Glede budućnosti flote HRM vesele javno izrečene najave o skorom početku opremanja HRM novim brodovima i drugim sredstvima, u prvom redu novim brodskim raketama za površinsko ratovanje (ASuW). Načelnik GS OS RH povodom obilježavanja 30 godina od ustrojavanja suvremene Hrvatske ratne mornarice najavio je nabavu višenamjenskog broda – lake korvete (VNB-LK) s mogućnošću ukrcaja helikoptera. Za nadati se da nije mislio na jedninu, već na početak serijske gradnje optimalnog broja brodova. Što bi se moglo skrivati pod terminom VNB-LK? Najprije, treba nam biti jasno kako kategorizacije aktualnih ratnih brodova nisu jednoznačno usvojene u svjetskoj pomorskoj terminologiji, te da se isti ili skoro isti brodovi u različitim državama i različitim dijelovima svijeta različito klasificiraju. Mi nemamo izgrađenu vlastitu mornaričku (pomorsku) terminologiju pa je često nemoguće suvislo analizirati i raspravljati različite izjave, najave i objave.

O čemu je tu riječ?

Ono što je sigurno, VNB znači brod koji pokriva više sadržaja pomorskog ratovanja. Obvezni sadržaji su površinsko (protubrodsko i često protukopneno), protupodmorničko i protuzrakoplovno/proturaketno ratovanje/djelovanje. Skoro svi brodovi tih veličina imaju bar neke sposobnosti protuelektronskog djelovanja te polaganja mina, a neki i mogućnost otkrivanja morskih mina. Uz odgovarajuću opremu svaki brod, s distance, uz uporabu protuminskih sustava s daljinski upravljanog plovila, može provoditi protuminske operacija. Drugi dio kovanice je puno neodređeniji. Naime, današnje korvete su najčešće brodovi po deplasmanu od 500 pa do preko 3.000 tona i već ostvarene duljine od preko 110 metara. Istina, ove najveće se često nazivaju i fregatama, a nekad i laganim (lakim) fregatama. Ima slučajeva da se fregatama nazivaju i brodovi od oko 1.500 tona deplasmana (npr. Sigma 9113 ima 1.692 t), a to znači da samo veličina nije odlučujuća za klasifikaciju broda. Nešto se pita i naoružanje, prostor djelovanja, namjene, taktike i doktrine uporabe. Ako postoji laka/lagana korveta, onda bi trebala postojati i teška korveta, a ona se nigdje ne spominje. Također, ako koristimo termin višenamjenska korveta (VNK), tu ima mjesta i za takozvane namjenske korvete za protupodmorničko ili protubrodsko ratovanje – a oružje i oprema za PZ/PRO im je uglavnom za samoobranu. Bez dodatka „korveta“ VNB nije na zadovoljavajući način označen jer su višenamjenski brodovi i fregate, razarači, te krstarice – iako se fregate često javljaju i kao protupodmorničke, protuzrakoplovne/proturaketne, te kao fregate opće namijene. Naravno, i tamo se dodaju razni pridjevi radi boljeg opisa.

Prema veličini korvete bi mogli razvrstati i na male (do 1.000 t), srednje (1.000-2.000 t), velike (2.000-3.000 t) i vrlo velike (preko 3.000 t). Velike i vrlo velike često se s razlogom svrstavaju u klasu fregata jer su dizajnirane i za „plave“ vode, otvoreno more daleko od obale, te značajno moćnija oružja. Zato mi se sviđa definicija razlike između korvete i fregate gdje nije u prvom planu veličina – „Korveta je najveći brod uskih mora, a fregata najmanji brod otvorenih mora“. Dodatak s mogućnošću uporabe He trebalo bi minimalno značiti da He može sletjeti, ne i poletjeti s korvete. Naravno, tamo bi se trebao moći popuniti oružjem i dopuniti gorivom. Ako bi brod imao He hangar očekivani deplasman je bliže 2.000 tona, pa na više (K-130; 1.840 t, Gowind 2.500; Saʹar6, 1.900 t; Sigma 9813, 2.075 t), a bez hangara od 1.000 t (pa i manje) do oko 1.500, pa i nešto više (Visby, 640 t; Saʹar5, 1.275 t; Sigma 9113, 1.692 t).

Pod izrazom „laka korveta“, nažalost, može se podrazumijevati i nešto drugo. To može biti brod gdje se ne primjenjuju strogi kriteriji za gradnju ratnih brodova (ratna brodogradnja), već kombinacija ratnih i civilnih standarda, što još uvijek može biti dobro (npr. Sigma), ili pak isključivo civilni standardi – pa se na bazi OPV za obalnu stražu, uz neke dorade i dodavanje borbenih sustava, izgradi NOPV (mornarički OPV), COPV (borbeni OPV), PK (patrolna korveta) ili laka/lagana korveta (LK). Pretvaranjem OPV za obalnu stražu, brodova s brodograđevnim standardima trgovačke mornarice, mogla bi se učiniti potencijalno katastrofalna pogreška, zbog zanemarive financijske uštede. Skupe senzore, naoružanje i ostalu opremu, uključeno pogon i opremu strojarnice, ionako moramo kupiti na tržištu. To nije sve. Na tom istom stranom tržištu moramo kupiti i brodograđevni čelik te aluminij. Što bi tu moglo biti naše? Vjerojatno u ovom trenutku neobučena radna snaga. Na kraju treba znati da se cijena brodograđevnih radova s pogonom kreće na razini 20 do 40 posto ukupne cijene kvalitetno opremljenog ratnog broda. Kod izraelske korvete Saʹar6 cijena senzora, naoružanja i opreme je preko 75 posto.

Razvoj novog dizajna je skup, dugotrajan i nosi rizike. Vjerojatno je najbolje ugovoriti zreli projekt s pouzdanim partnerom uz prijenos tehnologije, ili se osloniti na ono što imamo u državi – a to je dokumentacija za nekadašnji VPBR-33. Za uspjeh gradnje u zemlji nužno je jedno brodogradilište opremiti po svjetskim standardima i ako država nije većinski (ili u cijelosti) vlasnik treba imati kontrolni vlasnički paket. Idealno bi bilo obnoviti i proširiti nekadašnje brodogradilište specijalnih objekata (BSO) koje bi onda bilo u stanju graditi i održavati ratne i javne brodove, a u skoroj budućnosti i podmornice za potrebe cjelovitog obrambenog sustava Republike Hrvatske na moru. To bi bilo dobro, jer bi se u mnogim segmentima tehnološkog lanca proizvodnje poduhvat mogao osloniti na Brodosplit. U drugoj fazi treba poticati konkurenciju u ratnoj brodogradnji. Na ovaj način, možda bi se otvorili i izvozni poslovi. No, naravno, o svemu treba voditi računa i moguće pogreške ukloniti ili ih svesti na minimum.

A inozemstvo?

Danas se na europskom tržištu nudi veliki broj suvremenih korveta s poznatim i već provjerenim dizajnima – od norveške „obalne korvete“ deplasmana 274 t, koja i nije korveta (ali tako je klasificira Norveška), do francuske korvete/fregate Gowind 3100 ili njemačke MEKO A100 (Tamandaré-class corvettes) koja se gradi za Brazil s deplasmanom od 3.500 t. Istina, kako vrijeme odmiče ovaj brod se sve češće svrstava među fregate opće namjene. Na današnjim korvetama pogon je većinom motorni, ima i čisto turbinskog (Skjold), te kombinacija motornog i turbinskog (Visby i turska klase Ada). Većina ih ima PPd sposobnosti, ali samo neke s cjelovitim sustavom ugrađenim na brod, koji se sastoji od sonara i torpednih aparata. Kao PPd komponenta zna se koristiti He sa sonarom promjenjive dubine, sa ili bez ugrađenih torpeda na brodu. Pored već zrelih projekata (korveta klase Sigma, Gowind, MEKO A-100, Ada, Visby), Finska gradi četiri korvete klase Pohjanmaa deplasmana 3.900 t i duljine 111 m, s modernim pogonom CODLAG (kombinaciju dizel električnog i plinsko turbinskog pogona), Španjolska na temelju ophodnog broda gradi borbene korvete Avanti 2200 od 2.470 t za Saudijsku Arabiji (5 jedinica), Italija za Katar gradi četiri korvete Doha klase deplasmana 3.300 tona. Ova korveta je za PZ/PRO naoružana s ASTER- 30, jednim od najmoćnijih svjetskih mornaričkih sustava za PZ/PRO. Ova korveta je interesantna jer će vjerojatno poslužiti za konačni dizajn buduće europske korvete (EPC).

Moderne korvete su „ponovno otkrivene“ krajem prošlog stoljeća jer se zbog smanjenja protežnosti suvremene mornaričke tehnike na manje skup način može obavljati većina zadataka većih fregata, pa i razarača, a bliže obali. To su češće obalni brodovi, ali ih neke države grade i za djelovanja na otvorenome moru. Rusija pa Kina imaju najviše korveta u sastavu svojih flota. Kineske su novijih gradnji, a Rusija još uvijek ima korveta i iz vremena SSSR. Te su korvete namjenske, i to kao protupodmorničke ili protubrodske. Ruska mornarica danas gradi pet različitih tipova korveta. One manje, od oko 1.000 t (u Rusiji se klasificiraju kao mali raketni brodovi – MRB) su namjenske za površinska djelovanja, a one teže (od dvije i više tisuća tona) su višenamjenske. Namjenske protupovršinske korvete, ti relativno mali brodovi, opremljene su vertikalnim raketnim lanserima s krstarećim raketama dosega preko 1.500 km. Također, u nekim državama (pod klasama ophodnih brodova) koriste se korvete s raketnim sustavima – kao u obalnoj straži Rusije, u sastavu FSB.

Uz sve nabrojene korvete, treba spomenuti i klasu VPBR-33 iz vremena bivše države jer je to hrvatsko intelektualno i brodograđevno vlasništvo. Brod je relativno dobro ispitan. Neki nedostaci su uklonjeni, a nakon iskustva i novih potreba jasno je gdje bi se moglo popraviti cijeli projekt, od pogona do naoružanja, elektronske i hidroakustičke opreme. Brod bi bilo potrebno produljiti za nekoliko metara radi komfornijeg smještaja VDS (PEL/PEG s promjenjivom dubinom), smještaja pogonskih strojeva u 2 strojarnice, te osiguranja prostora za povećane energetske potrebe u budućnosti. Za poboljšanje njegovih plovidbenih sposobnosti trebalo bi rekonstruirati krmu, a broj vijaka smanjiti na 2. Nadam se da smo bili dovoljno pametni i sačuvali izvornu dokumentaciju – ona bi trebala biti u BI, arhivi bivšeg Brodoprojekta ili firmi nastalih iz njega, i pri likvidiranom brodogradilištu iz Kraljevice. Vjerujem da bi se ponešto moglo naći i u knjižnici unutar pomorske baze Lora.

Kako projektirati takav brod?

Kad se brod bude projektirao, on po načinu gradnje treba biti modularan (MEKO – „Mehrzweck-Kombination“) kako bi se u budućnosti, na lakši način, mogle izvršiti potrebne modernizacije. Zato se mora osigurati dovoljno pričuvne plovnosti i dovoljno prostora poglavito ispod glavne palube u strojarnicama radi ugradnje novih uređaja i opreme za proizvodnju i skladištenje električne energije. Kod ratnog broda, brodski prostor je najjeftiniji. Životni vijek broda trebao bi se planirati na 30-40 godina uz jednu do dvije modernizacije. U tom će se razdoblju na ratnim brodovima ne samo velikih mornarica pojaviti energetska oružja, a one ne mogu bez puno električne energije.

Takav brod bi za Hrvatsku bio izazov slično kao za SAD nosač zrakoplova pa ne smijemo pogriješiti, a ne smijemo ni nabaviti nešto što nam – kad zatreba – neće biti od koristi. Optimalan broj takvih brodova neću izreći, a on ovisi o deklariranim zadaćama i kvaliteti održavanja. Minimalno zadovoljavajući broj je 3-4 broda. Naravno da bi mornarica trebala u svako vrijeme računati na bar jedan do dva broda. Ako imamo tri broda redovito će jedan biti na dugotrajnijem održavanju. Drugi može biti operativno raspoloživ, u fazi obuke ili pak izvan stroja zbog nekog kvara. Treći bi trebao biti operativno raspoloživ, no ni tu vjerojatnost nikad nije 100 posto. Četvrti brod bi dao veliku vjerojatnost raspoloživosti dva broda. Ako se misli graditi jedan ili dva broda onda je to sasvim druga ideja, pa to ne bi bili glavni brodovi za vođenje ratnih operacija u Jadranskom moru. Vjerojatno bi im glavni cilj bio sudjelovanje u savezničkim operacijama, pokazivanje zastave, te potpora (mornaričkoj) diplomaciji. Sa samo dva broda nije moguće sa zadovoljavajućom vjerojatnosti garantirati stalnu operativnu spremnost jednog broda. U tom slučaju brodovi po tonaži trebaju biti veći, s povećanim smještajnim kapacitetom, kako bi na njima mogli obučavati pa i školovati (jedan semestar) buduće časnike palube i stroja. Dobro je znati da često veći brod nužno ne znači i skuplji brod.

A Hrvatska?

Zapovjednik HRM u razgovoru za Hrvatski vojnik najavljuje bolje dane za HRM. Izražava dugo čekanu želju mnogih da HRM konačno krene u osposobljavanje za vođenje klasičnog pomorskog ratovanja. Također potvrđuje potrebu za izgradnjom VNB za površinsko, protupodmorničko i PZ/PR ratovanje. Vjerujem da će se tražiti najbolje rješenje. Mora nas veseliti i najava nabave novog protubrodskog, nadajmo se protukopnenog raketnog sustava, te pravovremenu pripremu platformi, brodova, MOL-ova, pa i zrakoplova za nošenje te uporabu protubrodskih raketa. Potrebno je snažno zahtijevati da novi borbeni zrakoplovi imaju i mornaričke sposobnosti. Naravno, nova raketa(e) bi trebala biti u svakom pogledu kvalitetnija od sadašnje, primjereno razvoju raketnog oružja za posljednjih 40 i više godina. Iako trenutno HRM ima pet raketnih topovnjača, godine njihove gradnje, starost i više-generacijski zaostala oprema jednostavno prisiljavaju na žurnu nabavu zamjenskih brodova.

Stečeno iskustvo s brodovima klase RTOP-21 i RTOP-11, te posjedovanje određene dokumentacije nude jamstvo za uspješan domaći dizajn novog broda za površinsko ratovanje deplasmana do 500 tona. Zapovjednik HRM najavljuje i nabavu lovaca mina (LM). Prema javnosti poznatom, to se pokušava u već  dužem vremenskom razdoblju. Razgovaralo se, i razgovara se, o u svjetskim razmjerima vjerojatno najboljim rabljenim LM, što veseli. Lovci mina su jako skupi brodovi i ništa osim vrhunskog ne jamči uspjeh u tom napornom, odgovornom i izuzetno opasnom poslu. Što reći osim našoj mornarici i ljudima koji je vode poželjeti svako dobro i nadati se uspjehu – a ministra obrane i načelnika GS OS RH podsjetiti kako bi konačno, nakon 30 godina od osnutka suvremene HRM i 25 godina od kraja rata, bilo vrijeme da se težište investicija konačno prebaci na HRM, i da njeni programi osvanu na početku vremenskog dijagrama u novom DPR-u. Nadajmo se da su se za to stekli potrebni preduvjeti dolaskom mornara na čelo OS RH, a prema svemu sudeći ne bi izostala potpora ni Vrhovnog zapovjednika.

*gost autor: ZDRAVKO KARDUM; bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini