Na dan kad je Općinski prekršajni sud u Zagrebu oslobodio od optužbi Zagrebački holding za masovno okupljanje na sprovodu Milana Bandića 3. ožujka, iz proceduralnih razloga (činjenični opis ocijenjen nepodvedivim pod kažnjive odredbe Zakona o sustavu civilne zaštite), donosimo treći dio analize djelovanja i problema hrvatskog sustava upravljanja krizama. Dok se u prvom dijelu autor osvrnuo na ustroj i podrijetlo tog sustava, a u drugom dijelu razmotrio detalje odgovora RH na konkretnu i aktualnu pandemijsku krizu – u trećem je dijelu razmotreno zašto nikakva poboljšanja aktualnog sustava u Hrvatskoj nisu izvedena tijekom zatišja među valovima pandemijske krize.

 

Post-krizno razdoblje

Glavne zadaće u ovoj fazi su evaluacija organizacije djelovanja u krizi, i pripreme koje se izvode na temelju uočenih nedostataka i nužnih promjena organizacije i načina njezinog kriznog djelovanja. Na operativnoj razini sustava upravljanja krizama – isti se vraća u rutinski način djelovanja. Na strateškoj razini djelovanja – provodi se analiza njegovog djelovanja u završenoj krizi i na temelju tih lekcija napraviti potrebne promjene u strukturi i organizaciji sustava, te eventualno razviti nove sposobnosti sustava. Iako kronološki ova faza još nije nastupila, u stvarnosti ona se djelomično trebala provesti tijekom ljeta prošle godine. Zatišje između prvog i drugog vala pandemije trebalo se iskoristiti za analizu problema nastalih tijekom proljeća u prvoj fazi djelovanja improviziranog sustava upravljanja u kriznim situacijama. Cilj je trebao biti otklanjanje barem dijela uočenih problema (svi problemi nisu se mogli ukloniti zbog nedostatka ljudskih i materijalnih resursa). To nije urađeno, a negativne posljedice ovog previda postale su vidljive u listopadu prošle godine.

S obzirom na probleme navedene u prva dva dijela ove analize, kako se može objasniti pogoršanje djelovanja hrvatskog sustava upravljanja u krizama nakon uspješne početne faze na početku pandemije? Zemlja koja se našla u sličnoj situaciji je Češka, i njezino iskustvo može se primijeniti na situaciju u Hrvatskoj. Na početku pandemije Češka je poduzela niz brzih i učinkovitih mjera (zatvaranje granica, uvođenje karantene, stroge epidemiološke mjere, uspješna krizna komunikacija) koje su imale potporu stanovništva. Međutim, kada je početkom ljeta pokrenut proces popuštanja mjera pokazalo se da je isti bio prebrz i s raširenim uvjerenjem da je virus oslabio i da više ne predstavlja opasnost. Zaštitne mjere su ukinute (umjesto poticanja nastavka nošenja zaštitnih maski proširila se priča o njihovoj štetnosti), a premijer Andrej Babiš proglasio je pobjedu nad virusom. Svaki prijedlog o ponovnom uvođenju epidemioloških mjera bio je zaustavljen. Kada je u kolovozu započeo rast broja zaraženih osoba mjere su ponovno uvođene, ali nevoljko. U listopadu su održani lokalni izbori, a do tada se oklijevalo s uvođenjem oštrijih mjera koje bi odgodile izbore a vjerojatno i utjecale na njihov ishod (što bi se vjerojatno negativno odrazilo na rezultat vladajuće stranke). Kulminacija pogrešnih poteza i ponašanja na svim razinama društva omogućila je razmahivanje epidemije u rujnu i listopadu prošle godine, nakon čega je uvođenje oštrog zatvaranja postalo neizbježno.

Ista stvar dogodila se i u Hrvatskoj. Nakon uspješnog obuzdavanja epidemije u proljeće objavljena je pobjeda nad virusom, a kombinacija dva činioca (parlamentarni izbori u srpnju, te potreba brzog otvaranja kako bi se donekle spasila turistička sezona i spriječio gospodarski kolaps) došlo je do naglog popuštanja mjera. Rezultat je bio isti kao i u češkom slučaju – veliki rast oboljelih i umrlih osoba nakon ljeta, koji je na kraju prisilio hrvatske vlasti na ponovno uvođenje oštrih epidemioloških mjera. No, i to je urađeno sa zakašnjenjem. U oba slučaja postoji još jedan činilac koji se mora uzeti u obzir pri analizi djelovanja sustava upravljanja u kriznim situacijama. To je utjecaj politizacije na odluke i mjere poduzete u kriznoj situaciji. Problem politizacije već je spomenut na nekoliko mjesta u ovoj analizi, te je potrebno jasno definirati značenje ovog pojma.

Opasnosti politizacije

Kada se govori o činiocu politizacije, misli se na politizaciju javne uprave što uključuje i njezinu komponentu za djelovanje u kriznim situacijama. Ova tema je u središtu brojnih rasprava u okviru zapadnih demokracija vođenih tijekom zadnja dva stoljeća.

Što je politizacija javne uprave? Postoje mnoge definicije no za ovu analizu uzeta je opća definicija koju su 2004. godine dali politolozi Guy Peters i Jon Pierre: to je zamjena kriterija zasnovanih na sposobnosti sa političkim kriterijima u odabiru, zadržavanju, promicanju, nagrađivanju i discipliniranju članova javne uprave. Politički kriteriji su ili (1) ideološki (lojalnost stranačkom programu, ideologiji stranke ili vođi stranke) ili (2) zasnovani na patronaži koja može biti izborna (nagrađivanje lojalnih članova stranke i političkih donatora) i organizacijska (postavljenja koja imaju za cilj jačanje utjecaja političke stranke u državnim institucijama), a najčešće je kombinacija oba ova činioca. U oba slučaja karijera pripadnika javne uprave više ovisi o političkim normama umjesto profesionalnim normama definiranim zakonskim okvirom. U opisanim okolnostima u radu javne uprave prednost se ne daje ostvarivanju javnih interesa, već ostvarivanju stranačkih interesa, te ciljeva pojedinih interesnih skupina i pojedinaca povezanih sa vladajućom političkom strankom.

Postoji niz oblika politizacije javne uprave, a jedan od najpoznatijih je sustav političke patronaže poznatiji i pod nazivom sustav plijena (spoils system). Ključno obilježje sustava plijena je da pobjednik na izborima (politička stranka) nagrađuje svoje članove položajima u javnoj upravi. Sustav političke patronaže dovodi u pitanje podjelu između političara kao donositelja odluka (vlada) i profesionalne birokracije kao izvršitelja tih odluka (javna uprava). Ova podjela predstavlja glavni organizacijski princip zapadnih političkih sustava. Javna uprava je uvijek izložena političkom utjecaju, ali ona ne smije biti politizirana već zadržati autonomiju, profesionalizam i integritet u djelovanju. To znači da se ne smije nekritički prihvatiti svaki prijedlog (posebno ako je upitna njegova stručnost i/ili zakonitost), već se argumentirano mora odbiti i s time upoznati javnost. U slučaju politizacije javne uprave sve prednosti ovakvog sustava se gube. Kao primjer nastojanja zadržavanja autonomije i profesionalnosti institucija javne uprave može se navesti recentni slučaj u SAD. Nakon izbijanja epidemije virusa COVID-19 u Sjedinjenim Američkim Državama, Trumpova administracija nastojala je političkim pritiscima prisiliti federalne zdravstvene institucije da nekritički prihvate stavove predsjednika Donalda Trumpa (u početku negiranje pandemije, zatim odbijanje provođenja mjera za suzbijanje pandemije zbog njihovog negativnog učinka na američku ekonomiju, nuđenje raznih neprovjerenih tretmana, negiranje ozbiljnosti situacije, a na kraju i nepripremljenost za distribuciju cjepiva). Ovim nastojanjima od početka su se suprotstavili dr. Anthony Fauci (ravnatelj Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti), kao i niz predstavnika drugih federalnih zdravstvenih institucija koji su se odbili politizirati i zadržali profesionalizam u djelovanju. U djelovanju ovako politizirane javne uprave ključno je kontrolirati postavljenje i karijeru djelatnika iste.

Posljedice politizacije javne uprave najčešće su negativne: (1) izmjenjivost položaja u stranačkoj hijerarhiji i javnoj upravi koja vodi uspostavi političke kontrole nad javnom upravom; (2) traženje od pripadnika javne uprave da se angažiraju u političkoj stranci (često je to uvjet za dalje napredovanje); (3) zamjena napredovanja na temelju sposobnosti sa napredovanjem na temelju političke podobnosti; (4) poticanje korupcije. Krajnji negativni rezultat su loše javne politike.

Politizacija javne uprave dovodi do dvije vrste negativnih posljedica na sustave upravljanja u kriznim situacijama. Prva negativna posljedica je degradacija sposobnosti sustava, što je vidljivo na primjeru SAD. Kada je 2014. godine izbila epidemija ebole u Zapadnoj Africi, predsjednik Obama napravio je kompletno restrukturiranje sposobnosti SAD za borbu protiv pandemije. Organizirane su dvije skupine za nadzor epidemije i zapovijedanje u krizi (jedna u Ministarstvu domovinske sigurnosti i druga u Bijeloj kući, kao dio Vijeća za nacionalnu sigurnost) zadužene za koordiniranje i upravljanje svim državnim institucijama i sposobnostima na ovom području. Potporu ovim skupinama davali su Nacionalni instituti za zdravlje (NIH – 27 instituta organiziranih u okviru ove federalne institucije), te Centri za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC). Također je pripremljen detaljni plan i procedure postupanja u slučaju epidemije. Tako je na federalnoj razini stvoren sustav za pružanje potpore vlastima na razini saveznih država i niže (koje ne mogu biti djelotvorne bez vođenja i materijalne potpore sa federalne razine).

Cjelokupni taj mehanizam demontirala je Trumpova administracija između 2017. i 2019. godine kroz ukidanje novih upravljačkih struktura i smanjivanje financiranja ostalim komponentama sustava (uključujući i potpuno ukidanje nekih programa zdravstvene sigurnosti). Strategije i planovi djelovanja Obamine administracije za slučaj pandemije potpuno su zanemareni (na primjer, tijekom prva dva mjeseca izbijanja pandemije nisu provedeni planovi za stvaranje zaliha potrebne medicinske opreme na federalnoj razini, a kada se konačno počelo sa kupovinom opreme bilo je prekasno a odobrena sredstva bila su premala – broj zaraženih osoba povećavao se toliko brzo da medicinske ustanove na razini saveznih država nisu mogle pravodobno reagirati na pogoršavanje situacije). To je bilo praćeno i intenzivnom politizacijom američkog zdravstvenog sustava povezanom sa pokušajima ukidanja tzv. programa “Obamacare”. Rezultat je bio kolosalni neuspjeh američke javne uprave u pružanju odgovora na pandemiju izazvanu virusom COVID-19.

Druga negativna posljedica je gubljenje povjerenja populacije u sposobnosti političkog vodstva za uspješnim djelovanjem u krizi, što se vidi na primjeru švedske strategije borbe protiv pandemije. Održavanje visokog političkog povjerenja građana u odluke vlade (koje američki politolog Marc J. Hetherington definira kao “temeljnu orijentaciju evaluacije vlade, zasnovanu na procjeni uspješnosti djelovanja vlade na temelju normativnih očekivanja stanovništva”), te vladajućih struktura u stručnu ekspertizu specifično je obilježje švedskog političkog sustava. Na početku izbijanja pandemije švedska javnost iskazala je visoku potporu djelovanju vlade te strategiji glavnog državnog epidemiologa Andersa Tegnella usmjerenoj na izbjegavanje zatvaranja. Ali, kako su rasle dvojbe o ispravnosti švedske strategije tako se počela smanjivati i potpora javnosti poduzetim mjerama. Dana 23. lipnja 2020. švedski dnevni list Dagens Nyheter donio je istraživanje agencije Ipsos koje je pokazalo značajan pad povjerenja u odnosu na istraživanje napravljeno u travnju – snažno povjerenje u sposobnost vlasti da se nose sa zdravstvenom krizom pokazalo je 45 % ispitanih (56 % u travnju), slabo povjerenje u sposobnosti vlasti 29 % (prije 21 %), snažno povjerenje u nacionalnu zdravstvenu agenciju 57 % (prije 69 %), te potporu u djelovanje epidemiologa Andersa Tegnella 60 % (prije 69 %). Potporu vladi lijevog centra dalo je 38 % ispitanih (prije 50 %), a premijeru Stefanu Loftvenu 39 % (prije 49 %). Iduće istraživanje agencije Ipsos objavljeno je u Dagens Nyheteru 2. rujna. Prema nalazima istraživanja pokazano je povjerenje u nacionalnu zdravstvenu agenciju od 58 %, potporu djelovanje epidemiologa Andersa Tegnella 63 %, a potporu premijeru Loftvenu 34 posto.

U istraživanju agencije Ipsos objavljenom 26. studenog 82 % ispitanih izjavilo je kako je zabrinuto ili vrlo zabrinuto sposobnošću djelovanja švedskog zdravstvenog sustava u pandemiji, samo 42 % pokazalo je povjerenje u sposobnost vlade da se nosi sa krizom, a 44 % izrazilo mišljenje da švedske vlasti ne poduzimaju sve potrebne akcije u borbi protiv virusa. Formalno priznanje o neuspješnoj švedskoj strategiji borbe protiv virusa CORONA-19 dao je u javnom obraćanju švedski kralj Carl XVI Gustaf 17. prosinca prošle godine, te švedska Vlada nešto ranije donošenjem mjera o zatvaranju zemlje. O tome na koji će se način ovaj neuspjeh odraziti na spremnost švedske populacije u davanje povjerenja i potpore djelovanju vlasti u budućim krizama tek će se vidjeti.

RH i politizacija

Kakva je situacija po pitanju politizacije javne uprave u Hrvatskoj? Ponovno se vratimo na analizu Europske komisije o stanju javne uprave u Hrvatskoj (Public administration characteristics and performance in EU28: Croatia). Po pitanju politizacije u ovom dokumentu se konstatira sljedeće:

1. Politizacija je stalno obilježje i jedan od glavnih problema javne uprave u Hrvatskoj. Pokušaji depolitizacije javne uprave svode se samo na dimenziju reduciranja pozicija političkih postavljenja kroz uvođenje prakse raspisivanja javnih natječaja. Ali, s obzirom da vlada zadržava potpunu kontrolu nad procedurom izbora, konačni rezultat je zanemarivanje profesionalnih i obrazovnih standarda i stavljanje naglaska na vođenje interviewa (zanemaruje se element sposobnosti kandidata). To je omogućilo da se veliki broj politički postavljenih pripadnika javne uprave ponovno imenuje koristeći nove procedure, što ukazuje na neuspjeh mjera depolitizacije bez obzira na izmjene zakonske regulative između 2009. i 2016. godine. Na lokalnim razinama vlasti politizacija je intenzivirana nakon donošenja zakona o izravnom izboru gradonačelnika 2009. godine, a stalni problem ostaje i imenovanje politički postavljenih osoba na upravljačke pozicije (str. 123).
2. Navođenje razloga smanjivanja profesionalizma u hrvatskoj javnoj upravi. Kao razlozi se navode: jačanje političkog utjecaja u novačenju javnih djelatnika; širenje političkih pozicija u javnoj administraciji; osnivanje novih agencija bez primjene standarda profesionalnosti i sposobnosti; uvođenje velikog broja političkih savjetnika; nepostojanje napretka po pitanju administrativne edukacije visokih dužnosnika u javnoj upravi; jedva vidljivi rezultati školovanja osoblja tijekom njihove službe; nepromoviranje standarda u odnosu javnih djelatnika prema građanima. Tu je i nepostojanje motivacije djelatnika za usavršavanjem i inoviranjem (str. 133).

Navedene osobine politizacije javne uprave u Hrvatskoj konzistentne su s patronažnim modelom politizacije u kome politička stranka na vlasti ne pravi razliku između vlade i javne uprave te ih percipira kao jedinstvenu cjelinu s kojom može raspolagati prema vlastitoj volji i interesima (od nagrađivanja članova stranke do pogodovanja interesnim skupinama povezanima sa strankom). Ovakvo shvaćanje javne uprave u Hrvatskoj potvrđuje izjava premijera Andreja Plenkovića dana 12. rujna 2020. godine (povodom očekivane odluke Ustavnog suda o mjerama koje je donio nacionalni Stožer), kojom se priznaje i prihvaća politizacija nacionalnog Stožera civilne zaštite: ”Taj stožer je osnovan od strane Vlade RH, nije neki stožer koji ima apolitičan karakter, neovisno tijelo… Ustrojeno je temeljem hrvatskih zakona i ti ljudi su nominirani od strane Vlade RH“.

Kako se politizacija javne uprave u Hrvatskoj odražava na rad sustava za upravljanje u kriznim situacijama? Vladajući HDZ nastojao je iskoristiti djelovanje sustava u tekućoj krizi radi ostvarivanja političkih ciljeva stranke. Mogu se navesti dva glavna poticaja za takvo ponašanje. Prvi je značaj parlamentarnih izbora za konsolidaciju vlasti HDZ-a (postizanje uvjerljive pobjede na izborima i sprječavanje situacije da ostvareni rezultati budu ugroženi u post-izbornom razdoblju) nakon što je Andrej Plenković na unutarstranačkim izborima nanio težak poraz desnoj struji unutar stranke. Drugi je nastojanje što je moguće bržeg ukidanja epidemioloških mjera uvedenih u proljeće prošle godine kako bi se barem djelomično spasila nadolazeća turistička sezona i smanjio očekivani veliki proračunski deficit. Problem je u činjenici da se kroz način njihove realizacije (pogodovanje određenim subjektima radi održavanja političke potpore HDZ-u prije i nakon izbora, te prebrzo ukidanje epidemioloških mjera i kasnije ponovno sporo uvođenje istih) stvorila situacija koja je rezultirala velikim porastom broja oboljelih u razdoblju od kraja kolovoza do prosinca prošle godine.

Da je u ostvarivanju ovih ciljeva prisutna politizacija sustava za upravljanje u kriznim situacijama formiranog izbijanjem pandemije ukazuju sljedeći primjeri:

1. Pogodovanje određenim društvenim skupinama koje daju političku potporu HDZ-u. Među najveće kritike upućene Vladinim mjerama je pogodovanje društvenim skupinama od kojih dobiva političku potporu. To su Katolička Crkva i braniteljske udruge.

Još prije donošenja odluke o popuštanju epidemioloških mjera dopuštena je crkvena procesija na Hvaru održana 10. travnja 2020. godine pri čemu su se nakon početnog pridržavanja kršile epidemiološke mjere (što pokazuju snimke procesije) usprkos tvrdnjama Krešimira Capaka da su one poštovane. Navedeni obrazac nastavio se i u idućim mjesecima, pri čemu je od strane dijela svećenika zabilježen snažan otpor epidemiološkim mjerama, a od strane vlasti nekažnjavanje kršenja mjera. Sociolog religije Ivica Maštruko istaknuo je kako je dopuštanjem otvaranja vjerskih institucija Stožer donio političku odluku čime je, prema Maštruku, “pokazao da je podložan konformizmu i jednoj grupaciji građana“. Posve suprotan primjer je poštivanje donesenih odluka od strane Katoličke Crkve u Njemačkoj, Italiji, Poljskoj i Nizozemskoj. U ovim zemljama nije se pokušalo izbjeći uvedena ograničenja (a u nekim slučajevima i potpune zabrane) u izvođenju vjerskih obreda.

Popuštanja braniteljskim udrugama bilo je vidljivo u obilježavanju Dana sjećanja na Vukovar. Ova komemoracija vjerojatno je održana radi sprečavanja desničarskih reakcija u slučaju neodržavanja iste unutar i izvan HDZ-a. Kako bi se dopustilo obilježavanje ovog dana i organizacija vukovarske Kolone sjećanja došlo je do ublažavanja zakonskih odredbi o okupljanju (ukidanje ograničenja od 50 ljudi na javnim okupljanjima). Doneseno ublažavanje mjera odmah je osudila Hrvatska udruga bolničkih liječnika, a snimke Kolone sjećanja napravljene 18. studenog 2020. pokazale su da se mnogi od nekoliko tisuća okupljenih  (procjene se kreću od 5.000 do 10.000 osoba) nisu pridržavali epidemioloških mjera (nošenje zaštitnih maski, održavanje udaljenosti). Za usporedbu, u drugim zemljama bez obzira na značenje ovakvih događaja nije došlo do velikih okupljanja. Na primjer, u Francuskoj je predsjednik Macron otkazao vojnu paradu i okupljanje u Parizu na Dan pobjede 8. svibnja, a na Dan Bastillie (14. srpnja) održana je samo mala vojna parada na drugoj lokaciji i uz minimalni broj okupljenih.

2. Nekonzistentnost i selektivnost u primjeni epidemioloških mjera. Usprkos konstantno ponavljanim prijetnjama kaznama u slučaju nepoštivanja epidemioloških mjera vidljivo je stalno dopuštanje kršenja istih bez ikakvih sankcija. U lipnju prošle godine u Zadru je održan teniski turnir Adria Tour u organizaciji Novaka Đokovića kao promidžbeni potez radi privlačenja stranih turista na početku turističke sezone. Iako je dozvola za održavanje dana uz uvjet pridržavanja epidemioloških mjera zbog njihovog nepridržavanja turnir je prekinut, ali usprkos niza slučajeva zaraze nisu poduzete nikakve sankcije. Isto se dogodilo pri slavlju navijača Torcide u Splitu, 29. listopada 2020. godine, pri obilježavanju 70-godišnjice ove navijačke skupine.

Ovo nisu jedini slučajevi. Tu je sada već zaboravljeno nekažnjavanje odgovornih za 18 smrtnih slučajeva zbog zaraze virusom COVID 19 u travnju prošle godine u splitskom Domu za starije i nemoćne (u medijima je iznesena ocjena da je time štićen splitski član HDZ-a Ivan Škaričić), a u studenom prošle godine u istom domu ponovno je došlo do zaraze štićenika. Mogu se navesti i drugi slučajevi. Na primjer, u trenutku pisanja ove analize postao je aktualan slučaj šibensko-kninskog župana i načelnika županijskog Stožera civilne zaštite Nikole Blaževića koji je uhvaćen u kršenju epidemioloških mjera (organiziranje privatne zabave u zatvorenom hotelu), ali odbija podnijeti ostavku i ovaj vrući kesten stavlja u ruke nacionalnog Stožera i njegove stranke. Tu su i drugi recentni primjeri – “korona svadbe” u Lici ili kršenje epidemioloških mjera na sprovodima Miroslava Tuđmana i Milana Bandića.

Navedeni primjeri upućuju na djelovanje u čijem korijenu leže i političke kalkulacije, čime se sprečava brzo i odlučno kažnjavanje kršitelja mjera. Krajnja konzekvenca je gubljenje povjerenja javnosti u djelovanje Vlade i rastuće odupiranje donesenim mjerama, što je bilo vidljivo tijekom okupljanja studenata u Zagrebu početkom veljače.

3. Raspisivanje parlamentarnih izbora 7. srpnja prošle godine usprkos u tom trenutku ne previše povoljnoj epidemiološkoj situaciji. U hrvatskim medijima je prisutna ocjena kako je vladajući HDZ raspisao izbore usprkos upozorenjima medicinske struke o potrebi njihovog odgađanja kako bi iskoristio uspjeh u početnoj fazi suzbijanja epidemije. Kao drugi razlog navodi se tada prisutna nesigurnost o ekonomskim rezultatima turističke sezone što je utjecalo da se izbori organiziraju prije nego što bi se osjetile ekonomske posljedice u slučaju neuspjeha sezone.
4. Tretiranje svake kritike usmjerene prema radu nacionalnog Stožera kao napada na Vladu i hrvatsku državu. Ovaj činilac već je istaknut u dijelu analize o kriznom komuniciranju. Kao dodatni argument za ovu tezu može se navesti reakcija Vlade na apel 26 hrvatskih znanstvenika na čelu s Ivanom Đikićem objavljen u listopadu prošle godine. U apelu je naglašena potreba hitnog poduzimanja oštrijih epidemioloških mjera kako bi se spriječio veliki porast oboljelih. Reakcija Vlade bila je neuspjeli pokušaj odstranjivanja pet potpisnika apela iz rada Znanstvenog vijeća (koje daje Vladi stručne savjete u suzbijanju pandemije) kako bi se spriječili disonantni tonovi u radu ovog tijela i osigurala potpora vijeća budućim političkim potrebama Vlade.

Kao primjer drugačijeg postupanja može se navesti otvaranje parlamentarne istrage u Kanadi u listopadu prošle godine. Cilj istrage je procjena epidemioloških mjera kanadske vlade za vrijeme prvog vala pandemije, a protiv pokretanja bili su vlada i poslovni krugovi (njihovo protivljenje nije uključivalo i pokušaje sprječavanja pokretanja istrage). U Švedskoj je u prosincu predstavljen prvi izvještaj posebnog državnog odbora  osnovanog 30. lipnja 2020. godine koji analizira djelovanje švedskih vlasti u suzbijanju pandemije. Prvi izvještaj istaknuo je ozbiljne nedostatke (zaštita starije populacije nije bila adekvatna) a konačni izvještaj biti će objavljen 2022. godine.

5. Spremnost članova Nacionalnog stožera za davanje potpore dvojbenim odlukama Vlade. Uz raniji primjer naveden u analizi kriznog komuniciranja mogu se navesti i drugi. To je potpora Krunoslava Capaka i Alemke Markotić promjeni epidemioloških pravila prije Vukovara, kao i labavljenju epidemioloških mjera za vrijeme Božića, opravdavanje nepoduzimanja mjera protiv okupljanja navijača Torcide u Splitu od stane Davora Božinovića, ili odbijanje davanja odgovora Božinovića i Capaka na pitanje o usporedbi mjera ograničenja prema ugostiteljskim objektima i crkvenim zgradama.

Rezultat ovakvog ponašanja članova nacionalnog Stožera (u kombinaciji s drugim indikatorima politizacije) vidljiv je u smanjivanju potpore javnosti radu nacionalnog Stožera. Krajem prosinca televizija N1 objavila je rezultate istraživanja prema kome je 46 % ispitanih iskazalo nepovjerenje u rad Stožera. Slično istraživanje Nove TV pokazalo je da 68 % ispitanih daje potporu radu Stožera, ali da je ta brojka u odnosu na studeni u padu (tada je iznosila 76 %). U istom razdoblju postotak nezadovoljnih radom Stožera je porastao s 19 % na 27 %. Istraživanje RTL televizije u lipnju je pokazalo da 62 % ispitanih ima puno ili potpuno povjerenje u rad Stožera, a 25,2 % dosta povjerenja. U ispitivanju napravljenom početkom prosinca 30,5 % ispitanih potpuno je vjerovalo radu Stožera, 29,8 % dosta povjerenja, a 37,9 % nikakvo ili minimalno povjerenje. Navedena ispitivanja ukazuju na trend gubljenja potpore radu Stožera.

6. Korištenje epidemioloških mjera u pokušaju opravdavanja zabrane rada trgovina nedjeljom. U okviru epidemioloških mjera HDZ je preko Stožera krajem travnja prošle godine pokušao ponovno ostvariti dugogodišnju želju zabrane rada nedjeljom s obrazloženjem da se time želi dati dan odmora zaposlenima u trgovini te smanjiti mobilnost građana koja pogoduje širenju virusa. Nakon protesta dijela javnosti i medija zabrana je prekinuta u okviru popuštanja epidemioloških mjera, a Ustavni sud ju je u rujnu ukinuo.
7. Nepostojanje mehanizma nadzora primjene mjera nacionalnog Stožera civilne zaštite. Potreba uspostave mehanizma nadzora, od strane parlamenta ili nekog drugog tijela, objašnjena je u travanjskoj analizi. Prisutno je konstantno odbijanje Vlade za uspostavom ovakvog mehanizma. Vlada se u prosincu prošle godine samo obavezala kako će tri puta godišnje Saboru dostaviti izvješće o provedbi mjera iz Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, ali ovo rješenje ne obuhvaća detaljnu analizu djelovanja cjelokupnog sustava upravljanja u krizama, kao ni pitanje odgovornosti izvršne vlasti za provedbu donesenih mjera.

Kako dalje?

Tekuća pandemija (pojava trećeg pandemijskog vala) te potresi u Zagrebu i na području Banije ukazuju na ozbiljne probleme koji postoje u Hrvatskoj u organiziranju djelotvornog sustava za upravljanje u kriznim situacijama. Izbijanje pandemije pokazalo je kako je toliko slavljen sustav domovinske sigurnosti zapravo papirnati tigar i da u stvarnosti ne postoji. Ta činjenica je pokrenula hitno improviziranje zamjenskog sustava. Pri tome radilo se bez jasnog koncepta i razrađenog plana, a rezultat je vidljiv sada – nakon početnih uspjeha improvizirani sustav konstantno se suočava sa problemima nastalim iz ovog ad hoc pristupa, dodatno pogoršanim dugoročnim posljedicama politizacije hrvatske javne uprave.

Bez obzira na optimističke izjave vlasti, ovako dizajniran sustav nije sposoban dati tražene rezultate. Najbolji primjer je činjenica da ni dva mjeseca nakon potresa na Baniji nije obnovljeno djelovanje komunalnih službi, a ni osigurano sustavno zbrinjavanje svih stanovnika pogođenih posljedicama potresa. Sve to ukazuje na neuspjeh sustava civilne zaštite (ovaj neuspjeh traži i detaljno evaluaciju razloga takvog ishoda, što će biti tema posebne analize u budućnosti) i to u odgovoru na tradicionalnu vrstu prijetnje za koju je sustav morao biti spreman.

Svaka kritička analiza ne zaustavlja se samo na opisivanju razloga disfunkcionalnosti pojave koju raščlanjuje, već nastoji i ponuditi perspektivu rješavanja uočenih problema. U slučaju nesposobnosti hrvatskog sustava upravljanja u kriznim situacijama činilac koji je značajno utjecao na donesena rješenja bilo je nastojanje za izbjegavanjem tvrdog zatvaranja zbog teških posljedica za hrvatsko gospodarstvo. U analizi je rečeno da je ovaj činilac bio presudan u odlaganju ponovnog uvođenja strožih epidemioloških mjera usprkos drugačijem mišljenju medicinske struke. Stoga se logično postavlja pitanje: postoje li primjeri uspješnog djelovanja sustava upravljanja u kriznim situacijama koji su omogućili izbjegavanje ili minimiziranje tvrdog zatvaranja i time ne samo prekidanje ekonomskih aktivnosti već i odvijanje normalnih socijalnih interakcija? Naravno da postoje.

Primjeri uspješnog djelovanja

Za ove primjere mogu se navesti zemlje s demokratskim poretkom koje su u tekućoj pandemiji postignule kontrolu širenja virusa COVID-19 bez potpunog zaustavljanja gospodarske aktivnosti. To su na azijsko-pacifičkom području Australija, Novi Zeland, Južna Koreja, Singapur i Tajvan. U Europi to su Danska, Norveška i Finska.

Kada se govori o prvoj skupini zemalja, mogu se navesti idući razlozi koji su doveli do ovog rezultata:

1. Pravovremeno sveobuhvatno pripremanje za moguću pandemiju na temelju pristupa “whole of the society approach“. Za nabrojane zemlje epidemija SARS virusa 2003. godine bila je poziv na uzbunu, nakon čega je započelo sustavno planiranje i razvijanje sposobnosti za borbu protiv pandemije koje nije obuhvatilo samo državne institucije već cjelokupnu društvenu zajednicu.
2. Razvijanje i jačanje sustava javnog zdravstva. Za razliku od većine europskih zemalja gdje su sustavi javnog zdravstva bili oslabljeni politikom štednje uvedenom nakon početka financijske krize 2008. godine, kod ovih pet dalekih zemalja nastavljeno je ulaganje u javni zdravstveni sektor.
3. Brzo donošenje i primjena odluka nužnih za ograničavanje širenja zaraze. Ovdje je posebno važno istaknuti brzo uvođenje kontrole granica radi sprečavanja dolaska zaraženih osoba. Na taj način u Australiji je u drugom valu pandemije značajno smanjena stopa smrtnosti u odnosu na početak pandemije. Za pravovremeno odlučivanje od izuzetne važnosti je bilo brzo prikupljanje i analiza podataka o širenju zaraze na globalnoj razini i u samoj zemlji.
4. Djelotvorno praćenje širenja zaraze i poduzimanje mjera karantene. Zahvaljujući brzom odlučivanju i dostupnim sredstvima sve nabrojane zemlje su na početku krize započele ekstenzivno testiranje, praćenje i izoliranje zaraženih osoba. Pri izolaciji umjesto samoizolacije kod kuće u najvećem broju slučajeva primjenjivala se institucionalna izolacija za koju su pravodobno razvijene odgovarajuće sposobnosti smještaja. Upravo zavaljujući kombinaciji brzog testiranja i transparentnosti podataka o širenju zaraze, uspješne izolacije zaraženih, zaštite medicinskog osoblja i strogog kažnjavanja kršenja mjera izolacije Južna Koreja usprkos ozbiljnoj situaciji na početku prvog vala pandemije nije uvela ekonomsko zatvaranje zemlje, te je do kolovoza prošle godine po broju potvrđenih slučajeva zaraze pala s 4. na 76. mjesto globalne ljestvice.
5. Dobro provedena krizna komunikacija. Sve analize ukazuju na strateški značaj kriznog komuniciranja u dobivanju potpore stanovništva poduzetim mjerama i pridržavanju uvedenih ograničenja.

Primjenom navedenih mjera pet azijsko-pacifičkih zemalja je gotovo u potpunosti izbjeglo veliko zaključavanje. Južna Koreja, Singapur i Tajvan nisu uveli zaključavanje. U slučaju Australije potpuno zaključavanje je provedeno u gradu Melbourne, te je time spriječeno intenziviranje zaraze u cijeloj zemlji. U slučaju Novog Zelanda na početku pandemije proglašeno je zaključavanje cijele zemlje. Napravljene analize pokazuju da je glavni razlog za ovu mjeru (koja se na kraju pokazala uspješnom jer je broj žrtava značajno pao) bio nepostojanje središnje institucije za upravljanje mjerama u slučaju pandemije, koja nije bila predviđena planom odgovora na ove krizne situacije.

U Europi Danska, Norveška i Finska su u razdoblju od početka rujna do završetka studenog prošle godine uz umjerena ograničenja i bez zatvaranja (koje je postojalo na početku epidemije) postigle veliko smanjivanje broja smrtnih slučajeva. To je postignuto jasnim definiranjem ciljeva donesenih mjera i uspješnim kriznim komuniciranjem kojim je stanovništvo prihvatilo iste, te kroz povećavanje i ubrzavanje broja testiranja. Usprkos tom uspjehu mogućnost zatvaranja nije zanemarena. To se dogodilo u Danskoj nakon velikog povećanja broja zaraženih i smrtnih slučajeva u studenom prošle godine. Ova odluka nije odgađana i hitno je donesena

Ovi i drugi slučajevi su naglasili važnost kriterija za smanjivanje i ukidanje restriktivnih mjera, pošto prebrzo ukidanje može ponovno izazvati povratak infekcije i dugoročno nanijeti veće ekonomske štete od šteta nastalih zaključavanjem. Britanski medicinski časopis The Lancet je nedavno na temelju analize strategije djelovanja odabranih azijsko-pacifičkih (Hong Kong, Japan, Novi Zeland, Singapur, Južna Koreja) te nekoliko europskih zemalja (Njemačka, Norveška, Španjolska, Ujedinjeno Kraljevstvo) objavio sljedeće preporuke:

1. Donošenje jasnog plana ukidanja restrikcija te postojanje transparentnog procesa odlučivanja je ključno za postizanje uspjeha. Za svaku fazu olakšavanja uvedenih ograničenja moraju se definirati precizni kriteriji i epidemiološke mjere.
2. Vlade moraju uspostaviti robusne sustave za detaljni nadzor epidemiološke situacije prije ukidanja ograničenja. Podaci se moraju prikupljati i analizirati u realnom vremenu a u njihovom tumačenju moraju biti ključni epidemiološki kriteriji.
3. I nakon olakšavanja ili ukidanja mjera još određeno vremensko razdoblje mora se nastaviti sa primjenom kontrolnih mjera za smanjivanje mogućnosti širenja zaraze (socijalna udaljenost, nošenje zaštitnih maski). Da bi kontrolne mjere bile uspješne vlade moraju educirati i aktivno komunicirati sa javnošću.
4. Prije olakšavanja ili ukidanja mjera svaka zemlja mora imati uspostavljen djelotvorni sustav za pronalaženje, testiranje, praćenje, izoliranje i potporu zaraženim osobama. Kao primjer velikih problema po ovom pitanju navodi se iskustvo Španjolske i Velike Britanije. Da bi se navedeno uspješno provelo studija ističe potrebu održavanja kontinuiranog ulaganja u sposobnosti sustava javnog zdravstva (uključujući odgovarajuće objekte, zalihe medicinskog materijala i potrebnu brojnost djelatnika u sustavu).

U ovom trenutku navedena iskustva zemalja nije moguće iskoristiti u Hrvatskoj. To je posljedica neprovođenja osmišljenih reformi na ovom području tijekom zadnjih četvrt stoljeća. Kao što je rečeno u travanjskoj analizi, u Hrvatskoj nije proveden proces postepene tranzicije iz sustava civilne obrane u integrirani sustav upravljanja krizama kao što je to bio slučaj u mnogim zemljama nakon 1991. godine. Umjesto toga, “reforme” koje su se radile devastirale su kadrovsku i organizacijsku infrastrukturu naslijeđenu iz prošle države te stvorile sadašnju situaciju čije se posljedice vide u tekućim krizama.

Radi rješavanja ovakvog stanja potrebno je istovremeno pokrenuti reorganizaciju na tri područja. (1) Prvo područje je revitalizacija sustava civilne zaštite (uspostava organizacije sustava zasnovanog na funkcijama – novi ustroj stožera civilne zaštite na svim razinama). (2) Drugo područje je ponovna izgradnja sposobnosti civilne obrane u okviru Ministarstva obrane. Ovo područje je konstantno zanemarivano od sredine 2000-ih i danas je skoro potpuno nestalo (to se vidi u nesposobnosti donošenja Plana obrane RH). (3) Treće područje je stvaranje sposobnosti djelovanja u krizama u cjelokupnoj javnoj upravi (strateško planiranje i provedba donesenih rješenja).

Tek kada se napravi kakav-takav red na ta tri nabrojana područja moći će se razmišljati o idućem koraku – o stvaranju integriranog sustava upravljanja u kriznim situacijama. I uz sve to treba stvoriti novi opći koncept nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske u koji će biti uključeno i područje upravljanja u kriznim situacijama (to je revitalizacija koncepta totalne obrane, navedena u travanjskoj analizi). Ovo je ogroman izazov. Čak i uz najpovoljnije uvjete trebat će godine za sanaciju sadašnjeg stanja i stvaranje integriranog sustava upravljanja u kriznim situacijama u Republici Hrvatskoj. Međutim, postoji li drugačiji izbor?

 

**Gost autor je doc. dr. sc. ROBERT BARIĆ s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. On je temeljem svog iskustva u sustavu obrane i nacionalne sigurnosti RH 29. ožujka 2021. godine na internetskom portalu akademskog časopisa za politologiju i srodne discipline „Politička misao“ (http://politickamisao.com/) objavio tekst „Ograničenja improvizacije i opasnost politizacije (3/3)“. Ovdje je članak prenesen dozvolom autora, a on se u svom izvornom obliku nalazi na internetskoj adresi: https://politickamisao.com/ogranicenja-improvizacije-i-opasnosti-politizacije-3-3/