. Napomenimo kako se u Kijevu tada čulo i o dodatnoj pomoći iz Latvije (bespilotne letjelice, oklopni transporteri, energetska oprema i solarni paneli za ukrajinske bolnice, pomoć u obnovi i obrambenoj industriji), te Litve (još 10 milijuna eura za oružja dugog dometa, posebno letjelice „Paljanica“), dok su odjeknule i ponovljene turske tvrdnje kako je Krim međunarodno-pravno Ukrajina i treba joj biti vraćen. Iz SAD se izdvojilo dodatnih 325 milijuna USD za energetiku, 290 milijuna za humanitarne potrebe (hrana, voda i skloništa) i 102 milijuna za razminiranje (obuka i oprema u skladu s ukrajinskom Nacionalnom strategijom na ovu temu). Za to vrijeme, Velika Britanija se isprsila s 30 milijuna za ukrajinsku energetiku, 242 milijuna GBP opće potpore te još 484 milijuna USD za jačanje gospodarske stabilnosti tijekom ove godine (preko kreditnih jamstava za zajmove Svjetske banke) – uz potvrdu dosadašnje odluke o davanju 3 milijarde GBP godišnje do daljnjega. Ipak, glavno ukrajinsko očekivanje od ovog dvojca – davanje dopuštenja da se oružje iz tih država smije koristiti za udare duboko u teritorij Ruske Federacije – nije se ispunilo. Ne samo da takva dozvola nije bila dana 11. rujna (kako su to mnogi mediji najavljivali), nego je nije bilo ni 13. rujna, nakon sastanka novog britanskog premijera Keira Starmera i predsjednika SAD Joe Bidena u Washingtonu.

Rasprave o udarima projektilima dugog dometa

Dok tu navodno Britanci nemaju problema, a Pentagon te američka administracija i dalje oklijevaju – nije mnogo pomoglo ni navodno davanje plana uporabe raketa dužeg dometa s „popisom vjerojatnih ciljeva“ koji je (po navodima pojedinih medija) bio predan u ruke američkog ministra Blinkena. Tek se dobilo upozorenje kako ova oružja treba koristiti „s maksimalnom učinkovitošću“, a njihov mali dostupni broj ne bi trebalo rasipati na mete koje nemaju „veliku stratešku važnost“ (i nisu predaleko u Rusiji). Već i same diskusije na ovu temu u Moskvi su izazvale žestoke reakcije – priče kako je ta odluka sigurno već donesena u tajnosti a sada se samo „formalizira“ putem medija nadovezale su se na tvrdnje kako će to biti „eskalacija“ koja „povećava upletenost kolektivnog Zapada u ukrajinski sukob“. O ovim „ludim planovima“ koji pokazuju kritičnu točku odnosa Washingtona i Moskve (kako se to definiralo među pojedinim poslanicima Državne Dume) očitovao se i sam predsjednik Vladimir Putin ocijenivši kako korištenje takvog oružja traži „podatke sa zapadnih obavještajnih satelita“ – čije bi davanje „značilo izravno sudjelovanje zemalja NATO u ratu u Ukrajini“, odnosno da su „zemlje NATO-a u ratu s Rusijom“ – gdje bi Rusija onda bila „prisiljena donijeti odgovarajuće odluke sa svim posljedicama za zapadne agresore“. Uz takvu rusku retoriku zapadno oklijevanje vjerojatno je potaknuto i suštinskom nesigurnošću u nedavne navode kako je Rusija primila pošiljku balističkih raketa iz Irana – jer, dok vlasti u Tehranu to žestoko demantiraju, neki izvori navode da se možda radilo o slanju Rusiji tovara raznolikih višecijevnih lansera raketa s pripadajućim projektilima umjesto spominjanih balističkih projektila kratkoga dometa.

Uz to treba napomenuti i nastavak kineskih nastojanja za posredovanjem u rješavanju ruske agresije na Ukrajinu, gdje u Kinezi u suradnji s Brazilom i dalje promiču plan koji od Kijeva traži brojne teritorijalne ustupke ruskom agresoru. Iako su takve svoje prijedloge o prekidu vatre i rata odbili predstaviti u Švicarskoj – još jednom potvrđujući da ta alpska zemlja jedino samu sebi doživljava neutralnom po pitanju Ukrajine – čitav projekt „konsenzusa u šest točaka“ (kojeg se nastoji ugurati pod BRICS-okvir, gdje Rusija ostale snabdijeva energentima ispod tržišne cijene), uopće nije bio usuglašavan sa samom Ukrajinom čiji se teritorijalni integritet tu uopće ne poštuje ili uzima u obzir. No zemlje NATO saveza za to su vrijeme više okupirane zahtjevima s Baltika za širenjem ovlasti tamošnje zajedničke misije za kontrolu zračnoga prostora – ne bi li se ubrzalo reakcije i proširilo ovlasti u svjetlu nedavnog doleta ruskog kamikaza-drona do Litve – te općenitim jačanjem savezničke protuzračne obrane baltičkih republika jer „ako su pogranične zemlje zaštićene, onda su, naravno, sigurniji i Berlin i Pariz“.

Ruska protuofenziva u Kursku

Sve to dolazi u vrijeme bitno ojačanih lokalnih izdvajanja za obranu te izgradnje čitavih linija poljskih fortifikacija uz granice Litve, Latvije i Estonije prema Bjelorusiji i Rusiji – dok ujedno iz Sjedinjenih Država šokiraju naznake da bi možda moglo doći i do praktičnih problema u konkretnoj isporuci oko 5,8 milijardi USD vojne pomoći za Ukrajinu, koja je bila usuglašena za ovu fiskalnu godinu, ali možda neće biti isporučena do 30. rujna kada taj period dovršava. Iako nije jasno iz kojih je točno razloga došlo do kašnjenja, za produljenje dostupnosti ovih novaca treba odluka Kongresa – vjerojatno pridodana novim raspravama o gornjoj granici proračunskog duga, koje se otežu i izgleda opet postaju predmetom stranačkoga ratovanja na račun funkcioniranja države SAD.

Što se Ruske Federacije tiče, ona je 10. rujna krenula u limitiranu protuofenzivu na zapadu borbene zone u ruskoj regiji Kursk. Operacija koju su iz Pentagona opisali kao „marginalnu“ postigla je određene uspjehe i potisnula ukrajinsku liniju nekoliko kilometara na istok. Dok se iz vojnih izvora u Moskvi govori o stotinama Ukrajinaca koje su kao „ubili njihovi kolege da se ne bi predali napadačima“, ostaje činjenica da Rusi baš i nisu pokazali iole veće brojeve ratnih zarobljenika iz ove operacije. Za to vrijeme iz ukrajinskih se izvora čuje o istodobnom bitnom slabljenju topničkih djelovanja agresora i u Donbasu – što tumače odljevom oko 40.000 vojnika i velikih količina naoružanja te potpore prema ovom izdvojenom bojištu. Ujedno se i dio lansiranja vođenih zrakoplovnih bombi preselio na područje borbene zone u regiji Kursk, a tamošnji su sukobi presjekli i niz željezničkih veza prema ukrajinskoj granici – dok je na usporenje agresorskih operacija utjecalo i privremeno onesposobljavanje pruge preko Starog Oskola do mjesta Valujki (jedne od dvaju glavnih prema ratištu u Harkivskoj oblasti) koje je 10. rujna izvela ukrajinska Vojno-obavještajna uprava. Ipak, ratovanje u Donbasu nije usporilo, a među njegovim posrednim učincima treba spomenuti i da borbene operacije sada ugrožavaju i jedini preostali ukrajinski rudnik antracita (nekad „Krasnoarmijska-Zahidna br. 1“ sada „Pokrovskoe br.1“ oko 12 km zapadno od Pokrovska) – koji je bitna sirovina za proizvodnju koksa za ukrajinske čeličane. Iako je proizvodnja čelika u toj agresijom ugroženoj državi pala za oko 70 posto prema predratnim razinama, ti pogoni uvelike u vlasništvu oligarha Rinata Ahmetova nastavljaju raditi te svojim proizvodima opskrbljivati kako Ukrajinu tako i Europsku uniju kao glavno izvozno tržište.

Stanje na bojištu – Kursk

Prostor već spomenute ruske protuofenzive na jugozapadu borbene zone u ruskoj regiji Kursk obuhvatio je od 10. rujna dva osnovna pravca ruskog napredovanja, oba u zoni odgovornosti ukrajinske 103. brigade. Nakon zračnih napada na njihove operatere dronova, krenuo je prvo napad sa sjevera, iz prostora Korenjeva, prvenstveno postrojbama ruskih padobranaca na jug cestom prema selu Snagost te jugoistok prema Ljubimovki, da bi se na to onda nadovezao i drugi smjer napada ruskih marinaca ponešto južnije – u širokom potezu od donedavne ruske obrambene linije na rubu okruga Gluškovo (linija Komarovka-Kuljbaki-Troickoe) pa prema istoku. Dok je prvi spomenuti napad uvelike uspio osvojiti selo Snagost, druge spomenute snage potisnule su Ukrajince na istok nekoliko kilometara, te su zauzele donedavnu njihovu liniju među selima 10. Oktobar-Apanasovka-Bjahovo-Vnezapnoe-Viktorovka-Gordeevka.

Time su se onda preostali Ukrajinci između ova dva smjera napredovanja našli u opasnosti od okruženja, pa je prema istoku evakuirano prvo nedavno osvojeno selo Krasnooktjabrskoe, onda položaji prema selu Komarovka, a konačno i selo Višnevka. Ukupno gledano, izgubljen je potez dubine oko 6 do 9 km koji je jedino u središnjem dijelu ponešto dublji – radi navodnog ruskog prodora do sela Obuhovka (prema ruskim izvorima zauzeto 12. rujna), ukupne površine oko 100 kvadratnih kilometara. Nadalje se borbe u čitavoj zoni sada bilježe oko 4 km dalje na istok, na novoj ukrajinskoj liniji među selima Ljubimovka, Tolstij Lug, Pokrovskij, Darino, Nikolaevo-Darino te Uspenovka uz granicu. Iako je sasvim jasno da zadnjih tjedana nije uspjela izolacija čitavog južnog dijela ruskog okruga Gluškovo – prvo rušenjem fiksnih mostova, a onda i uništavanjem brojnih pontonaca – nije jasno koji su učinak zadnjih dana imali i dodatni napadi koje su Ukrajinci izvodili preko međunarodne granice u zaleđe bojišnice.

Upitan učinak protunapada

S jedne strane, sredinom tjedna se nakratko čulo o ukrajinskom upadu oko 70 km sjeverozapadnije – od Bačivska u Ukrajini pa desetak km na krajnji sjeverozapad regije Kursk kod Kalinovke i Homutovke, što bi u bitnom širenju zone upada moglo ugroziti željezničke veze sjeverno od Rilska i čitave postojeće zone ratovanja. Osim toga, od 11. rujna čulo se i o upadima u neposredno zaleđe ruskih snaga u napadu, dakle u donedavno uvjetno izolirani prostor južnog dijela ruskog okruga Gluškovo – kao prvo kod naselja Tetkino na jugozapadu, pa po sredini (trokut Novi Put-Veseloe-Volfino, oko 7 km jugozapadno od Gluškova), i konačno oko 6,5 km iza početne linije prodora ruskih marinaca (kod pograničnog lokaliteta Medveže). Učinak tih upada još nije jasan, kao ni točan opseg učinaka čitavog ruskog protunapada izvođenog tijekom druge polovice tjedna.

Usprkos žestokim borbama na jugozapadu okupirane ukrajinske zone u ruskoj regiji Kursk, na sjeveru se moglo čuti o nastavku borbi sjeverno od sela Olgovka i na prilazima selu Kremjanoe, dok su ruski marinci iz 810. brigade navodno uspjeli deblokirati i ponešto ruskih snaga u zoni oko sela Šeptuhovka. Osim toga, Ukrajinci su odbijali i niz napada na sjeveroistoku – prema nedavno okupiranim selima Pogrebki, Orlovka, Novaja Soročina i Malaja Loknja – dok su sami napadali oko 5 km istočnije, kod sela Kamiševka (južno od Kamišovke). Istočni potez čitave tamošnje bojišnice prema magistrali R-200 uvelike je ostao statičan, a borbe su bilježene na liniji od sela Ruskoe Porečnoe preko Kosice do Čerkaskoe Porečnoe, kao i oko 7 km jugoistočno kod Martinovke.

Jugoistočno od okupiranog okružnog središta Sudža nastavila su se sukobljavanja na potezu od sela Ruskaja Konopelka, preko Čerkaskaje Konopelke do jugoistočnog sela Fanasejevka nedaleko rijeke Psjol – jednako kao i 7 km dalje na jugoistok oko ukrajinskih uporišta Borki i Spaljnoe. Napomenimo da su Rusi čitavo vrijeme intenzivno iz zraka napadali i pozadine svih ovih ukrajinskih položaja, kako u samoj okupiranoj zoni regije Kursk, tako i preko granice u obližnjim ukrajinskim oblastima. Ukupne štete nanesene tamošnjim ratovanjem u zadnjih mjesec dana procjenjuju se na nekoliko desetaka milijardi rubalja (nekoliko stotina milijuna eura), a preko 150.000 civila je preseljeno. Stradalima je podijeljeno oko 8 milijardi rublji (oko 800 milijuna eura), a razmatra se izdvajanje i dodatnih 100 milijuna eura – između 75.000 i 150.000 rublji po osobi (750 do 1.500 eura), ovisno o težini bilježenih šteta.

Stanje na bojištu – Ukrajina

Uz ustrajna sukobljavanja na sjeveru Harkivske oblasti, kako u zoni sela Gliboke i ukrajinskog uporišta Lipci, tako još više i u široj okolici grada Vovčanska (koji je i sam nadalje poprište urbanih borbi) – ova zona zapravo bilježi malo promjena bojišnice i možda je najviše profitirala otvaranjem ratišta u ruskoj regiji Kursk, budući su postrojbe ruske grupe „Sjever“ uvelike završile premještene na novo ratište.

Oko 80 kilometara jugoistočno, kod Kupjanska, bilježe se svakodnevna sukobljavanja u nedalekim selima Sinkivka i Petropavlivka, bez jasnog učinka bilo nedavnog ruskog napredovanja kod Sinkivke, ili protunapada koji ondje nedvojbeno traju. Ponešto je nestabilnije stanje oko 20 km dalje na jugoistok – gdje ruske snage i nadalje uspijevaju osnaživati svoje područje oko krajem srpnja osvojenog sela Pišćane Donje. Njihovo polagano napredovanje na zapad rezultira uzastopnim pritiskom prema selima Novoosinove, Gluškivka, Kolisinivka i Krugjakivka, uz registriranu rusku prisutnost na oko 3 km istočno od ovih ukrajinskih naselja uz rijeku Oskil.

Jednako tako neprekidno se održava i njihov pritisak neposredno južno i jugoistočno od ove zone prodora – u području oko uvelike okupiranih sela Berestove i Stelmahivka, te u njihovom zaleđu kod Lozove, gdje također branitelji zaustavljaju nasrtaj agresora prema zapadu i rijeci Oskil. Ako bilo koja od ovih točaka popusti, ne samo da će biti prekinute ukrajinske logističke veze po istočnoj obali Oskila, već će biti i bitno teže braniti preostale enklave bilo sjeverno ili južno od ovog prodora. U ostatku bojišnice na sjeveroistoku Donbasa, sjeverno od rijeke Siverski Donjec, ima malo bitnijih novosti, iako se učestale borbe bilježe svakodnevno (posebno između ukrajinskih naselja Kopanki i Tverohlibove, te oko uvelike okupirane Makiivke, kao i u okolici ovog ukrajinskog uporišta).

Južno od rijeke Siverski Donjec nastavlja se ruski pritisak na obrambene linije od 14 km sjeverno od okupiranog Soledara (okolica Spirne, Verhnokamjanske, okolice Viimke). Slično je i u zoni oko ukrajinskog grada Časiv Jar, zapadno od okupiranog Bahmuta. Iako se ondje od Rusa 10. rujna službeno čulo o okupaciji ukrajinskog sela Grigorivka (oko 5 km sjeverno od Časiv Jara, ali na istočnoj strani vodnog kanala „Siverski Donjec – Donbas“) – i dalje se svakodnevno izvještava o borbama oko tog naselja, a tek su 14. rujna ruske snage bile locirane južno od naselja, uz tamošnju trasu vodnog kanala kao prirodne prepreke. Nastavljene su borbe i na zapadnom kraju sela Kalinina, gdje spomenuti kanal ima kratku nadzemnu trasu s velikim cijevima.

Ustalila se bojišnica prema Pokrovsku

Ondje su agresori uspjeli prijeći kanal, ali ne uspijevaju proširiti svoj prostor djelovanja. Slična je situacija i jugoistočno od Časiv Jara, gdje je na sličnoj cijevnoj trasi ovog kanala također ostvaren manji, ali ograničeni prodor agresora. Iako se ustrajno čuje o ruskom napredovanju južno od okupiranog Bahmuta, u prostoru sela Klišćivka i Andriivka, nije jasno gdje je u toj zoni točna crta fronte. Ipak, zadnjih se dana čulo i o određenom prodoru agresora preko tamošnje trase vodnog kanala na zapad, vjerojatno na kopnenom prelazu kod sela Kurdjumivka, ali bez podrobnijih podataka o opsegu prodora.

Južnije od toga, nastavljene su borbe oko ukrajinskog uporišta Toreck, kako na njegovim sjeveroistočnim prilazima (polagano se bliži kompletna okupacija naselja Družba i borbe se sele zapadnije prema naselju Dačne). U samom Torecku opet su agresori napredovali nekoliko stotina metara kroz urbani prostor, jačajući okruženje tamošnjeg zatvora na istočnom rubu grada. Ujedno se agresori navodno polagano pomiču i na jugoistočnom rubu grada, sjeverno od predgrađa Zabalka i u smjeru rudnika „Središnji“ iz smjera prigradskog naselja Nahalivka. Samo oko 4 km južnije borbe i dalje bjesne oko sela Nelipivka, kao i na sjeveru naselja New York, koji je prošlog tjedna bio poprište većih ukrajinskih protunapada. Sve to i nadalje brani južni prilaz Torecku.

Za razliku od zadnjih nekoliko tjedana, borbena zona prema ukrajinskom gradu Pokrovsku više nije najžešće područje sukobljavanja u čitavoj Ukrajini. Naime, ondje se zadnjih desetak dana bojišnica barem pomalo ustalila. Nije bilo pomaka na sjevernom potezu (Oleksandropilj-Kalinove-Vozdviženka, pa dalje uz rijeku Kazenji Torec do Novotorecke), kao ni onda od Novotorecke prema jugu. Dapače, osim održavanja fronte u gradu Grodivka, moglo se čuti o jačanju ukrajinskih položaja oko sela Krasni Jar i Kruti Jar sjeverno od okupirane Novogrodivke. Iako se krajem tjedna bilježilo manja ruska napredovanja zapadno od okupiranog urbanog prostora Novogrodivke (prema Lisivki i Suhom Jaru), ondje bjesne borbe u selu Marinivka odmah južno od Novogrodivke, kao i par kilometara južnije na prilazima gradu Selidove iz istočnijeg okupiranog sela Mihailivka. No sve je to bolje od stanja samo nekoliko kilometara dalje na jug, gdje u široj zoni ukrajinskog uporišta Kurahiv zadnjih dana teku najžešći okršaji.

Na udaru Ukrainsk

Kao prvo, ondje je jako ugrožen ukrajinski grad Ukrainsk. Nakon okupacije sela Lisivka oko kilometar na istok, u srijedu 11. rujna – Ukrainsk se našao na udaru neprijatelja sa sjevera, istoka i jugoistoka, da bi u petak 13. rujna agresori bili uočeni i sjeverozapadno od grada. Usprkos višekratnim vijestima o ukrajinskom napuštanju ovoga grada, izgleda da se branitelji nisu kompletno povukli, a borbe i nadalje traju. Kao drugo, slično je teška situacija i dalje na jugozapad, gdje nadalje odolijeva ukrajinsko uporište Girnik, ali se u petak 13. službeno čulo o zauzimanju Dolinivke (zauzeta još 1. rujna) a u subotu 14. rujna onda i o službenom ruskom proglašenju okupacije sela Želanne Perše (oko 3,5 km sjeveroistočno od grada Girnik, te oko 1,5 km južnije od okupirane Galicinivke).

Time se počinje ozbiljno sužavati prostor za povlačenje ukrajinske posade ovećeg prostora od sjevera okupirane Krasnogorivke, pa na istok prema okupiranom Nevelske – i tu pritisak primjetno raste iz dana u dan. Slična je situacija i oko 7 km južnije, gdje se ovih dana bilježilo napredovanje agresora na zapad po toku rijeke Lozove (dostignuto naselje Gostre) – čime se Rusi iz smjera okupirane Krasnogorivke približavaju prostoru naselja Kurahivka i Kurahove na rijeci Vovči, gdje će vjerojatno biti iduća veća linija ukrajinske obrane u ovoj borbenoj zoni – koju se već i napada ruskim masovnim naletima oklopništva.

Potez dug idućih oko 20 km, od okupiranog sela Georgiivka pa do ukrajinskog uporišta Vugledar, poprište je žestokih borbi – kako zapadno od okupirane Kostjantinivke, tako južnije (istočni prilazi ukrajinskom selu Katerinivka samo koji kilometar južnije), te uz trasu lokalne magistrale O-0532. Treba napomenuti da su nakon službene ruske objave okupacije sela Vodjane 10. rujna ondje navodno nastavljene borbe – da bi se čulo i o borbama na prostoru rudnika „Pivdenodonbaska 3“, oko kilometar zapadnije. Uz to, nastavljene su i borbe na prilazima samom Vugledaru koji postaje sve izdvojeniji i ranjiviji, kao i rusko napredovanje oko 13 km zapadnije od Vugledara. Ondje su Rusi 4. rujna uspjeli zauzeti mjesto Prečistivka na južnoj obali rijeke Kašlagač, da bi se posljednjih dana bilježilo i njihovo napredovanje na zapad, južno od rijeke uz cestu T-0509 prema oko 4,5 km udaljenom ukrajinskom selu Zolota Niva. Nasuprot ovim aktivnim borbenim zonama, čitav jug Ukrajine bio je primjetno borbeno mirniji, možda i zbog dodatnih naznaka o upućivanju pojedinih ruskih postrojbi iz Zaporižja na sjever, u pomoć sunarodnjacima u ruskoj regiji Kursk.

Zračno ratovanje

Subota 7. rujna bila je zabilježena kako po početku šire uporabe ukrajinskih bespilotnih letjelica koje na neprijateljske položaje postupno ispuštaju zapaljivu smjesu termit, tako i po nastavku ruskih zračnih napada po ukrajinskim gradovima – Kijev (četvrti Pečersk i Dnipro, manje štete i požari), Hmeljnicki, Mikolajev (navodno HIMARS sustavi) i Vinica – po kojima je djelovalo ukupno 67 ruskih kamikaza-dronova Shaheed-136/131 iz Kurska, te s Azovskog mora i okupiranog Krima (58 srušeno, 6 produžilo u Rusiju i Bjelorusiju, 3 pala pod utjecajem elektroničkog ratovanja). Harkiv (industrijska zona) i Poltava su bili gađani vođenim zrakoplovnim bombama, kao i hotel u naselju Mikolaivka kod Slovjanska (bombe FAB-250 opremljene modulom za navođenje) te skladišta na rubu Hersona.

Zauzvrat treba spomenuti ukrajinski napad bespilotnim letjelicama na vojno skladište kod mjesta Ostrogožsk (Soldatske), koje je izazvalo masivne detonacije navodno i sjevernokorejskih balističkih raketa KN-23. U nedjelju 8. rujna čulo se o lansiranju 23 kamikaza-drona iz Kurska i s okupiranog Krima (navodno 15 srušeno, dva ometena elektroničkim ratovanjem), uz još 4 vođene rakete Kh-59 (1 srušena, a još dvije ometene elektroničkim ratovanjem). Ciljevi su bili u Poltavi (civilna infrastruktura) i predgrađima Kijeva (autotransportno poduzeće), a gađane su bile i točke okupljanja ukrajinskih snaga u regijama Sumi i Černihiv, vojna skladišta kod Harkiva, te lučka infrastruktura u Izmailu na Dunavu (dronovi opet povrijedili zračni prostor Rumunjske). Zauzvrat su ukrajinske bespilotne letjelice djelovale po skladištu goriva kod mjesta Volokonovka u Belgorodskoj oblasti (požar i eksplozije).

Ponedjeljak 9. rujna opet je započeo napadom ruskih kamikaza-dronova na Kijev (po peti put u rujnu) – uz 8 takvih letjelica iz oblasti Kursk (6 oboreno i 2 eliminirane elektroničkim ratovanjem), bile su lansirane još i tri vođene rakete Kh-59/69 iz zračnog prostora ruske regije Kursk (2 srušene, jedna navodno eliminirana elektroničkim ratovanjem), kojima se gađalo ciljeve u gradu Dnipro. Brojni zračni napadi vođenim zrakoplovnim bombama bilježeni su i po prostoru ukrajinske oblasti Sumi (kao logističke osnovice ukrajinskih djelovanja u ruskoj regiji Kursk), gdje se dodatno evakuiralo i civile iz više naselja. Utorak 10. rujna zato je započeo navodima o ukrajinskom napadu bespilotnim letjelicama po Moskvi (1 letjelica u naselju Ljuberci, 2 kod Ramenskoe i 4 kod Podolska južno i jugoistočno od grada) – registrirani su bili i dronovi kod zračne luke Domodedovo (barem tri komada), dok su glavna meta navodno bili vojni kompleksi kod nedalekog aerodroma Žukovski, dok je bilo i „spektakularnih“ pogodaka i u pojedine ruske stambene nebodere.

Opsežni napadi

Sve to je bio tek dio od gotovo 150 ukrajinskih letjelica koje se presretalo i iznad Brijanska (njih oko 70), oko Moskve (20 komada), kod Kurska (14 komada), kod Tule (13 komada), kod Belgoroda (8 komada), iznad Kaluge (7 komada), kod Voronježa (5 komada), oko Lipecka (4 komada) i iznad Orela (1 letjelica) – a ometen je bio i promet u nizu ruskih međunarodnih zračnih luka. Zauzvrat su Rusi na Ukrajinu te noći lansirali 46 kamikaza-dronova Shaheed (38 srušeno, 3 ometene i još 3 srušene elektroničkim ratovanjem) te jednu balističku raketu „Iskander-M“ i jednu proturadarsku raketu Kh-31P iz zračnog prostora iznad Crnog mora (navodno na cilj kod Zmijskog otoka). Eksplozije se registriralo u regiji Čerkasi, te širom regije Sumi (Konotop i niz drugih mjesta).

Srijeda 11. rujna opet je započela lansiranjem 25 ruskih kamikaza-dronova (20 srušeno, 5 ometeno), jednom raketom „Iskander-M“, 2 rakete sustava S-300 iz okupirane Donjecke oblasti, te još 6 proturadarskih raketa Kh-31P opet na prostor Zmijskog otoka u Crnom moru. Čulo se za eksplozije u gradu Dnipro te u mjestu Dobropillja sjeverno od Pokrovska, te širom regije Sumi. Tog se dana čulo i o ukrajinskom napadu bespilotnim letjelicama u ruskoj sjevernoj regiji Murmansk (aerodrom Olenja) koji je omeo rad više tamošnjih civilnih i vojnih zračnih luka. Riječ je bila o barem tri letjelice za koje su Rusi čak tvrdili da su možda bile lansirane i s područja nedalekih NATO zemalja – što je žestoko demantirano. Uz to se čulo i o pokušaju napada na rusku plinsku infrastrukturu u regiji Tula korištenjem modificirane rakete sustava S-200, te neuspješnom napadu ukrajinskih mornaričkih komandosa („fašističkih pirata“ za Ruse) na okupiranu platformu „Krim-2“ na Crnome moru kojom je prilikom izgleda bio srušen i ruski Su-30SM na dužnosti iznad Crnog mora.

Četvrtak 12. rujna počela je ruskim udarom na ukrajinski grad Uman (navodno raketom „Iskander-M“ po vojnoj industriji), a napadan je bio i Konotop (strujna infrastruktura i civilni dijelovi grada) te brojna druga naselja regije Sumi, Černihiv (2 rakete „Iskander-M“), Kijev te Hmeljnicki. Ukupno su bila lansirana 64 kamikaza-drona (44 srušene, 3 preusmjerene, a još 4 prizemljene elektroničkim ratovanjem), jedna vođena raketa Kh-59/69 te dvije rakete Kh-22/32 sa strateškog bombardera Tu-22M3 opet prema Zmijskom otoku. Kod Kupjanska se vođenim zrakoplovnim bombama gađalo okupljanja ukrajinske vojske, kao i mjesto Borovo kod Oskila, a napadalo se i Odesu, Harkiv te razna mjesta u ukrajinskoj oblasti Sumi.

Petak 13. rujna opet je započeo ruskim napadima na Harkiv (vođene zrakoplovne bombe na mjesto Dergači), po Odesi (dronovi po željezničkoj pruzi i skladištima), te širom regije Sumi (Ohtirka). Od 26 kamikaza-dronova srušeno je njih barem 24, ali se kod Ivano-Frankivska čulo o uništenju još jednog objekta strujne infrastrukture. Zauzvrat opet je bilo riječi i o napadima ukrajinskih bespilotnih letjelica po ruskoj regiji Brijansk (8 komada), Belgorod (barem 4), Kursk i Orel (barem po 3), dvije iznad Smolenska, te opet po jedne kod dalekog Murmanska i iznad Kaluge.

 

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 14. rujna 2024. pod nazivom “Rusi prodiru u Ukrainsk, zapeli u Kursku, razbjesnio ih udar na Krim 2: ‘To nisu komandosi, to su fašistički pirati!‘” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/rusi-prodiru-u-ukrainsk-zapeli-u-kursku-razbjesnio-ih-udar-na-krim-2-to-nisu-komandosi-to-su-fasisticki-pirati-15502430