Tijekom nedavne združene vježbe u Poljskoj, postrojbe Kopnenih snaga Sjedinjenih Američkih Država otkrile su kako njihove mlaznice sustava za dopunu gorivom ne odgovaraju tankovima za gorivo poljskih oklopnih vozila. Rješenje je bilo jednostavno i jeftino: Amerikanci su na brzinu kupili adaptere. Ali, bez sudjelovanja na ovoj vježbi, obje strane bi vjerojatno ostale nesvjesne činjenice da su spomenute mlaznice i tankovi za gorivo nekompatibilni. Danas, kada NATO i njegovi partneri provode sve više operacija zajedno, pitanja nekompatibilnosti važnija su nego ikad ranije. I tu ima dobrih vijesti: mnogo se može postići bez velikih troškova.

Potreba da NATO snage budu interoperabilne, naravno, nije ništa novoga. Ali, tijekom Hladnoga rata, NATO kopnene snage su većinom djelovale jedne kraj drugih, svake odgovorne za svoju vlastitu državu (i u nekim slučajevima, za neki dio Njemačke). Sa snagama koje primarno izvode nešto što bi mogli nazvati vojnom verzijom “paralelne igre”, nije bilo velike nužde da sve te snage budu u visokoj mjeri interoperabilne.

Sve se to promijenilo u Afganistanu. Najednom, NATO i njegovi partneri sudjelovali su u borbama “rame uz rame” u malim postrojbama koje si nisu mogle priuštiti luksuz, recimo, korištenja osam vrsta radio-uređaja. Naravno, pokazalo se nemogućim problem svesti na samo jednu vrstu radija, i zapovjednici su morali zapovijedi izdavati korištenjem više raznih vrsta uređaja. Pa ipak, u Afganistanu je NATO postigao velike pomake u interoperabilnosti.

NATO ojačana Prednja prisutnost u Latviji – multinacionalna borbena skupina

Pri tome, Afganistan je bio sukob u kojem se odabralo sudjelovati. Sada moramo računati i s mogućnošću rata u kojem će sudjelovanje biti neizbježno – rata u Europi. Danas su naše snage bitno manje nego tijekom Hladnoga rata, i ne bi li to kompenzirale – puno više toga one rade zajedno, često u postrojbama koje se sastoje od malog broja ljudi iz svake od država sudionica. NATO ojačana Prednja prisutnost u Latviji, na primjer, okuplja oko 1.100 ljudi iz šest država, među njima i 450 iz Kanade, 160 iz Italije, i 16 iz Albanije. Više si ne možemo dopustiti luksuz korištenja opreme koju se ne može koristiti zajedno.

Uz to, dva trenda bi mogla vući transatlantske partnere u različitim smjerovima. U Europi, 23 EU članice su se usuglasile o uključenju u PESCO, program Stalne strukturirane suradnje. Kroz PESCO one se namjeravaju, među ostalim, fokusirati na kombiniranje sposobnosti bilo kroz male klastere država, ili kroz instrumente poput Europskog obrambenog fonda. To znači fokus na lokalnu interoperabilnost, a ne onu transatlantske vrste. A u Sjedinjenim Državama, takozvana Treća nadoknadna strategija (Third Offset Strategy) pokušava pokrenuti novu revoluciju u vojnim stvarima kroz korištenje umjetne inteligencije, autonomnih borbenih vozila, i boljeg čovjek-mašina sučelja. Taj bi napor mogao pojačati zaostajanje Europljana.

Oružane snage Velike Britanije, SAD, Estonije, Danske i Afganistana vježbaju interoperabilnost u kampu Bastion 2011.

U 2001. godini, kada su europski saveznici ponudili pomoć Sjedinjenim Državama u borbi protiv talibana, oni često nisu imali odgovarajuću opremu ili operativne tehnike. Ponavljanje takve situacije moglo bi opustošiti Savezništvo. Sada se pod hitno moramo posvetiti rješavanju nedostataka u transatlantskoj interoperabilnosti.

Na sreću, postizanje interoperabilnosti nije primarno pitanje novaca; to je pitanje koordinacije i političke volje. Ovdje je nekoliko koraka koji će nam bitno pomoći u dostizanju istinske interoperabilnosti – a time i jače kolektivne europske sigurnosti.

1. Trebamo koristiti vojne vježbe za identificiranje problema u interoperabilnosti i njihovo rješavanje, baš kako su Kopnene snage SAD u Europi postupile tijekom spomenute vježbe s poljskim partnerima. Uz to, NATO bi trebao poraditi na tome da takva oprema izvan standarda bude izlučena još u začecima postupaka vojne nabave.

2. Ministri obrane bi trebali sudjelovati u namjenskim vježbama interoperablnosti na visokoj razini. To bi im omogućilo da uvide koristi od interoperabilnosti i posljedice neuspjeha na ovome polju.

3. NATO i EU bi trebale provoditi u potpunosti koordinirane vježbe upravljanja krizama koje bi uključivale njihove nacionalne veleposlanike pri Sjevernoatlantskome vijeću te Političkom i sigurnosnom odboru (Political and Security Committee – PSC). To bi osvjetlilo brojne probleme u interoperabilnosti i fokusiralo napore na postizanju usuglašenih rješenja.

4. NATO treba ustrajati na svojim standardima. Na primjer, u NATO evaluacijama savezničkih snaga, pridržavanje principa interoperabilnosti bi trebalo biti stavljeno na vrh liste elemenata za ocjenjivanje.

5. Razine pridržavanje principu interoperabilnosti među državama članicama bi trebalo ocjenjivati u obliku tablice-semafora. NATO vođe tada mogu koristiti ove tablice za nagovaranje onih država s “crvenim svjetlima” – ili, da se izrazimo grublje, onih koji se zahtjeva interoperabilnosti ne pridržavaju – da uvedu NATO standarde.

6. Trebamo jačati NATO Organizaciju za standarde – i promijeniti joj ime u NATO Organizaciju za standardizaciju i interoperabilnost.

7. Trebamo usvojiti pouke naučene tijekom 15 godina vođenja operacija u dalekom inozemstvu, posebno u Afganistanu.

8. Države koje su ujedno članice i NATO i Europske unije trebaju ustrajati u naporu da EU usvoji NATO standarde interoperabilnosti. Ne trebamo dva seta usporednih standarda.

9. NATO promišlja uspostavu inovacijskog Centra izvrsnosti u Kaliforniji. Europska obrambena agencija bi trebala biti pozvana na pridruživanje.

Ovaj su tekst autori Hans Binnendijk i Elisabeth Braw 18. prosinca objavili na američkom specijaliziranom portalu Defense One (http://www.defenseone.com/). Napomenimo kako je Binnendijk stariji suradnik u Centru za transatlantske odnose pri Johns Hopkins’ School for Advanced International Studies, dok je Braw starija vanjska suradnica Atlantskog Vijeća. Članak je u izvorniku dostupan na internetskoj adresi: http://www.defenseone.com/ideas/2017/12/nato-true-interoperability-no-longer-optional/144650/