846. dan rata u Ukrajini – Pakao kraj Očeretine, Rusi u žestokoj navali, Kijev građanima: ‘Pripremite se!‘

 

Utorak 18. lipnja ujedno je bio 846. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Nakon tri dana izuzetno promjenjivog vremena s ponešto kiše, na tamošnja bojišta vraćaju se ljetne žege – a porast temperatura ujedno znači i porast potrošnje električne energije za klimatizaciju. Upravo zato, nakon nedjelje 16. lipnja kada je bila manja potrošnja i dobra proizvodnja (pa zato i manje redukcija), opet treba očekivati učestale i grube prekide opskrbe strujom, ne samo privrede nego i građanstva. Naime, uz uvoz i preko 30.000 MWh dnevno, struje jednostavno nema dovoljno. Uz sadašnju proizvodnju (žestoko smanjenu ruskim uništavanjima elektrana) i mogući uvoz sa Zapada – već će i predstojeći dodatni remonti nuklearnih reaktora izazivati iznimne probleme u opskrbi tijekom srpnja i kolovoza. No, kako sada izgleda, u ovakvim bi uvjetima tijekom zime moglo nedostajati i do 35 posto struje – tako da se već čulo kako bi se ukrajinski građani ove zime možda morali pripremiti i na ukupno po 6 do 7 sati struje dnevno. Lijek za ovaj problem mogao bi biti u hitnom instaliranju distribuiranih izvora električne energije – kako onih obnovljivih, tako i klasičnijih. Pretpostavlja se da bi za zadovoljavanje potreba za strujom kritične infrastrukture samo u regiji Zaporižje trebalo izvora ukupne snage oko 138 MW – većinom u obliku kogeneracijskih postrojenja od 1,5 do 10 MW. Kada se zna da je tu cijena po megavatu oko milijun eura – računica je jasna i o njoj se aktivno razgovara s inozemnim partnerima.

Za to vrijeme Ukrajina svakodnevno trpi ruske zračne napade – od kojih je barem dio navođen od ruskih suradnika koji marljivo skupljaju podatke, kako o potencijalnim metama tako i o šteti od izvedenih napada. Iako se svako malo čuje o hvatanjima takvih pojedinaca, to je posao koji nikad nije gotov. Kako bi i bio kad uz kamikaza-dronove i rakete na Ukrajinu mjesečno pada i između 3.200 i 3.500 vođenih zrakoplovnih bombi – borbenog sredstva visoke preciznosti i razorne moći za koje ukrajinski branitelji trenutno imaju iznimno malo obrambenih sredstava. Ipak, barem se zadnje vrijeme bilježilo manje ruskog korištenja krstarećih raketa 3M54 Kalibr. Kako izgleda, naprasnim odlaskom Crnomorske flote s Krima (posebice iz okrilja luke Sevastopolj), izgleda da je postalo teško takvim raketama opskrbljivati ruske površinske brodove, dok je opskrba za podmornice ipak proradila u luci Novorusijsk – tako da su one zadnje vrijeme ipak bile glavna platforma za relativno prorijeđene napade raketama Kalibr po Ukrajini. Ujedno se iz ukrajinskih izvora čulo i da čuveni Krimski most zadnje vrijeme nosi manje od četvrtine ruske logistike za južno bojište – budući je njegova nosivost i dalje ograničena nakon šteta izazvanih dosadašnjim ukrajinskim napadima. Time je on i dalje prestižna meta, ali navodno ne i cilj od presudnog značaja za logistiku agresora.

Inače, uz postupno pristizanje zapadne vojne pomoći (čiju se većinu ipak tek očekuje), Ukrajina je direktno ili indirektno suočena i s nedaćama svjetskog tržišta vojnih roba – gdje se robu kupuje preko posrednika ali i špekulanata, a porast potražnje je nebu pod oblake potjerao i cijene. Tako su navodno rakete kalibra 122mm za relativno čest VBR sustav Grad na početku opće ruske agresije išle za oko 900 USD po komadu da bi sada koštale oko 6.000 dolara po komadu – a slična je situacija i s topničkim streljivom. Zato i ne čude podaci švedskog instituta SIPRI da je Ukrajina zadnjih godina osvanula pri vrhu lista država uvoznica naoružanja (4,9 posto globalno između 2019. i 2023. godine). Naravno, za takvu komercijalnu opskrbu Ukrajina bi trebala nerealno velik obrambeni proračun, pa se kao rješenje tu pokazuje ili oslonac na saveznike ili vlastita proizvodnja. Prema SIPRI podacima, ti saveznici zato sve više troše na obranu (SAD na prvom mjestu s 916 milijardi, više nego zbroj idućih 9 na listi, ali i 39 od 43 europske zemlje troši više nego prije). Pri tome, 10 od 28 europskih NATO članica navodno je dostiglo ili prestiglo cilj izdvajanja 2 posto BDP-a za obranu. S druge strane, Ukrajina sve više ulaže u vlastitu vojnu proizvodnju, uvelike temeljenu na industrijskoj pomoći saveznika. Dio sredstava o kojima se tu govori moglo se vidjeti i na marginama konferencije „Black Sea Security Forum“ koja se od 14. do 16. lipnja održavala u Odesi – gdje je javnosti bio predstavljen i novi ukrajinski pomorski dron Stalker 5.0 – plovilo dužine 5 metara s dometom oko 600 km i nosivošću bojne glave od oko 150 kg, koje može biti i logistička platforma za pomorsku dostavu raznih potrepština.

No kako zadnje vrijeme sve nuklearne sile na svijetu šire svoje arsenale – iako samo Ruska Federacija tim oružjima redovito prijeti – ne treba čuditi da se konačno i iz Sjevernoatlantskog saveza čulo kako bi možda ta sredstva ipak trebalo dodatno rasporediti i pokazati svijetu kao transparentni odgovor na sve prijetnje i spominjanja ruskih nuklearnih udara na ovu ili onu europsku prijestolnicu. Naravno, takve su ideje u Moskvi opet posebno dočekane na nož – kao NATO eskalacija napetosti, temeljito pri tome zaboravljajući vlastite izlete u takve prijetnje te nedavne demonstrativne vojne vježbe nuklearnih snaga Rusije i Bjelorusije. Jednako je tako za glavešine u Moskvi normalno i kada se na bojištu u Ukrajini zabilježi situacija kada umjesto zarobljavanja s ruske strane padne naredba da se ukrajinskom borcu na licu mjesta odrubi glava (što je posljednja u nizu „novosti“ s bojišta ovih dana) – što se onda uklopi u gotovo 130.000 do sada dobro dokumentiranih ratnih zločina Ruske Federacije u Ukrajini. I nikome ništa.

Međunarodna arena

Dapače, dobro mjerilo stvari je i ovih dana dovršen „Globalni mirovni summit o Ukrajini“, kojeg su 15. i 16. lipnja Švicarci organizirali u Bürgenstocku. Od oko 160 pozvanih sudionika odazvalo ih se oko 100, dok je njih 80 na kraju i potpisalo prigodnu deklaraciju. Naravno, već tjednima prije ovog skupa trajalo je odmjeravanje Rusije i Kine s Ukrajinom i zemljama EU/NATO – tko će na dolazak privući ili od njega odbiti više pojedinih zemalja. Ujedno, dok su domaćini spremali velike sigurnosne mjere, infrastruktura čitave Švicarske bilježila je i pojačane hakerske napade uoči ovog skupa.

Iako je Ruska Federacija već odavno najavila kako ne misli doći, navodeći kao razlog da Švicarsku po pitanju Ukrajine ne smatra neutralnim posrednikom (usprkos svih problema koje je ta država zadnjih godina radila pojedinim aspektima isporuke europske vojne pomoći Ukrajini) – posebnu pažnju je zaslužila i izjava ruskog predsjednika Vladimira Putina dana samo dan prije početka skupa u Švicarskoj. Naime, on je u petak 14. lipnja opet iznio svoj pogled na preduvjete koje bi Ukrajina trebala ispuniti da započnu neki mirovni pregovori s Rusijom – navodeći tu sve što je tražio od početka agresije u veljači 2022. godine (razoružanje, neutralnost i „denacifikaciju“, sada praćenu i traženjem vojnog povlačenja branitelja iz svih krajeva Ukrajine koje si je Rusija zacrtala kao svoje – do sada neosvojenih 40% Donjecke oblasti, 25% Hersonske oblasti, 25% Zaporoške regije i 1% Luganske regije – te onda i skidanje zapadnih sankcija uvedenih režimu u Moskvi). Naravno da su takvi zahtjevi zapravo služili da se dodatno zamuti voda oko Ukrajine u kojoj je trenutno do 700.000 ruskih vojnika – te da se potaknu dodatne diskusije i o uključenju Rusije u buduće „mirovne procese“ kojima je Putin prividno sklon (dok svi koji u to sumnjaju valjda „žele nastaviti ratovati s Ruskom Federacijom“). Zato i nije čudilo kada se iz Moskve ipak ocijenilo da su zapadne zemlje „nekonstruktivno odgovorile na prijedloge ruskog predsjednika Vladimira Putina o novoj sigurnosnoj arhitekturi i rješenju situacije u Ukrajini“ – iako su oni za turskog ministra vanjskih poslova Hakana Fidana bili opisani kao „tračak nade“.

Od 10 točaka ukrajinske „Formule mira“, u takvom su se okolišu na dnevnome redu našle samo tri točke: (1) sigurno korištenje nuklearne energije, posebice okupirane nuklearne elektrane Zaporižje koja bi trebala biti pod kontrolom Ukrajine, te neprihvatljivost prijetnji nuklearnim naoružanjem, (2) osiguranje globalne opskrbe ukrajinskim prehrambenim proizvodima putem sigurnih luka i pomorskih pravaca na Crnom moru, te (3) oslobađanje ratnih zarobljenika putem opće razmjene te povrat otete ukrajinske djece temeljem sporazuma svih u to umiješanih strana. Ujedno se napomenulo i potrebu poštivanja međunarodnoga prava, s posebnim osvrtom na teritorijalni integritet i suverenost država – kao osnove za pravedni i trajni mir u Ukrajini. Od ukupno 92 prisutne države te 8 međunarodnih organizacija, ovakvi temelji zajedničke deklaracije bili su prihvatljivi za njih 80 država i 4 organizacije – dok dokument iz raznih razloga odmah nisu potpisali predstavnici Armenije, Bahreina, Brazila, Indije, Indonezije, Južne Afrike, Kolumbije, Libije, Meksika, Saudijske Arabije, Slovačke, Švicarske, Tajlanda, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Vatikana. Dapače, uskoro se čulo i o naknadnom povlačenju potpisa Iraka i Jordana, a onda i Ruande, dok deklaracija ostaje otvorena i za naknadno pristupanje voljnih.

Već sama činjenica okupljanja ovako velikog broja sudionika proglašena je uspjehom u Ukrajini, a na tom bi se temelju izradio i svojevrsni akcijski plan. Taj bi dokument onda mogao biti i predstavljen Ruskoj Federaciji na drugom ovakvom summitu – koji bi se teorijski mogao održati i prije kraja godine, po mogućnosti uz sudjelovanje Rusije (za koje su se odmah javno izrijekom založile Turska, Saudijska Arabija i Kenija), ali vjerojatno ne u Europi. Među ostalim, navodno je nekoliko zemalja koje imaju „tradicionalno dobre odnose s Rusijom“ ponudilo svoje usluge pri uspostavi kanala komunikacije s Moskvom, a na licu mjesta se moglo čuti i o dodatnih oko 1,5 milijardi USD energetske te humanitarne pomoći Sjedinjenih Država za Ukrajinu (500 milijuna za energetiku i još 324 milijun za hitne popravke u tom resoru, 369 milijuna za raseljene te 300 milijuna za kontrolu granica i pravosuđe) – kao i o skorom pristizanju borbenih aviona F-16 iz Danske. I dok se dojmovi o skupu u Švicarskoj još sliježu, Vladimir Putin je u utorak 18. lipnja osvanuo u posjetu Sjevernoj Koreji, po prvi put od 2000. godine. U okviru novog „Strateškog partnerstva“ vjerojatno će biti riječi o nastavku dosadašnje korejske opskrbe Rusije s barem 3 milijuna topničkih granata kalibra 155 mm i još barem 500.000 komada raketa kalibra 122 mm za ratovanje u Ukrajini. Pri tome još nije jasno čime će se to Moskva odužiti Pjongjangu za tu deficitarnu vojnu robu.

Stanje na terenu

I dok u inozemstvu traju ovakva blokovska nadigravanja, stanje na ukrajinskom bojištu nije mirovalo ni trenutka. Uz brojna topnička djelovanja te taktičke udare bespilotnim letjelicama i vođenim zrakoplovnim bombama, na sjeveru Harkivske oblasti izgledalo je da se ukrajinske snage zadnjih dana nalaze u ofenzivi. Osim ukrajinskog pritiska na okupirano naselje Gliboke (podijeljeno i poprište borbi), na pola puta sjeverno od mjesta Lipci prema granici s Rusijom, glavnina borbi bilježila se oko Vovčanska. Taj je grad i dalje podijeljen, te žestoke urbane borbe bjesne u njegovom središtu, dok su Ukrajinci izgleda uspjeli preći rijeku Vovču i na istočnim rubovima grada, od kuda sad prijete kako Rusima zapadnije u gradu – tako i položajima agresora u okolici grada te istočnije prema selu Tihe (čiji su prilazi također poprište dnevnih sukobljavanja). Zadnjih dana nije bilo mira ni oko 80 km na jugoistok, na bojištu kod ukrajinskog grada Kupjanska (intenzivne borbe par km istočnije, kod sela Sinkivka i Petropavlivka), ali ni dalje niz cestu P-07 prema okupiranom gradu Svatove. Na pola puta tu i dalje odolijevaju ukrajinska uporišta Pišćane i Stepova Novoselivka, baš kao i desetak km južnije Berestove. Usprkos brojnim napadima agresora, nije se bilježilo bitnije pomake bojišnice ni dalje južno, gdje se prema ukrajinskim navodima agresori zadnjih dana intenzivno nastoje iz okupiranog Svatove probiti na zapad (potez Stelmahivka-Peršotravneve-Černešćina) prema rijeci Oskil i tamošnjem ukrajinskom logističkom čvorištu Borove. Jednako se tako žestoke borbe bilježilo i dvadesetak km južnije, na potezu Nevske-Terni-Jampolivka-Torske, dok je 16. lipnja bilo i vijesti o napredovanju ukrajinskih jurišnih jedinica u okviru Serebrjanskih šuma, južno od okupiranog grada Kremina.

Južno od rijeke Siverski Donjec čulo se o nastavku ruskog pritiska na ukrajinske obrambene položaje oko mjesta Verhnokamjanke i Viimka, dok su izgleda ozbiljnije borbe započele i za još uvijek ukrajinsko selo Rozdolivka (kojem su agresori zadnjih dana prišli s jugoistoka te juga, a sada izgleda i sa zapada, uz tamošnju trasu pruge koja ide na sjever do ukrajinskog Siverska). Usprkos i dalje podijeljenom stanju predgrađa „Novi“, kojeg vodni kanal dijeli od zapadnije glavnine Časiv Jara, proteklih se dana čulo o određenom zatišju zapadno od okupiranog Bahmuta – dok se o borbama javljalo jugozapadno od tog okupiranog grada. Naime, spominjalo se okršaje kod okupirane Ivanivke, oko Klišćivke (gdje ukrajinski branitelji to uništeno selo drže u tzv. „Sivoj zoni“), te južnije na prostorima uništenog sela Andriivka (u koje Rusi također izgleda uspijevaju tek povremeno provaliti, iako su ga još 23. svibnja službeno proglasili zauzetim). Ipak, postoje i naznake da je tijekom utorka 18. lipnja ruskim snagama uspjelo iskoristiti rotaciju ukrajinskih snaga na bojištu kod Toretska – između mjesta Pivdenje i New York, no tu još nije jasan opseg prodora ili njegova sudbina.

Na nekim dijelovima bojišta izgradnja utvrda je zakašnjela

Najžešće borbe i ovih su se dana bilježile sjeverozapadno od Donjecka – na prostoru ruskog napredovanja iz Avdiivke do okupiranog sela Očeretine, i onda dalje. Osim što se bilježe napadi iz Očeretine prema sjeveru (prema Kalinove), izgleda da je do 16. lipnja na sjeverozapadnom smjeru bilo osvojeno ukrajinsko selo Novooleksandrivka, da bi se borbe postupno prenijele prema selu Vozdviženka (oko 3 km dalje na sjeverozapad, u smjeru strateški bitne prometnice T-0504 Pokrovsk-Kostjantinivka). Ujedno, rusko napredovanje bilježilo se i južnije – na potezu od Očeretine na zapad prema selima Lozuvatske i Progres, kao i na jugozapad, gdje se bilježe borbe oko Jevgenivke i Sokila. Dapače, uz dosadašnje pokušaje frontalnog prodora u Sokil s istoka, sada se čulo i o napredovanju agresora kroz ukrajinske poljske fortifikacije sjeverno od ovog naselja – čime i ta ukrajinska pozicija dolazi u jasnu opasnost od okupacije. Nije mnogo bolje ni oko 4 km južnije, gdje se agresori na širokoj fronti približavaju ukrajinskom uporištu Novoselivka Perša, za koju će borbe vjerojatno započeti još ovoga tjedna – baš kao što žestoko napredovanje agresora iz nedavno osvojenih sela Umanske i Netailove ugrožava braniteljske položaje u obližnjim selima Jasnobrodivka i Karlivka na Vovči i njenim pritocima. Nažalost, slična je situacija i dalje na jug – u prostoru Krasnogorivke nastavljaju se urbane borbe, u kojima branitelji teškom mukom održavaju kontrolu nad sjevernom polovicom grada, dok se samo nekoliko km jugozapadno bilježe borbe na rubovima naselja Gostre i Maksimilijanivka (do kojih su Rusi stigli nedavnim osvajanjem Georgiivke).

Za razliku od bojišnice sjeverozapadno i zapadno od okupiranog Donjecka, gdje ruski agresori ustrajno napreduju žestokim borbenim ritmom i žrtvovanjem ljudi te opreme – borbena situacija dalje jugozapadno nije se baš aktivno mijenjala. Usprkos službenom ruskom osvajanju Paraskoviivke 7. lipnja, ukrajinski izvori i dalje navode borbe kod tog mjesta, baš kao i na južnim prilazima obližnjoj Kostjantinivki na lokalnoj cesti O-0532. Jednako tako, usprkos približavanju agresora trasi ove prometnice oko 8 km jugozapadnije (nedaleko sela Vodjane), i ondje se borbe još pretežito vode na otvorenim poljoprivrednim površinama. Iako se iz ruskih izvora slavodobitno čulo o ukrajinskim problemima na potezu prema okupiranom selu Volodimirivka – ipak je izvjesnije da tu neko vrijeme samo neće biti ukrajinskih napada, nego da je stvarno izvedeno ikakvo operativno, vatreno ili kakvo drugo opkoljavanje branitelja. Slično je nejasna i situacija južno od Velike Novosilke, gdje ruske snage vođenim zrakoplovnim bombama i ustrajnim jurišima i dalje vode borbe za Urožajne (ali i kod obližnjeg Staromajorske, koje su službeno osvojili 10. lipnja). Jednako tako nema mnogo vijesti ni iz borbene zone kod Orihiva – gdje su se Rusi 16. lipnja pohvalili osvajanjem sela Zagirne na pola puta između ukrajinskog Gulajpolja i okupiranog mjesta Pologi (koje je već duže prazno na „ničijoj zemlji“), ali nema ni glasa o statusu sela Robotine ili sudbini brojnih agresorskih napada na prilazima ukrajinskom Orihivu. Zaključno, izgleda da se usprkos velikom naporu agresora nadalje drže i ukrajinski mostobrani na donjem toku Dnjepra, na njegovoj uvelike okupiranoj istočnoj obali.

Zračni napadi

Metalurški pogon Novolipeck

Dok se do kraja dana u petak 14. lipnja još moglo čuti o brojnim ukrajinskim napadima bespilotnim letjelicama po pograničnim regijama Ruske Federacije (posebice Belgorod, ali i Kursk), subota 15. lipnja donijela je i vijesti o ruskim udarima po neposrednom zaleđu fronte u Zaporižju (tvornica u Orihivu, vojna skladišta kod Male Tokmačke i Gulajpolja). Uz to, raketnim napadom je gađan bio Mirgorod u Poltavskoj oblasti (vjerojatno opet vojni aerodrom), te Harkiv. Nasuprot tome, ukrajinske bespilotne letjelice gađale su ciljeve u Rostovu-na-Donu, gdje su tri bile i oborene, dok se iz tog grada čulo o „eksplozijama na postrojenju za proizvodnju električne energije“ te s time vezanim nestancima struje šireg opsega. Dok se u nedjelju 16. lipnja čulo da Rusi nakon brojnih šteta po vojnim aerodromima na Krimu nastoje u funkciju vratiti i neke tamošnje bivše te zapuštene zračne baze (Kirovske, Bagerove i Zavodske) – Ukrajinci su navodno bespilotnim letjelicama gađali ciljeve po ruskom Krasnodarskom kraju na jugoistoku. Dan kasnije, ponedjeljak 17. Lipnja, započeo je ruskim zračnim udarom po Harkivu („rekreacijski kompleks“ u Kijevskom okrugu), te kasnije i Poltavi (oštećeni i tamošnji dalekovodi) – iako je glavna meta vjerojatno opet bio vojni aerodrom kod tamošnjeg mjesta Mirgorod. No, uz ponovljene ruske napade na Harkiv i Odesu, ipak treba spomenuti i ukrajinsko slanje bespilotnih letjelica na ruske regije Belgorod (tvornica traktora), Voronjež (2 komada), te Lipeck (barem četiri komada, kojima su meta izgleda bili tamošnji metalurški pogoni „Novolipeck“).

Utorak 18. lipnja započeo je ruskim lansiranjem 10 kamikaza-dronova Shaheed-136/131 iz Primorsko-Ahtarska na jugoistoku (svi srušeni), dok ruski agresori nisu imali jednaku sreću s ukrajinskim bespilotnim letjelicama koje su na metu uzele skladišta nafte “Azovska” i “Azovnaftoprodukt” u Rostovskoj oblasti (s brojnim eksplozijama rezervoara). Istodobno, izgleda da je ukrajinskim raketama R-360 Neptun bio gađan terminal za naftu i kemijske terete „LLC Jugneftehimtransit“ u Kerčkom tjesnacu nedaleko luke Kavkaz, gdje su također bile bilježene eksplozije. Manje je štete prouzročilo rusko gađanje raketom „Iskander-M“ naselja Borivske u Harkivskoj oblasti – koje je izgleda promašilo vojni cilj te pogodilo civilne objekte, srećom bez žrtava.

 

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 19. lipnja 2024. pod nazivom “Pakao kraj Očeretine, Rusi u žestokoj navali, misterij u Pjongjangu zaokuplja Zapad, Kijev građanima: ‘Pripremite se!‘” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/pakao-kraj-oceretine-rusi-u-zestokoj-navali-misterij-u-pjongjangu-zaokuplja-zapad-kijev-gradanima-pripremite-se-15473081

 

Content Protected Using Blog Protector By: PcDrome.