Republika Srbija najmnogoljudnija je pojedina država nastala raspadom bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Iako je Slobodan Milošević, njen vođa tijekom 1990-tih godina, svoj put završio pred međunarodnim sudom u Haagu, to nije donijelo brz napredak državi. Srbija se ostala nositi s posljedicama promašenih politika iz toga doba. Taj je posao započeo Zoran Đinđić, koji na čelo Vlade Srbije dolazi krajem siječnja 2001. godine. On u lipnju 2001. izručuje Miloševića sudu međunarodne zajednice i započinje krupne reforme koje ga koštaju i života u atentatu, 12. ožujka 2003. godine. Dok se promjene koje je on tijekom svog kratkotrajnog perioda na vlasti u Srbiji započeo više i nisu dale zaustaviti, ipak je nasljeđe ere Slobodana Miloševića još i danas u osnovi problema koje srpska država grčevito pokušava riješiti posljednjih godina.

Vanjski poslovi Republike Srbije

Odnosi Srbije sa svijetom i zemljama regije i dalje su poprilično obilježeni nasljeđem 1990-tih godina i posljedicama tadašnjih ratova. Dok se suradnja sa susjedima, među njima i nizom bivših republika Jugoslavije poprilično popravila, problem ostaju negdašnje jugoslavenske Socijalističke Autonomne Pokrajine – Vojvodina, koja profitira postupnom decentralizacijom Srbije, i Kosovo – koje od kraja ratnih operacija 1999. godine i tadašnje intervencije NATO saveza, pretežito više nije pod ozbiljnijim nadzorom vlasti u Beogradu.

Dapače, 2008. godine Kosovo je proglasilo i svoju neovisnost, koju je do rujna ove godine priznalo 70 država. Činjenicu kako je to priča koja je stanjem na terenu poprilično dovršena potvrdilo je i donošenje rezolucije Opće skupštine UN (A/RES/64/298), 9. rujna 2010. godine. Ovaj dokument, donesen na zajednički prijedlog Republike Srbije i EU, potvrđuje odluku Međunarodnog suda pravda iz srpnja ove godine o sukladnosti proglašenja neovisnosti Kosova s međunarodnim pravom. Rezolucija je donesena nakon žestokih rasprava i političkih pritisaka, za koje se u jednom trenutku mislilo da će koštati pozicije i srpskog ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića. Iako se njome nisu ni izbliza ispunila očekivanja službenog Beograda, donošenje ove rezolucije otvorilo je put budućim neposrednim pregovorima Srbije i Kosova, dakle, Beograda i Prištine, oko konačnog reguliranja statusa tog područja.

Ujedno je uklonjena jedna od većih formalnih prepreka na srpskome putu u članstvo u Europskoj uniji, što posljednjih godina spada među glavne proklamirane nacionalne ciljeve Srbije. O stanju, promjenama i napredovanju Republike Srbije, posebice na područjima vanjskih odnosa, obrane i sigurnosti, razgovarali smo u Beogradu s ministrom odbrane Draganom Šutanovcem te Zoranom Dragišićem, vojnim analitičarom te profesorom na beogradskome Fakultetu bezbednosti.

Srbija i obrana

No danas, kao i protekla dva desetljeća, i za demokratsku je Srbiju karakterističan visok utjecaj sektora obrane na ukupnu državnu politiku – bilo kroz njegovanje međunarodno-vojnih veza, bilo kroz aktivan razvoj vojne industrije i njeno djelovanje širom svijeta. O ovoj činjenici govori i podatak da je današnji predsjednik Republike Srbije, Boris Tadić, prije nekoliko godina obnašao dužnost ministra obrane, mjesto na kojem je od svibnja 2007. godine Dragan Šutanovac, visokopozicionirani dužnosnik vladajuće Demokratske stranke.

 

Upravo zato nam je namjera iskoristiti sektor obrane i za jedan cjelovitiji pogled na Srbiju, imajući tu u vidu i okolnost da ministar obrane Srbije, po vlastitim riječima «vodi jednu praktično malu vladu, u okviru koje postoji i politika odbrane, znači, kao vojna diplomacija, i postoje službe obavještajne i sigurnosne. Postoji vojno školstvo, postoji zdravstvo koje više nije samo vojno, postoji vojska, postoji veći broj aerodroma nego što ima Republika Srbija u civilnom vlasništvu».

Kao i drugdje, ekonomska je kriza ostavila svoj trag i na gospodarstvu Srbije. Dok je petnaestomjesečni stand-by aranžman sklopljen s Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) sredinom siječnja 2009. godine pomogao u najtežim trenucima, ostala je činjenica gubitka velikog broja izgubljenih radnih mjesta te godišnje stope inflacije od 8 posto, najviše u regiji, s tendencijom daljnjega rasta. Ipak, tijekom ove 2010. godine stvari su krenule na bolje – prema stanju iz prošle godine, došlo je do rasta industrijske proizvodnje od 5 posto i povećanja izvoza od oko 20 posto. Ukupno gledano, očekuje se i da ovogodišnje stope rasta ponovo budu pozitivne – između 1,5 posto, po procjeni MMF, i 2 posto kojima se nada srpska vlada.

Slična se ekonomska kretanja, doduše s određenim pomakom, vide i na kretanju postotnog udjela troškova za obranu u ukupnosti društvenog bruto-proizvoda države Srbije. Ministar Šutanovac tu zaključuje: «Mi smo imali, pretprošle godine, oko 2,4 posto bruto-domaćeg proizvoda. Sada je to palo na 2,12 posto, a vidjet ćemo za sljedeću godinu koliko će biti. Ono što mi je značajno reći, da ćemo mi u sljedećoj godini imati ipak veći budžet za nekih 3 ili 4 posto, nego što je u ovoj godini. Ali, to je još uvijek nedovoljno za obnavljanje ozbiljnih, suvremenih borbenih sistema, kao što je vojna avijacija – što je jedan problem svih zemalja bivše Jugoslavije».

Vanjska politika i odbrana

Odnos ova dva polja državne politike u Srbiji obilježava jedna praktična suprotnost – ona između proklamirane neutralnosti države, s jedne strane, i kretanja prema članstvu u svekolikim Euro-atlantskim integracijama, s druge strane. Ovu svojevrsnu kontradikciju pojašnjava analitičar Zoran Dragišić: «Dakle, Srbija je spremna za europske integracije, ali je protiv euro-atlantskih integracija. Želi da postane članica Europske unije, a da pritom bude neutralna – što teško može da izdrži sve i probu formalne logike, a ne samo pitanje međunarodnog prava i pitanje međunarodne sigurnosti. Mi imamo, u jednoj rezoluciji koja je donijeta nakon proglašenja nezavisnosti Kosova – dakle, u okviru te rezolucije, negdje pod Đ, kako ja volim da se našalim, je rečeno da će Srbija biti neutralna u odnosu na sve postojeće vojno-političke blokove, a s druge strane imamo Strategiju nacionalne bezbednosti u kojoj se ta neutralnost apsolutno ne pominje. A onda, ni od jedne države mi nismo zatražili da se ugovorno, što je neophodno da bi jedna zemlja bila neutralna, prizna ta neutralnost. Pritom imamo odličnu bilateralnu saradnju sa vojskom Sjedinjenih američkih država, odnosno sa Nacionalnom gardom Ohio-a. Tako da, tko bi pokušao da ustanovi kakav je to glavni strateški pravac kojim se Srbija kreće, ne samo kada je nacionalna bezbednost u pitanju, nego kada su u pitanju i druge politike i druge strategije, vrlo teško bi to bilo odgovoriti. S te strane, mislim da je Srbija u jednoj prilično velikoj konfuziji kojoj se ne nazire kraj».

Pa ipak, praksa izgleda da i tu nalazi svoj put, budući da je izostanak teorijske jasnoće barem donekle nadoknađen visokim stupnjem vanjskopolitičke aktivnosti.

Ovo vrijedi i za sektor obrane Republike Srbije. Ministar Šutanovac ističe kako «imamo i veoma aktivnu vanjskopolitičku ulogu u osiguravanju podrške našoj diplomaciji s jedne strane, i s druge strane, s preko 55 zemalja imamo čvrstu suradnju i potpisanih ugovora o suradnji sa preko 30 zemalja. Posljednji ugovor koji sam potpisao je upravo s Ministarstvom odbrane Republike Hrvatske». Spomenuti Sporazum o vojno-tehničkoj suradnji Srbije i Hrvatske, upravo je u hrvatskome parlamentu u postupku ratifikacije.

Velike sile

Na prvi pogled, Srbija vodi aktivnu i vrlo balansiranu vanjsku politiku., a kako za čitavu državu, to vrijedi i za njen obrambeni resor. Upravo zato, ministar Šutanovac s ponosom napominje «da smo mi kao sistem odbrane izgradili takav imidž u svijetu, i odnos sa svojim kolegama u ministarstvima odbrana, da sam ja imao priliku da, prilikom posjete potpredsjednika Amerike Srbiji, ugostim gospodina Bidena u Ministarstvu odbrane. A da, prilikom posjete Kini, predvodim delegaciju koju su primali najviši državnici u Kini, znači, potpredsjednik Kine i predsjednik kineskog parlamenta».

No, dok je neosporan utjecaj i trud, iz nevladinih se redova napada prvenstveno sam pojam balansirane politike. Dragišić ističe kako «takve politike u realnosti nema. To, mnogi ovdje su valjda kao mali gledali druga Tita, pa se «mnogo primili na njega», što kažu beogradski klinci. Pa, mnogi žele da budu Tito 2010. godine. Tito je bio Tito ’48. i ’54. i tih prijelomnih godina, kada je donosio određene geostrateške odluke. I ono što od Tita treba učiti, to je da je on uvijek donosio geostrateške odluke koje su bile u skladu s vremenom i okolnostima u kojima je živio. Danas pokušavati izmisliti sukob između Istoka i Zapada, izmisliti sukob između Washingtona i Moskve – je nešto čega u realnosti nema. Ako pogledate tu suradnju između Ruske Federacije i NATO-a –  Ruska Federacija i NATO surađuju mnogo bolje nego Srbija i NATO». Nadalje, Dragišić konstatira da «naravno da je Srbiji važna suradnja sa Ruskom Federacijom. Ja nisam rusofil, ali nisam ni netko tko je protiv suradnje s Ruskom Federacijom. Svatko tko bi bio protiv toga, također bi bio nerealan, jer mi itekako imamo interesa i u ekonomiji … Međutim, ono protiv čega sam svakako, to je da Srbija postane ruska gubernija, ili da … što je Vlada Koštunice radila, imamo usuglašenu politiku sa Ruskom Federacijom – što je direktno protivno našim interesima. Dakle, mi moramo svoje interese da štitimo u skladu sa realnom situacijom kakva postoji. Da bismo štitili svoje interese, najvažnije je da ih prvo dobro definiramo. Kad ih dobro definiramo, onda ih treba bez ikakvog ustezanja saopćiti svima, i na temelju jasno definiranih interesa mi možemo praviti dobru suradnju i sa Ruskom Federacijom, i sa Sjedinjenim američkim državama, i sa Europskom unijom, i sa susjednim državama – jer to su zapravo, da kažem, nama najbitnije države na svijetu». A kakav je odnos Srbije i njenih neposrednih susjeda?

 

Susjedi

Tu treba posebno spomenuti bilateralnu vojnu vježbu, održanu početkom rujna ove godine kod mjesta Šabla, u Bugarskoj. Ondje su protuzračne snage Srbije i Bugarske zajednički provodile obuku na raketnim protuzračnim sustavima Volhov (NATO kodne oznake SA-2), Neva (SA-3), Kub (SA-6), Osa (SA-8), Strela 2M (SA-7). Značaj ove vježbe dobro opisuje srpski ministar Šutanovac: «… posle 21 godine smo išli na bojevo gađanje u Bugarsku, gdje je naša raketna jedinica, čuvena po tome što je oborila „nevidljivi“ F-117, gađala. Znači, 1999. je ona imala borbeno djelovanje, ali posle 21 godine (op.a. – od 1989. godine do ove jeseni) smo ušli u vježbovno gađanje». Osim već spomenutog formaliziranja obrambene suradnje s Republikom Hrvatskom, nabolje se kreću i odnosi Srbije s ostalim susjedima.

Posebice treba pogledati odnose Srbije s ostalim državama nastalim na temeljima bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Šutanovac istiće kako «Izuzetno dobre odnose imamo sa BiH. Školujemo oficire iz Bosne i Hercegovine. Imao sam priliku da potpišem sporazum sa kolegom Cikotićem (op.a. Selmo Cikotić, ministar obrane BiH), i sa Crnom Gorom isto tako, i sa Makedonijom. Mislim da smo mi jedan od izuzetno važnih faktora stabilnosti cijelog regiona. Kad kažem mi, mislim na Ministarstvo odbrane. I ono što mi je jako drago, zaista da ne postoje među nama, ministrima odbrane i vojskama, otvorena pitanja koja bi se rješavala na neki neprilagođen način. Sva pitanja koja imamo kao temu, razgovaramo otvoreno i drago mi je, zaista, da imamo potpunu podršku. Ja sam uvjeren, bez obzira što smo se mi razdvojili kao države tih ’90-tih godina, da ćemo mi imati mogućnost da u nekom budućem vremenu budemo u nekom malom, da kažem, lobby-savezu, tamo gdje će se odlučivati o našem regionu. Pa da ćemo moći da, sad ne više kao jedna zemlja, već kao šest malih … manjih zemalja da glasamo oko nečega što bi nama bilo važno za naš region».

Na spomenutom je putu posebno važan i odnos republika Srbije i Hrvatske, o kojem Šutanovac napominje «I posebno mi je drago, da vama kažem da posjeta Hrvatskoj, koja je bila prije nekoliko mjeseci, i razgovor sa predsjednikom, bio je izuzetno srdačan, sa željom ne da zaboravimo probleme koje imamo, već da idemo u susret problemima – da ih rješavamo i da učvršćujemo suradnju koja će nam prije ili kasnije biti mnogo važnija nego što u ovom trenutku možemo da pretpostavimo». Ova naznaka moguće suradnje, kao i razmjena iskustava oko sudjelovanja u međunarodnim misijama i vojnog obrazovanja te obuke, posebno je istaknuta tijekom spomenutog susreta hrvatskog i srpskog ministra obrane, početkom lipnja ove godine, u Zagrebu.

Kosovo

Ipak, pri razmatranju međunarodnog okruženja Republike Srbije, treba posebnu pažnju posvetiti području Kosova i Metohije. Ova bivša jugoslavenska pokrajina, a sada neovisna država koju službeni Beograd ne priznaje, izvor je čitavog niza problema za Srbiju – kako na vanjskopolitičkoj, tako i na obrambenoj razini.

Oko pitanja neovisnosti Kosova, veliku ulogu ima intervencija NATO saveza, za koju ministar Šutanovac konstatira: «Ono što je bitno reći, mi imamo jedno gorko iskustvo s NATO-om od ’99. godine, i da je taj jedan refleks koji postoji među građanima još uvijek veliki. Prošle godine je bila desetgodišnjica tog događanja tako da još uvijek nismo prešli iz faze emotivnog sagledavanja stvari u racionalno». Tek treba vidjeti koliko će na ovome putu biti značajna uloga nedavne UN rezolucije, donesene kao kompromisa, iako uz veliko protivljenje dijelova srpske političke javnosti.

Do tada ostaje činjenica kako graničnu crtu prema Kosovu kontrolira s jedne strane srpska policija, a s druge strane snage međunarodnih misija EULEX (Europska unija) i KFOR (NATO savez), u kojima sudjeluje i ljudstvo iz bivših jugoslavenskih republika, a sada neovisnih država Hrvatske i Slovenije. Srpska vojska se na tom se području izmjestila iz neposredne blizine granice, u novosagrađenu vojnu bazu «Jug» – najveći infrastrukturni poduhvat srpskog sektora obrane u novije doba, službeno otvorenu u studenom 2009. godine nakon šest godina izgradnje. Sama baza je smještena na brdu Cepotina, oko pet kilometara južno od grada Bujanovca, Preševska dolina, na oko 10 kilometara istočno od nepriznate crte granice s Kosovom, a oko 40 kilometara istočno od američke baze Bondsteel na Kosovu.

O planovima za njenu budućnost zapitali smo prvog čovjeka srpske obrane Šutanovca – «Nekako je ova generacija ljudi koji trenutno rade u Ministarstvu odbrane došla da završava poslove, i to je jedan od projekata infrastrukturnih, koji je najveći u posljednjim decenijama naše vojske – koji je završen, zaživio je, i sada pokušavamo da ga oplemenimo. Želja nam je da taj projekt zaživi i kao baza za pripremu naših vojnika i vojnika prijateljskih vojski za učestvovanje u mirovnim operacijama. Imamo oko 100 hektara zemlje na tom prostoru i mislimo da je to sasvim dovoljno da se naprave adekvatni poligoni, koji mogu da doprinesu da se vojska na adekvatan i pravovremen način obuči i pripremi za učešće u mirovnim misijama. Na tu temu razgovaramo s partnerima iz Europske unije i Partnerstva za mir, i mislim da će se to vrlo brzo realizirati, i da će to postati jedan od važnijih regionalnih centara za obuku pripadnika ne samo Vojske Srbije, nego i cijelog regiona – kao što to trenutno je i ABHO centar u Kruševcu i Vojno-medicinska akademija u Beogradu».

Zanimljive perspektive razvoja

Posljednjih se godina obrambeni sektor u Srbiji aktivno mijenjao. Od svekolikih ratnih i poratnih rješenja, krenulo se ka ustrojavanju male i profesionalne vojske, sastavljene samo od kopnenih snaga te zrakoplovstva i protuzračne obrane. Analitičar Dragišić zaključuje: «Od 1. januara iduće godine nećemo više imati  regrutnu obavezu. Dakle, bit će potpuno profesionalizirana vojska. Unutrašnje reforme koje su izvršene u vojsci, dakle, taj prelazak na brigadni sistem – formiranje brigada – to su sve potezi koji su rađeni u skladu sa NATO standardima. Naša vojska primjenjuje NATO procedure, tako da u tom smislu, iako postoji taj neki politički disbalans … iako postoje te političke nedoumice, na tom stručnom nivou – na nivou reforme vojske, na nivou organizacije vojske, mislim da je tu jasno, što vojnici vole da kažu, jasno izraženo težište. Dakle, prosto je pokazano u kom pravcu Srbija želi da ide, i mi ćemo imati od 1. januara profesionalnu vojsku od nekih 32 do 36 hiljada ljudi sa tendencijom da se ona smanjuje u nekom doglednom vremenu».

Pri tome, oživila je i vojna industrija Srbije, pretežito okrenuta izvozu. Ministar Šutanovac smatra da je «Srbija posle dugog niza godina postala najveći izvoznik naoružanja i vojne opreme sa prostora bivše Jugoslavije, i čak sa prostora – bukvalno, od Austrije do Turske. Nismo najveći proizvođači, znači, Turska je mnogo veći proizvođač, ali Turska manje izvozi od Srbije jer ima veliku potrošnju u okviru svoje zemlje». Pretvoreno u konkretnije brojeve, radi se o izvozu od oko milijardu američkih dolara u mandatu ove vlade, dakle, od svibnja 2007. do danas. Šutanovac konstatira: «Mi smo tu, znači, na nivou 4 ili 5 puta višem nego što je bilo u ranijem periodu. Ono što je važno reći, ’99. godine prilikom NATO bombardiranja, Srbija je pretrpjela izuzetno velike štete – pogotovo naša obrambena industrija. I ova industrija koja to proizvodi je ta ista industrija, i ona iziskuje određena ulaganja. Moje duboko uvjerenje je da bi sa veoma malim novcem mogli da povećamo taj izvoz, jer postoje proizvodi koje proizvodimo u Srbiji – praktično sve što imamo, možemo da prodamo istoga trenutka».

 

 

A osim što sami rade na jačanju ove specifične gospodarske aktivnosti, vlasti Srbije razvoj vojne proizvodnje pokušavaju poticati i u užoj regiji. «Ja sam u razgovoru sa kolegama u okruženju – pogotovo iz onih zemalja bivše Jugoslavije koje su imale određenu obrambenu industriju – ponudio mogućnost zajedničkog angažmana u određenim projektima, koji bi se realizirali van granica naše zemlje. I mislim da i tu postoji određeni kapacitet, i ono što je važno reći, to je da postoji jedna pozitivna energija, bukvalno, gdje god se pojavimo», zaključuje srpski ministar obrane.

Za razliku od nezavidnog stanja od prije nekoliko godina, Republika Srbija općenito, a onda i njen obrambeni sektor, pokrenuli su se velikim koracima naprijed. Velik porast izvoza i gospodarstva općenito, doveo je i do prisjećanja na neka dobra davna vremena. U ukupnim brojevima je Republika Srbija, po prvi put nakon 18 godina, gospodarski dostigla susjednu Hrvatsku, koja doduše ima gotovo duplo manje stanovnika. Pri tome, još je daleko povratak na gospodarsko stanje od prije ratova koji su popratili raspad socijalističke Jugoslavije, kada je društveni proizvod Srbije bio i oko 33 posto veći od onoga u Hrvatskoj. Za povratak na ovaj relativni odnos, analitičari predviđaju kako bi Srbiji bile potrebne stope razvoja više od onih u Hrvatskoj tijekom idućih 15 do 20 godina.

No, bilo da je riječ o vanjskim poslovima, obrambenim reformama ili vojnoj industriji, teško je ne zamijetiti velik napredak Srbije u posljednjih nekoliko godina. Ruku na srce, to i nije čudno, s obzirom kolike su promjene ondje započete i provođene u posljednje vrijeme. Uz to, Srbija posljednjih godina živi u relativnome miru, polagano se koncentrira na gospodarski razvoj i proizvodnju, te rješavanje bitnih političkih problema zaostalih iz jedne bitno drugačije prošlosti. Treba se nadati kako će svi ti novi, pozitivni pomaci zaista i ostati obilježje ove balkanske, ali i dunavske države.