Organizacija sjeverno-atlantskog saveza (NATO) razvija višestruke “kopnene koridore” kako bi požurila savezničke trupe i vojnu opremu na prve linije u slučaju velikog europskog kopnenog rata s Rusijom. Američki vojnici iskrcat će se, prema tom planu, u jednoj od pet predviđenih luka i rasporediti duž unaprijed planiranih logističkih ruta kako bi se suočili s mogućim napadom Moskve, objavio je britanski Telegraph. Logističke rute postale su poseban prioritet otkako su se čelnici NATO-a, na summitu u Litvi prošle godine, složili pripremiti 300.000 vojnika koji će se držati u stanju visoke pripravnosti za obranu Saveza.

Ovi NATO-ovi planovi, koje je objavio Telegraph, uključuju i Hrvatsku. Naime, ako NATO snage koje ulaze iz Nizozemske budu pogođene ruskim bombardiranjem, ili sjevernoeuropske luke budu uništene, Savez će se usredotočiti na luke u Italiji, Grčkoj i Turskoj. Iz talijanskih luka američki vojnici mogli bi se kopnom prebaciti preko Slovenije i Hrvatske do Mađarske, koja graniči s Ukrajinom.

Postojeći planovi već dugo tu ne nude ništa nova. Oni predviđaju iskrcavanje američkih trupa u nizozemskim lukama prije nego što se ukrcaju na vlakove koji bi ih prevezli kroz Njemačku i dalje u Poljsku. Preciznije, u slučaju ruske invazije na NATO, američke trupe bile bi otpremljene u luku Rotterdam, prije nego što bi bile prebačene dalje na istok. No, iza kulisa dogovara se i proširenje rute na druge luke kako bi se osiguralo da ruskim snagama ne bude baš jednostavno prekinuti takve kopnene komunikacijske linije. Naime, general pukovnik Alexander Sollfrank, zapovjednik NATO Združenog zapovjedništva za potporu i razvoj snaga (JSEC), za Telegraph je kazao  kako “Ukrajina jako trpi zbog ruskih dalekometnih raketnih napada na logističke sustave”.

Prebacivanje američkih snaga preko luke Rotterdam

Planovi postoje i za prijevoz snaga iz turskih i grčkih luka, preko Bugarske i Rumunjske, kako bi se stiglo do istočnog krila saveza. Na tim koridorima ne bi btrebalo biti uobičajenih ograničenja za prijevoz roba. Ipak, praksa se tu ponešto razlikuje od želja i planova.

Još ranije se francuska vlada žalila da su njeni tenkovi zbog birokracije zarobljeni na stranim granicama, dok su trebali biti raspoređeni u Rumunjskoj kao dio novog plana za obranu od ruske invazije. U posljednjih pet godina provedene su analize u ime NATO-a, kako bi se otkrile različite rute koje bi se mogle koristiti za isporuku trupa u borbi protiv ruske invazije.

“Ogromne logističke baze više nisu moguće”

Baza Bagram uoči odlaska američke vojske

Luke u sjevernoj Europi, poput onih u Nizozemskoj, Njemačkoj i baltičkim državama, smatraju se posebno osjetljivima na ruske raketne napade. “Promatrajući ruski rat u Ukrajini, primijetili smo da je Rusija napala ukrajinske logističke baze”, rekao je general pukovnik Alexander Sollfrank. “To vodi do zaključka da je jasno kako ogromne logističke baze, kakve poznajemo iz Afganistana i Iraka, više nisu moguće, jer će biti napadnute i uništene vrlo rano u konfliktnoj situaciji. Što se tiče protuzračne obrane, ne mogu zamisliti situaciju da imate dovoljno protuzračne obrane. To je dobar primjer gdje vrijedi vojno načelo: ‘Ako želiš biti jak svugdje, nisi jak nigdje’”, ocijenio je general Sollfrank za Telegraph.

Objava ovih planova poklapa se s nedavnim izjavama norveškog glavnog vojnog zapovjednika, generala Eirika Kristoffersena, koji je izjavio za Bloomberg kako NATO savez ima razdoblje od dvije do tri godine za pripremu prije nego Rusija bude spremna izvesti novi konvencionalni napad. To je puno kraći rok od onog koji su procijenili zapadni dužnosnici dok su promatrali povećanje ruske vojske i obima oružja tijekom invazije na Ukrajinu. Njegovi su komentari za sada posljednji među sve brojnijim upozorenjima zapadnih političara o prijetnji Rusije, kao i o trenutnoj nespremnosti Europe da se od tog napada obrani. S druge strane, Kristoffersen smatra da je to ipak dovoljno dugačak period da Europa obnovi svoje zalihe koje se tope zbog potpore Ukrajini.

S jedne strane, problem je u činjenici da ovakvi logistički planovi nisu baš novi ili inventivni, budući da se tu uvelike radi o transportnim rutama koje se namjeravalo rabiti i u doba Hladnoga rata. No, dok su u to doba spomenute luke ipak bile relativno blizu potencijalnim bojištima, proširenje NATO saveza tijekom zadnjih deseljeća doveo je do činjenice da su neke od njih i po 4 države daleko od od današnjih potencijalnih bojišnica. S druge strane, dok se u doba Hladnoga rata još i ulagalo u prilagodbu transportnih ruta od luka do nedalekih očekivanih fronti – sada se robu i ljude treba prebacivati ne samo tim otprije uređenim koridorima, već i dalje kroz neuređene rute u novim članicama – koje su često NATO članstvo vidjele kao sigurnosnu garanciju i poštedu od obrambenih ulaganja, a ne kao razlog za ozbiljno i dugotrajno/skupo uređenje svoje infrastrukture po savezničkim vojnim potrebama.

Naravno, time je NATO ostao s nekima od zemalja članica čija je infrastruktura gotovo pa bolje ugođena za protivničku logistiku nego za onu savezničku. Dakle, neovisno o ruskoj invaziji, države članice NATO saveza posljednjih su se godina suočile s neugodnom spoznajom da u slučaju većih pokreta NATO snaga dolazi do golemih birokratskih i drugih zavrzlama – u prosjeku se čekalo 15-ak dana za dobivanje diplomatskih dozvola kako bi NTO snage mogle prijeći pojedine granice. Ujedno se naišlo i na dodatne probleme pri gotovo svakoj iole većoj vojnoj vježbi – bila to ograničenja nosivosti pojedinih prometnica ili mostova koja su ometala kretanje teške tehnike, ograničenja buke ili pak potpuna neprikladnost pojedinih aerodroma, luka i tunela za masivniju tehniku. Problemi su se posebno gomilali u zemljama istočne Europe. Iz tog je razloga NATO odlučio ustrojiti tzv. “vojni Schengen” koji bi uspostavio neograničeno i neometano kretanje preko državnih granica europskih zemalja. Tako je vojna mobilnost postala jedna od prioritetnih tema NATO saveza, ali i Europske unije, a  na primjeru rata u Ukrajini vide se i svi mogući problemi koji nastaju kada logistika ne uspije pronaći put.