Kako bismo uopće mogli raspravljati o hrvatskim mornaričkim prioritetima, preduvjet je promjena svijesti političke „elite“, objektivno vrednovanje Jadranskog mora, strateško opredjeljenje za pomorsku orijentaciju RH, njeno vrednovanje kao mediteranske države i prije svega shvaćanje gdje je hrvatski teritorij najosjetljiviji, a samim time i najugroženiji. Kada dobro razjasnimo što mi to želimo, HRM više neće biti „siroče“,  dobit će zasluženo mjesto u obrambenom sustavu Republike Hrvatske i tek tad je moguće odrediti viziju njenog razvoja s jasnim prioritetima.

Ono što sigurno pripada mornarici je flota i prateći kapaciteti bez kojih ista nema smisla i ne može postojati, a to su: (1) pomorske baze, (2) logistički kapaciteti unutar mornarice, (3) remontni i brodograđevni kapaciteti u društvu, (4) sustav školovanja i (5) sustav obuke. Obzirom na konfiguraciju naše obale, broj otoka i veliku površinu unutarnjih morskih voda, logično je da se unutar HRM izgrađuje i obalna obrana, bez aluzija ne nekadašnju VPO ili još gore na Šumonjinu 4. armiju. Flota je svakako opredjeljujuća i neizostavna sastavnica svake mornarice, neovisno da li je mornarica klasična i pretežito vezana za more (a kopno joj služi za razvoj pomorskih baza, kapitalnih logističkih kapaciteta, sustava školovanja i obuke), ili pak u velikom dijelu njenu snagu čini obalna obrana. Ovdje će biti govora isključivo o floti, kako napraviti prvi korak i konačno krenuti s mrtve točke.

Flota i HRM

Flota HRM u većem je dijelu nastala od brodova JRM koje smo uspjeli preuzeti u remontu i dvije nedovršene novogradnje u Kraljevici, RTOP-11 i Splitu, DBM-81. Još su dva broda izgrađena po istim projektima, RTOP-12, nikad do kraja opremljen, i DBM-82. Nakon duge gradnje izgrađen je i MLM-51 (mali lovac mina), gdje se nismo proslavili, te nedavno obalni ophodni brod, OOB-31 „Omiš“.

U brodogradilištu specijalnih objekata u Splitu zatečena je jedna mala podmornica klase P-911, ugrađen je dizel motor što joj je trebalo povećati autonomiju. Predana je HRM kao P-01 „Velebit“. Nikad nije nabavljen sonar pa se argumentirano može tvrditi kako nikad nije ni postala podmornica u pravom smislu. Kad je po prvi put trebalo zamijeniti baterije to nije učinjeno, i sad je ona tamo gdje ne bi trebala biti. Brodovi su prema namjenskim sličnostima najprije organizirani u dva namjenska divizijuna, nakon toga u Pomorske snage HRM, zatim u Flotu HRM i na kraju u Flotilu HRM i Obalnu stražu Republike Hrvatske. Toj šarolikosti pridružene su i dvije RTOP iz Finske, spašene ispod preše u „uspješnom poslu“ kao neki usputni aranžman uz oklopne transportere. Tako je mornarima bačena prašina u oči, a hrvatskoj ratnoj brodogradnji klipovi u kotač razvoja. Razum pita je li baš tako moralo biti?

Obzirom na razvoj mornaričke misli, kao i veliki utjecaj novih tehnologija i tehničkih rješenja na gradnju te uporabu površinskih brodova i podmornica, teško je naznačiti neki od postojećih brodova za kojega bi trebalo graditi nasljednika. Tek bi se, možda, mogle izdvojiti RTOP-11 i RTOP-12 – koje bi uz temeljitu modernizaciju mogle smanjiti tehnološki i vremenski jaz, te „olakšati“ čekanje dolaska novog broda. Flotu HRM svakako definiraju:

• Geografski položaj i konfiguracija hrvatske obale s nizom otoka;
• Važnost Jadranskog mora za prosperitet i opstojnost države i naroda;
• Državne financijske i druge društvene sposobnosti;
• Geostrateška i geopolitička pozicije RH kao članice NATO i EU, te manje ili više tajne ili javne pretenzije susjeda na našu obalu i naše more;
• Preslagivanje ove relativno male ali značajne „šahovske ploče JI Europe i Balkana“, ali i područja Crnog mora te južnih obala Mediterana od Bospora do Maroka, pa i Afrike u cjelini.

Flota se ne gradi preko noći. Nužno je osmisliti minimalno 30-godišnji plana razvoja flote i s puno pažnje, entuzijazma, ljubavi i upornosti slagati je poput stoljetnog dalmatinskog suhozida. Oni kojima život podari tu čast i obvezu moraju shvatiti da je njihova zadaća što kvalitetnije „istrčati“ svoju dionicu u skladnoj štafeti. Moramo znati i nikad ne smijemo smetnuti s uma kako je ključ kontrole Jadranskog mora otočki niz – Vis,  Korčula i Mljet. Geografski položaj i razvedenost obale s mnoštvom otoka nameće rješenje u kojem treba maksimalno vrednovati tu prirodnu prednost i kao sastavnicu Hrvatske ratne mornarice izgraditi odgovarajuću obalnu obranu. Kvalitetno uređena obala i otoci za baziranje brodova, te odgovarajuće snage obalne obrane snažan su multiplikator flotne snage. Drugim riječima, uz snažnu obalnu obranu i (značajno) slabija flota može uspješno te kvalitetno obraniti obalu i otoke – uspostaviti vlastitu ili pak neprijatelju osporavati kontrolu mora, držeći ga na dovoljno velikoj udaljenosti. Također, dobro izbalansirana i s jasnom namjerom opremljena flota može biti presudna potpora za jug Hrvatske, a posebice za prostor od Neretve do rta Oštro. Upravo su to najosjetljiviji i u mogućim okolnostima najugroženiji dijelovi hrvatske obali i Republike Hrvatske u cjelini.

Razvoj tehnike i tehnologija, poglavito na području raketnog oružja, elektroničkog i kibernetičkog ratovanja, te sve masovnija primjena bespilotnih letjelica za izviđanje, vezu, ali i borbene zadaće nameće potrebu sveobuhvatnog promišljanja i donošenja primjerenih i na duže vrijeme održivih rješenja. Svakako treba prihvatiti da se temeljne paradigme taktike pomorskog ratovanja mijenjaju. Površinske flote sve više postaju „mirnodopske snage“, snage za obračun sa značajno inferiornijim protivnikom, te snage drugog udara u ratu između iole ravnopravnih protivnika. Naime, netko im mora omogućiti siguran prilaz obali na doseg njihovih borbenih sustava – neovisno radi li se o nosaču zrakoplova ili bilo kojem drugom brodu. To im mogu omogućiti udari s podmornica, prekomorski udari s kopna i udari iz svemira. Čini se kako je u vječnom nadmetanju mora i kopna, kopno u nikad boljoj poziciji, iako je i dalje samo umočeno u more. Naime, snage s kopna dobile su dugačku ruku s kojom na sigurnom rastojanju mogu držati i najmoćnije površinske flote. Tu ruku predstavljaju raznovrsne rakete od krilatih, krstarećih, balističkih do para-balističkih s velikim sposobnostima manevra i velikim rasponom brzina – od podzvučnih, do nadzvučnih, pa i većih od 10-20 Maha.

Naše more – naši uvjeti

Mi nemamo problem agresivnog prilaza tuđoj obali. Trebamo biti ponosni i slijediti riječi bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta (912-915) koji je napisao: „Ni sagine ni kondure Hrvata ne polaze u rat bilo protiv koga, osim ako netko njih napadne, nego s ovakvim lađama idu hrvatski trgovci u luke, ploveći od mjesta do mjesta po neretljanskom kraju i po dalmatinskom zaljevu sve do Venecije (…) Krštena Hrvatska može dignuti šezdeset tisuća konjanika, stotinu tisuća pješaka osamdeset sagina i stotinu kondura…“ (Grga Novak, Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća, prvi dio). Iz ovih riječi vidi se kako je u to vrijeme moćni Bizant Jadransko more držao Dalmatinskim zaljevom. Međutim, mogla bi se pojaviti potreba napada s brodova po ciljevima u dubini teritorija agresora braneći vlastitu obalu.

Pri definiranju i dizajniranju površinskih ratnih brodova i podmornica treba voditi računa kako je Jadransko more usko, dosta prozirno i u većem dijelu plitko, posebice na sjeveru, s jakim vjetrovima, visokim valovima i u nekim dijelovima značajnim strujama. Sudeći prema onome što se ubrzano dešava na velikoj pozornici, ratna pomorska moć seli se u morske dubine, a podmornice postaju glavne snaga za prvi udar po najvažnijim ciljevima. Istovremeno, one su i važno sredstvo čija je zadaća baš to onemogućiti. Pored podmornica s balističkim raketama s nuklearnim bojnim glavama, u budućnosti je za očekivati velike specijalizirane podmornice s velikim brojem raketa za djelovanje po kopnu konvencionalnim raketama, s mogućnošću nanošenja taktičkih nuklearnih udara. To će kod „velikih igrača“ biti svojevrsna zamjena za nikad realizirani projekt pod nazivom „Arsenal ship“. Treći tip podmornica, nama interesantan, biti će svakako malošumne podmornice, što znači da pri optimalnoj brzini, sveukupni šum takve podmornice treba biti niži od prirodnog šuma mora. Ostali „potpisi“ takvog sustava bit će također minimizirani, jer podmornica je opasna dok nije otkrivena. Naoružane će biti isključivo torpedima – naime, svako lansiranje rakete istovremeno otkriva poziciju podmornice i od toga trenutka ona postaje progonjena „zvijer“.

Svjedoci smo velikih iskoraka u razvoju torpeda po glavnim odlikama – dosegu, brzini, dubini, preciznosti. Možda je ovo vrijeme rada na novom oružju koje bi uvjetno mogli nazvati „torpedo-raketa“. Takva kombinacija omogućila bi podmornici lansiranje rakete koja bi se kao torpedo dovoljno udaljila i tek onda izišla na površinu daleko od stvarne pozicije podmornice. S velikom vjerojatnosti treba očekivati dodatne napore u razvoju potrebnih tehnologija i ubrzanom dizajniranju „pravih“ nasljednika podmornica „Sea Wulf“ i Akula (Project 971 Щука-Б) kod najmoćnijih podmorničkih sila, ali i razvoj podmornica na nenuklearni pogon od malih obalnih do velikih oceanskih (s novim baterijama i energetskim sustavima čiji je rad neovisan o zraku). Neke, nazovimo ih uvjetno „srednje mornarice“, iskazuju ambicije gradnje podmornica na nuklearni pogon s konvencionalnim naoružanjem.

Hrvatska pomorska flota mora odgovoriti na sljedeće zadaće – što se mora uvažiti i pri dizajniranju brodova te podmornica:

• Obrana obale i otoka od napada s mora;
• Obrana obale od napada s kopna;
• Kontrola našeg dijela Jadranskog mora i/ili osporavanje prevlasti protivnika.

Navedene zadaće provodit će se u neposrednoj i stalnoj suradnji sa snagama obalne obrane, uz potporu ratnog zrakoplovstva i su-djelovanje kopnene vojske. Kakva bi to flota bila? Činjenica je kako trenutno malo od tu potrebnih segmenata imamo. Možda je to i olakšavajuća okolnost, ili pak veći izazov. Svakako bilo bi lakše nešto dopunjavati, nego od samog početka osmisliti. Za izvršenje zadaća HRM potrebni su brodovi, podmornice i mornarički helikopteri (koji mogu biti ukrcani na brod ili bazirati na otocima i u priobalju). Također je neophodno da i HRZ prepozna svoju ulogu u potpori HRM. U ovom članku, ambicija je potaknuti odgovorne na hitno promišljanje, osmišljavanje i izgradnju flote za borbene namjene – a to su podmornice i brodovi za površinska, protupodmornička, PZ/PR, protu-minska i minska djelovanja. Najpotrebniji površinski ratni brod je višenamjenski brod (VNB) klase korveta, korveta/fregata – deplasmana od oko 1.500 do 4.000 tona, duljine od oko 90 do oko 125 metara. Kada se kaže višenamjenski brod, podrazumijeva se plovilo koje ima sposobnosti za vođenje površinskih (more, kopno), protupodmorničkih i protuzrakoplovnih/proturaketnih borbenih djelovanja. Na jednom brodu bile bi objedinjene sposobnosti vođenja tri važna i nužna sadržaja ratovanja na moru u svim uvjetima. Oko tog stožernog broda slagali bi se ostali brodovi te podmornice, i ostvarivala bi se vizija stvaranja flote prema stvarnim potrebama Republike Hrvatske. Za tu veliku i nadasve važnu zadaću potrebno je objediniti sve stručne i znanstvene potencijale i poduzeti sve mjere opreza kako bi se izbjegla pogreška, bilo koje vrste.

Strani uzori i domaća pamet

Razvijena brodogradnja ovakvih brodova, koji bi zadovoljili hrvatske potrebe, postoji u zemljama EU, i to u Njemačkoj, Nizozemskoj i Francuskoj, te u Italiji, a u zadnje vrijeme i u Španjolskoj. Zreli projekti, gdje je rizik promašaja nizak, u prvom redu su njemački projekt „MEKO A-100/200“ i nizozemski „SIGMA“. Na dobrom je putu Francuska s brodom u kategoriji K/F „GOWIND-2500“. Španjolska i Italija imaju narudžbe sličnih brodova iz Saudijske Arabije i Bahreina. No, jedino Njemačka svoj projekt ima i u vlastitoj floti, što mu daje dodatnu težinu. Sve su to kvalitetni projekti, koji bi uz pametno ulaganje i dobro osmišljene partnerske odnose mogli hrvatskoj brodogradnji priskrbiti suvremene tehnologije, poništiti zaostatak od nekoliko desetljeća, vratiti zamah i prepoznatljivost, te uključiti je u širu europsku mornaričku obrambenu industriju.

Ako tek površno analiziramo projekte MEKO A-100/200, SIGMA i GOWIND-2500, možemo uočiti sličnosti koje su postale standardne za brodove tih veličina i namjena. Pogon kod A-100, SIGMA korveta/fregata te kod Gowind-2500 je dizelski CODAD. Jedino je kod A-200 pogon u kombinaciji dizel motora i PT i to dosta specifične izvedbe, CODAG WARP. Svi imaju protubrodske i PZ/PR raketne sustave, te suvremene motriteljsko-upravljačke sustave. Također, svi osim MEKO A-100 za njemačku mornaricu imaju i torpedne aparate za PPd torpeda – što je predviđeno i za izraelsku korvetu SAAR-6 iz projekta MEKO A-100. Top glavnog kalibra je načelno 76 mm, s tim da je MEKO A-200 isporučen i s topom kalibra 127 mm, dok se Gowind-2500 za Maleziju isporučuje s topom 57 mm. O orijentacionim cijenama brodova pisano je na ovom portalu ranije – iako su tu cijene više kategorijalni produkt, i svakako sadrže ekonomski, politički, geopolitički i geostrateški element.

Jeftinije, skromnije, s manje očekivanja i više samostalnosti bilo bi oslanjanje na hrvatsko intelektualno i brodograđevno vlasništvo – gdje bi se moglo, u prvoj fazi, na bazi VPBR-33, dizajnirati VNB klase korveta. Projekt na bazi VPBR-33 mogao bi se, uz osigurano financiranje, realizirati u kraćem vremenskom razdoblju. U tom slučaju, vrijeme gradnje zavisilo bi u prvom redu o nabavi opreme s dugim rokovima isporuke kao što su propulzija, naoružanje, borbeni upravljački i drugi senzorski uređaji. Na brzinu gradnje utjecala bi i produktivnost odabranog brodogradilišta, a svi brodovi bili bi građeni u zemlji što bi dio troškova ipak vratilo u državni financijski sustav. Na žalost, industrija nam je takva da malo toga možemo napraviti sami. U nekim branšama postoje potencijali. VPBR-33 imao je CODAG propulziju. Svaki pogonski stroj pogonio je vlastiti propeler. Takva konfiguracija danas se praktički više ne koristi. Bilo je tu i problema s „poslušnošću“ broda pri plovidbi krmom, što je u nekim situacijama usložnjavalo manevar pristajanja i isplovljenja. Jedan od uzroka za to su bile i smetnje koje je stvarao veliki propeler PT. Izvedba s dva propelera, što je inače postao standard, vjerojatno bi taj problem riješila.

Za brod deplasmana oko 1.500 tona nije potrebna CODAG propulzija. U bivšem SSSR, VPBR-31 (fregata „KONI“ – Средний сторожевой корабль) kao i niz sličnih brodova imao je taj pogon jer nisu imali kvalitetne dizel motore potrebne snage. Istovremeno su imali jako dobre turbine građene u Ukrajini. Kao što je poznato, Rusija i sad ima velike probleme u izgradnji svoje flote jer nemaju kvalitetne brodske motore, a plinske turbine zasad nemaju uopće. Ulažu velike napore, rješenje je na vidiku, ali još nije „na dohvat ruke“. VPBR-33 ima mnoge „gene“ upravo toga broda, što nije loše.

Potrebnu brzinu uz povećan akcioni radijus, ali i veću ekonomičnost, moguće je postići s CODAD propulzijskom konfiguracijom. U velikom broju su na raspolaganju protubrodski, PZ/PR raketni sustavi renomiranih proizvođača. Svakako bi pri nabavi PZ/PR sustava trebalo biti ambiciozan i nabaviti sustav koji bi mogao učinkovito štititi brod na kojem je instaliran ali i pružiti zaštitu ostalim brodovima u sastavu, i po potrebi kakvom važnom objektu na obali i otocima. Veliki je izbor senzora, a o izboru u najvećem broju slučajeva odlučuju financijske mogućnosti. Istina, nešto posebno moglo bi nam i pored novca biti nedostupno. Topova malog kalibra od recimo 20 (25) pa 40 mm ima dosta kod različitih proizvođača, i cijene u prvom redu ovise o upravljačkim sustavima. Kao top glavnog kalibra nameće se 76 mm, no ni top 127 mm ne treba isključiti, poglavito ako se ima u vidu najosjetljiviji dio na jugu Hrvatske. Kao što je vidljivo iz tablice, on ima manju masu od topa AK-726 mm koji je bio ugrađen na VPBR-33, a VPBR-31 imao ih je dva. Držim kako top kalibra 57 mm ne bi trebao biti izbor za takav brod. Težina topa je često odlučujuća pri izboru, a tu su i ostale protežnosti – volumen i duljina cijevi, te snaga trzaja – reakcija na potisnu silu projektila može biti i odlučujuća.

Istovremeno s nabavom ovakvog broda bez odlaganja treba pristupiti projektiranju podmornice, izboru načina protuminskih djelovanja, te zamjeni sadašnjih raketnih topovnjača relativno jeftinim brodovima naoružanim raketama za površinsko borbeno djelovanje. Prva faza navedenog opremanja u mjeri – tri korvete, tri obalne podmornice, te niz malih raketnih brodova po mjeri otpisa sadašnjih topovnjača u narednom razdoblju od 20 godina. U tom razdoblju potrebno je izgraditi i protuminske sposobnosti. Problem mornaričkih zrakoplovstva, u prvom redu helikoptera i bespilotnih letjelica, potrebno je rješavati u neposrednoj suradnji s Hrvatskim ratnim zrakoplovstvom. Također treba stalno raditi na poboljšanju brodograđevno-remontnih i mornaričkih logističkih kapaciteta.

Ovo nije 5 do 12…

Organizacijski je nužno riješiti odnose HRM i Obalne straže Republike Hrvatske, jer sadašnja je situacija nakaradna. Mornarica ne smije sputavati Obalnu stražu, a Obalna straža ne smije se koristiti kao alibi za postupno uništenje sposobnosti borbene flote. Jednostavno – ili imamo, ili nemamo obalnu stražu. Ako je imamo, ona u vrijeme mira mora biti samostalna. Ako je nemamo – HRM, odnosno ratni brodovi, pored prava svojstvenih ratnom brodu, moraju dobiti i policijske ovlasti te obavljati i poslove obalne straže u svim morskim prostorima – težišno u ZERP-u i na otvorenom moru. Držim kako bi bila velika pogreška graditi, a još veća nabaviti, stari klasični izvanobalni ophodni brod (IOOB) za zadaće obalne straže, jer za to nakon što je OOB narastao na preko 43 metra nema potrebe. Za zadaće obalne straže potrebno je graditi višenamjenski brod zasnovan sa sasvim drugom shemom. Audit, svojedobno izrađen za potrebe HRM od francuske strane, preferira upravo takve brodove. U ovome trenutku najsličniji im je brod „Faust Vrančić“, za kojeg je utvrđeno da ima malu duljinu i zbog toga nedovoljno dobro ponašanje pri većim valovima po krmi. S druge strane, ako ostaje Obalna straža – treba postupiti sukladno Zakonu o financiranju Obalne straže, a ne uzimati od ionako bezobrazno malog dijela predviđenog za HRM.

Sve ovo vrijedi ako Republika Hrvatska želi imati mornaricu koja će štititi i braniti državne interese u teritorijalnom moru i gospodarskom pojasu, te braniti obalu i otoke od ugroze s mora i kopna. Pod obranom mora neizostavno se misli i na podmorje, i zračni prostor iznad mora, suglasno međunarodnom pravu u miru i ratu. Vjerujmo da u nama ima još ponosa i poštovanja prema ispravi (darovnici) Kralja Petra Krešimira IV u kojoj Jadransko more naziva „naše more“ (MARE NOSTRUM). Što se tiče vremena, ovo nije  pet do 12,  jer 12 je ovdje odavno prošlo.

 

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini