Jučer je u Moskvi na pragu svoje 89. godine preminuo Veljko Kadijević. Taj negdašnji general JNA pripadao je generaciji koja se nakon sudjelovanja u Drugom svjetskome ratu zadržala u vojnim vodama – u kojima je praktično pa pokopao SFRJ, da bi na marginama javnoga interesa ostao aktivan i prepoznatljiv sve do smrti.
Veljko Kadijević je rođen 21. studenog 1925. godine u Glavini Donjoj pored Imotskog, kao dijete oca Dušana (navodno borca u Španjolskom građanskom ratu) i majke Janje, Hrvatice rođene Patrlj. Tijekom Drugog svjetskog rata mladi se Kadijević pridružio partizanskome pokretu – dok neki navode da je to bilo s nepunih 16 godina starosti 1941. godine (kada je u siječnju postao i članom SKOJ-a), drugi izvori taj potez smještaju u veljaču 1943. godine, u godinu kada je Kadijević navodno ušao i u Komunističku partiju Jugoslavije. Kako god bilo, tu započinje njegova fascinantna vojna karijera, koja je uvelike obilježila i samu JNA u kojoj je desetljećima službovao.
Drago Galić (obavještajni oficir 26. divizije) i Veljko Kadijević (kasnije zamjenik komesara 26. divizije) – Hvar, studeni 1943.
Iz rata Veljko Kadijević izlazi kao major, što je ujedno bio i njegov prvi zabilježeni vojni čin (dobiven 24. travnja 1944. godine, prije devetnaestog rođendana) i na mjestu pomoćnika komesara 26. dalmatinske divizije. Nakon završetka Drugog svjetskog rata on ostaje u vojsci, 12. prosinca 1948. dobiva čin potpukovnika, a i diplomira na Višoj vojnoj akademiji u Beogradu. Nakon toga, 22. prosinca 1954. dobiva i pukovnički čin, da bi 1958. obavio i Ratnu školu JNA. Tijekom idućih godina Kadijević se nastavlja strelovito uspinjati – nakon obavljenog učenja engleskog jezika u Velikoj Britaniji početkom 1962. godine, od lipnja 1962. do lipnja 1963. boravi u SAD i u Fort Leavenworthu (savezna država Kanzas) završava tamošnji US Army Command and General Staff College (tada USACGSC, u Jugoslaviji priznat kao Komandno-štabna škola). Nakon toga 22. prosinca 1966. dobiva i svoj prvi generalski čin – postajući time osoba koja je generalom postala s najmanje prethodnog vojnog staža u ukupnoj poslijeratnoj povijesti JNA (samo 22,8 godina u vojnoj službi, ako uzmemo u obzir ulazak u vojsku početkom 1943. godine), te izniman i po činjenici da se vojno školovao na Zapadu, što za JNA uopće nije bilo uobičajeno.
Daljnji generalski činovi su se tu nizali po redu – general-potpukovnik 22. prosinca 1972. godine, general-pukovnik 22. prosinca 1980., i konačno general armije 22. prosinca 1989. godine. Što se dužnosti tiče, Kadijević je nakon početnih ratnih funkcija člana politodjela divizije i onda pomoćnika političkog komesara brigade i divizije, bio i: politički komesar i komandant divizije, načelnik štaba korpusa, pomoćnik komandanta armije, načelnik uprave u GŠ JNA (Prva uprava, od 1958. do početka 1962. godine, navodno zajedno s Franjom Tuđmanom i Dušanom Bilandžićem) i zamjenik načelnika GŠ JNA (između 18. rujna 1980. i 29. rujna 1981. – za vrijeme admirala Branka Mamule na toj dužnosti). Nakon toga Veljko Kadijević prelazi iz strože vojnog u više izričito politički dio obrambenog sustava SFRJ – postajući prvo pomoćnik saveznog sekretara za narodnu obranu, zadužen za vojno-privredni sektor (30. rujna 1981. do 9. srpnja 1985.), pa zamjenik saveznog sekretara za NO (od 10. srpnja 1985. do 14. svibnja 1988.) – sve to pod spomenutim Brankom Mamulom, sada admiralom flote, kojeg je Kadijević i naslijedio na mjestu saveznog sekretara za NO (od 15. svibnja 1988. do zaključno 25. veljače 1992. godine). Na toj je funkciji – faktično ministra obrane SFRJ – Veljko Kadijević ujedno bio i načelnikom “Štaba Vrhovne komande OS SFRJ” – tijela koje je na politički sporan način bilo aktivirano u prosincu 1990. godine, da bi njime vrh JNA prvo operativno nadomjestio rad funkcionalno blokiranog Predsjedništva SFRJ, a onda i vodio vojne operacije u doba raspada SFRJ te osamostaljivanja pojedinih republika bivše države.
Na sjednici Predsjedništva SFRJ 12. ožujka 1991. godine Kadijević kao SSNO iznosi prijedlog za uvođenje izvanrednog stanja u SFRJ, u skladu sa željama pripadnika tadašnjeg “srpskog bloka” u politici SFRJ – što propada nakon izjednačenog glasovanja ukupnih sudionika ovoga sastanka. U to se doba čuje i kako je on za takav svoj potez izgleda zatražio i prethodnu podršku Sovjetskoga saveza, gdje po prvi put jasno u javnosti na vidjelo izlaze i političke veze koje Veljko Kadijević ima u Moskvi (gdje navodno kontaktira Dimitrija Timofejeviča Jazova, od svibnja 1987. sovjetskog ministra obrane i suorganizatora sličnog ali neuspješnog vojnog puča u SSSR-u sredinom kolovoza 1991. godine). U nastavku iste politike, 21. rujna 1991. Kadijević je i osobno najavio “odlučnu vojnu akciju” protiv Hrvatske, navodeći kao njezin formalni cilj deblokiranje vojnih jedinica i objekata – za što se po njemu do početka listopada 1991. iskristalizirala i potreba “da se poraze ustaške snage“.
Famozne crne naočale bile su svojevrstan zaštitni znak Veljka Kadijevića tijekom posljednjih dana na dužnosti
Po propasti tih vojnih nastojanja, a nakon što je 3. siječnja 1992. godine na snagu stupilo tzv. “Sarajevsko primirje”, iz Beograda se polagano kreće i u preoblikovanje ostataka dotadašnje JNA u nešto sasvim novo (tri prividno odvojene srpske vojske). Nakon što je 6. siječnja 1992. podnio ostavku na mjesto saveznog sekretara za NO, Kadijević na toj dužnosti formalno ostaje do 8. siječnja, da bi se s dužnosti konačno razdužio do kraja veljače 1992. godine (kad ga 27. veljače nasljeđuje Blagoje Adžić, i sam preuzimajući tek svojstvo vršitelja dužnost saveznog sekretara za NO). U proljeće 1992. godine izvedeni valovi masovnih umirovljenja časnika (među ostalim nesrpskih, projugoslavenski orijentiranih, a u ratu neuspješnih) pogodili su i bivšeg čelnog čovjeka SSNO (faktičnog ministra obrane SFRJ) Veljka Kadijevića – s 25. veljače 1992. formalno je okončana njegova aktivna služba u JNA. Tim je danom Kadijević ujedno postao nositelj i još dva neuobičajena rekorda – postao je osoba koja je, ukupno gledano, provela najduže vremena u JNA kao vojsci (47,1 godina), a ujedno i osoba koja je u toj vojsci bila ukupno najduže u rangu generala (punih 25 godina, dva mjeseca i tri dana).
Nakon izlaska iz JNA, Kadijević se našao u određenom vojno-političkome vakuumu. Naime, izvori bilježe da je on i usprkos prestanku aktivne vojne službe u JNA, a onda i okončanja same JNA (20 svibnja 1992. godine, osnivanjem Vojske Jugoslavije kao oružanih snaga Savezne republike Jugoslavije), na neki način još kratko nastavio svoju vojnu karijeru. Naime, bio je preveden je u sastav spomenute Vojske Jugoslavije, iz kojeg je konačno umirovljen 31. kolovoza 1992. godine, “po potrebi službe“. Usprkos više sudskih tužbi podignutih protiv Kadijevića u Hrvatskoj (Bjelovar 1992., Vukovar 2002. godine, a onda konačno i Osijek 2006. godine), on navodno do 2001. mirno živi u Beogradu – da bi u proljeće te godine pobjegao iz Srbije, kada ga Haški sud poziva na saslušanje u statusu svjedoka.
Iako protiv njega Haški sud na kraju nije podigao optužnicu, za Veljkom Kadijevićem je MUP RH konačno raspisao tjeralicu 21. ožujka 2007. godine, da bi to onda dva dana kasnije učinio i Interpol (tzv. “Crvena obavijest” Interpola, radi 6 kaznenih djela ratnog zločina). Tada je konačno i ustanovljeno da se Kadijević sklonio na prostor Ruske Federacije – zemlje koja mu je prvo pružila azil pred međunarodnim progonom, a onda, 13. kolovoza 2008. godine, i dala svoje državljanstvo, izričitim ukazom tadašnjeg predsjednika Dimitrija Medvedeva. U toj je sigurnosti od sudskog utvrđivanja odgovornosti za brojne ratne zločine Veljko Kadijević uživao sve do jučer, povremeno naplaćujući intervjue za medije iz regije te primajući u posjetu kćer, zeta i unuku iz Beograda.
Za kraj, spomenimo i da je Veljko Kadijević nakon kraja SFRJ objavio i dvije knjige svojih memoara – “Moje viđenje raspada – vojska bez države” (Beograd, 1993.) i “Kontraudar, moj pogled na raspad Jugoslavije” (Moskva, 2007. godine).
