Nakon što je krajem studenog prošle godine Vlada RH postavila strukturu za novo Povjerenstvo za međunarodne misije i operacije, to tijelo već neko vrijeme kao da nešto i radi. Uz rijetko sastajanje (navodno samo jednom do sada, u siječnju ove godine, što nije ni čudo s obzirom na sastav ovoga tijela), ono je sudjelovalo u pripremanju “Strategije sudjelovanja Republike Hrvatske u međunarodnim misijama i operacijama“, a onda je iniciralo i postupak izrade zasebnoga propisa o sudjelovanju civilnih stručnjaka u međunarodnim misijama i operacijama u koje se aktivno uključuje Republika Hrvatska. Upravo je po pitanju ovog novog zakona jučer održan i prvi krug javnih savjetovanja, na kojem se zainteresiranu javnost konzultiralo o dokumentu kompliciranog naziva “Nacrt prijedloga Iskaza o procjeni učinaka za Prijedlog Zakona o sudjelovanju civilnih stručnjaka u međunarodnim misijama i operacijama” – ili za laike – o pitanju da li uopće ići na donošenje ovog specijaliziranog zakona ili ne.
Pri tome, spomenuto “savjetovanje s javnošću i zainteresiranom javnošću” organiziralo je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (MVEP), koje je ujedno i tijelo koje vodi čitav postupak donošenja ovog Zakona o sudjelovanju civilnih stručnjaka u međunarodnim misijama i operacijama. Upravo je to isto tijelo državne vlasti na temelju rada zasebne radne skupine priredilo i prvi nacrt ovoga propisa – o čijim će se detaljima raspravljati u sklopu drugog kruga javnih savjetovanja, i u čije se detalje te moguće odredbe jučer izričito nije ulazilo. Na skupu koji je i održan u prostorima MVEP-a, uz organizatore su se s državne strane okupili i predstavnici Ministarstva obrane, Ministarstva unutarnjih poslova, Ministarstva pravosuđa, Ministarstva zdravlja, Ministarstva zaštite okoliša i prirode, kao i Glavnog stožera Oružanih snaga, te Državne uprave za zaštitu i spašavanje. S nevladine strane sudjelovali su predstavnik Centra za mirove studije (ujedno ondje i ispred CROSOL – Platforme međunarodne građanske solidarnosti), te izaslanik Udruge OBRIS – Obrana i sigurnost, koja je inače promatrač pri spomenutoj Platformi.
Nakon oko 30 minuta rasprave zaključeno je da za donošenje ovakvog novog i specijaliziranog propisa ima potrebe. Time je otvoren put u drugi krug savjetovanja, koji tek predstoji, a u kojem će se krenuti detaljno raspravljati o odredbama prvog nacrta novog propisa kojeg je priredio pokretač čitavog ovog postupka. S obzirom na oblik koji posljednje vrijeme dobiva čitava tematika međunarodnih djelovanja RH u inozemstvu, prilično je jasno kako će ova diskusija biti ponešto duža, sadržajnija, a možda i oštrija od ove jučerašnje, pri kojoj su se svi suzdržavali od ulaska u konkretne detalje, naznačivši tek podršku ukupnome nastojanju i poneki opći naglasak za koji su smatrali da treba biti dodatno istaknut i u ovim ranim fazama postupka izrade novoga zakona (među ostalim i pitanje jedinstva preduputne obuke, osiguravanje da pojam “civilni stručnjak” zaista obuhvati i ljude iz nevladinih krugova, te potrebu za osiguravanjem i dodatnih financijskih sredstava za sva ova djelovanja).
MUP RH u misiji na Cipru
Cilj i vrha novog propisa
Od 2002. godine na ovamo, tema sudjelovanja raznih predstavnika RH u međunarodnim aktivnostima u inozemstvu bila je obrađena “Zakonom o sudjelovanju pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske, policije, civilne zaštite te državnih službenika i namještenika u mirovnim operacijama i drugim aktivnostima u inozemstvu” (NN 33/02, a onda i njegove izmjene i dopune s početka srpnja 2010. godine, NN 92/10). No, kako je s prošlogodišnjim donošenjem novog Zakona o obrani (NN 73/13) prestao važiti njegov dio kojim se reguliralo djelovanje djelatnog vojnog osoblja u inozemstvu, odlučeno je novim propisom nadomjestiti i preostali dio ovog još uvijek važećeg zakona. Novim bi se propisom tu jedinstveno pokušalo riješiti tematiku inozemnih djelovanja “civilnih stručnjaka” – što u hrvatskome tumačenju prvenstveno znači državnih službenika i namještenika, službenika i namještenika u javnim službama, te pravosudnih dužnosnika odabranih te otposlanih u inozemstvo u ime Republike Hrvatske, ali ujedno otvarajući i mogućnost takvoga slanja “drugih osoba”, ali iznimno.
Civili u misijama i operacijama
Ujedno, da bi se omasovio, ubrzao i olakšao postupak slanja takvih “civilnih stručnjaka”, predloženo je i ustrojavanje posebnoga registra potencijalnih stručnjaka za koje je u RH ustanovljeno da zadovoljavaju uvjete za slanje, te da pristaju ići na takve aktivnosti van države. Ovim se, među ostalim, misli pojačati civilna djelovanja RH u ovome području – koja su do sada bila iznimno skromna, usprkos potrebe za “civilnom ekspertizom” koju međunarodna zajednica često ističe. Za prikaz stanja na ovome području tijekom posljednjih 15 godina (od kada RH uopće sudjeluje u međunarodnim misijama i operacijama) dovoljno je istaknuti aktualno stanje – gdje je RH sa 6. lipnjem 2014. godine na misijama u inozemstvu (njih ukupno 11 – 6 UN, 3 EU i 2 NATO) imala ukupno 2227 ljudi. Od tog su broja njih 2.201 iz Oružanih snaga RH, dok su preostalih 26 civili (1 diplomat iz MVEP pri ISAF-u, te 25 policijskih službenika – raspoređenih u 2 misije UN, 2 misije EU, te još jedan u NATO operaciji). Sva ova djelovanja RH u inozemstvu trebala bi biti usklađena s nedavno donesenom Strategijom, koju ćemo sada i ponešto detaljnije promotriti.
Strategija sudjelovanja Republike Hrvatske u međunarodnim misijama i operacijama
Ovaj je strateški dokument donesen na 156. sjednici Vlade RH, održanoj 15. svibnja ove godine. Tada prvu točku dnevnoga reda obrazlagala je Vesna Pusić, ministrica vanjskih poslova i prva potpredsjednica Vlade – kratko, u tek dva pasusa teksta izgovorena u minutu vremena. Već je tu bilo zanimljivo primijetiti određenu začudnost, budući je prvo bilo govora o svojevrsnoj koordinaciji – tijelu za koordiniranje djelovanja u misijama i vanjske politike, a ne o dokumentu naslovljenom Strategija, o kojem je tu valjda trebala biti riječ. Pusić je tada istakla:
“Dakle, radi se o koordinaciji u odlučivanju i kreiranju politike sudjelovanja Republike Hrvatske u međunarodnim misijama i operacijama. U radnoj skupini sudjeluju Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, Ministarstvo obrane, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo financija, Glavni stožer OS RH, Ured predsjednika Vlade, Ured predsjednika Republike. Svrha je da u odlučivanju o sudjelovanju Republike Hrvatske u međunarodnim misijama i operacijama koordinirano djelujemo u skladu s drugim vanjskopolitičkim, gospodarskim i ostalim ciljevima Republike Hrvatske, kao i da koordiniramo svoje sudjelovanje u mirovnim misijama… u vojnom segmentu mirovnih misija… sa sudjelovanjem u civilnim projektima, uključujući projekte razvojne i humanitarne pomoći – kako bi stvorili sinergiju, u zemljama u kojima se u toj funkciji pojavljujemo“.
Drugi pasus spomenutog javnog obrazloženja bio je još čudniji – i ovdje ga citiramo u cjelini:
“Sudjelovanje Oružanih snaga… dakle, pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske, ima vrlo dobru recepciju, i visoki status u svim tim misijama, u kojima sudjelujemo. I, sudjelujući onda i sa civilnim projektima doprinosimo i stabiliziranju bilo mira, bilo prekida sukoba – ovisno o tome o čemu se radi u nekoj konkretnoj situaciji. Ova koordinacija ima za funkciju da svo to naše sudjelovanje bude u službi vanjskopolitičkih, i gospodarskih ciljeva Republike Hrvatske“.
Dakle opet je riječ o koordinaciji, a ne o dokumentu “Strategija sudjelovanja RH u međunarodnim misijama i operacijama”. Ujedno, jasno se postavlja okvir – da s obzirom na dobre rezultate vojnih djelovanja RH u inozemstvu, s njima se želi koordinirati i ostalo. No, onda dolazimo do upitne tvrdnje – da ta vojna i druga djelovanja do sada kao da nisu bila u službi vanjskopolitičkih te gospodarskih ciljeva RH, nego će to tek postati nakon propuštanja kroz sito i rešeto novoga sustava, ove nove koordinacije. Riječ je tu o posebno začudnome pogledu na stvari – koji dolazi u situaciji kada obrambena politika Republike Hrvatske i u europskim razmjerima već duže uživa glas rijetko nesamostalne, te potpuno podređene širim vanjskopolitičkim ciljevima države.
Ako na trenutak ostavimo po strani činjenicu kako se tu zapravo radi o tek malo skraćenom ponavljanju teze koja je činila isključivi sadržaj vanjskopolitičkoga obrazlaganja od 28. studenog prošle godine (kada se pred Vladom RH krenulo u osnivanje Povjerenstva za međunarodne misije i operacije) – opet u oči upada činjenica da tu nema ni riječi o samoj Strategiji – koja bi se trebala baviti budućim djelovanjima RH u inozemstvu, vojnim i civilnima, te koja je trebala biti tema ove točke dnevnog reda – inače jedne od rijetkih takvih javno obrazlaganih točaka dnevnoga reda (budući da vanjskopolitički resor RH i na Vladi RH sve češće radi isključivo u okviru Vladinih zatvorenih sijela). Takav pristup temi dodatno je učinio potrebnim i ponešto detaljiji pogled u sam tekst rečene Strategije sudjelovanja RH u međunarodnim misijama i operacijama.
Pogled u dokument
Kao prvo, u oči upada koliko je malen taj dokument koji bi želio iskoordinirati jednu od faseta međunarodnog djelovanja Republike Hrvatske. Riječ je tu o dokumentu od ukupno 10 stranica, kojem na ukrasnu naslovnicu i sadržaj otpada 20 posto opsega, dok mu sadržaj čini tek 7,5 stranica teksta ukupno. Od tih 7,5 stranica teksta – na uvod, definiranje osnovnih pojmova i nabrajanje dosadašnjih propisa koji su se ticali ovih djelatnosti otpada oko stranica i pol. Još pola stranice je potrošeno na formalno nabrajanje vrednota koje RH potiču na djelovanje, na kratko pobrojavanje raznih vanjskih prijetnji i definiranje saveznika s kojima idemo – “prije svega sa SAD-om i europskim državama“, te ponavljanje tvrdnje kako bi na prostore djelovanja vojske trebalo ići i drugim sredstvima, a sve za jačanje ugleda, strateških partnerstava, vidljivosti i “nacionalnog kredibiliteta“.
Iduća stranica teksta govori o tome da RH u misije ide u skladu sa svojim pravom, a da u njima djeluje prema međunarodnome pravu – i pod mandatom Vijeća sigurnosti UN (valjda isključivo), uzevši u obzir stavove drugih međunarodnih organizacija kojima je Hrvatska član – naravno, bez da se tu napravi osvrt na situacije kad se te organizacije međusobno ili unutar sebe podijele po pojedinom konkretnome pitanju. Jednako se tako mandate misija i operacija ostavlja u nadležnost spomenutih vodećih organizacija (od kojih su nabrojene UN, EU, NATO, OESS i Vijeće Europe, VE) – prema čemu će se raditi odrednice nacionalnog djelovanja, uz pridavanje obzira našim sposobnostima i interesima (koje se doduše nije definiralo), te usklađenosti djelovanja sa Zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU, Strateškim konceptom i Političkim smjernicama NATO, i ciljevima OESS-a te drugih organizacija. Ujedno, Hrvatska će poticati i uključivanje susjednih država u takve međunarodne djelatnosti, promicati dugoročnu suradnju u zemljama u koje se ide, štititi će sigurnost naših ljudi u misiji, ali i prava ugroženih lokalnih stanovnika (posebno žena i djece).
Regije djelovanja su definirane kao Jugoistočna i Istočna Europa, Južni Kavkaz i Južni Mediteran, ali i druge regije “koje imaju značajnijeg utjecaja na nacionalnu sigurnost Hrvatske“, ili je rješavanje tamošnjih kriza predmet globalnih sigurnosnih nastojanja. Onamo će se uz vojsku slati i civili – gdje će se težiti slanju policije, sudstva, pravosuđa, diplomacije, carine, te stručnjaka iz drugih tijela državne uprave – što je naglasak na službenike i namještenike koji brine nevladine krugove i u tekstu zakona o kojem rasprava tek predstoji.
Povratak OS RH iz misije UNDOF na Golanu
Nakon toga, kratko se (na još stranicu i pol) definira odnose s već spomenutim velikim međunarodnim organizacijama u kojima je RH član. Ujedinjeni narodi, čiji razvoj misija RH podržava (i najavljenim širim slanjem “civilnih stručnjaka”) – iako je država upravo tu u više navrata najavljivala, a onda i provela radikalno smanjivanje svoga sudjelovanja. Europska unija, koja posebno radi na polju civilnih djelovanja u inozemstvu, također ima podršku RH, koja potiče i koordinaciju s drugim organizacijama, ne bi li se smanjilo dupliranje napora. Po pitanju NATO saveza, Hrvatska konstatira da ta organizacija doprinosi sigurnosti RH, dok su zgodni i s tim povezani transatlantski detalji te partnerstvo tog saveza i EU – gdje će biti zanimljivo kako bi zapravo izgledalo jačanje “civilne sposobnosti” (s naglaskom na policiju i diplomate), koje se u ovoj načelno ipak vojno-političkoj organizaciji želi provesti paralelno s jačanjem vojnih sposobnosti i bilateralnih (vojno-sigurnosnih) odnosa sa saveznicima. Hrvatska bi uz OESS sudjelovala u promatračkim misijama, prenoseći tu iskustva iz Domovinskog rata, tranzicije, ali i potičući izgradnju pravosuđa (suđenje za ratne zločine), zbrinjavanje izbjeglica i jačanje civilnog društva (koje je problem i kod kuće). Kroz Vijeće Europe bi se rado sudjelovalo u promatranju izbora u inozemstvu.
Jedna je stranica teksta posvećena i budućnosti sudjelovanja RH u međunarodnim misijama i operacijama. Od već dugo slušanih floskula “RH – od primateljice do davateljice snaga“, ipak se spominje prenošenje i nekakvih iskustava iz našeg post-konfliktnog perioda. Promicat će se “sveobuhvatni pristup” – jačanje vojnih, civilnih i razvojnih djelovanja u misijama, gdje do sada u RH vlada radikalni nerazmjer. Uz pripadnike OS RH, policije, pravosuđa, carine, službe vanjskih poslova – za misije će se pripremati i kadrove poput “političkih savjetnika, savjetnika za razvojna pitanja, ljudska prava, rodna pitanja, te po potrebi i drugih specijalnosti i struka“. Na temelju navodnih sjajnih iskustava pri reformiranju hrvatskog sigurnosnog sektora, te temeljem djelovanja na obuci, mentoriranju i potpori sigurnosnim sektorima zemalja u kojima smo na misijama – i to je područje u kojem RH želi nastaviti s razvojem vojnih, civilnih i razvojnih perspektiva. Jačat će se obuka za misije, civilna i vojna (podizanjem broja i osposobljenosti stručnjaka), spolna i rodna ravnopravnost, uključivanje nevladinog sektora u ove aktivnosti, uz odvajanje i više financijskih sredstava za ove poslove. To bi trebalo postići i ujednačavanjem standarda prijavljivanja za misije, obuke i opremanja za misije – gdje bi se sudjelovanje u tim aktivnostima željelo učiniti i važnim kriterijem napredovanja u državnoj upravi.
Ova je strategija izričito zamišljena kao osnova za donošenje propisa i akcijskih planova za područje djelovanja u međunarodnim misijama – gdje će se ideje provoditi putem Povjerenstva za međunarodne misije i operacije, koje tu koordinira tematska civilna i vojna djelovanja RH. Ujedno, to bi povjerenstvo trebalo razmatrati i buduće te aktivne međunarodne misije – prema prioritetima vanjske politike RH (koji god oni bili), prema čemu se želi usmjeravati i planiranje budućih hrvatskih sposobnosti – među ostalim kroz “osmišljavanje sinergije hrvatskog vojnog i civilnog angažmana” – dakle, nečega što postoji i nečega što gotovo da u praksi i ne postoji. Na kraju, ukupno tri rečenice posvećene su financiranju ove Strategije, odnosno financiranju sudjelovanja RH u svim onim međunarodnim misijama i operacijama, u kojima RH ionako sudjeluje sa ili bez ovoga dokumenta. Dok su sredstva za provedbu ove Strategije navodno određena u državnome proračunu, ovaj akt tek treba “rezultirati konkretnim planovima angažmana, u financijskom smislu izraženim u razini ambicije sudjelovanja u međunarodnim misijama i operacijama” – što sve ovaj dokument nije postavio.
Na kraju…
Dakle, ovaj kratki dokument ima sve slabosti hrvatskih strategija, akcijskih planova, i sličnih akata koji su donošeni posljednjih godina. Kao prvo, riječ je o vrlo općenitome tekstu – u kojem bi, da se slučajno svugdje umjesto “Hrvatska” upiše “Moldova” ili “Estonija”, gotovo sve ostalo jednako relevantno i na snazi. Kao drugo, osim što ova strategija tek masivno ponavlja fraze vezane uz tematiku misija, operacija, nacionalne sigurnosti i trans-atlantskih odnosa, u njoj ima vrlo malo ikakvih čvrstih odrednica koje bi stvarno mogle biti smjenice za postupanje u konkretnim situacijama. Kao treće, uz svu priču o dodatnim političkim tijelima za koordinaciju, pričanje i diskutiranje – ovaj dokument ne postavlja jasno ni razine financiranja koje se traže za njegovo provođenje, a niti otvara pitanje odnosa ukupnosti ovih potrebnih sredstava s pojedinim iznosima koje pojedini državni resori danas odvajaju za ove potrebe. Kao četvrto, jednaka je labavost vidljiva i po pitanju stvarne hijerarhije odgovornosti za slučajeve kada je stanje hitno, ili kad sve ne ide dobro – kada treba odgovarati za moguću konkretnu štetu nastalu neuspjehom hrvatskih aktivnosti u području međunarodnih misija i operacija, ili za situacije kad tu bude i žrtava. Sve su ovo problemi koji bi lako mogli pogoditi i budući Zakon o sudjelovanju civilnih stručnjaka u međunarodnim misijama i operacijama – propis o kojem će još zasigurno biti govora na portalu Obris.org.
