Petak, 15. travnja, predstavlja pedeset i prvi dan intenzivne ruske vojne operacije u Ukrajini. No nakon više od sedam tjedana ratovanja, agresori ondje stvarno ne nalaze mnogo za pohvalu. Kao prvo, i dalje traju njihova preslagivanja ljudstva i tehnike povučene sa sjevera i sjeveroistoka Ukrajine prije oko dva tjedna. Taj posao očigledno ide teško, traži opsežnije popravke i održavanje vozila, dopunu taktičkih grupa razine bojne ljudstvom koje se teško prikuplja bez šire mobilizacije u Ruskoj Federaciji, a sve to za buduće uspješno ratovanje mora pratiti i dodatni logistički napor – ne bi li se uz ljude i tehniku prema linijama fronte u Ukrajini dopremile i masivne količine goriva te streljiva potrebne za predstojeće napadne operacije.

Upravo zato ne čudi ni naglasak koji se posljednjih dana stavlja na željezničke pravce, kako iz Rusije u Ukrajinu (posebno istočno od Harkiva), ali i na jugu, s Krima prema Donbasu – gdje je agresorima izgleda uspjelo barem donekle popraviti prugu na pravcu Energodar-Fedorivka-Tokmak-Volnovaha kao prvi konkretni rezultat odbacivanja ukrajinskih snaga daleko na sjever od Mariupolja. No naravno, ta nastojanja nisu promakla braniteljima Ukrajine, koji posljednjih dana nastoje napadati tu civilno-vojnu infrastrukturu gdje god mogu – na prostorima same Ukrajine, ali vjerojatno i iza neprijateljskih linija. Potvrdu ovome nije teško naći, kako u ruskom proglašenju specijalnih policijskih režima u širokim pojasevima od međunarodne granice s Ukrajinom, tako i u vijestima o rušenju više mostova – kako željezničkih (kod Titovke, na pruzi Belgorod-Vovčansk-Kupjansk, oko 7 km od granice), tako i cestovnih (recimo, sjeveroistočno od Izjuma). Za to se izgleda koriste male ukrajinske postrojbe specijalne namjene, za koje se osim istočno i jugoistočno od Harkiva čulo i u ruskome zaleđu na jugu, u Hersonskom okrugu, prema Melitopolju, i dalje u smjeru Mariupolja.

Iako se i dalje aktivno nastavlja zračni rat širom Ukrajine, gdje Rusi raketiraju stratešku infrastrukturu u dubokoj pozadini branitelja, ali djeluju i nad linijama fronte koristeći svoju veliku nadmoć u zraku, posljednjih su dana u poseban fokus opet došla i mornarička djelovanja. Iako je Ruska Federacija na Azovskom i Crnom moru izborila praktično pa potpunu premoć nad Ukrajinom, oni to stanje zapravo i nisu uspjeli kapitalizirati. Iako se u niz navrata prijetilo Odesi flotilom desantnih plovila, operacije mornaričkog desanta ipak su se vidjele tek jednom, nedaleko od Berdjanska, na plažama koje nitko nije branio, a flota je uvelike djelovala u potpori ostalih ruskih snaga na kopnu. Pri tome su bile bilježene i štete, kao kad je nakon eksplozija u luci Berdjansk 24. ožujka izgorio desantni brod BDK-69 Orsk (Project 1171/II), dok su barem još dva slična plovila bila oštećena.

No sve to nije usporedivo s događanjima iz večernjih sati u srijedu 13. travnja, kad je na moru ispred Odese došlo do velikih eksplozija na krstarici Moskva (Project 1164 Atlant). Iz ukrajinskih izvora brzo se čulo o uspješnom napadu tijekom kojega je protuzračna obrana broda bila zavarana djelovanjima bespilotnih letjelica TB-2, što je navodno otvorilo put za prvo borbeno korištenje novih protubrodskih projektila R-360 Neptun domaće, ukrajinske proizvodnje. Na to su Rusi odgovorili navodima o nesreći na moru, požaru na brodu i nekakvoj eksploziji streljiva, koja je te olujne noći teško oštetila prvi brod klase Slava, građen za SSSR-a u nedalekom Mikolajevu i primljen u mornaričku službu daleke 1983. godine.

Zapovjednik Crnomorske flote Igor Osipov izgubio je i svog zamjenika i zapovjedni brod

I dok su brojni vanjski promatrači pretpostavljali da je krstarica Moskva potonula tijekom pokušaja tegljenja još u ranim satima četvrtka 14. travnja, konačna potvrda te činjenice došla je iz ruskih izvora dvadesetak sati kasnije. Osim političke neugodnosti gubitka zapovjednog broda Crnomorske flote te propagandnog učinka priče kako je “Moskva potonula” – situacije koju je 1940. izbjegao Adolf Hitler preimenovanjem teške krstarice Deutschland/Njemačka u ime Luetzow – ovaj gubitak će za ruske snage neposredno angažirane na jugu Ukrajine vjerojatno imati i određenih konkretnih posljedica. Naime, ako ništa drugo, ovaj je brod svojim senzorima bez problema redovito pokrivao čitavu pomorsku zonu od Krima do Odese i dobrano u unutrašnjost kopna, svojim protubrodskim naoružanjem garantirao je blokadu brodskoga prometa iz preostalih luka Ukrajine, a sa 64 raspoloživa projektila sustava S-300F itekako je ojačavao protuzračni kišobran čitave ruske strane tzv. “Južnoga bojišta” u Ukrajini.

Tako će neslavni rekord najvećeg gubitka kapitalne jedinice barem od svibnja 1982. (argentinska laka krstarica ARA General Belgrano), ako ne i od kraja Drugog svjetskog rata, vjerojatno u najskorije vrijeme biti praćen ozbiljnim oživljavanjem raznih ukrajinskih zrakoplovnih djelovanja na svim bojištima sjeverno i sjeverozapadno od Krima – dok je već rezultirao i nizom obnovljenih ruskih raketnih napada na Kijev. Pri tome se aktivno nagađa i da bi ovaj zvučni ratni gubitak u kombinaciji s nizom navodnih ukrajinskih napada na infrastrukturu s ruske strane granice lako mogao biti formalnim povodom za neke promjene i čitavog ruskog postava u Ukrajini – gdje bi, recimo, zamjena “specijalne operacije” pojmom “obrambeni rat” itekako mogla otvoriti vrata i širim mobilizacijama ruskog ljudstva za predstojeće borbe u Ukrajini. To je danas spomenuo i Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov, najavivši mogućnost “objave rata Ukrajini” u slučaju daljnjih tzv. provokacija.

Što se aktualnog stanja na kopnenim bojištima u Ukrajini tiče, ono je posljednjih dana itekako bilo prigušeno lošim vremenom te obilnim kišama širom Ukrajine. Sve to ipak nije utjecalo na nastavak granatiranja Harkiva, kojim Rusi ondje vezuju dio branitelja i otežavaju dopremu ukrajinskog pojačanja na jugoistok prema Izjumu. A baš krajevi oko Izjuma i dalje su bili poprište aktivnih izviđanja, kao i ruskih napredovanja na zapad i jugozapad u generalnom smjeru mjesta Lozova (koje se započelo i planski evakuirati), na jug prema Barvinkovu i na jugoistok prema Slovjansku. Ruske snage ondje isprobavaju ukrajinsku obranu i imale su i manjih uspjeha na zapadu te borbene zone, dok zadnjih dana ima naznaka i o određenom pokušaju ukrajinskog uzvratnog udara na istoku – od mjesta Svjatohirsk i Liman na sjever, uz desnu obalu rijeke Oskil i ondje smještenu prugu, kroz spojnicu prostorne nadležnosti ruskog Zapadnog i Centralnog vojnog okruga te prema oko 30 km udaljenom mjestu Borova i onda još oko 30 km sjevernijem Kupjansku (važnom prometnom čvorištu).

Za to vrijeme izgleda da nije bilo većih promjena na ostacima bojišta u Luhanskoj i Donjeckoj oblasti. Rusi i dalje intenzivno napadaju Rubižnu i Sjeverodonjeck na sjeveru preostatka Luhanske oblasti, dok im izgleda ni na južnom kraju tog relativno malog prostora nije uspjelo do kraja zauzeti mjesto Popasna, koje se danima žestoko bombardira, dok su dijelovi tog gradića na uzvisini usred ravnice više puta prelazili iz ruke u ruku. Ni ondje, kao ni oko Donjecka nisu velikog učinka imali ni ruski zračni napadi u neposrednu pozadinu ukrajinske fronte, kojima se izgleda planski nastojalo uništiti točke okupljanja braniteljskih pojačanja.

Jednako tako, izgleda da još nije kraj ni otporu branitelja Mariupolja, grada koji je već tjednima pod opsadom. Iako je prilično jasno kako je zadnjih dana u ruske ruke pao prostor čeličane Iljič na sjeveru grada, nema jasnih dokaza za tvrdnje osvajača kako je tom prilikom navodno zarobljeno i oko 1.200 ukrajinskih branitelja. Dok nema sumnje da je nešto predaja bilo, ukrajinski izvori su nastojali umanjiti njihov značaj, navodeći i kako se većina branitelja zapravo povukla na jug te priključila pukovniji Azov. Budući da se iz ruskih izvora zadnjih dana čulo i o osvajanjima prostora oko komercijalne luke u Mariupolju, to bi sve lako moglo značiti da je otpor branitelja ostao ograničen na prostore čeličane Azovstal, iz koje su i nadalje dolazile snimke borbi te ruskih napada na branitelje koji su se povukli u podzemnu infrastrukturu tog industrijskog kompleksa.

Sve to skreće pažnju i s ukrajinskih nastojanja na jugozapadu fronte – oko grada Hersona – gdje se usprkos ruskom otporu i utvrđivanju zone oko grada nastoji osloboditi to dosad jedino veliko ukrajinsko mjesto koje su Rusi stvarno zauzeli. S obzirom na preostale ruske snage u toj zoni, ni ta ukrajinska nastojanja ne idu glatko, a borbe se vode na prilazima gradu – gdje je navodno opet bilo uništene ruske vojne i zrakoplovne tehnike na prostoru aerodroma i mjesta Čornobaivka u zapadnim predgrađima Hersona.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 15. travnja 2022. pod nazivom “Vojna analiza Igora Tabaka: Kako je ‘Moskva‘ potonula i što ovaj gubitak znači za ruske akcije na južnom bojištu” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/vojna-analiza-igora-tabaka-kako-je-moskva-potonula-i-sto-ovaj-gubitak-znaci-za-ruske-akcije-na-juznom-bojistu-15184628