Subota, 14. lipnja, ujedno je 1207. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, gdje se nakon toplijeg početka tjedna opet bilježi promjenjivo i svježije vrijeme, s povremenim padalinama te jačim vjetrom – sve do novog zatopljenja predviđenog od utorka, 17. lipnja. U takvim okolnostima treba napomenuti da se krajem prošlog tjedna bilježila ponešto viša razina borbenih aktivnosti, s manjim zatišjem u nedjelju i ponedjeljak, 8. i 9. lipnja, te ponovnim aktiviranjem od utorka, 10. lipnja, prema kraju ovoga tjedna. Pri tome, poseban borbeni naglasak opet se bilježi na sjeveroistoku ukrajinske regije Sumi, sjeveroistočno od Limana, oko Torecka i Pokrovska, te na jugoistoku bojišta sjeverozapadno i zapadno od okupirane Velike Novosilke.

Što se ruskih napada kamikaza-dronovima i raketama tiče – Ukrajina ih je ovog mjeseca bilježila svake noći, no posebno treba spomenuti tri noći s preko 400 ruskih oružja u zraku (1. lipnja, u petak, 6. lipnja, te u ponedjeljak, 9. lipnja), i još dvije s preko 200 takvih oružja (subota, 7. lipnja, i utorak, 10. lipnja). Sve to ni ne čudi imajući u vidu informacije da je Rusija u zadnjih godinu dana povećala proizvodnju kamikaza-dronova Shaheed za čak pet puta. Konkretno, subota, 7. lipnja, počela je ruskim lansiranjem 2 balističke rakete „Iskander-M“/KN-23 iz Voronješke oblasti, 6 vođenih raketa Kh-59/69 (sve oborene), jedne krstareće rakete „Iskander-K“ iz Rostova (oborena), te 206 raznih kamikaza-dronova i simulatora (87 oboreno, 80 prizemljeno). Nedjelja, 8. lipnja, bila je malo mirnija – bilježila se 1 protubrodska raketa P-800 „Oniks“ i 2 vođene rakete Kh-59/69 te 49 dronova (22 oborena i 18 prizemljeno) – da bi ponedjeljak, 9. lipnja, opet počeo lansiranjem 4 aerobalističke rakete Kh-47M2 „Kinžal“ (navodno sve srušene), 10 krstarećih raketa Kh-101 (sve srušene), 3 krstareće rakete Kh-22 (2 srušene), dvije proturadarske rakete Kh-31P (obje srušene), jedne krstareće rakete Kh-35 s prostora Krima (srušena) te 479 raznih dronova (277 oboreno i 183 prizemljena). Utorak, 10. lipnja, bilježio je 2 balističke rakete KN-23 (obje srušene), 5 krstarećih raketa „Iskander-K“ (sve srušene) i 315 raznih kamikaza-dronova te simulatora (213 oboreno i 64 prizemljene) prema Kijevu. Srijeda, 11. lipnja, opet je bila ponešto mirnija uz „samo“ jednu balističku raketu „Iskander-M“ i 85 dronova (40 oboreno i 9 prizemljeno elektroničkim ratovanjem), da bi se u četvrtak, 12. lipnja, uz proslavu „Dana Rusije“ čulo i o napadu „samo“ 63 razna ruska drona dugog dometa (od čega je navodno njih 28 srušeno, a 21 neutraliziran drugim sredstvima).

Zauzvrat, ni Ukrajina nije ostajala dužna – redovito lansirajući malobrojnije bespilotne letjelice nad područja Ruske Federacije. Što se tiče uspješnosti ovakvih napada prvenstveno na vojne i vojno-industrijske ciljeve, u petak, 6. lipnja, dronovima je gađano vojne aerodrome „Engels“ u Saratovskoj oblasti (veliki požar) i „Djagiljev“ u Rjazanjskoj oblasti, te tvornicu „Napredak“ u mjestu Mičurinsk u ruskoj Tambovskoj oblasti (među ostalim proizvodnja zrakoplovnih i raketnih upravljačkih sustava). U subotu, 7. lipnja, bilježio se pogodak u skladište goriva tvrtke Luxe Oil u Puškinu kod Moskve (eksplozije i požar, zatvoreni i civilni aerodromi Domodedovo, Vnukovo i Žukovski), da bi se u nedjelju, 8. lipnja, čulo o požaru na prostoru vojnog aerodroma sjeverno od mjesta Krimsk u Krasnodarskom kraju, te na tvornici „EuroChem Azot“ u mjestu Novomoskovsk, regija Tula – koja proizvodi umjetna gnojiva te pojedine sirovine za proizvodnju eksploziva.

Ponedjeljak, 9. lipnja, svjedočio je ukrajinskom napadu na tvornicu JSC „VNIIR-Progress“ koncerna „ABS Electro“ u mjestu Čeboksari u Čuvaškoj Republici Ruske Federacije (proizvodnja antena za kamikaza-dronove, vođene zrakoplovne bombe i sustave elektroničkog ratovanja), te na vojnu zračnu luku „Savasleika“ u Nižnjenovgorodskoj regiji (mogući pogoci u MiG-31K i Su-30/34). U utorak, 10. lipnja, na meti se našla tvornica ruske verzije iranskih kamikaza-dronova Shaheed-136 u mjestu Jelabuga u Tatarstanu te obližnji Nižnekamsk (uz zatvaranje i niza nedalekih aerodroma), da bi srijeda, 11. lipnja, bila obilježena uspješnim zračnim napadom na Tambovsku tvornicu baruta („Тамбовский пороховой завод“), skladište streljiva ruske 106. zračno-desantne divizije u oblasti Kursk, te vojni aerodrom „Buturlinovka“ u Voronješkoj oblasti Ruske Federacije. Za razliku od toga, u četvrtak, 12. lipnja, na meti se našla tvornica „Rezonit“ u mjestu Zubovo, Moskovska oblast – gdje se sklapa razna mikroelektronika za ruske vojne potrebe. Dakle, dok Ukrajina iz dana u dan gađa ruske vojne i vojno-industrijske ciljeve, Ruska Federacija se redovito uz poneki vojni cilj bavi civilnom infrastrukturom te stambenim kompleksima širom Ukrajine (posebno Kijev, Harkiv i Odesa).

Razmjena tijela i ranjenika

Prije ulaska u detalje svježih vanjskopolitičkih događanja po pitanju rata u Ukrajini, napomenimo da su se posljednjih dana krenuli provoditi jedini konkretni dogovori postignuti 2. lipnja na relativno neuspješnim pregovorima Ruske Federacije i Ukrajine u Istanbulu, pod turskim pokroviteljstvom i posredovanjem. Dok su ondje dvije strane konačno razmijenile svoje „memorandume o vizijama puta prema miru“ (Ukrajina je svoj predala na uvid Rusiji danima ranije, a ruski je tek na licu mjesta ponovio sve maksimalističke zahtjeve službene Moskve, bez očitovanja o ukrajinskim prijedlozima) – konkretno je dogovorena tek razmjena (1) do 6.000 tijela palih ratnika, (2) teško ranjenih i bolesnih ratnih zarobljenika, i (3) ratnih zarobljenika starih od 18 do 25 godina, i to po kriteriju „svi-za-sve“. Kako izgleda, prvo je na red došla razmjena tijela – no usprkos problemima pri ugovaranju ove razmjene, očiglednima još u petak, 6. lipnja, već se u subotu, 7. lipnja, moglo čuti o ruskom planu dovoženja niza kamiona-hladnjača s tijelima na bjelorusku granicu.

No, istoga dana plan se promijenio u hodu – te su vozila s nekoliko stotina tijela osvanula u Brijanskoj oblasti Ruske Federacije, bez da se prethodno ugovorilo točne termine razmjene, te prethodno razmijenilo usklađene popise osoba u paralelnom postupku razmjene mladih, ranjenih i bolesnih. Kako se već ranije naziralo, Ruska Federacija je to ukrajinsko inzistiranje na usklađenim procedurama postupka razmjene iskoristila za još jednu rundu ratne propagande, ponavljajući da Kijev oklijeva s povratom tijela: (1) zbog prikrivanja opsega vlastitih gubitaka, te (2) zbog nedostatka novca za plaćanje naknada obiteljima poginulih. Kako bilo da bilo, u subotu, 7. lipnja, na ruske je granice dopremljeno oko 1.212 mrtvih tijela, koja su Ukrajinci preuzeli tek u srijedu, 11. lipnja, kada su riješeni prethodni koraci dogovoreni u Istanbulu. Do trenutka kad je Rusija tom prilikom primila 27 tijela, moglo se vidjeti i videosnimke navodnih kamiona-hladnjača, jednostranu objavu popisa ljudi koje „Ukrajina neće primiti“, te apele pojedinih zarobljenika uz kritike Ukrajine u ruskim medijima. U petak, 13. lipnja, razmjena je nastavljena predajom još 1.200 tijela Ukrajini, gdje tvrde kako imaju kapacitete za njihovu točnu identifikaciju bez potrebe za inozemnom pomoći.

Što se mladih, ranjenih i bolesnih ukrajinskih zarobljenika tiče, Rusija je za prvi navrat navodno direktno na granicu dostavila popis te 640 osoba – da bi onda ovoga tjedna postupno krenula i njihova razmjena – gdje se s ukrajinske strane kroz više dana registrirala tek provedba pojedinih tranši razmjena, ali ne i konkretni brojevi njima obuhvaćenih osoba. Povratak prve skupine mladih zarobljenika (vojnika, dočasnika i časnika navodno zarobljenih još 2022. godine) proveden je u ponedjeljak, 9. lipnja, na granici s Bjelorusijom. Kako izgleda, srž otezanja bila je u ruskom nastojanju da praktično kontroliraju proces pritiskajući s tijelima poginulih dok isporučuju žive zarobljenike po svojoj volji, dok je Ukrajina nastojala na prethodnom sastavljanju čvrstih popisa osoba, te prioritetnom povratku bilo onih najdulje držanih zarobljenika, bilo prvo osoba u najlošijem stanju. Razmjene ranjenih te teško bolesnih zarobljenika navodno su započele u utorak, 10. lipnja, kada su svi razmijenjeni zarobljenici imali teške ozljede, amputirane udove, infekcije, rane te bolesti (među ostalim hepatitis i tuberkulozu). Ovaj je postupak nastavljen u četvrtak, 12. lipnja (prvenstveno zarobljenici iz Nacionalne garde i graničari, vojnici i dočasnici, neki i s dosadašnjih popisa nestalih), a sve to bi također moglo potrajati još nekoliko dana. Tvrdnje Rusije kako Ukrajina zapravo nije spremna za svakodnevne postupke razmjene iz Kijeva su žestoko demantirane.

Međunarodna sfera

Nakon posjeta ukrajinske delegacije Sjedinjenim Američkim Državama krajem prošlog tjedna moglo se iz ukrajinskih izvora čuti procjene kako Ruska Federacija do početka rujna ove godine planira osvojiti kompletan prostor Donjecke i Luganske oblasti u Ukrajini, do kraja 2025. namjerava okupirati Hersonsku oblast te uspostaviti tampon-zonu uz linije razgraničenja – da bi onda do kraja 2026. izvela i okupaciju čitave Ukrajine istočno od rijeke Dnjepar, uz još i ukrajinske regije Mikolajev i Odesa. Kako izgleda, ovi navodni planovi i polagano rusko napredovanje uzduž bojišnice ipak nisu bili dovoljni da službeni Washington potaknu na izdvajanje dodatne vojne pomoći za Ukrajinu ni izvođenje maksimalnog pritiska prema Ruskoj Federaciji – dok je tamošnji predsjednik Donald Trump čak 4. lipnja u telefonskom razgovoru s Vladimirom Putinom izrazio i razumijevanje za ruske udare po Ukrajini, kao oblik uzvrata za 1. lipnja izveden veliki napad ukrajinskih bespilotnih letjelica na resurse ruske flote strateških bombardera.

Na to su se 8. lipnja nadovezala i saznanja o američkom transferu oko 20.000 laserski navođenih raketa APKWS, streljiva za protuzračni sustav L3Harris Technologies Vampire – proizvedenih i kupljenih za Ukrajinu od pomoći iz mandata Joea Bidena – prema snagama američkog Ratnog zrakoplovstva na Bliskom istoku. Uz to, u četvrtak, 12. lipnja, istekao je i rok od dva tjedna za koja je Trump tvrdio da su potrebna ne bi li ustanovio da li ga Putin vuče za nos oko mira u Ukrajini ili ne. Kako sada stvari stoje, vojna pomoć SAD-a za Ukrajinu vidljivo kopni, ruski rat u Ukrajini traje nesmanjenom žestinom – a Trump i dalje ne uvodi ikakve dodatne sankcije Rusiji čekajući daljnje pregovore i iluziju mira pod ruskim uvjetima. Kako izgleda, tu bi se mogao i načekati, budući je u petak, 13. lipnja, Ukrajina odlučila dalje ne pregovarati sve dok tema konačno ne bude prvo primirje, a tek onda bilo što drugo.

Dok se štete koje će Ukrajina ove godine trpjeti predstojećim ukidanjem sustava trgovinskih povlastica s Europskom unijom procjenjuju na oko 800 milijuna USD – barem bi se trebalo do 4. ožujka 2027. godine produžiti EU program prihvata ukrajinskih izbjeglica, te se užurbano radi i na 18. paketu EU sankcija za Rusku Federaciju. Ovaj bi paket mogao obuhvatiti zabranu državama Europske unije da kupuju ruske naftne derivate, dodatna ograničenja izvoza roba dvostruke civilno-vojne namjene, te stavljanje na „crne liste“ još 77 brodova ruske tzv. „sive flote“ i 22 ruske banke (kojima bi se potpuno zabranile transakcije u EU). Uz to, pregovara se i o uključivanju u režim sankcija oštećenih plinovoda Sjeverni tok 1 i 2, dodatnih ruskih poduzeća naftne industrije, kao i koncerna Rosatom – sve to ne bi li se službenu Moskvu ipak potaknulo da prihvati ovo bezuvjetno primirje na koje je Ukrajina pristala još 11. ožujka ove godine. Naravno, dok pojedini mediji optimistično navode kako bi se te nove EU-mjere mogle prihvatiti do kraja lipnja, već sada je jasno da će se njihovom uvođenju protiviti kako Mađarska, tako i Slovačka (koja je takvu politiku svoje Vlade zasnovala i na nedavnim parlamentarnim odlukama).

Skup kod Rima

Sve te teme, ali i načini jačanja obrambenih sposobnosti Europske unije, bili su u četvrtak, 12. lipnja, temom rasprava na sastanku ministara vanjskih poslova tzv. „Weimar+“ skupine u vili Madama kod Rima. Ondje su se pod domaćinstvom talijanskog ministra vanjskih poslova Antonia Tajanija okupili i šefovi vanjskoposlovnih resora Francuske, Njemačke, Poljske, Španjolske, Ujedinjene Kraljevine i Ukrajine, uz sudjelovanje i visoke predstavnice EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Kaje Kallas te glavnog tajnika NATO saveza Marka Ruttea. Ovaj skup može se gledati i kao svojevrsni uvod u predstojeći niz međunarodnih summita – prvo skupa država skupine G7 od 15. do 17. lipnja u Kanadi, zatim NATO summita u Haagu 24. i 25. lipnja, te zaključno i sjednice Europskog vijeća zakazane za 26. i 27. lipnja u Bruxellesu.

Uvodno u sve ove skupove, u Odesi (koja je bila pod ruskim zračnim napadima 10. lipnja, a dijelom i 11. lipnja) u srijedu, 11. lipnja, održan je i Summit Ukrajina-Jugoistočna Europa, na kojem su uz predsjednika Ukrajine Zelenskog i ministra vanjskih poslova Sibigu sudjelovali i predsjednici Moldove, Rumunjske i Srbije, premijeri Bugarske, Grčke i Hrvatske, predsjednica parlamenta iz Albanije, prvi potpredsjednik vlade Sjeverne Makedonije i ministrica vanjskih poslova Slovenije. Uz dogovaranje dodatne pomoći za Ukrajinu i zajedničko suprotstavljanje ruskoj agresiji (posebno po pitanju hibridnih prijetnji i širenja dezinformacija) – bilo je govora i o obnovi ratnih šteta u Ukrajini, ali i o predstojećoj političkoj suradnji. Tu je posebno spomenuta i namjera hrvatskog premijera Andreja Plenkovića da u listopadu ove godine u Splitu održi „Međunarodnu konferenciju o rehabilitaciji i društvenoj reintegraciji ukrajinskih branitelja“. Uz to, Plenković je naglasio i zalaganje Republike Hrvatske za pravedni mir, potporu članstvu Ukrajine u Europskoj uniji, ali i donošenje već spomenutog novog paketa EU-sankcija prema Ruskoj Federaciji uz nastavak pomoći za agresijom ugroženu Ukrajinu.

Nuklearni problemi i vojni izazovi

Nakon nedavne izmjene međunarodnih promatrača u okupiranoj nuklearnoj centrali Zaporižje (opet preko ukrajinskog teritorija), ondje nažalost nije došlo do smirivanja situacije. Taj osjetljivi objekt i dalje je gotovo na samoj liniji bojišnice, uz negdašnji tok Dnjepra kod Energodara u Zaporižju, a redovito mu prijeti ostajanje bez struje (bitne za osiguravanje hlađenja isključenih reaktora). Nakon što su se krajem prošlog tjedna rubovi kompleksa po četvrti put ove godine našli pod napadima bespilotnih letjelica – međunarodni su promatrači registrirali incidente, ali ne i oštećenja tamošnjeg obučnog centra nuklearne centrale s njegovom velikom replikom upravljačke hale te elektrane. U razgovorima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) s ruskom stranom naznačeno je da ne bi trebalo biti pokušaja ponovnog pokretanja ove elektrane prije smirivanja rata oko nje, a tek bi posredovanjem IAEA trebalo riješiti i pitanje ondje zaostalog američkog nuklearnog goriva. Navodno ga je Rusija spremna ili sama iskoristiti ili ga potpuno ukloniti i vratiti u SAD.

Dok NATO tek izlazi na kraj sa saznanjem kako na ratnu nogu postavljena Ruska Federacija navodno u tri mjeseca proizvede osnovnog streljiva kao čitav Savez (25 puta veće gospodarstvo) u godinu dana – širom Rusije se počinje zapažati i hitna izgradnja zaštitnih objekata za avione na brojnim vojnim aerodromima širom države, a uočeno je i grupiranje strateških bombardera na krajnjem Dalekom istoku, što dalje od Ukrajine i njenih dronova. Ujedno se 9. lipnja u ukrajinskoj regiji Černihiv po prvi put uočilo i da ruski kamikaza-dronovi tipa Shaheed-136 imaju sposobnost ispuštanja podstreljiva tijekom preleta – čime je dodatno pojačana njihova neugodna učinkovitost.

S druge strane, istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je preko 60 posto Ukrajinaca i dalje spremno podnositi teret obrane od ruske agresije koliko god to bude potrebno – i to relativno ujednačeno širom Ukrajine i kroz razne dobne skupine stanovništva. Ipak, to nije pomoglo činjenici da je tijekom prvih 5 mjeseci 2025. godine zabilježeno oko 90 tisuća kaznenih postupaka za djelo dezertiranja iz vojnih snaga, dok „zli jezici“ spominju kako je tek 20 posto vojske i stvarno na fronti, dok je od ostalih 80 posto pola angažirano u potpori, a pola „živi na nekim poligonima, u pozadini“. Doduše, imajući u vidu dugotrajnost sukoba, teškoće u mobilizaciji vojnih pojačanja te opseg problema u materijalnom opremanju vojske – ti omjeri zapravo i nisu katastrofalni.

Zacijelo čitavu situaciju izvlače i daljnje inovacije na području bespilotnih letjelica (u regiji Sumi su Rusi presreli novi tip ukrajinskog FPV drona, s autonomnim pronalaženjem ciljeva, te ugrađenim tihim pogonom i sustavom za elektroničko ratovanje), kao i dodatne smjele akcije. Tako se 7. lipnja čulo i o dodatnom napadu, gdje su navodno iz vagona za prijevoz žita u okupiranom dijelu regije Herson bili potajice ispušteni ukrajinski dronovi – koji su prvo napali lokomotive vlaka, a onda i niz vagona natovarenih ruskom vojnom tehnikom (dovoljnom za opremanje pukovnije) te niz cisterni s gorivom. Navodno se tu radilo o otežavanju ruskog prebacivanja snaga – koje se s juga šalje prema bojištu sjeverne ukrajinske regije Sumi. No, dok se u nedjelju, 8. lipnja, baš uz granicu Rusije i Ukrajine, odnosno regija Sumi i Kursk, bilježilo i rušenje ruskog borbenog aviona Su-35 – navodno temeljem operativne suradnje borbenih aviona F-16 i švedskog nadzornog aviona Saab 340. Nažalost, nejasno je ostalo pitanje izraelske donacije protuzračnih sustava MIM-104 Patriot za potrebe ukrajinske obrane. Iako je u ponedjeljak, 9. lipnja, veleposlanik Izraela u Kijevu Mihailo Brodski izričito potvrdio isporuku određene količine protuzračnih sustava Patriot koje je njegova država nedavno rashodovala iz svoje obrane – samo dan kasnije, u utorak, 10. lipnja, te je navode demantiralo Ministarstvo vanjskih poslova Izraela. Ipak, budući se o toj potencijalnoj donaciji itekako priča već mjesecima, i ovaj razvoj stvari ipak je ostavio otvorenom priču čiji su se pojedini detalji višekratno čuli i iz Sjedinjenih Država, koje moraju dati svoju dozvolu za takav transfer Ukrajini kritično važne opreme.

Stanje na bojištima – ruske regije Kursk i Belgorod te Sumi u Ukrajini

Iako je već neko vrijeme jasno kako Ukrajina jedva da više drži ikakve bitnije prostore u ruskim regijama Kursk i Belgorod, ukrajinski službeni izvori i dalje ustrajno spominju borbe u regiji Kursk – pod čime se prilično jasno zapravo misli na okršaje u pograničnim dijelovima obližnje ukrajinske regije Sumi. Kako izgleda, ondje su ruske snage okupirale možda i do 200 kvadratnih kilometara prostora uz granicu, dvadesetak kilometara sjeverno od regionalnog središta Sumi, a borbe se svakodnevno vode uz niz naselja na oko 6 do 12 km od granice – na potezu širine oko 20 km. Pri tome, naglasak je na ukrajinsku obranu tamošnjih općinskih središta Hotinj i Junakivka, dok oporba i mediji žestoko prigovaraju vrhu vojnih vlasti Ukrajine kako zbog izostanka ikakve ozbiljnije pripreme pograničnih obrambenih linija u zaleđu višemjesečnog prodora u rusku regiju Kursk, tako i kaotičnog vođenja tamošnje obrane – što se sve smatra zaslužnim za uspjeh čitavog ruskog prodora (baš kao i po pitanju sličnog ruskog uspjeha tijekom zadnjih dana na prostoru Dnjepropetrovske oblasti, na jugoistoku ukrajinskog bojišta).

Nakon što su agresori do subote, 7. lipnja, konsolidirali svoju kontrolu nad zapadnim selom Kindrativka, u njihovim je rukama završila čitava ukrajinska druga linija naselja (Kindrativka-Volodimirivka-Vodolagi-Bilovodi-Loknja), a borbe su se polagano prenijele južnije. Na zapadnom dijelu ove borbene zone to je značilo učvršćivanje ruskih položaja oko Andriivke i Oleksiivke do 12. lipnja, te ozbiljno približavanje liniji Hotinj-Pisarivka-Korčakivka, u čijem su zaleđu ruski dronovi krenuli generalno ometati ukrajinsku logistiku. Tek malo sjeveroistočnije se nadalje drže ukrajinska uporišta Novomikolaivka i Varačine (oko 5 km od granice), dok je samo 3 km istočnije nakon više dana borbi u ruskim rukama 13. lipnja završilo naselje Jablunivka (u koje su agresori krenuli ulaziti 8. lipnja). Doduše, nije im jednako dobro išlo još oko 5 km istočnije, gdje su početkom tjedna uspjeli upasti u sjeverni dio već spomenutog općinskog središta Junakivka – da bi ondje bili zaustavljeni. Nije im pomogao ni pokušaj prodora po zapadnom boku naselja 10. lipnja, tako da izgleda da su ondje ukrajinska pojačanja ipak postigla barem nešto. Konačno, na krajnjem jugoistoku ove borbene zone izgleda da Ukrajina i dalje drži selo Sadki, kojem Rusi prilaze sa sjeveroistoka (konačno savladavši ukrajinske položaje prema Olešnji u regiji Kursk), ali i s istoka – gdje su 7. lipnja prodrli kroz šumske pojaseve uz granicu Rusije i Ukrajine. Svime time se bojišnica na sjeveroistoku ukrajinske regije Sumi sada nalazi od 13 do 20 km sjeverno od regionalnog središta, grada Sumi – i samo je pitanje kada će se i to mjesto naći na dometu ne samo ruskog topništva i zrakoplovstva, već i prilično opasnih taktičkih bespilotnih letjelica – kojima Rusi zadnje vrijeme uporabom optičkih vlakana izbjegavaju ometanje sredstava elektroničkog ratovanja, te žestoko love sredstva ukrajinske vojne i civilne logistike.

Napomenimo i da se svih ovih dana nastavilo žestoko ratovanje topništvom, vođenim zrakoplovnim bombama i raznim verzijama bespilotnih letjelica – gdje i Rusija i Ukrajina nastoje pozadinskim napadima usporiti aktivnosti protivnika (s posebnim naglaskom na uništavanje transformatorskih stanica i time uzrokovane masivne nestanke struje). Dok je glavnina spominjanih ukrajinskih sela odavno prazna i civili su evakuirani, Ruska Federacija tek nastoji vratiti život u nedavno „oslobođene“ krajeve, gdje im posebne probleme u regiji Kursk rade zaostala eksplozivna sredstva (što nije ni čudo kad se sjetimo kako su žestoko sami bombardirali te krajeve prije tek koji tjedan i mjesec). Ujedno, doprema dodatnih pojačanja na obje strane ukazuje na nastavak žestokih borbi.

Stanje na bojištima – Ukrajina

Dok se glavnina ruske „Sjeverne skupine snaga“ bori na smjeru „Kursk“ (odnosno u ukrajinskoj regiji Sumi) – ne čudi da borbena zona na sjeveru Harkivske oblasti ostaje ponešto mirnija. Uz povremene sukobe kod naselja Gliboke i Lipci, često se spominjao i prostor razrušenog grada Vovčanska te sporadično i istočnija sela Tihe te Ohrimivka. Ipak, ponešto je aktivnije bilo oko 60 km jugoistočno na zapadnoj obali rijeke Oskil, gdje Rusi ustrajno šire svoj mostobran. (1) Na njegovu sjeveru borbe su nastavljene kod Kamjanke, Krasne Perše (uvelike zauzeto do 9. lipnja) i Novovasilivke – dok je (2) malo južnije ukrajinska strana priznala gubitak ovećeg prostora na neposrednim sjeverozapadnim, zapadnim i jugozapadnim prilazima gradića Dvorična (kojeg su Rusi 21. siječnja službeno proglasili okupiranim, a sada i čvrsto u cjelini kontroliraju). Sve se to nadovezalo na prošlotjedni napredak agresora oko 11 km jugozapadno, (3) nadomak samog grada Kupjanska. Iako je izgledalo da ondje aktivno traje zauzimanje sela Kindrašivka (samo 4 km sjeverozapadno od grada), izgleda da su tu ukrajinski protunapadi ipak uspjeli zaustaviti agresora (Rusi proglasili zauzimanje još 30. svibnja). Ujedno, nastavljena su i sukobljavanja kod Golubivke i Moskovke (oko 2 km od ruba grada) – svjedočeći ipak daljnjem zaoštravanju stanja na sjeverozapadnim prilazima Kupjansku. Tek je malo bolje bilo istočno od Kupjanska, u ukrajinskoj enklavi odmah preko Oskila – gdje su borbe bile koncentrirane na istočnim i južnim rubovima enklave (kod Stepove Novoselivke, na južnim prilazima selu Pišćane Gornje, blizu Oskila kod Gluškivke i konačno oko 2 km južnije kod Kolisnikivke).

Oko 6 km južnije, na donjoj strani ruskog prodora do Oskila i dalje se čulo o (1) napadima agresora niz tok Oskila prema gradu Borova sa sjevera (kod ukrajinskog sela Zagrizove i na obrambenim položajima oko početkom siječnja okupiranog sela Lozova, sve oko 13 km sjeverno od Borova), te (2) s istoka (sela Zeleni Gaj, Nadija, te malo južnije kod Černešćine i Stepove, sve načelno dvadesetak km istočno od Borova). I nadalje se nastavlja ruska ofenziva i (3) oko 25 km jugoistočno od grada Borova, na administrativnoj tromeđi ukrajinskih oblasti Harkiv, Lugansk i Donjeck. Ondje se nastavio ruski pritisak s istoka i juga prema Grekivki, te s juga do Oljgivke i Andriivke. Uz to, bilježene su i borbe kod 4. lipnja konačno zauzetog sela Ridkodub, kao i u njegovoj okolici (Novij Mir, Glušćenkove, Maliivka), kao i zapadnije kod sela Karpivka (nadalje podijeljeno) i Vovčij Jar (ni 10 km od rijeke Oskil). (4) Samo malo južnije su nastavljene i borbe kod sela Zelena Dolina (Rusi prišli naselju) i Šandrigolove, na rijeci Žerebec kod okupiranih naselja Bilogorivka i Jampolivka, te južnije kod Zarične i Torske (mimo 15. svibnja proglašene ruske okupacije), kao i nedaleko Jampila uz rijeku Siverski Donjec – sve bez novih potvrđenih napredovanja agresora.

Južno od Siverskog Donjeca bilježeno je dodatno povlačenje ukrajinskih snaga na zapad od Bilogorivke (koju Rusi od 21. svibnja vode osvojenom), uz vijesti o napredovanju agresora u srušenom selu Grigorivka (uvelike okupirano) – kao i borbama još zapadnije u Serebrjanki te kod Dronivke. Samo nekoliko kilometara južnije opet se bilježe okršaji na prilazima ukrajinskom gradu Siversku, zatim istočnije oko uvelike srušenog sela Verhnokamjanske, te južno od Siverska – kod Viimke, Zvanivke i Fedorivke. Uz sve to, u ovoj zoni točniji tijek bojišnice na relativno otvorenim prostorima i dalje ostaje nejasan iz javno dostupnih izvora. Ponešto je jasnije stanje oko 24 km jugozapadno, kod ukrajinskog Časiv Jara. Ondje se (1) u sjevernim selima bilježile borbe kod sela Minjkivka i Markove, dok (2) u samom Časiv Jaru više nije jasno da li Ukrajinci drže išta od centra (bitno se razlikuju navodi dviju zaraćenih strana). Uz to, nastavljen je bio i ruski pritisak (3) južno od Časiv Jara, kod uvelike okupiranog naselja Stupočki, te nedaleko Predtečine, Oleksandro-Šultine i sela Bila Gora – gdje se fronta nalazi oko 6 do 8 km istočno od velikog ukrajinskog grada Kostjantinivka (preko 67.000 stanovnika prije opće agresije).

Napredovanja ruskih snaga

Slična napredovanja su bila bilježena i jugoistočno od Kostjantinivke, u zoni donedavnog ukrajinskog uporišta Toreck, gdje obrambene operacije ulaze u svoje zadnje faze. (1) Na sjevernim prilazima Torecka borbe i dalje traju kod naselja Diliivka, uz povremene sukobe i jugoistočno – kod nedalekog okupiranog prigradskog naselja Dačne – dok je (2) na sjeverozapadu Torecka ukrajinski protunapad 7. lipnja oslobodio neposredni prostor rudnika “Svete Matrone Moskovske”. To je sukobe s agresorom prenijelo u okolicu prema sjeverozapadu (Nelipivka), zapadu (Kleban-Bik) i jugozapadu (Katerinivka) – privremeno usporivši načelno rusko napredovanje na sjeverozapad, prema oko 9 km udaljenom gradu Kostjantinivka. Iako se i dalje s ukrajinske strane čuje o borbama (3) u samom Torecku, nije jasno gdje se to točno odvija, budući da je glavnina grada već duže pod načelnom vlašću agresora, a otpor je ipak jasnije vidljiv (4) u selima zapadno i jugozapadno od Torecka (Šćerbinivka i Novospaske, te na sjevernim prilazima 30. svibnja okupiranoj Romanivki).

Stanje zapadno od Torecka – na južnim prilazima Kostjantinivke, uzduž spojnice prema sjeveroistočnom dijelu borbene zone oko Pokrovska – već je neko vrijeme posebno neugodno za ukrajinske branitelje. Ondje je nastavljeno rusko napredovanje na oko 14 km poteza između rijeka Krivi Torec i Bičok (oko 10 km južno od Kostjantinivke). No, dok na istočnom rubu te zone branitelji i dalje zadržavaju Ruse kod okupirane Romanivke i zapadnije kod Novospaske i Šćerbinivke – u sredini ove zone agresori su 8. lipnja zauzeli selo Zorja, ne bi li onda istoga dana uz tamošnju rječicu Kalinivka osvanuli sjeverno, na rubu ukrajinskog naselja Oleksandro-Kalinove. Time se na južnim prilazima Kostjantinivke formira nova bojišnica oko 8 km južno od grada, oslonjena na rijeku Bičok i njen utok u Krivi Torec – od sela Jablunivka (od 8. lipnja podijeljeno i poprište žestokih borbi) na zapadu, preko Oleksandro-Kalinove u centru, sve do već spomenutih ukrajinskih naselja Katerinivka i Kleban-Bik na istoku. Kako izgleda, Rusi zadnjih dana postupno prilaze ukupnoj trasi ove obrambene linije i treba očekivati pojačane napore na njenom proboju.

Sjeverozapadno od ovih obrambenih položaja i dalje traju borbe u zoni gdje su agresori prešli nekad logistički bitnu trasu magistrale T-0504 (Pokrovsk-Kostjantinivka) – da bi se sada ondje vodile borbe na prilazima ukrajinskih sela Stepanivka na sjeveru, Rusin Jar na sjeverozapadu, te Poltavka i Volodimirivka na zapadu. Iz tog područja prema jugozapadu, u smjeru Mirnograda i Pokrovska, 12. lipnja su agresori službeno objavili okupaciju sela Koptjevo, iako se borbe i dalje žestoko vode u nedalekim južnijim naseljima Mirne, Malinivka, Elizavetivka, Novotorecke, Miroljubivka i Mikolaivka. Za razliku od ove dinamične borbene zone, ponešto je mirnije bilo dalje na jug i jugozapad – na istočnom prilazu Pokrovsku (borbe u Grodivki, Prominu, Mirnogradu i Lisivki), te na južnim prilazima Pokrovsku (borbe u Novopavlivki, Novoukrainki, na prilazima Pokrovsku sjeverno od naselja Ševčenko, te kod sela Zvirove, Kotline i Udačne). Ipak, posljednjih je tjedan dana posebna pažnja agresora bila posvećena borbenoj zoni dalje prema jugu – na potezu od oko 25 km gdje bojišnice već duže teče uz administrativnu granicu Donjecke s Dnjepropetrovskom oblasti. Južno od sela Udačne (podijeljeno) fronta prolazi sjeverno od uvelike okupiranog naselja Novosergiivka, pa zapadno do 11. lipnja uvelike zauzete Novomikolaivke i nadalje ukrajinske Muravke, oboje uz spomenutu granicu ukrajinskih oblasti. Oko 4 km južnije još su odolijevali položaji branitelja zapadno od 12. svibnja okupirane Kotljarivke – da bi oko 4 km južnije agresori dotakli spomenutu oblasnu granicu i sjeverno od ukrajinskog uporišta Gorihove (kojem od 11. lipnja Rusi aktivno prilaze i s istoka te jugoistoka). Svi ti prodori do/preko granice Donjecke i Dnjepropetrovske oblasti posljednjih se dana predstavljaju kao poseban ruski doseg – iako se borbe već duže vode na poljoprivrednim područjima nedaleko te administrativne crte.

Oko 8 km južnije sve teže napadima odolijeva ukrajinsko uporište Oleksiivka (podijeljeno od 9. lipnja), kojem sve jasnije prijeti izolacija i radi pozadinskih prodora agresora s juga (kod 4 km zapadnijeg sela Novoukrainka, nedaleko kojeg se 12. lipnja ostvario i još jedan demonstrativni prilaz ukrajinskoj Dnjepropetrovskoj oblasti), a nakon polaganog ruskog zauzimanja južnijih naselja Bagatir i Odradne. Zadnjih su dana stvari prošle još lošije za branitelje oko 7 km zapadnije od okupiranog sela Odradne – gdje se 7. lipnja bilježio ruski prilazak i ulazak u grad Komar, da bi to mjesto 12. bilo i službeno oglašeno kao okupirano (s vizualnim potvrdama samo dan kasnije, u petak, 13. lipnja). Iako se borbe nastavljaju na prilazima Komaru (sela Zaporižja i Perebudova), te južnije kod 5. lipnja okupirane Fedorivke, ovime se nastavilo pogoršavanje stanja ukrajinske obrane nedaleko tromeđe administrativnih granica Donjecke, Dnjepropetrovske i Zaporiške oblasti. Ipak, južnije od sada okupiranog Komara i nadalje se bilježe borbe na ukrajinskoj obrambenoj liniji Ševčenko – Vilne Pole, te na prilazima okupiranim selima Novosilka (okupacija proglašena 21. veljače), Zelene Pole (okupirano 28. svibnja) i Novopilj (okupiran 31. svibnja), sve bez daljnjih vidljivih pomaka bojišnice. Slično je stanje i u Zaporižju, gdje se nakon dužeg vremena borbi kod sela Visoke nedaleko grada Guljajpole zadnjih dana spominju napadi prema gradiću Malinivka (u čiji su jugoistok agresori ušli 12. lipnja) – te kod grada Orihiva, s borbama (1) kod Male Tokmačke, Novodanilivke te Novoandriivke, (2) kao i zapadnije kod sela Pavlivka, Stepove i na prilazima ukrajinskom gradu Kamjanske. Jednako se tako nastavljaju i borbe na utoku Dnjepra u Crno more, gdje Rusi ne uspijevaju desantirati rijeku.

 

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 14. lipnja 2025. pod nazivom “Hitna reakcija Moskve, sad se vidi na što ih je natjerala ‘Paučina‘; nove diverzije Ukrajinaca, Rusi žestoko udarili u novoj zoni‘” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/hitna-reakcija-moskve-sad-se-vidi-na-sto-ih-je-natjerala-paucina-15594410