„Dobar dan, Tomislav pri telefonu. Iz Službe, znate. Trebalo bi mi par informacija o Sandi Benčić, što bi Vi o njoj rekli?!“ „Moja prva reakcija je bila da sam nazvala Sandru Benčić i pitala je kojeg to ima idiota koji joj se upucava, pa se predstavlja kao predstavnik tajnih službi. Kad se dogodio ponovno poziv, shvatili smo da to nije nikakav mogući švaler, ili zaljubljenik u Sandru Benčić, nego zaposlenik koji prima plaću nas poreznih obveznika.“

„Ovaj paceraj i ovaj amaterizam koji se pokazao u ovom slučaju je bio naprosto nevjerojatan“, zaključila je Sanja Sarnavka iz udruge B.a.B.e., koju je davne 2007. nazvao izvjesni tajni agent Tomislav. Sandra Benčić, kandidatkinja za članicu Savjeta za razvoj civilnog društva, nije imala pojma da novoosnovana Sigurnosno-obavještajna agencija vrši sigurnosnu provjeru. Zbog sumnje da se ta provjera provodi nezakonito Benčić je povela bitku i preko nadležnih tijela – saborskog Odbora za unutarnju politiku, Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost te, nezadovoljna njihovim objašnjenjima da je bilo sve po zakonu (uz možda neke manje nepravilnosti), preko Općinskog i Županijskog suda. Benčić je od tih sudova zatražila obustavljanje sigurnosne provjere, te da joj se na raspolaganje stavi sva prikupljena dokumentacija. Zahtjevi su joj odbijeni uz obrazloženje kako je sama provjera bila zakonita, te da je u trenutku podnošenja tužbe već je prestalo njezino provođenje pa, posljedično, pružanje sudske zaštite više nije ni bilo potrebno.

Cijela je ta priča trajala punih 7 godina, sve dok Sandra Benčić nije ovih dana o svojoj ustavnoj tužbi dobila i odluku Ustavnoga suda Republike Hrvatske. Taj je sud početkom svibnja ove godine konačno presudio da je SOA provodila nezakonitu sigurnosnu provjeru, zadirući i u privatan život, te da su joj time ugrožena i neka temeljna ljudska prava. Tumačeći pojedine članke Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu RH (ZSOS), kao i Uredbu o sigurnosnoj provjeri, Ustavni sud smatra:

“Legitimni cilj tih odredbi jest zaštita države od pojedinaca koji bi djelovanjem pokazali veću mjeru nepoštivanja pravnog poretka koja bi ih učinila nedostojnim za obavljanje dužnosti i službi koje su zakonom i uredbama Vlade Republike Hrvatske određene kao posebno osjetljive s aspekta zaštite ljudskih prava i nacionalne sigurnosti. U doba pojačanih terorističkih prijetnji takvo zakonodavstvo štiti ne samo državu od utjecaja i djelatnosti sigurnosno-spornih pojedinaca već i građane od pojedinačnih postupaka ovlaštenih osoba u poslovima prema posebnim zakonima koji uređuju prikupljanje podataka važnih za nacionalnu sigurnost.

Međutim, pojam “u skladu sa zakonom” ne traži samo da poduzeta mjera mora biti utemeljena u zakonu, već se taj pojam odnosi i na kvalitetu mjerodavnog zakona, zahtijevajući da mjerodavni zakon mora biti dostupan osobi koje se tiče i predvidiv u odnosu na učinke. Za ovaj je postupak dostatno utvrditi, uzevši u obzir stupanj rizika zlouporabe ljudskih prava inherentan svakom sustavu tajnog nadziranja i prikupljanja osobnih podataka, da takvo prikupljanje osobnih podataka mora biti utemeljeno na zakonu koji sadrži jasna i precizna pravila. Posljedično tome, zakon mora propisivati okvire diskrecije u vršenju ovlasti koje imaju sigurnosno-obavještajne agencije i druge ovlaštene osobe kao i način obavljanja takvih mjera s dostatnom jasnoćom u odnosu na legitimni cilj koje te mjere moraju imati.”

Nezakonito postupanje obavještajne službe u slučaju Sandre Benčić, kao i nedavno sudski potvrđene nezakonitosti u slučaju Helene Puljiz, više su nego dovoljan razlog da se sazove Vijeće za nacionalnu sigurnost i onda ozbiljno porazgovara o reformi sigurnosno-obavještajnog sektora, čulo se na jučer sazvanoj press-konferenciji u Kući ljudskih prava.

“Jedna od prvih stvari koje želimo, sad – s ovom presudom – je unaprijediti sustav prije svega pravnih lijekova. Dakle, na razini redovnih sudova, da svi ljudi kojima se to dogodi – ili bilo kakve druge mjere tajnog prikupljanja podataka – imaju pravo na efikasan, brzi pravni lijek. I, naravno, unaprijediti sudsku praksu oko toga, da se ovo više nikad ne ponavlja”,

kaže Sandra Benčić. I zaista nije normalno da se takva osjetljiva i po državu opasna stvar po sudovima vuče godinama i namjerno oteže višekratnim promjenama sudaca – što zorno pokazuje utjecaj politike na pravosuđe. Ponašanjem Općinskog i Županijskog suda u Zagrebu, te njihovim vođenjem postupka, nije zadovoljan ni Ustavni sud, u čijem rješenju stoji:

“Ustavni sud primjećuje da je postupak sudskog nadzora sigurnosne provjere podnositeljice ostao nepotpun. Naime, u postupku nije utvrđeno tko je izdao nalog za provedbu potpune sigurnosne provjere, tko ju je provodio, te koji su podaci o osobnom životu podnositeljice pri tome prikupljeni. Nedvojbeno je da podnositeljica nije bila obaviještena o provedbi takvog postupka, iako je za to trebala biti obaviještena (pa čak i uz obvezu pribavljanja njezine suglasnosti za djelomičnu sigurnosnu provjeru) sukladno članku 11. stavku 1. Uredbe o sigurnosnoj provjeri/03.

U ovom slučaju sudovi nisu otklonili navedene nedoumice, već su utvrdili da ZSOS “kao lex specialis izričito dopušta mjere tajnog prikupljanja podataka”, te da stoga nije bilo nezakonitog postupanja u odnosu na podnositeljicu.”

Štoviše, drugostupanjski Županijski sud se u svojoj odluci pozivao na članak 33 ZSOS-a, prema kojem je SOA mogla prema građanima primjenjivati mjere tajnog prikupljanja podataka, na način da im se privremeno ograniče i neka ustavna ljudska prava te temeljne slobode. Zato je za Sanju Sarnavku, predsjednicu Upravnog odbora Kuće ljudskih prava, nedopustivo ignoriranje nalaza ove vrste nadzora od strane sudbene vlasti, kao i činjenica da su i Sandra Benčić i Helena Puljiz same morale pokretati te voditi sporove, umjesto da to isto učine nadležne institucije sustava.

Na žalost, fascinacije hrvatskih sudova (ne)djelima počinjenima “u ime države” malo su duljeg trajanja i bez izgleda da se u potpunosti iskorijene. Kad tako presuđuju sudovi, nije nikakvo čudo da ni kontrolni mehanizmi postupanja sigurnosno-obavještajne zajednice ne rade svoj posao. U slučaju Benčić radi se o dva tijela – Uredu Vijeća za nacionalnu sigurnost i saborskom Odboru za unutarnju politiku. Oba ta tijela ustvrdila su da nije bilo povrede zakona, a tadašnji ravnatelj Sigurnosno-obavještajne agencije Tomislav Karamarko izdao je pravovaljani dokument u kojem se tvrdi da je za Sandru Benčić rađena sigurnosna provjera, ali ne mjerama tajnog prikupljanja podataka, kao i da se u SOA-i ne vode evidencije o osobnim podacima nadzirane S.B. Jedino tijelo koje je potvrdilo postojanje provjere bilo je Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija. Zato Benčić traži da se utvrde odgovorne osobe, te da se preispita odgovornost svih onih koji su tvrdili da nisu poduzete mjere tajnog prikupljanja i da o tome ne postoji dokumentacija koja bi se mogla dati na uvid.

Prvi na toj listi trebao bi biti Tomislav Karamarko, pa tadašnji šefovi Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost Ladislav Pivčević, kasnije nagrađen mjestom veleposlanika RH u Kraljevini Danskoj i saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Ivan Jarnjak. Na marginama cijelog slučaja, postavlja se i pitanje vjerodostojnosti osoba koje su se, uz Sandru Benčić, kandidirale za članove Savjeta za razvoj civilnog društva. Iako je nedvojbeno da je za svih 10 kandidata zatražena i provedena (nezakonita) sigurnosna provjera, samo je jedna od njih (spomenuta Sandra Benčić) zatražila zaštitu svojih Ustavom zajamčenih prava. Pitanje je što se dogodilo s ostalih 9 – da li nisu htjeli ili nisu znali prepoznati potencijalne nezakonitosti?!

Prema presudi Ustavnog suda, Sandra Benčić ima pravo od RH tražiti naknadu štete, što će i učiniti. No Benčić je predložila regres – odnosno, da Republika Hrvatska štetu naplati od konkretnih osoba koje su naložile provjeru:

“To je jedini način da dugoročno unaprijedimo postupanje službenika, bilo državnih službenika, bilo dužnosnika, prema građanima. Jer, ako oni ne plate jednom iz svog džepa, njih neće bit nikad briga zato što će se nešto platiti iz državnog proračuna. I zato želimo da se na ovome napravi neki “test slučaj”, gdje će se takve stvari zapravo postaviti kao pravilo,”

Rješenje za sistemske probleme?

Iako se upravo i na temelju ovog slučaja promijenio postupak sigurnosne provjere, nedavni slučaj novinarke Helene Puljiz, koja je na sudu dokazala da su joj ugrožena ljudska prava zbog maltretiranja i pritisaka obavještajne slube da postane njihov agent, pokazuje kako na tom polju ima još puno posla. U krajnjem slučaju, pokaže li se da je manipulaciju jednom od policijskih službi na svojoj koži osjetio i donedavni minister financija Linić – to je također jednako nedopustivo. Zato je Centar za mirovne studije nedavno pripremio potencijalan popis tema za raspravu na Vijeću za nacionalnu sigurnost i mogućih mjera koje bi čitav sigurnosni sektor poboljšale te ga učinile transparentnijim. Ovi su prijedlozi poslani na ruke Predsjedniku Republike i premijeru.

Jedan od prijedloga je i unapređenje transparentnosti proračuna sigurnosno-obavještajnih službi, budući da se za Vojnu sigurnosno-obavještajnu službu uopće ne zna čak ni otprilike koliki joj je proračun, dok se cijeli javnosti dostupan proračun za SOA-u svodi na jednu jedinu stavku. Druga mjera tiče se poboljšanja transparentnosti politike zapošljavanja u sigurnosno-obavještajnom sustavu, budući da za te poslove do sada nije objavljen niti jedan jedini natječaj. Treća je mjera – unapređenje odnosa s javnošću sigurnosnih agencija.

“Ne znam da li znate situaciju da danas – probajte nazvati SOA-u dobit ćete telefonsku sekretaricu koja će vas zamoliti da ostavite poruku pa će vam se oni povratno javiti. Ta vrsta zatvorenosti smatramo da u stvari dovodi u jako neugodan položaj samu Agenciju, koja je ovih dana ponovno pod udarom u stvari političkih prepucavanja“,

rekao je Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije. Poruka na telefonskoj sekretarici SOA-e vjerojatno stoji još iz vremena dok je obavještajnom zajednicom drmao Josip Perković. On se te mistifikacije nije mogao riješiti ni odlaskom u mirovinu, pa se i na njegovom osobnom mobitelu mogla čuti tek poruka – „Pazi, snima se!“. Svojedobno je i tadašnji šef SOA-e Tomislav Karamarko najavljivao revoluciju po pitanju odnosa s javnošću, predstavljajući najprije glasnogovornicu, a onda i web-stranice SOA-e. No iz tog vremena ostao je samo web, dok glasnogovornice odavno nema.

Jedna od ključnih stvari koje predlaže CMS u svom „policy briefu“ je reforma građanskog nadzora, i to tako da se ustroji novo, jedinstveno Vijeće za građanski nadzor, te da se, osim sigurnosnih službi, njime nadzire i rad policije. Iako je posljednjih godina u medijima sve više prigovora na postupanje policije, to je pitanje ponovno aktualizirano “slučajem Linić”.

„Ideja koju smo predložili i predsjedniku i premijeru je da se uspostavi jedno neovisno vijeće za građanski nadzor svih mjera tajnih prikupljanja podataka, pa bilo da je to ili od SOA-e ili od policije, da se tom vijeću istinu još pojačaju ovlasti, i – što je ključno – da tamo sjede ljudi koji su kompetentni i da vijeće bude pri saborskom Odboru za ljudska prava. Jer, na kraju krajeva, to Vijeće se bavi zaštitom i ljudskih prava i mi mislimo da bi to vijeće moralo biti pod tim odborom. Da li će se to desiti – vidjet ćemo. Za sada je to odbijeno, naravno…“,

rezigniran je Bosanac. Ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić predlaže za tu svrhu osnivanje posebnog, 3. tijela, što je saborski Odbor za unutarnju politiku jednoglasno odbio. Štoviše, Odbor je bio naklonjeniji rješenju koji je na tragu CMS-ovog prijedloga, dakle – jačanju vlasti već postojećeg Vijeća za građanski nadzor, što je pak odbio Ostojić, odnosno predlagatelj zakona. Nevladine udruge i dalje će zagovarati jačanje Vijeća za građanski nadzor sigurnosnih službi i policije, pa će se vidjeti tko je uporniji.

*This material has been produced with the assistance of the European Union. The contents of this material  are the sole responsibility of Center for Peace Studies and can in no way be taken to reflect the views of the European Union.

Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije. Za sadržaj je isključivo odgovoran Centar za mirovne studije i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije*