Prema nekim turskim analitičarima i komentatorima, rusko-turski odnosi polako prerastaju u strateško partnerstvo. Pri tome, odnos između ove dvije države može se nazvati i “turskom ovisnošću bez strategije”.
Tijekom posljednjeg desetljeća, od dolaska na vlast stranke AKP, rusko-turski odnosi su transformirani i suštinski poboljšani – ali s jednom bitnom zadrškom, budući je Turska postala ovisna o Rusiji za svoju opskrbu energijom. Ta je važna točka postala turskom “Ahilovom petom”, bez obzira na turske tvrdnje da su oni postali tranzitna zemlja za energiju, i svojevrsno energetsko čvorište Europe.
Drugu, a ne i najmanje važnu, zadršku predstavlja činjenica da, usprkos najavama napora na umanjivanju trgovinske neravnoteže, koje se čulo povodom posjete ruskog predsjednika Vladimira Putina 2004. godine, taj je trgovinski deficit strelovito porastao na 24 milijarde USD u 2008. godini, a ta se razlika nastavila širiti. Iako neki turski visoki dužnosnici ustrajavaju u tvrdnjama da Rusima kazuju kako Ankara treba “imati ravnotežu u svim aspektima naših odnosa“, izgleda kako je u području bilateralne trgovine tu ravnotežu posebno teško postići – posebice zato što predviđanja kazuju da će se turske potrebe za energijom udvostručiti tijekom idućeg desetljeća. Drugim riječima, turska ovisnost o opskrbi energijom iz Rusije predstavlja srž turskih problema. Umjesto konačnog širenja svojih opskrbnih opcija i mimo Rusije, turske su vlasti ruskim tvrtkama ponudile posao gradnje prve turske nuklearne elektrane. Temeljem toga, ovisnost o Rusiji dodatno steže čvor oko vrata turskoga Gulivera.
Ako Turska želi postati manje ovisna o Rusiji, ona mora temeljito izmijeniti svoju ukupnu politiku, a ne samo svoje energetske ili ekonomske politike prema Rusiji. Rusko lukavo nastojanje na dominaciji prostora Crnoga mora zasnovano je na ogromnome iskustvu i stvarnome razumijevanju načina kako postupati s nacijama oko Baltičkoga mora. Na djelu je i određena sukladnost među ruskim politikama prema Baltiku i prema prostoru Crnoga mora.
Osim energetskih i ekonomskih problema, Ankara pati i od duboko ukorijenjene povijesne nevoljkosti za konfrontiranje s Rusijom. Pri tome je zanimljivo kako su u svim vojnim okršajima Turske i Rusije upravo Rusi bili pokretači sukobljavanja i pobjednici. Taj isti strah, ali ovoga puta dopunjen i činjenicom energetske ovisnosti, utječe i na nevoljkost Turske da se Rusiji suprotstavi po pitanju Krima, gdje je Rusija brzo i bez prolijevanja krvi vojnom operacijom prekrojila aktualne međunarodne granice.
Nadalje, rat vođen početkom kolovoza 2008. godine, izgleda da je pokazao još jednu važnu pouku: Rusija svoje strateške interese na Kavkazu gleda ozbiljno kao i uvijek, a Ankara može proširiti svoj utjecaj u regiji samo kroz koordiniranje svojih poteza s Moskvom, a ne i kroz koordiniranje poteza sa svojim NATO saveznicima. To u osnovi znači da se Turskoj tu neće dozvoliti uvođenje i oslonac na NATO saveznike, već oni ondje moraju pažljivo osluškivati što Rusija priča po tim pitanjima. Posljednji primjer ruskog preuzimanja Krima i umjerene reakcije iz Ankare potvrđuje ovu tezu autora. Trenutno se čini kako Turska vrlo pažljivo sluša što Moskva ima za reći. Ako iz bilo kojeg razloga Turska i odluči sama poduzimati kakve poteze, takvi njeni napori otužno propadaju. Na primjer, turska inicijativa Pakt za stabilnost i suradnju na Kavkazu, predložena nakon rata u kolovozu 2008. godine, u prvo je vrijeme bilo zanemarena od ruskih dužnosnika, da bi onda tiho i nestala sa scene. Pri tome, pristanak Turske na ruske želje da igra ulogu “druge violine” u regiji oko Crnoga mora i na Kavkazu posebno je srdačno dočekan u Rusiji.
Po riječima Semiha Idiza, prominentnog turskog komentatora, “rusko konsolidiranje vojne pozicije na prostoru južnog Kavkaza izgleda da je prihvaćeno kao svojevrstan svršen čin“. Drugim riječima, za sada, a vjerojatno i u skorijoj budućnosti, Turska prihvaća moskovsko upravljanje pravilima igre, iako se ona u isto vrijeme pokušava predstaviti ravnopravnim igračem.
Da zaključimo, stanje tursko-ruskih odnosa možemo prikazati i kroz alegoriju. Osnova za to dolazi iz bajke koju je u stihovima opjevao Aleksandar Puškin – “Priča o ribaru i ribi”. U mojoj interpretaciji ove priče, rusko-turski odnosi se ne vrte oko pohlepe i pohlepnosti, nego oko jasne artikulacije i provedbe ruskih pravila za tursku igru.
Ako Turska nastavi sa svojim neutralnim postavom u regiji Crnoga mora, ona će za to biti nagrađena.
Ako se Turska ostavi zadiranja u rusku sferu interesa na Kavkazu, ona će za to biti nagrađena.
Ako Turska bude održavala prijateljske ekonomske i diplomatske veze sa svojom braćom u Centralnoj Aziji, bez da se time miješa, bez da onemogućava ili iritira Rusiju, ona će za to biti nagrađena.
S druge strane, obeshrabruju se ozbiljni obrambeni i sigurnosni odnosi Turske i zemalja Centralne Azije. Ako Turska tu ne bude slijedila političke smjernice iz Moskve, ona će biti kažnjena.
———————
Ovaj je tekst objavljen u vojno-stručnome mjesečniku Military Technology (MILTECH), u broju od lipnja 2014. godine, a pod naslovom “Letter from Tbilisi: Turkish Acquiescence to the Russian Rules of the Game”. Njegov je autor analitičar Eugene Kogan, uz čiju dozvolu tekst i prenosimo.
