Ratni brod na suvremenom pomorskom bojištu izložen je napadima i pogotcima ubojitim oružjima velikog dometa, te trpljenju kritičnih oštećenja borbenih sustava i strukture broda. Sposobnost broda da odoli takvim prijetnjama na bojištu definirana je kao preživljavanje broda. Preživljavanje ovisi o kombinaciji triju elemenata: (1) osjetljivosti broda – sposobnosti da izbjegne pogodak, (2) ranjivosti broda – razini oštećenja nakon pogotka, i (3) oporavku broda – sposobnosti otklanjanja tih oštećenja.

(1) Osjetljivost je sposobnost broda da izbjegne detekciju, da zavede nadolazeću prijetnju od ranjivih područja broda, ili da uništenjem prijetnje izbjegne pogodak. Takve sposobnosti ugrađuju se u ratni brod već tijekom projektiranja, težeći da se strukturom, opremom i borbenim sustavima smanji osjetljivost broda na vrlo nisku razinu.

Prihvatljiv pristup smanjenju osjetljivosti ratnog broda provodi se analizom raznih operativnih scenarija na pomorskom bojištu. Primjerice, napad na ratni brod može se očekivati nakon otkrivanja i identifikacije broda dalekim detektorima neprijatelja. Da bi se smanjila vjerojatnost uspješnosti takvog scenarija, nužno je poznavati i analizirati signale koje generira vlastiti ratni brod, te raspolagati podacima o mogućnosti otkrivanja i identifikacije tih signala detektorima napadača. Važan segment tih analiza odnosi se na svojstva i djelotvornosti svojih raspoloživih sustava obrane, obmanjivanja i ometanja kojima će se ratni brod suprotstaviti prijetećim oružjima neprijatelja.

Razinu osjetljivosti ratnog broda dominantno određuju: 1. operativni uvjeti na bojištu, 2. razina i intenzitet prijetnji, te 3. karakteristike samog broda. Zamjetljivost broda, korištenje “mekih” i “tvrdih” protumjera, te performanse i sposobnosti samozaštitnih oružja važni su čimbenici karakteristika broda.

(2) Ranjivost je sposobnost konstrukcije broda, njegovih sustava i njegove posade da destruktivni učinci pogotka broda budu što manji. Ranjivost je mjera mogućeg učinka pogotka broda, ili bolje rečeno, procjena borbene i plovne sposobnosti broda nakon pogotka. Elementi smanjenja ranjivosti ratnog broda moraju se, također, predvidjeti već u fazi projektiranja plovila.

(3) Oporavak je sposobnost brzog popravka pogotkom oštećenih kritičnih brodskih funkcija, kako bi se održala plovnost i, po mogućnosti, borbena sposobnost.

Manja razina osjetljivosti broda = veća vjerojatnost preživljavanja

U regionalnim sukobima posljednjih desetljeća dokazana je djelotvornost takozvanih pametnih-vođenih raketa, a također i njima suprotstavljenih tehnologija za smanjenje zamjetljivosti pomorskih i zračnih ciljeva. Vođene i samonavođene rakete pronalaze ciljeve pomoću radarskih, laserskih, infracrvenih ili televizijskih senzora u njihovu sustavu navođenja. Ti senzori u raketi otkrivaju cilj na temelju njegove zamjetljivosti u odnosu na okolinu cilja (morska površina, površina zemljišta s prirodnim ili izgrađenim objektima i slično). Smanjivanje radarske, infracrvene ili vizualne zamjetljivosti cilja na razinu usporedivu sa zamjetljivošću okoline cilja, otežava se senzorima rakete pronalaženje i praćenje toga cilja. Očito je vjerojatnost pogotka brodova vođenim raketama izravno razmjerna razini njihove zamjetljivosti. Tijekom ratnih djelovanja zamjetljivost se pokušava smanjiti “utapanjem” u neposredni okoliš, maskirajući ratne brodove na različite načine, čime se povećava vjerojatnost njihova preživljavanja.

U doba uključivanja intenzivne komponente elektroničkog ratovanja na pomorsko ratište, niska zamjetljivost postala je najvažniji čimbenik preživljavanja broda. Naime, niska zamjetljivost, s jedne strane, smanjuje vjerojatnost otkrivanja broda pomoću senzora velikog dometa, a s druge, pomaže uspješnijem djelovanju “meke” obrane broda u suprotstavljanju napadima vođenih protubrodskih raketa.

Ratni brod na otvorenoj morskoj pučini zastrašujuće je ranjiv, čemu značajno doprinose i njegova optička, radarska, akustička, toplinska i magnetska zamjetljivost. Tu zamjetljivost čine zapravo elektromagnetska, magnetska i akustička polja – koja zrače izvori na brodu (primarna polja), ili koja se, zračena iz nekih vanjskih izvora, reflektiraju od nadvodne i podvodne brodske strukture (sekundarna polja), te se prostiru od broda, sukladno zakonima fizike, slobodnim volumenom prostora oko broda ili se šire u morskim dubinama. Polja koja zrači brod mogu se detektirati pomoću odgovarajućih senzora (ljudska osjetila ili različiti elektronički prijamnici), koji tako zamjećuju taj brod, a u većini slučajeva određuju i njegovoj položaj.

Većina ratnih brodova, koji su još i danas u opremi ratnih mornarica diljem svijeta, izgrađena je temeljem tradicionalnih metoda 20. stoljeća. Oni su na otvorenom moru vrlo zamjetljivi ciljevi za samonavođene protubrodske rakete, granate i torpeda, koji se s lakoćom navode na njihove goleme radarske površine (Radar Cross Section – RCS), ili na visoku razinu podvodnih zvučnih signala koje proizvode razni izvori u brodu, ili na intenzivna infracrvena zračenja iz toplinskih izvora na brodu.

Manja razina zamjetljivosti broda = manja vjerojatnost pogotka

Sve do prve pojave radarski samonavođenih protubrodskih raketa, zamjetljivost broda nije predstavljala bitan čimbenik u sveukupnoj operativnoj djelotvornosti ratnog broda. Tek povijesno potapanje izraelskog razarača Eliat 1967. godine s 4 protubrodske rakete Styx (P-15) potaklo je izraelske vojne stručnjake i projektante brodova na analizu slabih točaka izraelske flote, koje su bile presudne za tako točno pogađanje tim novim oružjem iznenađenja. Izraelski stručnjaci su brzo shvatili da je velika zamjetljivost njihovih brodova bila najslabija točka flote, pa su u skladu s prvim zaključkom te analize uklonjeni svi veliki brodovi razmjerno male brzine i slabih manevarskih sposobnosti. Te promjene dale su, uz primjenu novih taktika, spektakularne rezultate u skoroj budućnosti. Naime, brodovi izraelske flote nisu bili pogođeni niti jednom od 50 Styx protubrodskih raketa koje su bile na njih lansirane u kasnijem izraelsko-arapskom sukobu 1973. godine.

To je postignuto zahvaljujući širokoj uporabi detektora prijetećih radarskih signala, s pomoću kojih su rano otkrivali prisustvo i položaje neprijateljskih brodova na velikim udaljenostima, zatim primjenom taktike usmjeravanja pramca brodova prema otkrivenim radarima (najmanja radarska površina), te uz masovno i programirano izbacivanje chaffova (oblaci radarskih mamaca). Takvom izraelskom uspjehu najviše je doprinjela znatno smanjena radarska zamjetljivost brodova, jer su među tim manjim brodovima lažni ciljevi-chaffovi bili znatno uočljiviji i zavodljiviji radarima neprijateljskih protubrodskih projektila. Osim toga, brodove male radarske površine neprijateljski motrilački radari više nisu mogli otkrivati s udaljenosti 50 km, već su im se morali približavati na manje daljine, izlažući se tako vjerojatnijem otkrivanju i pogodcima izraelskih protubrodskih raketa tipa Gabrijel I, dometa oko 30 km. No, uspješan izraelski poduhvat smanjenja zamjetljivosti ratnih brodova primjenom odgovarajućih tehnologija nije se rasplamsao u ratnim mornaricama svijeta, usprkos nove i naglo rastuće opasnosti od radarski samonavođenih protubrodskih raketa.

Početkom osamdesetih godina, nakon uspješnih smanjenja zamjetljivosti u aeronautici, počelo se ozbiljnije razmatrati problematiku smanjenja zamjetljivosti ratnih brodova. Tome je doprinio i strah od novih naraštaja pametnih oružja za borbu protiv svih tipova pomorskih i zračnih platformi, s kojima su se u tom razdoblju intenzivno opremale ratne mornarice i zrakoplovstva diljem svijeta. Uz razvoj i proizvodnju sustava elektroničkog ratovanja i oružja za blisku obranu broda, namijenjenih suprotstavljanju većini tih novih protubrodskih prijetnji, prišlo se i preispitivanju temeljnih kontrukcijskih načela izgradnje ratnih brodova, posebice sa stanovišta zamjetljivosti, brzine i manevarbilnosti broda kao dodatnih komponenti zaštite broda. Površinski borbeni brodovi 21. stoljeća trebali su biti “nepobjedivi ili nevidljivi”. “Nepobjedivi” ne znači obvezatno i veliki brod, već taj pojam u ovom kontekstu predstavlja čvrsto integriranu borbenu skupinu vrlo sposobnih manjih brodova. Primjena tehnologija niske zamjetljivosti, mala veličina, i velika brzina tih brodova pomaže im da postanu “nevidljivi”. To će biti platforme s najvećim brzinama od 60 do 80 čvorova, brzinama krstarenja 50-60 čvorova i brzinom zaokreta 6-8 0/s. Velika brzina zaokreta stvarat će probleme neprijateljskim sustavima za upravljanje paljbom, te će akcije izbjegavanja protiv nadolazećih protubrodskih raketa postati djelotvornije.

Optimalno nezamjetljiv brod – ne i nevidljiv brod

Smanjivanje zamjetljivosti nove klase brodova značajno povećava cijenu projekta. Budući da su proračuni mnogih zemalja pod stalnim pritiskom, to se pokušava mjeru smanjenja zamjetljivosti uravnotežiti s drugim traženim sposobnostima broda, kao što su primjerice njegova manevrabilnost i opremljenost. Naime, trebalo bi odrediti potrebnu operativnu razinu zamjetljivosti broda, koju je nužno analizirati u različitim fazama borbenog sukoba i ocijeniti kada je njena dobrobit najveća i koja je najniža razina zamjetljivosti neophodna. Smanjivati zamjetljivost broda na najnižu moguću razinu, s jedne strane, značajno povećava cijenu gradnje, a s druge arhitektonska izvedba smanjuje i ograničava broj i veličinu brodskih oružja i senzora.

Zamjetljivost nije jedina komponenta preživljavanja broda, odnosno njegove sposobnosti da izbjegne pogodak, već tome doprinose još dvije komponente:

– elektromagnetska diskrecija kojom se brod treba zaštititi od detekcije njegovih vlastitih emisija,

– sposobnost odgovora elektroničkim protumjerama (Electronic Counter Measures – ECM) uz pomoć kojih se dodatno otklanja opasnost pogađanja broda, onemogućujući optimalna djelovanja senzora u samonavođenim raketama, ometanjem i obmanjivanjem istih.

Zbog gore navedenog, prihvatljivije je rabiti termin “upravljanje zamjetljivošću” (signature control) umjesto mnogo raširenijeg termina “nevidljivost” (stealthiness), jer govoreći o ratnom brodu stvarna nevidljivost je utopija.

Visoka vjerojatnost preživljavanja malih – niska vjerojatnost preživljavanja velikih

Smanjenje, odnosno upravljanje radarskom zamjetljivošću, jako ovisi o namjeni i veličini broda. Za brodove veličine korvete, fregate i razarača osnovni razlog upravljanja RCS-om je smanjenje osjetljivosti na radare samonavođenih protubrodskih raketa. No i uz primjenu raspoloživih tehnologija niske zamjetljivosti – nije moguće smanjiti radarsku zamjetljivost takvih brodova na razinu nižu od sposobnosti detekcije projektilovim radarom.

Zamjetljivost manjih korveta i brzih napadajnih brodova smanjuje se u svrhu smanjenja vjerojatnosti njihova otkrivanja motrilačkim radarima velikih dometa. Njihova radarska površina nije svedena na ništicu, već na nisku razinu koja je ispod praga detekcije motrilačkih radara na većim udaljenostima. Za razliku od tih najmanjih platformi, nemoguće je izbjeći radarsko otkrivanje najvećih brodova, kao što su primjerice nosači zrakoplova, krstarice, razarači i slično, makar na njih bile ugrađene sve poznate tehnologije i mjere niske zamjetljivosti. Na takvim pomorskim gigantima pokušava se ugradnjom tehnologija niske zamjetljivosti bar otkloniti pogodak protubrodske rakete od najvitalnijih dijelova broda.

No, stealth nije samo sadržan u konstrukciji broda i primjenjenim tehnologijama, već treba poduzeti još i niz dodatnih mjera za postizanje njegove pune učinkovitosti. Da bi ugrađena niska zamjetljivost broda bila i operativno djelotvorna, ona mora biti kombinirana s prikladnim taktikama, zapovjednim i upravljačkim softverom, radarskim i IC mamcima, te elektroničkim protumjerama. Niska zamjetljivost u kombinaciji s elektroničkim protumjerama smanjuje osjetljivost, odnosno povećava vjerojatnost preživljavanja broda. Stoga se, u početnoj fazi razvoja operativnih djelovanja, intenzivno motri elektromagnetno okruženje s ESM (Electronic Support Measures) radarskim detektorima, te se na temelju prikupljenih podataka procjenjuje trenutna i stvarna opasnost tog okruženja. Kada se eventualno otkriju prijeteći i opasni signali, donosi se odluka o poduzimanju protuelektroničkih djelovanja.

Pri tome, velike ratne mornarice ne mogu više malim zemljama prilaziti očekujući samo “plemenski” sukob niske razine sofisticiranosti. Na otvorenom tržištu oružja, posebice onom istočnom, teško je nadzirati i pratiti tko što kupuje, te više nijedna obavještajna agencija ne može sa sigurnošću ustvrditi sa čime raspolažu pojedine zemlje, odnosno kakva ih iznenađenja mogu očekivati u pojedinim operacijama.

Svaka zemlja koja brani svoju obalu treba očekivati intenzivne “meke” napadaje, osobito u pripremnoj fazi operacija za invaziju, sa SOJ (Stand-Off Noise Jamming) ometačima kojima će napadač pokrivati svoje pomorske i zračne snage od “očiju i ušiju” obalnih i brodskih senzora obrambenih snaga. Naime, ometanje sa cilja predstavlja samozaštitno ometanje (Self-Screening Noise Jamming – SSJ). No ukoliko se, pak, sa platforme u pozadini pokrivaju SOJ zaštitnim ometanjem vlastiti objekti na moru i u zraku koji su bliže neprijateljskom radaru-žrtvi, taj radar neće moći otkriti njihovo prisustvo – jer su oni elektromagnetno “tihi” i dovoljno mali radarski ciljevi koji se uspješno pokrivaju šumom. Platforma sa SOJ ometačem najčešće djeluje s ruba sigurnog područja koje ne mogu dohvatiti oružni sustavi neprijatelja, a SOJ ometači tu odašilju goleme snage šuma, kojima mogu ući u prijamnike dalekih radara-žrtvi.

Radari bez ECCM – “mrtvi” su radari

Obalne mreže motrilačkih radara velikog dometa bit će prve na udaru. Iluzorno je očekivati kako će u ”mekoj” borbi preživjeti bilo koji radar bez protu-protu elektroničkih svojstava ECCM (Electronic Counter Counter Measures). To znači, u najmanju ruku, da bi odašiljači tih radara trebali biti frekventno agilni od impulsa do impulsa, da je njihov odaslani impuls kodno moduliran i da frekvencija ponavljanja impulsa može biti promjenljiva (jitter). Svi drugi radari bez elektroničke protu-protu zaštite i bez dostatne pričuve efektivne zračene snage postat će nefunkcionalni pod napadima i najjednostavnijih ometača prvog naraštaja. To je scenariji kojega iole ozbiljniji vojni planeri predviđaju i razmatraju u slučaju budućih pomorskih sukoba i “mekih” gužvi u priobalju.

Vođenje elektroničkog rata u priobalju razvedene obale s mnogo otoka znatno je složenije nego na otvorenim prostranstvima oceana. Branitelj obale bit će u prednosti pred neprijateljem koji napada s otvorenog mora, jer on raspolaže s elementima obrane koje je mogao razmjestiti ili koje planira razmjestiti na obali i priobalju na optimalan način koji rezultira iz prethodnih studija i provjera kroz vježbe u živo. Među ostalim, i šumni ometači s takve obale mogu zadati dodatne glavobolje i snažnijim mornaricama koje bi joj pokušale neovlašteno prići.

Upravo hrvatski otočni arhipelag i lanac dužobalnih planina pružaju široke mogućnosti “mekog” i “tvrdog” suprotstavljanja agresivnim pokušajima prilaza obali, i to od ranog otkrivanja uljeza na velikim udaljenostima do bliskih djelovanja protubrodskim, nadvodnim i podvodnim oružjima. S položaja na najvišim točkama dužobalnih planina pruža se radarski horizont preko cijele širine Jadranskog mora, s kojih se pasivnim motrenjem mogu otkriti zračenja radara s raznih platforma, dobronamjernih i agresivnih.

Mali igraju kolo naokolo – veliki cupkaju usred kola

Posljednjih desetljeća u nizu pomorskih operacija savezničkih mornarica Zapada pokazalo se njihovo povremeno nesnalaženje u novim i neočekivanim situacijama plitkih mora, okruženja preopterećenog brojnim objektima na moru i zraku, te u širokom spektru tonova elektromagnetskih “orkestara” s različitih točaka na obali, na moru, nad morem, i pod morem.

Ulaskom u tijesna mora, moćne pomorske snage s otvorenih oceana ulaze u stupicu uskog mora, gdje ne vide neprijatelja “licem u lice”. On je svugdje naokolo, uzduž obale, u unutrašnjosti kopna ili na dužobalnim planinama, pod morem ili negdje u zraku. U takvim okolnostima veliki, moćni i vrlo skupi brodovi postaju “ustrašeni malci” koji očekuju svakog trenutka neki smrtonosni ubod od malih i slabih domaćih “pčelica”. Uspješna djelovanja obrambenih snaga manjih država u srazu s nadmoćnim pomorskim snagama koje su tamo “štitile” svoje interese, dokazana su tijekom posljednih desetljeća u uskim morima Bliskog istoka, a i drugdje.

Primjerice, prije nekoliko godina tijekom kriznog razdoblja u odnosima Irana i SAD-a, moderni i moćni američki ratni brodovi, opremljeni višestrukim obrambenim sustavima, uplovljavali su u Perzijski zaljev kroz uski Hormuški tjesnac. Iran je tada reagirao brzim prilagođavanjem, pripremama i organizacijom obrambenih sposobnosti za neutraliziranje tehnoloških prednosti tih moćnih snaga u njegovom “dvorištu”, prvenstveno taktikom napada na velike brodove iz više smjerova istodobno. Povećali su arsenal sofisticiranih protubrodskih raketa i skrivenih mobilnih lansera na obali, te opremili flotu brzim napadajnim brodovima. Stotine malih, brzih, raketama naoružanih i vrlo pokretnih brodova, nove mini-podmornice i helikopteri postali su okosnica strategije Irana za obranu zaljeva protiv mnogo jačeg neprijatelja. Oni su mogli vrlo brzo postaviti minska polja ili masovno u skupinama napadati velike ratne brodove iz različitih smjerova odjednom. Takav model obrane priobalne države u uskom moru postao je “noćna mora” velikim i moćnim hladnoratovskim “šetačima” diljem svjetskih oceana.

Porast “vrućih” točaka u priobaljima i u uskim morima, te dokazane učinkovitosti suprotstavljanja nemoćnijih naspram snaga moćnijih, bivaju prihvaćene i definirane kao novi način ratovanja – označen kao A2/AD strategija suprotstavljanja agresoru koji pokušava s otvorenog mora prići branjenoj obali, te uspostaviti dominaciju i potpuni nadzor nad teritorijalnim morem neke manje i vojno inferiornije zemlje. Strategija A2/AD (Anti-Access/Area-Denial) nadzora i zaštite morskog i obalnog teritorija priobalnih država sadrži dvije komponente: prvu, A2 – odvraćanje agresora od pokušaja prilaženja nacionalnim vodama, prvenstveno uz pomoć sustava motrenja i nadzora, te drugu, AD – sprječavanje i uskrata preuzimanja dominacije nad nacionalnim morskim prostranstvima, prijeteći i djelujući prema pomorskim snagama agresora oružjima velikog dometa. A2/AD sposobnosti i metode neke obalne države, koje bi trebale biti javno obznanjene, prisiljavaju potencijalnog agresora da već u fazi pripremanja akcija razmišlja o neprihvatljivim gubitcima vlastitih snaga, te da možda i odustane od osvajačkih operacija.

Ubojite AD prijetnje rastu približavanjem agresora nacionalnim granicama branitelja. Ulaženjem agresora u neizvjesno područje, gdje se i vođenje združenih operacija komplicira, raste i ranjivost njegovih nadmorskih i podmorskih snaga. Te nevidljive AD prijetnje, koje obično djeluju s kopna, frustriraju agresora u nastojanjima postizanja brze strateške i operativne realizacije njegovih namjera.

A2/AD asimetričan pristup pruža razmjerno jeftin način suprotstavljanja superiornim platformama agresora, koji prilazeći tako štićenim obalama mora prihvatiti rizik gubitka suvremenih i skupih površinskih brodova i podmornica. Kombinacija klasičnog i asimetričnog ratovanja označava se i kao “hibridno” ratovanje. Primjerice, iako je hibridni “mozaik obrane” Irana izrazito nekonvencionalan, on je dio koherentne i prilično skupe strategije. To je kombinacija balističkih i krstarećih raketa, nekonvencionalnih pomorskih snaga i hibridne obrane s kopna, koja je prilagođena tijesnoj zemljopisnoj konfiguraciji Perzijskog zaljeva.

Znanje + kreativnost + razvedenost + A2/AD = uspješna zaštita hrvatskog priobalja

Male zemlje, čak i one bogatije, imaju sve više problema s ljudskim resursima. Nastaje sve veća neravnoteža između raspoloživih kadrova i sve složenijih vojnih sustava. Nabavka vojnih sustava može se u povoljnim okolnostima realizirati u relativno kratkom vremenu, no osposobljavanje kadrova za njihov prihvat i operativnu uporabu, te logističku potporu sofisticiranim sustavima, trajat će znatno duže – jer je taj proces ograničen i biološkim mogućnostima čovjeka. Trajanje izobrazbe potrebnih kadrova ovisi među ostalim i o ustroju te razini vojnih obrazovnih institucija, kao i o motiviranosti mladih ljudi za izbor vojnog zanimanja. I njihovo prethodno obrazovanje utjecat će na brži ili sporiji tempo nadograđivanja novih vojnotehničkih znanja. Znanje i kreativnost novih, visokoobrazovanih kadrova trebaju biti temelji izgradnje i ustroja pomorskih snaga Republike Hrvatske. Prihvaćanjem i uvođenjem suvremenih vojnih tehnologija, ti kreativni stručnjaci će stvarati originalna rješenja obrane hrvatskog priobalja koje je jedinstveno u Europi, prvenstveno po ljepoti, ali isto tako i po raskoši bizarnih mogućnosti zaštite našega mora.

Koristeći neka dosadašnja iskustva primjene A2/AD strategije, obrana hrvatske obale i priobalja bi trebala prvenstveno biti usmjerena ka izbjegavanju oružanih sukoba na moru aktiviranjem svih mogućih načina odvraćanja agresora i drugih uljeza od namjeravanih destruktivnih planova. Republika Hrvatska to može realizirati bez velikih i skupih ratnih brodova niske vjerojatnosti preživljavanja. Na pomorskom bojištu, oni mogu biti pogođeni već pri prvom isplovljavanju na teritorijalno more, a pogotovo na pučinu gospodarskog pojasa. Uz ovakvu razvedenost obale, s visokim dužobalnim planinama, i uz vrlo ograničene mogućnosti državnog proračuna, očito, takva nam megalomanija ne treba

Mali i vrlo brzi napadajni brodovi s parom protubrodskih raketa, koji se izlažu vrlo kratko vrijeme izvan zaklona da bi lansirali rakete prema naznačenom cilju, trebaju biti glavne udarne pomorske snage HRM-a. Niska zamjetljivost, velika brzina, znatne manevarske sposobnosti i kratko vrijeme izlaganja “pogledima” agresora jamče visoku razinu preživljavanja tih razmjerno jeftinih ali ipak moćnih brodova. Uz njih, na kopnu, od razine mora do najviših vrhova dužobalnih i otočnih planina, trebalo bi rasporediti sve ostale obrambene segmente: protubrodska, protupodmornička i protuzračna oružja, te sustave elektroničkog ratovanja i logističku potporu.

 

* Gost autor: dipl. ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave i elektroničko ratovanje, u mirovini