Nikada nisam vidio toliko mladih ljudi s mišićno-koštanim povredama dok nisam pristupio Kopnenoj vojsci SAD-a. Pritom ne mislim na osnovnu obuku kod koje se i očekuju neke ozljede; govorim o djelatnim vojnicima. Posebno se to odnosi na zračno-desantno pješaštvo, kao dio US Army u kojem imam najviše iskustva. Mnoge se od tih povreda mogu spriječiti. Za ponešto se mogu okriviti i pojedini vojnici iz te nove „sjedilačke“ generacije. Ipak, uglavnom se mora okriviti samu Kopnenu vojsku. Još me više iznenadila količina ozljeda tijekom osnovne obuke, s obzirom na umjereni (a mogli bi reći i zapravo niski) intenzitet treninga, ali to i nije bila samo greška Kopnene vojske SAD.
Pristupio sam OS s diplomom prvostupnika, certificiranog osobnog trenera i instruktora borilačkih vještina. Tijekom osnovne obuke prošao sam trening fizičke spremnosti („Physical Readiness Training“ – PRT), vojni program vježbi. Sastojao se od mnogih vježbi koje se obično vide samo kod profesionalaca (što i ne čudi – pa, oni su ga i sastavili). Većina vojnika nema visoko mišljenje o PRT programu jer vas neće dovesti do visokog nivoa spremnosti. Naime, on je sastavljen da stvori pravilne pokrete i mišićni balans u tijelu vojnika.
Mnogi ljudi, bilo da rade u uredu ili se bave profesionalnim sportom, imaju loše kretnje i mišićnu neuravnoteženost. Neki mišići postaju zategnuti i premoreni, dok su drugi slabi i istegnuti. Oni gube svoju međusobnu prirodnu ravnotežu. Ako neki mišić ne obavlja svoj posao pri izvođenju nekog pokreta, tada će tijelo to nadoknaditi korištenjem drugih mišića koji nisu predviđeni za vršenje toga pokreta. To dovodi do nepravilne mehanike tijela, što opet dovodi do ozljeda, jer je ljudsko tijelo konstruirano tako da se kreće na vrlo specifičan način. Te mišićne neuravnoteženosti mogu biti uzrokovane repetitivnim aktivnostima kao što je krivo držanje pri sjedenju za radnim stolom; također ih može uzrokovati i stalno krivo vježbanje, koje previše umara jedne a zanemaruje druge mišiće. Mogu se ispraviti pravilnim treningom snage i fleksibilnosti (poznato kao korektivno vježbanje), a to je obično prvi cilj svakog dobrog privatnog trenera za njegovog novog klijenta.
PRT priručnik je dobar. On sadrži izvrsne nizove vježbi za pripremu, fazu oporavka, za pokretljivost i izdržljivost, čak govori i o nepravilnostima pri držanju tijela. Ipak, taj priručnik ima nedostataka u nekim područjima. PRT vježbe se uglavnom sastoje od gimnastike i trčanja, što znači da se ne koristi vježbanje s otporom. Snaga je jedan od temelja spremnosti/dobre kondicije, a postiže se dizanjem teških utega. Tjelovježba će ojačati mišiće kod netreniranih osoba, ali kod uvježbanih osoba tjelovježba je uglavnom aktivnost koja utječe na mišićnu izdržljivost.
PRT sadrži dobar kružni trening girjama („Strength Training Circuit“), ali kružni trening nije najbolja metoda za stvaranje mišića, već je više pogodna aktivnost za stvaranje mišićne izdržljivost. Priručnik sadrži „Strenght Training Machine Drill“ koji koristi sprave s utezima. Nažalost, to je osnovna i vrlo limitirana rutina koja je kategorizirana pod nazivom „specijalni kondicijski programi“ i koristi se uglavnom pri rehabilitaciji ozljeda.
Izdržljivost mišića i mišićna snaga se razlikuju, pa se i različito treniraju. Mišićna snaga predstavlja maksimalnu silu koju mišić može postići (obično mjereno u jednome ponavljanju), dok se izdržljivost mišića odnosi na njegovu sposobnost da djeluje silom manjom od maksimalne tijekom vremena. Mišićna snaga se može zamisliti kao potisak s klupe pri dizanju teškog tereta u dva ili tri ponavljanja, a izdržljivost mišića se može zamisliti kao izvođenje stotinu sklekova bez prestanka. Mišićna snaga je potrebna i za aerobik i za mišićnu izdržljivost, ali mišićna izdržljivost ne pomaže postizanju mišićne snage. Obje su potrebne u atletici.
Vojska treba provoditi trening snage jer on održava tjelesnu ravnotežu i sprečava ozljede. Studije pokazuju da trening snage drastično povećava učinak pri aktivnostima mišćne izdržljivosti. Ja sam bio manje tjelesno spreman kad sam završio osnovnu obuku nego kad sam je započeo, jer njen intenzitet nije bio posebno naporan, a osobama uključenim u osnovnu obuku nije dozvoljeno vježbanje u sportskoj dvorani. PRT program se strogo provodi, tako da sam izgubio mnogo mišićne mase. Pred kraj sam čak dobio i bolove u kukovima i ramenima zbog stalnog neuravnoteženog fizičkog treninga, a to sam nakon završetka odmah ispravio ispravnim vježbanjem.
U redovnoj vojsci fizički se trening obavlja svako jutro u grupi unutar postrojbe u koju pojedinac spada. Obično se to provodi na razini voda ili odjeljenja. Zato se režim vježbanja najčešće prepušta narednicima ili desetnicima. Može se bez dvojbe reći da većina tih ljudi nisu profesionalni vježbači, a nemaju niti bilo kakvo znanstveno obrazovanje te vrste. Njihove su namjere dobre, ali sve što znaju o vježbanju je ono što su naučili u Kopnenoj vojsci (što nije mnogo). Mnogi od njih, posebno u pješaštvu, PRT program smatraju šalom. Mnogi ne poznaju cijeli program, neki uzimaju u provedbu samo neke dijelove PRT programa, kao što su pripremne vježbe i vježbe oporavka, dok drugi ne koriste ništa od PRT programa. U mojoj jedinici nije nam bilo dozvoljeno koristiti sportsku dvoranu pri jutarnjem treningu, kao da je ona tu na neki način manje važna.
Čak da su voditelji i koristili isključivo PRT program, to ne bi bilo dobro, jer on nije dovoljno fleksibilan za dinamično okruženje djelatne vojne postrojbe. PRT program je predviđen kao dio programa rastućeg intenziteta uvježbavanja. Međutim, u vojnoj postrojbi se dobrim dijelom nađu vojnici različitih razina tjelesne spremnost, jer novi vojnici stalno dolaze dok drugi odlaze. Bez obzira koji se intenzitet vježbanja odabere, on za mnoge neće biti odgovarajući. Osim toga, širina PRT programa nije velika, tako će se pojedine vježbe neizbježno učestalo ponavljati. Dobar program vježbanja mora biti individualiziran, raznolik i ciljan. PRT ne daje nikome kvalifikaciju da vodi program vježbanja; njegov priručnik sadrži samo djelić informacija potrebnih za bilo koje certificiranje civilnih trenera.
Netko može tvrditi da stručno obrazovanje za fizičku kulturu nije potrebno za vođenje vojnog fizičkog osposobljavanja. Može se vjerovati da u vojsci postoje mnogi koji godinama sami vježbaju i koji su na taj način stekli mnogo znanja. I ja sam godinama vježbao sam i mislio sam da znam mnogo o fizičkoj spremnosti, budući da sam bio vrlo fit; i mislio sam također da je osobni trening više neka šala. Kada sam jednom dobio certifikat i postao trenerom shvatio sam da sam prije jedva išta znao. Treneri su obrazovani na području anatomije, fiziologije, biomehanike, bioenergetike, znaju sve o tehnikama i programiranju vježbanja, o prehrani i o još mnogo toga. A nakon što sam neko vrijeme trenirao klijente, uvidio sam da mi niti certifikat ne znači mnogo, budući da sam mnogo više naučio iz iskustva, trenirajući različite tipove ljudi. (Doista sam sreo i nešto osoba bez obrazovanja na području fizičke kulture koji su znali o čemu govore, ali oni su bili vrlo rijetki). Niti jedan gimnastički klub ili fitness centar neće zaposliti trenera bez certifikata, a mnogi će zaposliti samo certificiranog trenera s iskustvom. Oni znaju da je opasno pustiti da nekvalificirana osoba vodi druge u fizičkom treningu i ne žele biti sudski progonjeni. Zašto je onda prihvatljivo da naše vojnike tijekom prisilnog programa fizičkog osposobljavanja vode nekvalificirane osobe?
Vojska osigurava da su njezini vođe ljudi kvalificirani za svoje pojedine poslove kroz njihovo specifično školovanje, koje se shvaća vrlo ozbiljno. Kopnena vojska također tvrdi da jako ozbiljno shvaća i pitanje fizičke spreme, ali u to je teško vjerovati, jer se u provođenju fizičkog treninga toliko mnogo toga radi krivo. Fizički trening na nivou jedinice nije dobro zaokružen i on kod vojnika izaziva ozljede. Previše je treninga izdržljivost (aerobik i mišići), a premalo drugih tipova treninga: mišićne snage, spretnosti, fleksibilnosti, ravnoteže, koordinacije, korektivnih vježbi/sprječavanja povreda i rehabilitacije. Osim toga, pretežno se rade i pojedine vježbe, koje kod vojnika uzrokuju mišićnu neuravnoteženost i dovode do ozljeda. Te neke vježbe koje se previše rade, direktno su povezane s Vojnim testom fizičke spremnosti („Army Physical Fitness Test“ – APFT), koji se sastoji od sklekova, trbušnjaka i trčanja na 2 milje (3.219 m).
Prvo najčešće područje ozljeda koje sam uočio je područje donjih udova: kukovi, koljena, potkoljenice, skočni zglobovi i stopala. Vojnici dobivaju sindrom iliotibijalne tetive („Illiotibial band syndrome“ – ITBS), skakačevo koljeno („Patellar tendonitis“, bol u prednjem dijelu koljena, na vršku patele ili ivera), sindrom trkačke potkoljenice („Medial tibial stress syndrome“ – MTSS), upala ahilove tetive, te petni trn. Te ozljede predstavljaju upale raznih tetiva i najčešće su uzrokovane prenaprezanjem. U Kopnenoj vojsci do prenaprezanja dolazi zbog prekomjernog trčanja. Moja je jedinica jednom kao jutarnji trening trčala pet milja na pločniku i to pet dana za redom, što je kod mnogih momaka uzrokovalo ozljede prenaprezanja. Trčanje je teško za zglobove donjih udova, a još je i gore ako se trči na pločniku. Osoba koja nije napredni trkač ne bi trebala trčati svaki dan.
Drugo najčešće područje uočenih ozljeda su ramena. Vojnici dobivaju sindrom sraza ramena („Impingement syndrome“), ozljede rotatorne manšete ramena, dislokaciju, subluksaciju (djelomično iščašenje) i nestabilnost ramena. Te ozljede najčešće nastaju zbog disfunkcije mišića odgovornih za funkcioniranje i stabilizaciju ramenog zgloba. Ti mišići uključuju rotatornu manšetu (mali mišić duboko u ramenu koji rame drži skupa) i scapularne mišiće (shoulder blade/upper back). Vojska radi mnogo vježbi koje zahtijevaju okretanje ramenog zgloba kao što su sklekovi i trbušnjaci. Te vježbe stvaraju jake prsne mišiće (pectoralis) i leđne mišiće (latissimus dorsi), ali najvažniji dijelovi ramena ostaju netrenirani. To stvara neujednačenost koja može voditi prema ozljedi ramenog zgloba, budući da ovi netrenirani mišići služe za stabiliziranje (izjednačavanje zakretnog momenta) ramenog zgloba tijekom kretnje. Još nikad nisam vidio vod ljudi koji bi radili vježbe rotatora tijekom jutarnjeg treninga; ipak, one su uključene u rutinski trening skoro svakog profesionalnog sportskog tima, i to s razlogom.
Treće područje ozljeda je lumbalno područje (donji dio leđa). Bol u donjem dijelu leđa može imati mnogo uzroka. Kod mladih vojnika koje sam vidio, ja je pripisujem neuravnoteženosti glavnih mišića trupa i prenaprezanju. Glavni tjelesni mišići su mišići trupa (torza). Oni su ključ pravilnog kretanja tijela i odgovorni su za stabilnost kralježnice tijekom kretanja. Kako APFT provjera uključuje trbušnjake, u Kopnenoj vojsci se većina treninga tih glavnih mišića fokusira na dva glavna mišića potrebna za trbušnjake: ravni trbušni mišić (rectus abdominis) i mišić kuka (hip flexor). Oni važniji veliki tjelesni mišići, kao što je poprečni trbušni mišić (transvesus abdominis), ostaju netrenirani i uzrokuju neuravnoteženost. Ta neuravnoteženost može dovesti do snažnih napora mišića donjeg dijela leđa, kao što je dubinski leđni mišić erector spinae. To može doprinijeti i stanju deformacije kralježnice nazvanog lordoza, pri čemu se radi o zakrivljenosti kralježnice u donjem dijelu leđa, a to stanje povećava rizik od povreda toga dijela leđa. Vidio sam mnoge vojnike s tom povredom jer ju je lako uočiti kada su u položaju za sklek. Trbušnjaci su jedna strašna vježba, jer vrše štetan pritisak na diskove kralježnice, a nije čak ni dobar pokazatelj prave snage glavnih tjelesnih mišića.
Jedna od aktivnosti koju Kopnena vojska često koristi pridonosi ozljedama svih triju područja o kojima sam govorio. To je marširanje s rancem. Ranac/ruksak, koji se nosi na dugoj udaljenosti i kroz duže vrijeme, štetno opterećuje ramena, kralježnicu i kukove. Ljudsko tijelo nije građeno za to. Još je gore kada vojnici trče opterećeni rancem na leđima tijekom dužih hodnji. Ja ne zagovaram da Kopnena vojska treba napustiti marširanje s rancem jer znam da je to jedna od osnovnih vještina za lako pješaštvo. Ipak, to je preveliko opterećenje, naročito kada je povezano s prekomjernim trčanjem. Postoje manje štetni načini da se to uvježba.
Većina ozljeda koje sam uočio kod vojnika u normalnim bi okolnostima predstavljale samo privremena ograničenja, ali ih pogoršava činjenica da kultura u pješaštvu baš i ne cijeni važnost rehabilitacije ni prevencije ozljeda. Jednostavno rečeno – Kopnena vojska nije dobra u provođenju rehabilitacije. Ja sam svjedočio tome da mnogim ozlijeđenim vojnicima nije pruženo adekvatno vrijeme za oporavak. Ti vojnici dobivaju dokument od liječnika koji ih oslobađa od obavljanja određenih vježbi, ali to oslobođenje ne traje dovoljno dugo. Često im bude rečeno da vježbaju sami do kraja poštede. Jednom kad istekne pošteda njih se baca natrag u grupni trening, nerijetko s ozljedama koje zapravo nisu riješene. Mnogi vojnici tako ne dobiju novi dokument poštede – bilo jer im ga liječnik neće odobriti, ili jer se pak boje da će ih nadređeni i okolina smatrati „slabima“. Osim toga, dok su vojnici u poštedi, oni ne rješavaju pravi, suštinski uzrok ozljede. Mnogi trebaju fizioterapiju, ali je ne dobivaju. Vidio sam vojnike koji su neprestano bili u ciklusima pošteda, a za nešto što je počelo kao lako izlječiva povreda (kao što je upala tetiva, tendonitis).
Ukoliko vojnici nisu u poštedi, oni često moraju raditi sve ono što rade njihova odjeljenja ili vodovi, makar i znali da će to pogoršati njihovu ozljedu. Nažalost, to se događa jer vođe ne vjeruju svojim vojnicima, budući da US Army ima veliki problem sa simulantima. Da stvar bude još gora, vojnici katkad čak niti nemaju izravan pristup liječniku. U mojem je vodu mladić iščašio rame i do liječnika je uspio doći tek čitav tjedan kasnije, zbog načina na koji je ustrojen zdravstveni sustav. Liječnik moje bojne je s ostatkom bojne bio na obuci u inozemstvu, dok je moja satnija ostala kod kuće. Iako postoji klinika s liječnicima u našem garnizonu, ovom je mladiću bilo rečeno da ne može doći do tih liječnika jer to prvo mora prijeći preko medicinskog osoblja naše bojne. Morao je sudjelovati u jutarnjem treningu sve dok nije konačno došao do liječnika i dobio poštedu. Čak i kad je došao do liječnika, dobio je termin za fizikalnu terapiju tek za mjesec dana. To je čista nemarnost i greška vojnog zdravstvenog sustava i rukovodstva. To je sramota! Kada sam kao civil iščašio rame, bio sam odmah zbrinut od strane ortopeda, specijalista za rame i već sam slijedećeg tjedna počeo fizikalnu terapiju. To je standard skrbi koji bi vojska trebala imati, budući da je pravilan tretman neposredno nakon iščašenja bitan za uspješnu rehabilitaciju.
Spremnosti ljudstva u US Army štete sve te mišićno-koštane povrede koje se mogu spriječiti. A Kopnena vojska to već zna! U PRT priručniku stoji:
„Samo u Kopnenoj vojsci mišićno-koštane povrede odgovorne su za preko polovice svih onesposobljenja, uzrokujući troškove naknada za tjelesna oštećenja od oko 125 milijuna dolara godišnje. Ozljede koljena i leđa čine znatan postotak onesposobljenja i smanjenja radne sposobnosti. Povrede pri treningu koje se tretiraju ambulantno i sportske povrede imaju najveći utjecaj na spremnost.“
Dakle, Kopnena vojska je propustila da pomoću PRT programa spriječi povrede koje se mogu prevenirati.
Ja imam nekoliko prijedloga.
Vojska bi trebala ukinuti PRT program i grupnu tjelovježbu. Nema smisla koristiti pristup da jedna stvar odgovara svima. Tijelo svake osobe je jedinstveno; ono što odgovara jednoj osobi možda nije najbolje za drugu, naročito kod ljudi različitih nivoa fizičke spremnosti. Vojska provodi grupni trening jer se boji da vojnici neće sami vježbati. Sudeći po mnogim vojnicima bez kondicije koje sam vidio samo u pješašaštvu, očito je da grupni trening nije dobar. Vojnici u dobroj fizičkoj spremi vježbaju i sami, dodatno uz jutarnji grupni trening, i to je razlog što imaju kondiciju. Ukoliko vojnici ne mogu sami zadržati visoki stupanj fizičke spremnosti, tada ih se vojska mora osloboditi.
Kopnena vojska treba kod fizičke obuke preuzeti stil rada sportskih timova. Civilni profesionalci fizičke kulture trebali bi biti unajmljeni da rade u postrojbama. Ti bi profesionalci mogli stvoriti programe pogodne za pojedince i za misije pojedinih postrojbi. Oni bi mogli naučiti i motivirati vojnike da sami vježbaju uz odgovarajući program. Velika bi pažnja, naravno, morale biti usmjerena i na prevenciju povreda te na rehabilitaciju. Ti bi civili trebali imati potpunu ovlast nad svime što je vezano uz provedbu vježbanja u postrojbi. Kada vojnici vide rezultate, oni će zavoljeti vježbanje umjesto da ga se užasavaju. To sam i ja kao trener naučio mnoge. Znam da bi takav program bio skup, ali vjerujem da bi koristi postignute sprečavanjem ozljeda i povećanjem spremnosti nadmašile troškove.
Trebalo bi također koristiti i vojnike s iskustvom te obrazovanjem na području fizičke kulture. Postoji nekoliko mladića samo u mojoj satniji koji imaju fakultetske diplome iz područja bliskih fizičkoj kulturi. Uzme li se u obzir da samo šest posto vojnika u svim vojnim granama ima visokoškolsko obrazovanje (a na području fizičke kulture njih čak i manje), zašto vođe ne bi željeli iskoristiti to vrijedno znanje i iskustvo? Civili su dobro plaćali moje vrijeme kad sam bio trener, a ja sam ga mojoj postrojbi rado ponudio besplatno.
Vojska bi sve vođe trebala školovati po pitanju fizičke kulture. Sada su neki obrazovani na tečajevima obuke za fitness trenere („Master Fitness Trainer Course“). Iz mog iskustva mogu reći da se taj tečaj premalo koristi jer ja nisam ni sreo niti čuo za nekoga u mojoj postrojbi tko ga je pohađao. Ako takvi i postoje, tada oni svoj posao ili ne rade dobro ili ih vođe ne koriste. Ti bi tečaj trebalo proširiti (iz njega izbaciti PRT program) i postaviti za prioritet u svim postrojbama. Pa ipak, on sam po sebi teško da kvalificira osobu za vođenje programa fizičke obuke. Da bi netko postao uspješan trener potrebno je mnogo vremena, iskustva i stalnog obrazovanja. Osobe koje su završile taj tečaj trebale bi u svojoj postrojbi raditi pod vodstvom civilnih profesionalaca. Vojska bi čak trebala razmotriti i mogućnost da to postane zasebna vojnostručna specijalnost (VSSp), kao što je to sada u Mornaričkom pješaštvu („US Marine Corps“).
Potrebna je bolja ishrana vojnika. U Kopnenoj vojsci predstavlja izazov hraniti se zdravo. Vojne blagovaonice („Dining Facilities Administration Center“ – DFAC) baš nisu sjajan primjer prehrane. Neke su bolje od drugih. Jednom sam otišao u blagovaonicu oklopne postrojbe na ručak, gdje je jedini izbor bio cheeseburger, hot-dog, corn-dog i prženi krompirići. DFAC blagovaonica u mojoj postrojbi je najgora koju sam vidio; skoro je nemoguće dobiti hranjiv obrok. US Army prisiljava neoženjene mlade vojnike da jedu u DFAC blagovaonicama. Dodatni novac koji se svakog mjeseca vojnicima isplaćuje za hranu uzima se iz naših plaća, jer smo prisiljeni uzeti karticu za prehranu kako bi besplatno jeli u DFAC. Neki troše svoj vlastiti novac kako bi kupili hranu i kuhali u vojarnama umjesto da jedu u DFAC blagovaonicama. No, mnoge vojarne, kao i moja, nemaju kuhinju niti ikakvu mogućnost zasebnog kuhanja hrane. Restorani u bazi nisu ništa bolji. S izborom kao što je Burger King, Popeye’s, Taco Bell, Dunkin’ Donuts i Domino’s Pizza nije nikakvo čudo da ima toliko debelih vojnika. Kopnena vojska SAD jako griješi s prehranom; to je smiješno.
Dobar primjer kako bi vojska trebala provoditi kondicijski trening je THOR3 („Tactical Human Optimization Rapid Rehabilitation and Reconditioning“), program Specijalnih snaga. Taj program okuplja kondicijske trenere, fizioterapeute, nutricioniste i sportske psihologe da treniraju vojnike specijalnih snaga. DFAC blagovaonice u postrojbama specijalnih snaga su izuzetne jer na njihov sadržaj utječu nutricionisti. Kao i obično, Specijalne snage su vodeće kada treba raditi sa smislom. Redovna Kopnena vojska bi od njih mogla mnogo naučiti.
Moje (ograničeno) iskustvo s Kopnenom vojskom SAD nije nužno reprezentativno za čitavu US Army. Uvjeren sam da postoje i neke postrojbe koje imaju dobar program vježbanja. Pa ipak, iako sam u jednoj sjajnoj postrojbi s iznimno kvalitetnim vodstvom, mi imamo taj problem. Dosta mi je gledanja vojnika koji ne postižu svoj puni fizički potencijal zbog lošeg kondicijskog treninga. To je problem koji započinje na samome vrhu hijerarhije. Doista nema razloga zašto Kopnena vojska najmoćnije države na svijetu, sa svim svojim ogromnom resursima, to ne bi bila u stanju srediti. Tako bi se stvorilo snažnije i spremnije kopnene snage. Svi oni pravi ljudi na pravim mjestima, samo trebaju pravilno postaviti svoje prioritete.
Autor ovoga teksta je Kevin Withrow, trenutno djelatni vojnik, specijalista. Članak je napisan za američki specijalizirani portal Army Times (https://www.armytimes.com/), na kojem je objavljen 19. kolovoza 2016. godine pod originalnim naslovom „Army physical (un)fitness: A system that promotes injury and poor nutrition“. U originalu je tekst dostupan na internetskoj adresi: https://www.armytimes.com/articles/army-physical-un-fitness-a-system-that-promotes-injury-and-poor-nutrition
