Podvodni uljezi opasnih namjera i različitih osobina: veliki i mali, brzi i spori, neprijatelji i kriminalci, teroristi i pirati, špijuni i lopovi – svi oni mogu nesmetano i neopaženo roniti kroz milijune kubičnih metara teritorijalne morske vode Republike Hrvatske prema ciljevima svojih destruktivnih namjera. To je skroviti morski volumen teritorijalnog mora – površine 19.296 km2, širine oko 22 km, i prosječne dubine oko 130 m – koji se prostire od Savudrije do rta Oštro. U tom ambijentu, u golemom prostoru ispod površine teritorijalnog mora, možda već sada „šeću“ zločesti uljezi uz neznatni rizik, odnosno uz visoki stupanj vjerojatnosti da neće biti otkriveni tijekom nedopuštenog boravka i djelovanja u i na teritoriju RH.
Ruska podmornica nađena nasukana u sigurnosnoj zoni švedske ratne luke Karlskrona, 27. listopada 1981. godine
Takve drskosti u našem podmorju ne bi bile novost u odnosu na slična događanja zabilježena u prošlom stoljeću. U hladnoratovskom razdoblju podmornice velikih sila krstarile su svjetskim oceanima s ciljem općeg strategijskog zastrašivanja. Uvelike je rabljena nevidljivost i tajnost podmornica za obavljanje posebnih zadaća, poglavito obavještajnih izviđanja u teritorijalnim morima potencijalnih neprijatelja. Iako je niz država imalo iskustva s ulaskom neidentificiranih podmornica u njihova plitka mora, Norveškoj i Švedskoj pripao je veliki broj tih podvodnih neugodnosti. Većina takvih aktivnosti događala se nakon 1981. godine, no slični problemi počeli su već 1967. god., kada je švedska vlada izdala opću zapovijed svojoj ratnoj mornarici o ponašanju u slučaju susreta sa stranom podmornicom u njihovim teritorijalnim vodama, po kojoj je strane podmornice trebalo identificirati i onda ispratiti ih do međunarodnih voda, bez oštećivanja tih uljeza.
Švedski razarač HMS Småland u tunelima pomorske baze Muskö, oko 1960. godine
Ta politika „bez oštećivanja“ donekle objašnjava nedjelotvornost pedeset izbačenih dubinskih bombi u dvotjednom razdoblju 1982. godine, kada su švedski protupodmornički brodovi i helikopteri imali dva kontakta s neidentificiranim podmornicama, koje su nestale neoštećene. Naime, u akcijama prisile podmornice na izronjavanje bez oštećenja, najmanja udaljenost eksplozije dubinskih bombi od podmornice je 15 metara. No zbog političkih pritisaka i drugih razloga, najvjerojatnije ni jedna bomba nije bačena bliže od 100 do 200 metara od „kontakta“ podmornica. Ponavljani ulasci tadašnjih sovjetskih podmornica u švedske teritorijalne vode, te nemoć protupodmorničkih snaga da ih prisile na izronjavanje ili da ih samo prate, konačno su rezultirali donošenjem izmjena u protupodmorničkoj politici, naoružanju, podvodnim senzorima i izobrazbi kadrova za protupodmorničku borbu. Potkraj 1982. godine švedska vlada je objavila nova pravila ponašanja protupodmorničkih snaga pri prisiljavanju neidentificiranih podmornica na izronjavanje i njihova uhićenja u svrhu istražnog postupka, čak i uz primjenu sile ako bi u takvim operacijama to bilo nužno, i uz eventualno oštećenje podmornice.
Sprječava li netko takve podvodne uljeze pri ulasku u suvereno podmorje RH? Jesu li zakonskim propisima definirane nedopuštene aktivnosti podvodnih uljeza u teritorijalnom podmorju Hrvatske i dopuštena djelovanja Oružanih snaga RH prema otkrivenim stranim podmornicama te drugim podvodnim prijevoznim sredstvima?
Prema Pomorskom zakoniku RH, strana podmornica dužna je ploviti površinom pri prolasku našim teritorijalnim morem. Zakon ne razmatra stranu podmornicu u prekršaju niti određuje postupke državnih institucija prema zaronjenoj podmornici, koje će možda nenajavljeno, podvodnom plovidbom uroniti ispod površine teritorijalnog mora u suvereni teritoriji RH. Upitno je, tko će i s čime detektirati podmornicu-uljeza, te je istjerati iz našeg mora ili je uzaptiti. Postoje li uopće institucije Republike Hrvatske adekvatno osposobljene i opremljene za nadzor i zaštitu hrvatskog podmorja?
Vjerojatno ne, u zadovoljavajućem obimu osposobljenosti i opremljenosti borbeno tehničkim sredstvima.
Kakve i kolike uljeze očekivati u teritorijalnom podmorju RH?
S obzirom na vojno-političke okolnosti na Mediteranu i Bliskom istoku, obrambene snage za protupodmorničku borbu trebale bi biti dimenzionirane za djelovanja (1) u ratu, (2) stanju krize (neposredne ugroženosti) i (3) u miru.
(1) U ratnim okolnostima, opremljenost i osposobljenost Oružanih snaga RH treba osigurati vođenje efikasne podvodne borbe protiv neprijateljskih podmornica i drugih podvodnih agresivnih sustava, što podrazumijeva ranu detekciju, a potom i reakcije odvraćanja, sprječavanja i uništenja. (2) U kriznim situacijama s agresivnim prijetnjama prema hrvatskom teritoriju, dominantan bi trebao biti nadzor i motrenje teritorijalnog podmorja RH i dijela ZERP-a, uz primjenu intenzivnih mjera odvraćanja eventualno otkrivenih podvodnih objekata agresora, ne djelujući pri tome borbenim sustavima. (3) U mirnodopskim okolnostima i uz sadašnje vojno-političko stanje odnosa na Mediteranu i Bliskom istoku, vjerojatnost uronjavanja opasnih uljeza (krijumčara, terorista, špijuna i sl.) u hrvatsko podmorje raste iz mjeseca u mjesec. Sustavi nadzora i motrenja podmorja sada bi trebali biti podjednako djelotvorni kao tijekom kriznih situacija.
U svakoj od tih situacija za očekivati je različite kategorije podvodnih plovila, prvenstveno po veličini te potom dubini ronjenja, brzini, opremi, naoružanju i pogonskom sustavu. (1) U ratu, agresor će vjerojatno napadati moćnim dizel-električnim podmornicama srednje veličine, duljina 40-100 metara i istisnina 400-4.000 tona, klasičnih-bučnih ili suvremenih-tihih, s propulzijskim sustavom neovisnim o zraku (Air Independet Propulsion System – AIPS), koje mogu biti pod morem neprekidno i do tjedan dana. (2) U predratnim, kriznim situacijama dominantne su aktivnosti podvodnog izviđanja i špijuniranja, koje se obavljaju mini podmornicama, duljine 20-40 metara i istisnine 100-400 tona, skrovito i tiho, koje će zaroniti negdje izvan teritorijalnog mora RH i podvući se u hrvatski teritoriji. (3) Sada, u mirnodopskome razdoblju, može se očekivati široki spektar uljeza različitih namjera, koji prilaze ciljevima svojih akcija kroz zaštitni morski medij, skrovito i sigurno. Na taj način oni ostvaruju bitan čimbenik planiranih djelovanja – iznenađenje po mjestu i vremenu.
Sve je šira primjena i patuljastih ili džepnih podmornica, duljina 10-20 metara te istisnine manje od 100 tona, koje plove plitko zaronjene ili poluzaronjene, te dobro maskirane zbog čega su teško uočljive vizualnom ili radarskom motrenju. Te kategorije malih plovila u rukama krijumčara različitih nedopuštenih roba postaju sve veća briga obalnih straža diljem svijeta. Naime, takve „patuljke“ već izgrađuju krijumčarske „udruge“ na skrovitim mjestima, koristeći usluge stručnjaka koje dobro plaćaju. Te ilegalne, male podmornice imaju razmjerno mali doplov, zbog čega se koriste uglavnom u završnim fazama njihovih akcija u nadziranim ili zabranjenim područjima. Od domicilne lokacije do dalekog mjesta uronjavanja u zaklon morskih dubina, one se mogu dovesti većim brodom i tajno ispustiti. Pri tome, matični brod plovi kontinuiranom brzinom kako ne bi izazvao pozornost obalnih i drugih radarskih mreža koje sigurno neće opaziti spuštenu podmornicu čiji se odraz stapa s odrazom broda.
Jesu li obrambene snage RH spremne za protupodmornička djelovanja?
Prema službenim priopćenjima, Hrvatska ratna mornarica je navodno stekla sposobnost nadzora podmorja i protupodmorničke borbe nabavkom dvije finske otpisane raketne topovnjače klase Helsinki, koje sada nose imena hrvatskih gradova Dubrovnika i Vukovara. Ti brodovi stari su više od 30 godina, opremljeni su s dva SONAR-a (SOund Navigation And Ranging) za promatranje podmorja zračenjem zvučne energije te prisluškivanjem zvukova koje generiraju različiti podvodni objekti. Aktivni visokofrekventni SONAR maksimalnog dometa 4.000 m namijenjen je otkrivanju malih podvodnih objekata u bliskom okruženju broda, a tegljeni pasivni SONAR vuče za sobom kabel duljine 600 m, na čijem kraju je prislušni niz s 24 hidrofona. Za razliku od aktivnog SONAR-a koji zračenjem zvučnih impulsa detektira uljeze, ali pri tome razotkriva i svoj položaj, pasivni SONAR je tih – ne otkriva svoju prisutnost već prisluškuje zvukove koje će u nekim vremenskim razdobljima možda primati s velikih udaljenosti od nekoliko desetaka, pa i stotina kilometara, a potom može uslijediti razdoblje malih dometa od svega nekoliko kilometara. To ovisi o trenutnim fizikalnim svojstvima mora. Naime, budući da je more pretežno neprozirno za svjetlo i elektromagnetske valove, zvuk je još uvijek ključ svih podvodnih operacija. Akustička energija može se prostirati pod morem do velikih udaljenosti, no koje se mogu i znatno smanjiti ako nastupe nepovoljni uvjeti njenog prostiranja.
Prema tome, raketne topovnjače Vukovar (RTOP-41) i Dubrovnik (RTOP-42) mogu nadzirati podmorje „točkasto“, kontrolirajući razmjerno malo područje na golemoj površini oko 19.000 km2 teritorijalnog mora, i to samo „na poziv“ s neke određene lokacije gdje se nagađa o kakvim sumnjivim događanjima u podmorju. S ta dva broda, očito, nije moguće obavljati kontinuirano (24 sata/365 dana) motrenje cjelovitog teritorijalnoga podmorja RH. Uz to, ta dva broda, kao i svi ostali brodovi HRM-a, nisu opremljeni lanserima torpeda, glavnog protupodmorničkog oružja razmjerno velikog dometa, pa se i eventualno otkrivenoj podmornici ni ne može jednostavno znatnije naškoditi.
Dobre i loše akustičke čudi morskog medija
U volumenu priobalnog, takozvanog litoralnog mora, obavljanje bilo kakvih aktivnosti: protu-podmorničkih, protu-terorističkih, protu-špijunskih ili protu-krijumčarskih, zahtijeva izvrsno poznavanje fizikalnih svojstava podmorja te raspolaganje kvalitetnim borbeno-tehničkim sustavima za podvodna djelovanja. Uspješnost tih aktivnosti u znatnoj mjeri ovisi o ponašanju podvodnih objekata u morskom mediju čija su svojstva različita od mjesta do mjesta, te promjenljiva iz dana u dan, a često i iz sata u sat. Kombinacija temperature, pritiska i saliniteta čini to okruženje vrlo složenim i dinamičnim, što bitno utječe na hidroakustička svojstva mora, na putanje prostiranja akustičke energije te stvaranje podvodnih kanala, površinskih ili dubokih kroz koje se akustička energija vrlo niskih frekvencija može prostirati do enormnih udaljenosti. Slojevitost svojstava mora po dubini i refleksija energije od dna i morske površine mogu rezultirati područjima akustičkih sjena, u kojima podvodni uljezi mogu naći sigurno sklonište, često u neposrednoj blizini aktivnog SONAR-a. Uz to, u plitkim morima na hidroakustičke uvjete znatno utječu i tip te topografija morskog dna. Izbočine i brežuljci oblika sličnih podmornici rezultiraju velikim brojem lažnih odraza prema aktivnom SONAR-u, što može maskirati odraze od malih podvodnih ciljeva.
Podvodne aktivnosti u uvjetima razmjerno plitkog litoralnog mora znatno su teže i složenije u odnosu na daleka otvorena mora velikih dubina. Takva djelovanja zahtijevaju uređaje i konfiguracije sustava prilagođenih tim uvjetima, a prvenstveno ljudstvo odlično obučeno i trenirano baš u takvom specifičnom okruženju protiv relevantnih podvodnih prijetnji. Obuka specijalista za podvodnu protupodmorničku borbu, teorijska i praktična, dugotrajna je i vrlo zahtjevna, počevši od kvalificiranog nastavnog kadra s velikim iskustvima u realnim uvjetima podmorja, preko nastavnih pomagala i dobro opremljenih hidroakustičkih laboratorija, do vježbi u realnim uvjetima podmorja hrvatskog mora.
A2/AD strategija podmorja u Projektu nadzora i zaštite podmorja RH
S obzirom na opću vojno-političku situaciju u ovom dijelu svijeta, te s obzirom na širom otvorena „vrata“ hrvatskog podmorja, „Projekt nadzora i zaštite podmorja RH“ trebao bi biti pri vrhu liste prioriteta obrambenih aktivnosti RH. Taj bi se Projekt trebao temeljiti na A2/AD podvodnoj strategiji suprotstavljanja agresoru koji pokušava s otvorenog mora prići našoj obali i uspostaviti dominaciju nad teritorijalnim morem RH.
Podvodna strategija A2/AD (Anti-Access/Area-Denial) nadzora i zaštite morskog te obalnog teritorija priobalnih država, tijekom posljednjeg desetljeća biva prihvaćana od nekih moćnijih vojnih sila i manjih država, koje su izložene potencijalnoj ugrozi s mora. Takva strategija sadrži dvije komponente: (1) A2 – odvraćanje agresora od prilaženja pojedinim nacionalnim vodama, prvenstveno uz pomoć sustava podvodnog nadzora i (2) AD – sprječavanje i uskrata preuzimanja dominacije nad pojedinim nacionalnim morskim prostranstvima, prijeteći i djelujući prema pomorskim snagama agresora moćnim oružjima velikog dometa.
A2/AD sposobnosti i metode neke obalne države, obznanjene javno na neke načine, prisiljavaju potencijalnog agresora da već u fazi pripremanja akcija razmišlja o visokim i neprihvatljivim gubicima vlastitih snaga, te da odustane od agresije ili da angažira moćnije i brojnije snage. No, i takve snage će naići na značajne AD prepreke. Te ubojite AD prijetnje rastu približavanjem agresora nacionalnim granicama branitelja. Ulaženjem agresora u neizvjesno područje, gdje se i vođenje združenih operacija komplicira, raste i ranjivost njegovih nadmorskih i podmorskih snaga. Te nevidljive AD prijetnje, koje obično djeluju s kopna, frustriraju agresora u nastojanjima postizanja brze strateške i operativne realizacije njegovih namjera. A2/AD asimetričan pristup pruža razmjerno jeftin način suprotstavljana superiornim platformama agresora, koji prilazeći tako štićenim obalama mora prihvatiti određen rizik mogućeg gubitka i suvremenih te skupih površinskih brodova i podmornica.
Lov na podvodne uljeze prislušnim mrežama
Tijekom razdoblja hladnog rata, uz razvoj strateških podmornica, razvijali su se i strateški sustavi podvodnih senzora za otkrivanje i praćenje podmornica druge strane. Proizvedene su različite prislušne mreže-barijere s pasivnim zvučnim senzorima-hidrofonima, koje su se polagale na dno bitnih pomorskih tjesnaca i takozvanih nadzornih točaka čije su pozicije bile strateški kritične za vodeće blokovske sile. Pasivnim senzorima prisluškivali su se zvukovi podmornica (strojevi u podmornici, hidrodinamički šum, propeler podmornice), s posebnim spektralnim obilježjima za svaki tip podmornice, po kojima su se one mogle prepoznati.
Digitalni računalni sustavi s moćnim algoritmima mogli su prepoznavati i izdvajati zvuk podmornice ili površinskog broda, te eventualno prepoznati točno određeni objekt. Američki sustav fiksnih podvodnih nizova pasivnih akustičkih senzora (SOSUS) bio je u operativnoj uporabi već 1955. na područjima sjevernih dijelova Atlantskog i Tihog oceana. Tijekom tridesetogodišnjeg djelovanja, taj sustav je bio poboljšavan tehnološki i softverski, što je doprinosilo povećanju dometa detekcije i većoj pouzdanosti identifikacije podmornica. Nešto kasnije, 1984. razvijen je manji podvodni sustav pasivnog motrenja za plića mora naziva FDS (Fixed Distributed System). FDS je činio linearni niz hidrofona s prislušnim snopovima usmjerenim prema površini. Ti nizovi i hidrofoni povezani su optičkim kabelima na obalnu nadzornu postaju.
Tehnološkim smanjenjem akustičke zamjetljivosti nuklearnih podmornica, a i završetkom podvodnih igara „mačke i miša“ devedesetih godina prošlog stoljeća, prestajala je postupno i svrha postojanja strateških sustava podvodnog motrenja i praćenja dalekih objekata u svjetskim oceanima. Nakon višegodišnjeg „zatišja“, razvojem računalnih i komunikacijskih tehnologija te hidroakustičkih senzora, nastavljen je razvoj sofisticiranijih i složenijih fiksnih podvodnih prislušnih mreža.
Novi sustavi podvodnog motrenja s distribuiranom rešetkom pasivnih senzora na morskom dnu organizirani su na načelu centralizirane mreže u kojoj se informacije iz svih pojedinačnih senzora na određenom području stapaju u središnjoj točki prema nadzornoj postaji na kopnu. Procesiranje podataka i izvješćivanje iz rešetke obavlja se autonomno u realnome vremenu. Procesor otkriva prisustvo objekta, određuje njegov položaj, te prati zanimljive objekte. O otkrivenom objektu (kontaktu) čvorište informira ostala čvorišta u rešetki i središnju točku putom podvodne akustičke komunikacije ili optičkih kabela. Pri tome, konfiguracija niza hidrofona može biti izvedena u različitim oblicima, od ravnih do prostornih, no najčešće se senzori rasprostiru po ravnoj crti, u takozvanom kolinearnom rasporedu. To je pouzdan i učinkovit raspored kojim se postiže znatno poboljšanje „hvatanja“ zvukova.
Zamke na dnu teritorijalnog mora RH
Prislušne mreže prostrte po morskom dnu predstavljaju pouzdane barijere prilazu podvodnih uljeza prema hrvatskom teritoriju. Trebalo bi postaviti više autonomnih mreža uzduž teritorijalnoga mora s pripadajućim nadzornim postajama na kopnu, i to prvenstveno na kritičnim lokacijama koje treba zaštititi tim barijerama. Takve senzorske mreže na morskom dnu ne ometaju pomorski promet, ne remete biološku ravnotežu u moru, te ne ometaju ljepote našeg mora i obale.
Pasivnim djelovanjem, te mreže predstavljaju zamke podvodnim uljezima svih kategorija. Naime, već samo saznanje da su negdje na dnu hrvatskog teritorijalnog mora postoje prislušne mreže prisiljava potencijalne uljeze na oprezan prilaz, a možda ih i potpuno odvrati od agresivnih i drugih namjera. Ignoriranjem mogućnosti otkrivanja njihova prisustva na tako pripravljenim lokacijama u našem teritorijalnom moru, agresor se islaže opasnostima uništenja svojih kapaciteta borbenim sustavima hrvatskih obrambenih snaga.
Torpednim bitnicama po bahatim agresorima
Naime, nakon otkrivanja ciljeva počinje djelovati i spomenuta AD komponenta podvodne strategije, sprječavanja uspostave dominacije agresora nad teritorijalnim morem RH. Tu dolazimo do još uvijek najmoćnijih protupodmorničkih oružja – torpeda – koja bi trebala biti spremna i za djelovanja sa torpednih bitnica uzduž obale. Obalni obrambeni koncept temelji se na mobilnim protubrodskim raketnim bitnicama i protupodmorničkim torpednim bitnicama. Lanseri torpeda montirani na kamionima ili prikolicama mogu mijenjati vatreni položaj iz sata u sat, birajući skrivene lokacije teško uočljive s mora i zraka. Torpeda dometa 30-40 km mogu biti samonavođena pasivnim ili aktivnim SONAR-om na označeni cilj, a uz to moguće je dodatno vođenje žicom (optičkim kabelom).
Podmorje Jadrana – kralježnica sustava nadzora i zaštite primorja
Lansiranjem torpeda s, uvijek upitnih, lokacija na obali znatno je smanjena ranjivost površinskih brodova koji mogu ostati u zaklonu i djelovati tek u pogodnom trenutku. S obzirom na domete torpeda, uzduž hrvatske obale trebalo bi djelovati osam torpednih bitnica, s dvije ili tri cijevi, na izdvojenim pozicijama na otocima i obali. U mirnodopskim okolnostima, pa i tijekom kriznih situacija, mobilne bitnice i torpeda trebali bi biti spremljeni u adekvatnim prostorima, a tek najavom otvorene agresije izvesti ih na obalu i pripremiti za borbene akcije.
Uglavnom, u skladu s „Projektom nadzora zaštite hrvatskog podmorja“, izgradnja A2/AD sustava trebala bi se realizirati etapno, uz naglašeni prioritet pridan najkritičnijim dijelovima teritorijalnoga mora – onima koji obuhvaćaju ključne prilaze obali, lukama i posebnim instalacijama.
*Gost autor: dipl. ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave i elektroničko ratovanje, u mirovini
