Prema istraživanjima javnoga mnijenja, Hrvatski sabor ne kotira dobro. Istraživanje CroDemoscopa tako njihovu ocjenu posljednje vrijeme ustrajno drži ispod 2 (dovoljan), a teško da će tu i biti nekog poboljšanja u kratkome roku. Iako se prije oko mjesec dana moglo čuti kako je parlament Republike Hrvatske u svoje aktualne promjene poslovnika krenuo baš ne bi li popravio te loše ocjene u očima javnosti – dosta je i malih stvari koje doprinose padu ugleda Sabora. Neke od takvih okolnosti dobro su bile vidljive i tijekom proteklih dana – načelno vezano uz smrt generala Petra Stipetića, heroja Domovinskog rata, te kasnije i višegodišnjeg samozatajnog vanjskog člana Odbora za obranu Hrvatskoga sabora.
Prvo je prijepor nastao oko održavanja minute šutnje za preminulog velikana. Naime, već na sam dan njegove smrti, u srijedu 14. ožujka 2018. godine, obitelji su telegrame sućuti uputili predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović, premijer Andrej Plenković, predsjednik Sabora Gordan Jandroković, te ministar obrane Damir Krstičević. Ujedno, u Hrvatskom saboru je održana i minuta šutnje na prijepodnevnoj zajedničkoj sjednici Odbora za obranu i Odbora za vanjsku politiku, ali ne i na plenarnoj sjednici parlamenta. I upravo je tu nastao prijepor, budući se dio zastupnika i javnosti itekako sjećao 30. studenog prošle godine kada je minutu šutnje na plenarnoj sjednici Sabora dobio Slobodan Praljak, netom pokojni osuđeni ratni zločinac i samoubojica. Tada su od tzv. ‘minute šutnje za sve žrtve’ u Sabornici izostali zastupnici GLAS-a, SDSS-a i SDP-a (osim Domagoja Hajdukovića).
Zahtjevi za minutom šutnje u počast preminulog Petra Stipetića, čija je karijera neokaljana i dosezi neprijeporni, počeli su praktično istoga dana. Prvo je minutu šutnje još u srijedu 14. ožujka zatražio HSS-ov Krešo Beljak, no tada je predsjednik Sabora Jandroković samo s mjesta predsjedavajućeg izrazio sućut Stipetićevoj obitelji. Zahtjevi su podcrtani i obrazlaganjem stanke koju je idućeg dana na tu temu zatražio Predrag Matić, bivši ministar branitelja te svojedobno visoki stožerni časnik pod zapovjedništvom pokojnog Stipetića. Konačno, u petak 16. ožujka uoči glasovanja, Gordan Jandroković je ipak pozvao zastupnike da održe minutu šutnje, a u Saboru je izvješena i osmrtnica za pokojnika. Sukladno najavama, organizaciju službene komemoracije i državnog sprovoda preuzelo je Ministarstvo obrane – koje je danas o tome objavilo i pojedinosti. Naime, spomenuta komemoracija i posljednji ispraćaj preminulog stožernog generala Petra Stipetića održat će se u utorak, 20. ožujka 2018. godine – komemoracija u prostorima MORH s početkom u 11 sati, a onda i sahrana na Mirogoju u 14 sati (uz smjene počasne straže od 13 sati). Tom je prilikom u Ministarstvu obrane otvorena i knjiga žalosti, u koju se moglo upisati u petak 16. ožujka, danas, 19. ožujka do 16 sati, i sutra, u utorak 20. ožujka, od 9 do 16 sati. I to sve je zapravo potpuno normalno i očekivano.
Ono što u ovoj situaciji nije normalno i očekivano je ponašanje saborskog Odbora za obranu, kojim u ime Socijaldemokratske partije Hrvatske predsjeda Igor Dragovan. Naime, ovo radno tijelo Hrvatskoga sabora je za sutra, 20. ožujka, u 9 sati zakazalo radnu sjednicu posvećenu raspravi konačnih prijedloga izmjena i dopuna Zakona o obrani i Zakona o službi u OS RH. Riječ je o dva velika i bitna zakona čije su izmjene već neko vrijeme u tijeku, nakon javne rasprave u studenom 2017. godine i prvog čitanja početkom ove godine – njihovi su tekstovi u drugo čitanje iz Vlade RH prema Hrvatskome saboru upućeni prošloga tjedna. Samo tjedan dana nakon slanja u Sabor, ovi su zakonski tekstovi osvanuli na dnevnome redu Odbora za obranu, matičnog radnog tijela za pitanja obrane i sigurnosti, što bi samo po sebi bilo pohvalno. Nažalost, bitno je manje pohvalna činjenica kako rasprava o spomenutim zakonima počinje sutra u 9 ujutro, da bi već dva sata kasnije započela i komemoracija pokojnom generalu Stipetiću – događanje na kojem se itekako očekuje sve članove Odbora za obranu i predstavnike MORH koji bi o spomenutim zakonima trebali raspravljati samo malo ranije.
Ako uzmemo da od Gornjega grada do Ministarstva obrane na Krešimircu treba minimalno 15 minuta transporta, za raspravu o bitnim obrambenim zakonima zapravo je na raspolaganju tek oko sat i pol vremena, što bi u svim normalnim okolnostima bilo temeljito nedovoljno. Time je trajanje rasprave o ova dva temeljna obrambena zakona ujedno i vremenski limitirano u okviru radnoga tijela Sabora, a baš bi to trebala biti ona dubinska rasprava, bitno ozbiljnija od plenarne (na općoj sjednici Sabora) koja također predstoji uskoro. Nažalost, ovo je primjer upravo takve prakse koja Hrvatski sabor uporno drži zakucanim pri dnu ljestvice percepcije rada i važnosti javnih institucija u Republici Hrvatskoj – i to nije nešto čemu se može doskočiti promjenama poslovnika ili ikakvim kozmetičkim mjerama. Naime, nema tog PR napora koji može samo tako poništiti površan pristup poslu i nebrigu za razvoj pojedinih sektora države koje parlament svojim radom regulira.
