Kao ni do sada, ni 121. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, petak 24. lipnja, nije prošao mirno. Doduše, nakon puna četiri mjeseca intenzivne ruske agresije, borbe se više ne vode na čitavom prostoru države, a posljednje vrijeme su se prorijedili i ruski zračni napadi na središnje te zapadne dijelove države. Nakon objave vojnog koncentriranja na istok države krajem ožujka, od sredine travnja ruske su se operacije zapravo koncentrirale na prostor ukrajinske regije Donbas, a kako je vrijeme teklo, taj se fokus i dalje sužavao te zaoštravao – tako da je posljednjih tjedana obuhvatio (1) suzbijanje ukrajinskih enklava na sjevernoj obali rijeke Siverski Donjec, (2) proboj iz smjera Izjuma prema Slovjansku i zaleđu ukrajinske obrane Donbasa, (3) osvajanje uporišta Popasna, što je i ostvareno početkom svibnja, potom i (4) vojno izoliranje ukrajinskih ostataka Luhanske oblasti, prvenstveno prostora grada Lisičanska, te (5) operacije odsijecanja i zauzimanja ukrajinske obrambene linije među mjestima Girske i Zolote.
Improvizirana opskrba za branitelje Severodonjecka
Od svih ovih ciljeva treba naglasiti da je do danas na prostorima sjeverno od Siverskog Donjeca ostalo u ukrajinskim rukama samo dio Severodonjecka (industrijska zona) te pojas od nekoliko tamošnjih prigradskih naselja na jugoistoku mjesta. Iako se ta uporišta još donekle drže, usprkos neprekidnim ruskim napadima – nije jasno da li se upravo odvija njihova evakuacija, ili su to glasine dok će ti prostori zapravo još neko vrijeme nastaviti služiti kao poprišta za iscrpljivanje agresora urbanom borbom. Što se tiče prodora od Izjuma prema Slovjansku, tu se uz mnogo truda agresora postiglo tek male pomake, koji su se zaglavili na ukrajinskoj obrambenoj liniji Dolina-Bogorodične. Dakle, svi napori rezultirali su postizanjem vrlo malo terenskoga pomaka uz poprilične napore i gubitke, što već neko vrijeme predstavlja zajedničku karakteristiku svih ruskih djelovanja u Ukrajini.
Zone borbi koje su bile posebno intenzivne posljednjih dana
Ograničeni fokus Rusa
S druge strane, treba napomenuti da se nastojanjima za postizanjem svih ovih preostalih vojnih ciljeva fokus glavnine ozbiljnih i uspješnih ruskih napadnih operacija u Donbasu posljednje vrijeme sveo na prostor grubo ograničen od Lisičanska na sjeveru do Zolote na jugu, i od Girske na istoku do Bahmuta na zapadu. Dakle, uz sve te puste tisuće kilometara bojišnice, riječ je o zoni koja po veličini grubo odgovara prostoru grada Zagreba, u kojoj su operacije zadnjih tjedana bile ustrajno intenzivne, a i posebno aktivne posljednjih dana. Pri tome, Popasna je zauzeta početkom svibnja, a iz nje se krenulo širiti okupirana zona koja nije uspjela prekinuti logistički pravac Bahmut-Lisičansk – ali ga je stavila pod rusku topničku vatru i time ozbiljno ograničila njegovu iskoristivost. Treba napomenuti i da je agresorima baš ovoga tjedna izgleda barem donekle uspjelo zaokružiti prostor ukrajinske otporne linije Girske-Zolote, što je ozbiljan vojni uspjeh postignut spajanjem prodora od Popasne na sjever i napredovanja s istoka. Naime, nakon što je 18. lipnja u ruke agresora konačno palo ukrajinsko uporište Toškivka, na oko 15 km jugoistočno od Lisičanska, braniteljima nije uspjelo ozbiljno stabiliziranje pozadinskih položaja, tako da se napredovanje Rusa i njihovih lokalnih saveznika nastavilo valjati prema zapadu.
U utorak je tako palo 6 km zapadno smješteno selo Mirna Dolina, a ubrzo nakon toga i još 2 km zapadnije selo Podlisne. Dan kasnije su navodno osvojena i sela Loskutivka te Rai-Oleksandrivka, čime su se agresori pomakli još oko 3 km jugozapadno i time praktično krenuli prekidati vezu sa zaleđem ukrajinskih uporišta Girske i Zolote. Pritom još nije jasno je li tih dana uspjelo izvlačenje glavnine ukrajinskih boraca s tog sada opkoljenog prostora (dok se o izvlačenju teže tehnike pričalo još prošlog tjedna) ili nije. Prema ruskim izvorima, koji tradicionalno pretjeruju u svojim navodima, spominje se okruženje u kojem je moglo ostati oko 2.000 ljudi (četiri ukrajinske bojne, te nekakve postrojbe ukrajinskih desničara i stranih dragovoljaca), oko 40 oklopnih sredstava te više desetina raznog topničkog oružja – pravu istinu o tome tek treba vidjeti.
Rusko viđenje “kotla” oko Girske i Zolote – s njihovom procjenom opkoljenih branitelja
Kako izgleda, još tijekom sredine ovoga tjedna dijelovi tamošnje ukrajinske obrane uspijevali su odbijati agresorske napade, a prilično je jasno da su barem dijelovi tog, sada više ili manje okruženog prostora, i danas još bili u ukrajinskim rukama (dio mjesta Zolote, dok su izgleda ruski agresori tijekom dana ipak ušli u Girske). Dakle, prilično je jasno da su ondje agresorski pomaci postignuti uz velike žrtve, a izgleda da se borbena crta branitelja na sjeveru Donbasa sada profilira uz tok rijeke Siverski Donjec, te na istoku između gradova Lisičansk i Bahmut, ugrubo prateći prometnicu T1302 do čijih su pojedinih odsjeka i vojno stigle snage napadača.
Ukrajina dobila status kandidata za EU
Za to vrijeme, mnogo se zanimljivih stvari dogodilo i na međunarodnom polju, gdje su razvoji događanja bili za Ukrajinu itekako povoljniji nego na bojištu istoka Donbasa. Kao prvo, treba spomenuti dvije političke novosti, koje doduše ne nose neku novu i konkretnu vojnu pomoć, ali će ipak vjerojatno pomoći ukrajinskom moralu. Kao prvo, u utorak 21. lipnja je u Rigi, na summitu “Inicijative tri mora”, u okvir ovog političkog okupljanja primljena i Ukrajina – u statusu “sudjelujućeg partnera“. Iako su se u Kijevu nadali punome članstvu, ispada kako je ono rezervirano samo za pune EU članice, a Ukrajini je ovo ipak postao tek jedan dodatni kanal komunikacije s probranim krugom država koje ju ionako ozbiljno podupiru i vojno, i ekonomski, i politički. Taj kontinentalni politički ples nastavljen je jučer, kada je nakon mnogo promišljanja i nagovaranja unutar Europske unije postignut konsenzus o dodjeli statusa “zemlje kandidata” za Ukrajinu i Moldovu. Budući se tu radilo o cilju za kojeg se Ukrajina poprilično zalagala, taj je prvi konkretni korak na putu te države prema punom članstvu u Europskoj uniji izazvao dosta oduševljenja u redovima ukrajinske javnosti. Pa ipak, vrlo brzo ga je slijedio i određeni “hladni tuš” iz Pariza, kada je Kijevu napomenuto kako im zato željeno članstvo u NATO savezu nije na vidiku, dok će i za spomenuto puno EU-članstvo ipak trebati odraditi velik broj prilagodbi i reformi, za koje će zasigurno trebati vremena. Time je postalo jasno kako se zapravo tu radi više o mjeri jačanja morala nego konkretne pomoći – a otvoreno je pitanje hoće li biti iole drugačije i na predstojećem sastanku zemalja G7, koji bi se predstojeće nedjelje i ponedjeljka (26. i 27. lipnja) – među ostalim – trebao pozabaviti i temom rata u Ukrajini.
Novo oružje iz SAD-a
No, što god da se događa na političkom polju, potpuno je konkretna bila jučer objavljena novost iz Sjedinjenih Američkih Država, koje su za pomoć Kijevu namijenile još jedan dodatni paket od oko 450 milijuna USD. Prema prvim informacijama, on sadržava 4 dodatna višecijevna raketna sustava dalekog dometa M142 HIMARS, oko 36 tisuća granata kalibra 105 mm, 18 taktičkih vozila, 1.200 lansera granata, 2.000 strojnica, 18 obalnih i riječnih patrolnih brodova (kojima se pomaže već započeto osnivanje ukrajinske mornarice na Dnjepru i uz obale pojedinih dijelova Crnoga mora), kao i pregršt raznih rezervnih dijelova te pomoćne opreme. Sve bi to trebalo pomoći daljnjem opremanju i obuci strateške rezerve ukrajinskih snaga, koja navodno broji oko 30 bojni i čije bi buduće uvođenje u borbe moglo utjecati na tijek operacija širom borbenih linija u Ukrajini.
A koje bi to operacije mogle biti? Ima tu podosta lokacija i zona kao potencijalnih kandidata za poprišta budućih ukrajinskih ofenziva. Kao prvo, tu je okolica Harkiva, gdje su branitelji posljednje vrijeme izdržali ruske napade – i održali većinu sigurnosnog pojasa oko grada, iako su se agresori negdje ipak uspjeli približiti – tako da sada opet topništvom i raketama dosižu njegova sjeverna predgrađa. Branitelji i dalje održavaju položaje na oko 45 km istočno od grada, iz kojih se pružaju mogućnosti napada na rusku logistiku oko Kupjanska. Rusi su tu opasnost prepoznali i jačaju kako obrambene položaje, tako i prilazne pravce ovome području, koje bi za njih lako moglo postati problematično.
Slična tome je i situacija na oko 120 kilometara jugoistočno od Harkiva – gdje su ukrajinske snage izgleda došle u blizinu grada Izjuma. Nakon dužeg vremena i to je osvojeno mjesto izgleda opet blizu borbenih linija, te pod topničkom vatrom, a njegovo bi oslobađanje također bilo popriličan udarac za razna nastojanja agresora. Zatim treba pažnju svrnuti i još južnije, na prostor oko 40 km jugozapadno od grada Donjecka, koji je središte separatističke tzv. “Donjecke Narodne Republike”. Ne samo da ondje odolijevaju sve ukrajinske obrambene crte i uporišta, već je posljednjih dana bio bilježen i niz manjih uspješnih ukrajinskih operacija oko mjesta Vugledar. U njima je navodno oslobođen pojas na oko desetak kilometara južno (Jegorivka) i jugozapadno (Ševčenko), čime je ojačana ukrajinska obrana čitave te zone. Jednako su perspektivni i odsjeci fronte u trokutu Orihiv-Pologi-Tokmak u Zaporiškoj oblasti, kao i potez Visokopilja-Snigurivka-Herson na krajnjem jugozapadu ukrajinskoga bojišta. Pri tome, obje ove borbene zone već se neko vrijeme spominju kao područja tekućih ukrajinskih protunapada većega opsega, iako te glasine ne prate nikakvi službeni spomeni konkretnih vojnih postignuća (koja bi bila itekako značajna ako se i kada dogode).
* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 24. lipnja 2022. pod nazivom “Rusi zatvorili ‘kotao‘ na istoku Donbasa, područje borbi veliko je kao Zagreb” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/rusi-zatvorili-kotao-na-istoku-donbasa-podrucje-borbi-veliko-je-kao-zagreb-15214477
