Građanski rat u Siriji u svoju je trenutnu fazu ušao 18. srpnja kada je bomba, podmetnuta u prostorima sigurnosnih službi u Damasku, ubila dobar dio režimskog vojno-sigurnosnog vrha. Izgleda da je ovaj napad bio usklađivan s glasovanjem u Vijeću sigurnosti UN, koje je prvotno bilo zakazano za tu istu srijedu, 18. srpnja – da bi onda bilo odgođeno za četvrtak, 19. srpnja. Rasprava u Vijeću sigurnosti UN ponovo je završila ruskim i kineskim vetom na rezoluciju kojom bi se osudilo režimu Damasku, ali sam ovaj postupak vidljivo je označio početak nove i šire pobunjeničke ofenzive.
Po prvi je put borba ozbiljno prenesena u glavne gradove Sirije – državni centar Damask i gospodarski centar Aleppo – u kojima od 20. srpnja sukobi traju pojačanim intenzitetom. Nakon prvih dana obezglavljenosti, režim se uskoro pribrao i počeo prvo suzbijati pobunjenike u glavnome gradu Sirije. Dok su čitavo to vrijeme borbe trajale i oko Aleppa, gdje je osvojena i režimska vojna škola, „Vulkan u Damasku“ (kako su mediji pretenciozno nazvali pobunjeničko infiltriranje grada) načelno je slomljen do 28. srpnja – kada je Bashar al-Assad i proglasio tamošnju pobjedu. No, mnogo znakova ukazuje na činjenicu da se u Damasku zapravo radilo tek o spektakularnom odvlačenju pažnje od pravog cilja ofanzive – Aleppa. Taj grad, sa svojih oko 2,5 milijuna stanovnika, ekonomski je centar Sirije, udaljen tek četrdesetak kilometara od granica pobunjenicima naklonjene Turske.
Panorama grada 21. srpnja 2012. godine, u jeku "Vulkana u Damasku"
Sve su to okolnosti koje Aleppo čine idealnim centrom neke nove, buduće Sirije – pojednostavljeno rečeno, usporedivog s Bengazijem u revolucionarnoj Libiji iz „Arapskog proljeća“. Jedino, da bi do uspjeha pobune došlo na taj način, treba osigurati tri odvojena faktora: (1) očistiti komunikaciju između grada i turske granice na sjeveru, (2) zavladati gradom u kojem i dalje postoji čitav niz uporišta državnih snaga i njima sklonog naroda, te – ne manje važno – (3) preživjeti očekivanu režimsku kontraofenzivu.
Režim je već u zadnjem tjednu srpnja, između 23. i 25. u mjesecu, počeo koncentrirati snage prema Aleppu, gdje su mu prvo pri ruci bile oklopne i topničke postrojbe prikupljene tijekom srpnja u pojasu uz tursku granicu (radi tamošnjih napetosti do kojih je došlo po rušenju turskog borbenog zrakoplova krajem lipnja). One su u nekoliko kolona prebačene prema gradu, te su se do kraja srpnja postupno priključivale borbama, čije je težište na pripremnim djelovanjima iz zraka (razni borbeni i transportni helikopteri, laki i borbeni zrakoplovi), te topništvom raznih kalibara. Od 28. srpnja, u svojevrsnoj opsadi grada priključuju im se i dodatne postrojbe pješaštva i specijalaca, nakon načelno obavljenog posla u Damasku. Dok i pobunjenici navodno dobivaju pojačanja u ljudstvu i opremi (pitanje da li iz sebi sklonih okolnih dijelova Sirije, kako to vole pričati, ili iz drugih izvora), režim Bashara al-Assada posljednjih dana kod Aleppa postupno koncentrira oko 20 tisuća vjernih ljudi – kojima bi, kako misle mnogi (počevši od predstavnika UN pa do brojnih analitičara), mogao biti izveden veliki režimski napad na grad.
No, dok se zapadno, južno i istočno od Aleppa okupljaju režimske snage – koje su u više navrata iz tih smjerova pokušale i upadati u predgrađa u oporbenim rukama – ne treba zaboraviti jednu bitnu činjenicu za koju bi sirijska oporba najradije da ne postoji. Naime, Aleppo ni praktično deset dana od početka intenzivnije opsade nije kompletno u oporbenim rukama, budući da režim drži brojne javne objekte širom grada. Gradski aerodrom, radio, televizija, zgrade raznih sigurnosnih službi (policijske stanice, vojne zgrade i javne institucije), te sama povijesna citadela u središtu grada i dalje su čvrsto u rukama ljudi vjernih al-Assadu. Dapače, dok traju pobunjenički pokušaji osvajanja svih tih točaka, preferiranje režima u pojedinim stambenim kvartovima potaklo je neke pobunjeničke vođe na osvetu prema lokalnom stanovništvu. Naravno, kada su i ti njihovi potezi završili u javno distribuiranim video-snimkama, te izazvali zgražanje pomalo naivne međunarodne javnosti, malo su pomogle naknadne tvrdnje da su tu zapravo ustrijeljeni pripadnici neregularnih režimskih postrojbi, tzv. „shabiha“.
Usprkos inozemne pomoći, režimska tehnička nadmoć radi problema pobunjenicima u Aleppu
Pri svome djelovanju, pobunjenici očigledno imaju opsežnu potporu. Dok se prošle godine još i moglo tvrditi kako se Slobodna sirijska vojska pretežito sastoji od vojnih dezertera, koji su sa sobom odnijeli i svoju negdašnju opremu – danas ta priča vrijedi za teško oružje, dok je oprema i svekoliko pješačko naoružanje vjerojatno došlo iz nekih inozemnih izvora (čemu posljednje vrijeme svjedoči i poprilična vizualna uniformnost pobunjenika). Usprkos demantijima, ne treba zanemariti medijske napise o postojanju logističkog centra pobunjeničkih snaga, smještenom u turskome gradu Adana – kao ni naznake aktivne pomoći niza zemalja (zapadnih zemalja, davanjem nevojne pomoći, i arapskih zemalja koje pomažu i vojnom opremom te naoružanjem). Sve to, vjerojatno, u Siriju stiže putem Turske – pa zato ne čude ni napori pobunjenika da si oslobode put od Aleppa do turske granice. Ovo je izgleda bio prioritet od početka sukoba u tome gradu, tako da se paralelno s odolijevanjem režimskim napadima na rubovima grada – ustrajno moglo čuti o napadačkim operacijama pobunjenika sjeverno od Aleppa. Na tom su prostoru režimske snage držale pojedina prometna čvorišta i vojne komplekse, koji su se brzo našli opkoljeni pa onda i zauzimani, usprkos pomoći pružanoj zračnim i topničkim udarima. U uspješnoj uspostavi ovog prometnog pravca krajem srpnja vjerojatno treba tražiti i razlog dosadašnjem odolijevanju pobunjenika u Aleppu.
Iranski ministar obrane, 5. kolovoza - priče o 3000 iranskih snajperista u Siriji, manipulacija cionističkih medija
Na obje se strane sve intenzivnije šire i glasine o stranom sudjelovanju u sukobima širom Sirije. Pobunjenici spominju Irance kao snagu koja pomaže režimu – kod Aleppa se govorilo o 3 tisuće iranskih vojnika dopremljenih zračnim mostom na tamošnji aerodrom, a i navodne iranske „hodočasnike“, zarobljene u Damasku 5. kolovoza, opisivalo se kao pripadnike nekakve izviđačke postrojbe – od čijih je ukupno 150 ljudi tu navodno zarobljeno njih 48. Na optužbe o djelovanju 3 tisuće boraca reagirao je iranski ministar ograne, general Ahmad Vahidi u subotu 4. kolovoza tvrdeći kako Iran nije slao vojne snage u Siriju (niti je to Damask ikad tražio), dok je oko oslobađanja već spomenutih hodočasnika Tehran zamolio i pomoć Turske te Katara. No, ni na drugoj strani ne manjka priča o strancima, budući već mjesecima kruže priče o organiziranom sudjelovanju boraca iz Libije u pobunjeničkim redovima širom Sirije. Uz to, posljednje se vrijeme sve češće čuje i o pritoku borbenih islamista u redove pobune, po uzoru na Irak ili Afganistan.
Bilo kako bilo, u idućim danima ostaje vidjeti kako će se razvijati situacija oko Aleppa. Točnije, hoće li ondje doći do velikog napada režimskih snaga na grad, ili će stvari ići ponešto laganije – nastavkom režimskih udara iz daljine, praćenih pješačkim čišćenjima pojedinih gradskih kvartova – što bi za pobunjenike u konačnici predstavljalo težak poraz. Pa ipak, za kakvu se god taktiku odlučili u Damasku, nije nemoguće da im nastojanja i ne uspiju – što bi revolucionarima tek otvorilo vrata ka žešćim i bitno ozbiljnijim djelovanjima od dosadašnjih.
————————————
Ovaj je tekst pisan za medijsku kuću Al Jazeera Balkans – na čijem je web-portalu i objavljen 9. kolovoza 2012. godine. Tekst je ondje dostupan u redakcijskoj opremi, na adresi: http://balkans.aljazeera.net/makale/borbe-za-prvu-enklavu.
————————————
