Svjedoci smo u najmanju ruku nekorektnog istupa službene i na najvišoj razini slovenske državne politike na sastanku EU na Malti (03. veljače 2017.) u pokušaju izazivanja sumnje kako Republika Hrvatska nije u stanju nadzirati svoje more, zbog čega se onda uspostavlja migrantska ruta morskim putem preko Istre, te se na taj način ugrožava schengenska granica EU, i Sloveniju kao njenog odgovornog čuvara. Pritom nije jasno misli li se na pomorsku rutu iz Italije ili pak preko Otranta „otvorenim“ ili hrvatskim teritorijalnim morem do Slovenije. Ako se misli kako ruta ide sa zapadne obale Jadranskog mora, trebali bi prije svih upozoriti Italiju. Ta varijanta čini se nevjerojatna do apsurda, jer ako je netko ušao u „elitni“ schengenski prostor zašto bi iz njega izlazio te preko Hrvatske ponovo u njega ulazio?!
Vjerojatni je cilj slovenskih „prijatelja“ napraviti sve kako bi Hrvatsku još neko vrijeme držali izvan schengenskog prostora i na taj način joj nastavili zagorčavati život komplicirajući prelazak granice sukladno već čuvenoj najavi aktualnog ministra vanjskih poslova. Zanimljiv je i bez stida njihov stav glede arbitraže koju su sami kompromitirali i želje da na svaki način prisile Hrvatsku na nastavak iste, uzdajući se u rješenje koje nema nikakvog utemeljena u međunarodnom pravu i naročito u Konvenciji UN o pravu mora. Republika Hrvatska definitivno u pregovore treba vratiti stavove iz razdoblja 1991. do 1993. godine.
Sigurno je kako Hrvatska ratna mornarica, Obalna straža RH, te ostala tijela za zaštitu prava i interesa RH na moru, s postojećim snagama mogu nadzirati i održavati mirnodopsku sigurnost na Jadranskom moru, uključujući i nadzor migracija preko dijela mora za koji Republika Hrvatska odgovara (ima suverenitet i suverena prava). Također, Obalna straža treba biti valjan član u sustavu regionalne i globalne pomorske sigurnosti.
Istina, organizacija je traljava i preskupa, a većina brodova stara i nenamjenska za takve zadaće. Obalna straža (ili organizacija/e koja/e obavlja/ju zadaće obalne straže) u najširem poimanju moraju biti tamo gdje treba, kada treba, i s potrebnim snagama te sposobnostima. Znači vrijeme, prostor, snage i sposobnost su temelji na kojima se Obalna straža zasniva i bez kojih ona nema smisla. U suprotnom to je neefikasan, neracionalan, te u konačnici skup i nepotreban potrošač novca. Neprihvatljivo je, čak sramotno, da otočanima u potrebi, prije svega rodiljama i bolesnicima, po lošem vremenu u pomoć isplovljavaju trajekti, a ne brodovi Obalne straže. Krupniji, snažniji i brodovi s boljim pomorskim sposobnostima trebaju biti razmješteni više prema jugu, te s ostalim državama na Jadranskom moru nadzirati i Otrantska vrata.
Hrvatska na moru mora napraviti reorganizaciju sustava zaštite prava i interesa s jasnom svrhom: povećanje učinkovitosti i izgradnja sustava ravnog najboljima na svijetu. To naše more i zaslužuje, jer bez njega bili bi neprepoznatljivi, baš kao i neki u našem okruženju. Upravo te neke zemlje bespomoćnost i osjećaj hendikepiranosti tjera na sulude ideje. Treba se sjetiti orkestriranog nastupa i tvrdnji susjeda sa zapada i istoka kako u bivšoj državi more nije bilo razdijeljeno po republikama – pa bi ga trebalo podijeliti. Za takve ne vrijedi međunarodna norma da more pripada kopnu na koje se naslanja. Bili smo svjedoci svakakvim pokušajima i iskrivljivanjina stanja u “bitkama“ za ostvarenje ambicija frustriranog susjeda. Navesti ću samo dva o kojima mogu govoriti iz prve ruke.
Prvi primjer
Jednom prilikom, u vremenu blokade ulaska RH u punopravno članstvo EU, ophodni brod kao dio namjenski organiziranih snaga za zadaće obalne straže (Obalna straža još nije postojala) patrolirao je u morskom prostoru Istre do visine Umaga. Iako smo imali i imamo pravo ploviti do crte sredine u Savudrijskoj vali/Piranskome zaljevu, to nismo činili kako ne bi izazivali neracionalne reakcije „dobrog“ susjeda. Ipak oni su to problematizirali na sastanku ministara obrane u Beču.
Bilo je mučno crtati karte i objašnjavati svom ministru kako nisu u pravu. Naš se ministar ponašao kao da ta Savudrijska vala, pa i sama Savudrija, nisu naše. Nakon slanja precizno ucrtane karte susjedi su i dalje inzistirali na tome da smo mi učinili provokaciju i da ne govorimo istinu. Naša posada i odgovorni časnici na brodu i u zapovjedništvu osjećali su se jako napušteno. Istina, podržao nas je Predsjednik, rekavši: „… u čemu je problem – to je naše more i imamo pravo i obvezu biti tamo…“ To nam je svakako puno značilo. Na kraju je dilemu riješio zajednički saveznik, pokazavši satelitsku snimku gdje je to bio naš brod. Snimka je pokazala podudarnost s našom kartom. Ipak, i nakon toga susjedski ministar se odbio ispričati, a naš nam nije pružio zasluženu zadovoljštinu.
Drugi primjer
Na putu za Tursku (sastanak zapovjednika ratnih mornarica), u Beču se našoj delegaciji pridružio i slovenski predstavnik (zapovjednik mornaričkog odreda). U jednom trenutku, nakon vidljivog oklijevanja, pa moglo bi se reći i neugode, uljudno ali ipak reče: „Gospodine admirale, pa zašto nam ne bi prepustili dio mora, vi ga ionako imate previše (autor članka: ne dosta nego previše!), a mi smo frustrirani što smo ovako zatvoreni i što nemamo izlaz na otvoreno more…“. Pogledao sam ga i shvatio kako to nije njegovo slobodno mišljenje, već odrađivanje nečijeg naloga. Malo sam zastao i rekao mu otprilike ovako (ne bih se usudio citirati samog sebe, prošlo je pun vremena): „Nema problema, ljudi smo, možemo se dogovoriti. Ja vas potpuno razumijem i uvjeren sam kako je more najveća prirodna i svakako gospodarska vrijednost, ali shvatite i vi nas, i mi smo frustrirani što nemamo dio sunčane strane Alpa i što nemamo neprekinutu teritorijalnu vez s našom starom Carevinom. Mi vama koridor preko našeg teritorijalnog mora do otvorenog mora, a vi nama koridor od Bregane do Austrije.“ Primjetno je „pozelenio“, ostavši bez riječi.
Za sve dane u Turskoj tako nešto više nije ni spomenuo. Ipak, kad smo se vratili nakon nekoliko dana, tadašnji slovenski ministar vanjskih poslova izjavio je kako Hrvatska želi biti gospodar Jadranskog mora.
Što to znači?
Osobno mislim kako Hrvatska nema razloga svoj stav jasno ne artikulirati, naravno što se tiče onog dijela Jadranskog mora koje nam, sukladno Konvenciji UN o pravu mora, i pripada. Neovisno što misle i što rade naši susjedi ili bilo tko drugi, RH je zemljopisno pomorska država, a hoće li to biti i u najširem društvenom kontekstu, uz isticanje svoje geostrateške prednosti, ovisi isključivo o našem shvaćanju važnosti mora. Svoje mjesto i pomorsku važnost, pored korištenja mora kroz održivo gospodarenje u svim sadržajima njegovog bogatog potencijala, nužno je naglasiti i izgradnjom pomorskih snaga za uvjerljivu projekciju pomorske moći u svrhu zaštite prava i interesa u miru te obrane mora, otoka, obale i dijela kopna (uski pojas na jugu Hrvatske od iznimne je važnosti) u ratu.
Respektabilne pomorske snage garancija su očuvanja hrvatskog mora, otoka i obale. Pomorske snage za zadaće obalne straže (jedna od njih je svakako i zaštita schengenske granice na Jadranskom moru) nemaju što raditi u pomorskoj bazi Lora, osim kada su na odmoru i to samo dok se ne uspostave punktovi stalnog baziranja na vanjskim otocima. To nije pitanje usko gledane obrane i nacionalne sigurnosti, to treba biti i dio projekta kvalitetno osmišljene pronatalitetne politike koja pretvara naše otoke u poželjne destinacije za naseljavanje i zasnivanja obitelji. Mnogi elementi postojeće infrastrukture mogu se iskoristiti za baziranje brodova, a zemljište u državnom vlasništvu za izgradnju kuća i stanova za posade. Nekad izgrađene objekte obrambene infrastrukture nužno je zadržati u državnom vlasništvu, što nije u suprotnosti s privođenjem nekih od njih u komercijalnu uporabu.
Obalna straža – kako dalje
Dvije institucije trebaju imati isključivu ili gotovo isključivu ulogu u zaštiti prava i interesa RH u miru, te obrani RH u ratu, a to su: Hrvatska mornarica (Hrvatska ratna mornarica) i Obalna straža Republike Hrvatske. Obalna straža treba biti dio šireg sustava – Granične i Obalne straže RH, a što bi bilo usklađenje s europskim stremljenjima i osnivanjem Europske granične i obalne straže. Također, tako organizirana zaštita granice na kopnu i moru, te interesa RH na moru, bio bi važan segment koncepta nacionalne te domovinske sigurnosti.
Obalna stražu treba integrirati: ono što sad nazivamo Obalnom stražom (a nije obalna straža i nalazi se u HRM), graničnu pomorsku policiju (osim lučke i policije na pomorskim graničnim prijelazima), lučke kapetanije, instituciju za održavanje plovnih putova (PLOVPUT), komercijalne senzorske mreže na moru neovisno gdje su sad, sve državne inspekcije koje se po bilo kojem poslu bave zaštitom i nadzorom mora i njegovih resursa. Pored policijskih i carinskih ovlasti, pripadnici obalne straže moraju ovladati i mornaričkim znanjima i umijećima, jer kad i ako to zatreba trebaju moći postati kvalitetan dio obrambenog sustava u sklopu pomorskih/mornaričkih snaga. Isto tako granična policija treba ovladati vojnim znanjima i umijećima kako bi mogla postati kvalitetan dio kopnenih snaga. Oni bi bili naši oružnici (negdje se to: žandari, karabinjeri).
Ako u predviđanju damo prednost optimizmu, s vremenom bi se granična straža smanjivala (preseljenjem schengenskih granica dalje od RH), a njeni pripadnici bi se integrirali u kopnenu vojsku. Što se tiče obalne straže, neovisno hoće li biti samostalna, dio Granične i obalne straže RH ili će pak mornarica preuzeti dio zadaća obalne straže, ona se neće bitno smanjivati, a zbog migracija može se i povećavati – jer je teško za vjerovati da bi Jadransko more moglo postati u cjelini unutarnje more EU, bez dijela mora gdje je plovidba slobodna, čak i ako taj dio u međuvremenu postane isključivi gospodarski pojas obalnih države Jadranskog mora. Kvalitetno osmišljena i uspostavljena organizacija je pola posla. U dizajniranju organizacije za zaštitu prava i interesa RH na moru te nadzor vanjskih i schengenskih granica nužno je u prvi plan staviti nacionalne interese i potisnuti do sad favorizirane partikularne, čiji su nositelji mnogobrojna ministarstva. Od prejakih ministarstava proisteklih iz podjele političke moći ne vidimo Vladu, ni jasne državne i nacionalne interese na moru. Takva organizacija mora biti samostalna u radu, stručno nadzirana od resornog ministarstva iz čije nadležnosti provodi zakone, te odgovorna Vladi, odnosno u ime Vlade posebnom tijelu (u Norveškoj: odbor, u Švedskoj: komitet) na čijem čelu treba biti potpredsjednik Vlade za nacionalnu sigurnost.
Takva obalna straža može administrativno biti samostalna ili djelovati u sklopu nekog od ministarstava (obrane, unutarnjih poslova, pravosuđa, prometa… ), te slobodno koristiti državne i lokalne infrastrukturne kapacitete. Treba je prestati sputavati, i za početak joj dati slobodu postupanja po važećem Zakonu o Obalnoj straži Republike Hrvatske, tumačeći ga maksimalno široko sve dok se isti ne promijeni. Mijenjati ga definitivno treba kako bi postao jednostavniji i bez namjerno ugrađenih nejasnoća i smetnji, a što se svjesno ili nesvjesno danas koristi za njeno sputavanje, čineći je neučinkovitom. Kakav je to Zakon za čiju cjelovitu primjenu Vlada treba donijeti dvije uredbe i kad ih donese nikomu nije stalo da li se uopće primjenjuju, tri pravilnika i jednu odluku (donosi ministar obrane), kao i jedanaest pravilnika (donosi ministar obrane uz suglasnost ostalih ministara). Kao što se nije vodilo računa o eksplicitnosti, jednostavnosti i razumljivosti Zakona, još se manje vodilo računa o donošenju podzakonskih akata s kojima su često pojedinci nastojali pojačati svoje mjesto u sustavu ugrađujući, na primjer, u Pravilnik o unutarnjem redu Obalne straže pravo na zapovijedanje iako je to ustavna i zakonska kategorija. Sve to u konačnici je protiv najširih nacionalnih interesa.
Potrebno je ukazati na sputavanje i neprimjenu Zakona a što je dovelo do kompromitacije jedne nadasve dobre ideje – da se Obalna straža RH ustroji radi zaštite prava i interesa RH na moru.
Neki aktualni problemi
Iako je u Zakonu sve jasno, raznim smicalicama, neznalačkim i tendencioznim tumačenjem istoga, te često onemogućavanjem rada zapovjedništvu i „nasilnim“ preuzimanjem prava zapovijedanja preko Pravilnika o unutarnjem redu, Obalnoj straži RH onemogućeno je zakonom predviđeno pozicioniranje, ali i mogućnost povlačenja sredstava iz EU. Iako je Ustav u članku 7. nedvosmislen – citat: „Obrambeno ustrojstvo, zapovijedanje, upravljanje i demokratski nadzor nad oružanim snagama Republike Hrvatske uređuje se Ustavom i zakonom“, to nije bila zapreka samovolji.
Brodovi Obalne straže nisu prevedeni u hrvatske javne brodove, iako je to zakonska obveza. Oni i dalje umjesto zastave Obalne straže viju zastavu ratnih brodova. Samim time, iako im zakon daje puno šire ovlasti, prema regulativi Konvencije UN o pravu mora – oni imaju ograničenja sukladna pravima ratnog broda. Republika Hrvatska ima pravo svojim ratnim brodovima dati i redarstvene ovlasti, ali ih nije dala.
Ratni brodovi kao dio oružanih snaga imaju i ustavno ograničenje napuštanja teritorija RH. Mi smo vjerojatno jedina zemlja na svijetu koja je svojim ratnim brodovima uskratila međunarodno pravo slobodne plovidbe izvan teritorijalnog morem. No, hrvatski nacionalni interesi protežu se daleko izvan teritorijalnog mora, i mora gdje RH ima suverena ili jurisdikcijska prava. Ona se, suglasno Konvenciji UN o pravu mora, šire i dalje na najudaljenije prostore otvorenog mora i Zone.
Bez stabilnog financiranja niti jedna organizacija, pa ni obalna straža, ne može biti uspješna. Iako je to u Zakonu o obalnoj straži jasno i eksplicitno napisano, „moćnici“, zaljubljenici u svoj lik i djelo to nisu dopustili. Išlo se tako daleko da zakonsko pravo uopće nije konzumirano i po cijenu gubljenja dijela novca, jer Obalna straža RH ne smije biti ono što se od nje očekuje i izaći iz „smrtnog“ zagrljaja HRM i OS RH. Vjerojatno se pritom ne shvaća da će takvim odnosom, u tom „smrtnom zagrljaju“ nastradati prije svega HRM i da će zadaće obalne straže u dobroj mjeri obavljati druge službe. Što se tiče poštivanja Zakona o Obalnoj straži Republike Hrvatske kao da smo ostali u vremenu u kojem je bila poznata pokuda „drži se zakona kao pijan plota“. Iako je ustrojena obalna straža koja je dobila po Zakonu važne zadaće, u konačnici se proračun za HRM i Obalnu stražu značajno smanjio. Obalna straža trebala bi surađivati na najširoj bazi s drugim tijelima u zemlji i u inozemstvu, ali ni to ne ide bez novca i vrhunskog kadra.
Koliko se očekivalo od sustava za zaštitu prava i interesa RH na moru, a koji nije postao sustav, zorno svjedoči članak 8. Zakona o Obalnoj straži RH.
Može li se itko u ovoj našoj državi pogledati u zrcalo i reći kako Obalna straža i ostala tijela provode državnu politiku na moru?! Teško, jer te politike naprosto nema pa sustav nije mogao ni biti uspostavljen na kvalitetan način. Jasno je kao dan da je puno lakše izgovoriti velike riječi kao „državna politika“, ali i puno teže izgovoreno provesti u djelo. Pored promjene Zakona treba pristupiti izgradnji cjelovite Obalne straže, njene pomorske, zrakoplovne i zemaljske infrastrukture, a naročito i njenog kvalitetnog kadra.
Kako se to radi drugdje?
U svjetskim okvirima postoji skoro pa konsenzus o zadaćama obalnih straža u miru i ratu. Sukladno prepoznatim glavnim zadaćama obalnih straža u miru i ratu grade se specifični brodovi, nabavljaju zrakoplovi, osigurava infrastruktura i svakako – zbog širokog dijapazona djelovanja – školuju polivalentni kadrovi s izuzetno širokim područjima stručnog osposobljavanja, te provođenja propisa iz različitih oblasti.
Dobar primjer je Talijanska obalna straža. Svjedoci smo stanja na Mediteranu u čijem nadzoru i smanjenju posljedica glavnu riječ vodi upravo Talijanska obalna straža. Talijanska obalna straža u sastavu ima 2 broda dužine 94,5m, deplasmana 3600 tona, brzine 18 uzla; jedan brod dužine 62,51 i deplasmana 2153 tone, brzine 18,4 uzla; četiri broda dužine nešto preko 50 metara, deplasmana oko 400 tona brzine do 40 uzlova (nakon raspada Jugoslavije projekt ratnog brod prilagođen za obalnu stražu – poznati projekt Seattia); devet brodova deplasmana od 135-246 tona, dužine 29,5- 34,6 metar i brzine od 17-22 uzla; 276 motornih brodica deplasmana od 6-57 tona, dužine od 9,6 – 25 metara, brzine od 20-45 uzlova, te 212 gumenih brodica s čvrstim dnom, deplasmana 4,1 tonu, dužine 9,20 metara i brzine 38 uzlova.
Iz ovog primjera je jasno da su brodovi nabavljeni prema potrebama, a ne kao naš surogat, OB-43, koji u konačnici nije optimiziran niti kao ratni brod niti kao brod za zadaće obalne straže. Cijela flota Talijanske obalne straže ne košta ni približno kao jedna fregata klase FREMM. Brodovi i brodice Talijanske obalne straže raspoređeni su u skoro svim talijanskim lukama i lučicama (po nekim dostupnim podacima u 112) i težišno (mali brodovi isključivo) djeluju u ograničenom prostoru oko luke baziranja. Na taj su način stalno tamo gdje treba i kada treba biti uz veliko smanjenje troškova. Sredstva obalne straže (plovila, zrakoplovi, te zemaljska infrastruktura) nisu nerazumno skupi i uz malo pameti mogli bi biti sufinancirani iz EU.
Ono što je skupo, a moramo imati, je borbena flota. Svakako nam trebaju površinski borbeni brodovi klase korveta i mali raketni brodovi. Trebaju nam i podmornice, ali je pitanje možemo li ih si priuštiti. Možda uz pametno postupanje i jasno osmišljenu obrambenu i sigurnosnu politiku na nacionalnoj razini, te na razini EU i NATO. Ako je i jedno ratno sredstvo skupo, pa čak i preskupo, zbog čega bi podlijegalo načelima „pametne obrane“ i „podjele obrambenih sposobnosti“ uz zajedničku nabavu, to su sigurno podmornice.
Republika Hrvatska mora imati rješenje u slučajevima redefiniranja EU i NATO, ne isključujući i njihov nestanak. Ne smijemo odustati od pomorske orijentacije i primjerenih pomorskih snaga. Hrvatska bez mora i pomorstva nije ispunjena i ne bi bila ono za što su se borile generacije prije nas od stoljeća sedmog (642., Hrvati su brodovima prešli na drugu stranu Jadranskog mora, istina ne s časnim namjerama). Moramo se ne samo nadati, nego i sve poduzeti kako bi ostali gospodari na svome moru (bez njegovog daljnjeg smanjivanja) još mnogo stoljeća. Takvom zalogu te ojačanju temelja može i mora doprinijeti i naša generacija. Za takvu mediteransku i srednjoeuropsku Hrvatsku moramo se boriti, jer kao što reče njemački književnik Bertolt Brecht: „Tko se bori može izgubiti, a tko se ne bori već je izgubio”.
*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini
