Da se kampanja za predstojeće parlamentarne izbore u Hrvatskoj zahuktala pokazuju svakodnevna međusobna blaćenja političara i političkih stranaka, nerealna obećanja o ekonomskom preporodu i budućem blagostanju, deskripcije željenih stanja bez ikakve razrađene ideje o tome kako te ciljeve postići. Ovo je slika koja se može vidjeti u svakoj parlamentarnoj izbornoj kampanji u Hrvatskoj mada je intenzitet slanja poruka pojačan zbog rastućeg nepovoljnog unutarnjeg i vanjskog okruženja, što je posljedica tekuće pandemije virusa Covid-19 te njezinih političkih, ekonomskih, socijalnih i sigurnosnih posljedica.

I u ovim parlamentarnim izborima, kao i u prethodnima, postoji još jedna osobina koja se ponavlja – pitanja povezana sa problematikom nacionalne sigurnosti ponovno su potisnuta na margine. Umjesto sveobuhvatne rasprave o svim aspektima nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske u kampanji se spominju samo parcijalne teme – pitanje nabave novih borbenih zrakoplova, spajanje Ministarstva branitelja s Ministarstvom obrane, stare priče o zaštiti suvereniteta Republike Hrvatske, uspostava helikopterske medicinske službe… Jedina novina je nešto veće spominjanje sustava upravljanja u krizama i adekvatnosti njegovog djelovanja u tekućoj pandemiji.

Koji je razlog ovakve marginalizacije pojava i procesa na području nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske? Uzroci zanemarivanja područja nacionalne sigurnosti u Republici Hrvatskoj rezultat su dugotrajnih procesa, i ne mogu se sagledati samo kroz analizu ispunjenja ili neispunjenja ovogodišnjih i prethodnih izbornih manifesta političkih stranaka.

U daljem tekstu autor koristi izraz “manifest” umjesto “program” jer se u hrvatskoj javnosti ova dva pojma često pogrešno izjednačuju. Politički program određene stranke samo općenito razrađuje pitanja koja se detaljno prikazuju u izbornim manifestima. Izborni manifesti imaju tri uloge u izbornim kampanjama: (1) oni predstavljaju kompendij stavova i planova političke stranke u danom trenutku, (2) daju strategiju vođenje izborne kampanje i (3) predstavljaju glavni izvor materijala za kampanju (jasno definiraju prioritete i ciljeve, ne samo na razini općenitih izjava već kroz obaveze koje predstavljaju temelj djelovanja u slučaju pobjede na izborima, i koje u razvijenim demokracijama birači nagrađuju ili kažnjavaju). Izborni manifest može imati presudan utjecaj na pobjedu ili poraz stranke.

Kako je počelo?

Kada govorimo o stavovima povezanima s područjem nacionalne sigurnosti u izbornim manifestima hrvatskih političkih stranaka, potrebno je kratko se osvrnuti na formiranje stavova i mišljenja ne samo političkih stranaka već i hrvatske javnosti o ovom području u zadnja tri desetljeća. Na prvim višestranačkim parlamentarnim izborima održanim u proljeće 1990. godine bez obzira na izuzetno veliki broj političkih stranaka (33 stranke i 16 udruženja) problematiku nacionalne sigurnosti obrađivao je samo danas zaboravljen Autonomni demokratski savez Hrvatske (Darinko Kosor i Ben Perasović), koji je u svom programu naveo da se u procesu konfederalizacije bivše Jugoslavije treba demilitarizirati i depolitizirati sigurnosno-obrambeni sustav bivše države. Ostale stranke nisu rekle ni riječi o ovom pitanju. To je bilo razumljivo s obzirom na tadašnje okolnosti – Hrvatska je još bila u sastavu Jugoslavije, i svako razrađivanje ovog područja mogle su savezne institucije u Beogradu iskoristiti za opravdavanje intervencije usmjerene na rušenje demokratski izabrane nove vlade.

Početak velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku i razdoblje obrambenog domovinskog rata je u razdoblju do 1995. godine definitivno povezalo percepciju nacionalne sigurnosti s klasičnom paradigmom sigurnosti u kojoj prevladava državna sigurnost, odnosno potreba zaštite novostvorene države pod svaku cijenu. To je bila posljedica izgradnje obrambenog sustava Republike Hrvatske u uvjetima agresije, a vojna pobjeda postignuta u ljeto 1995. godine učvrstila je ovakvu percepciju sigurnosti. Ključna obilježja klasične paradigme sigurnosti su:

(1) Cilj djelovanja je zaštita nacionalne nezavisnosti, teritorijalnog integriteta i državnog suvereniteta.

(2) Glavni subjekt sigurnosti je država.

(3) Glavni izvori ugrožavanja su djelovanja drugih država.

(4) Primani instrumenti u odgovoru na sigurnosne prijetnje i ugroze su vojni i diplomatski.

Može se konstatirati da u Hrvatskoj i nije bilo uvjeta za širenje drugačije paradigme sigurnosti od klasične, državno-centrične orijentacije. Iako su u akademskim i stručnim krugovima, pa i u okviru javnih institucija, teorijski razmatrane drugačije mogućnosti sigurnosnog organiziranja države i društva, u praksi situacija se nije mijenjala. Pripreme za članstvo u NATO-u su u proteklom desetljeću u sigurnosno-obrambenom sustavu tek poticale dalju primjenu klasične paradigme sigurnosti.

Dodatni udarac došao je izbijanjem globalne financijske krize 2008. godine, koja se u Hrvatskoj osjetila punom snagom tri godine kasnije. Prioritet je postao provođenje politike štednje što je snažno pogodilo obrambeni sustav, a u uvjetima nemogućnosti daljeg razvijanja komponenti sigurnosnog sektora nije bilo ni uvjeta za bilo kakvo poduzimanje teorijskih i praktičnih koraka za definiranje i provođenje drugačije sigurnosne paradigme. Tome je pomoglo i prekidanje svakog organiziranog oblika obrazovanja za potrebe nacionalne sigurnosti u Hrvatskoj u 90-im godinama prošlog stoljeća. Tu je i percepcija među političkim elitama i populacijom da je ulaskom u NATO osigurana sigurnost Republike Hrvatske, te sada kada imamo vanjskog jamca naše sigurnosti ne moramo više značajno ulagati sredstva u vlastite sposobnosti. Konačni rezultat svih ovih činilaca je ustrajavanje na klasičnoj paradigmi državne sigurnosti u kojoj glavno mjesto ima obrambeni sustav, uz istovremeno zanemarivanje njegovog razvoja i rastuću nezainteresiranost hrvatskog stanovništva za samo područje nacionalne sigurnosti.

Parlamentarni izbori 2020. godine

U svjetlu navedenih činjenica pogledajmo izborne manifeste političkih stanaka koje sudjeluju na ovogodišnjim parlamentarnim izborima. Analizirani su manifesti političkih stranaka koje su ih i objavile (HDZ, SDP, Domovinski pokret, Most, HNS, koalicija Možemo). Druge stranke do trenutka pisanja ovog teksta nisu objavile izborni manifest iako su ga predstavljale u javnosti (to je slučaj sa koalicijom Stranka s imenom i prezimenom, Pametno i Fokus) ili je njihov program samo gomila želja (MB 365), ili ga nema (svi ostali).

U analizi će se, umjesto pukog navođenja stavki manifesta svake stranke koje se bave područjem nacionalne sigurnosti, navedeni sadržaj pokušati rasporediti u nekoliko kategorija – opći koncept sigurnosti, vanjska i sigurnosna politika, obrambeni sustav, unutarnji poslovi, obavještajna zajednica i upravljanje u kriznim situacijama. Iako se u sigurnosni sektor ubraja i pravosuđe, ono neće biti uključeno u ovu analizu. Razlog leži u činjenici da sve političke stranke konstatiraju potrebu reforme pravosuđa, ali se ni jedna ne bavi specifičnostima pravosudnog djelovanja povezanog sa područjem nacionalne sigurnosti.

(1) Opći koncept sigurnosti

Ovo bi trebao biti koncept koji definira razvoj svih komponenti sigurnosnog sektora, te sigurnosnu organizaciju cijelog društva (a ne samo državnih institucija). On proizlazi iz niza činilaca (nacionalni strateški ciljevi i načini za njihovo postizanje koji se definiraju velikom strategijom određene zemlje, njezino vanjsko sigurnosno okruženje, unutarnja situacija, dostupni materijalni i financijski resursi, obrasci nacionalne strateške kulture te drugi činioci). Pogledaju li se izborni manifesti svih stranaka, samo su koalicija Možemo i SDP naznačili nešto što bi se moglo podvesti pod ovu kategoriju.

Koalicija Možemo navodi primjenu koncepta “ljudske sigurnosti” (Human Security). Problem je u činjenici da je stavljena samo opća konstatacija o tome što je ljudska sigurnost, bez ikakve naznake kako pomiriti zahtjeve ljudske sigurnosti s konceptom sigurnosti države. Drugi problem je u činjenici da navedena opća definicija gleda samo područje unutarnje sigurnosti, a potpuno zanemaruje vanjsko sigurnosno djelovanje.

SDP je tu još općenitiji. I njihov manifest spominje u točki 7 koncept “ljudske sigurnosti” (“Mir i sigurnost shvaćamo šire od tradicionalnoga poimanja odsustva oružanih sukoba, te pod njima podrazumijevamo i suvremenu, demokratsku koncepciju ljudske sigurnosti kojoj je u središtu pozornosti pojedinac sa svim svojim slobodama i pravima“) ali kroz jednu toliko općenitu definiciju da se kroz nju zapravo ništa ne kaže o tome kako bi SDP djelovao na sigurnosnom području.

Sve ostale političke stranke nisu ni pokušale navesti nešto što bi ulazilo u okvir općeg koncepta sigurnosti, što znači da prihvaćaju klasičnu paradigmu sigurnosti i ne razmišljaju o drugačijim mogućim oblicima sigurnosnog organiziranja države i društva.

(2) Vanjska i sigurnosna politika

Ako je prethodna kategorija gotovo nepostojeća, po ovom pitanju svaka stranka je nešto napisala.

HDZ je kratko konstatirao kako “ćemo odlučno učvršćivati suverenitet Hrvatske kroz članstvo u Europskoj uniji i NATO-u te koristiti sve dostupne mehanizme za osnaživanje globalnog utjecaja Hrvatske, jačanja njene prepoznatljivosti i promicanja nacionalnih interesa“. I to je sve – nema ničega o preciznim ciljevima i načinima djelovanja za postizanje navedenog u obje ove međunarodne institucije.

SDP je bio nešto detaljniji. U točki 7 njihovog manifesta navodi se kako će SDP razvijati relevantnu vanjsku i europsku politiku (a što je sa ostatkom svijeta?) kako bi pozicionirao Hrvatsku kao odgovornu i vjerodostojnu članicu šire međunarodne zajednice čije se djelovanje temelji na demokratskim načelima. Zatim se veliki dio teksta posvećuje održivom razvoju i očuvanju okoliša (klimatske promjene, UN, Pariški sporazum). Međunarodni poredak je obrađen u samo jednoj rečenici (podržavanje međunarodnog poretka zasnovanog na međunarodnom pravu i multilateralizmu). U regionalnoj suradnji daje se naglasak na suradnju sa državama srednje Europe, jugoistočne Europe i Mediterana. Onda je dana zanimljiva tvrdnja: “nacionalne diplomatske kapacitete jačat ćemo u savezništvu u okviru EU-a i NATO-a, te razvijanjem strateških partnerstava s onim zemljama s kojima dijelimo iste vrijednosti“. Vrlo zanimljiva tvrdnja, jer normalno svaka država samostalno razvija svoje diplomatske i druge sposobnosti kako bi njima dala potporu provođenju vlastitih ciljeva, bez obzira s kime je trenutno u prijateljskim i savezničkim odnosima. Zadnji dio je jedan galimatijaš svega i svačega – jačanja partnerstva sa nevladinim organizacijama i građanskim inicijativama (podupiranje njihovog međunarodnog angažmana), vraćanja ljudskih prava u središte vanjske politike, međunarodna zaštita ženskih prava i borba protiv svih oblika diskriminacije, te na kraju rad na reformi službe vanjskih i europskih poslova (modernizacija i usklađivanje s prioritetima vanjske i europske politike – ponovno se postavlja pitanje što je sa ostatkom svijeta…). Konačna ocjena SDP-ovog programa – gomila fraza bez jasnih naznaka praktičnog djelovanja.

Domovinski pokret je dao samo jednu rečenicu: “Zalažemo se za Europsku uniju kao konfederalnu zajednicu suverenih država, a ne kao nadnacionalnu, federalnu i u perspektivi unitarnu državu“. To je jasno deklariranje protiv dalje političke i ekonomske integracije u okviru EU, ali nema ni riječi što bi u takvom procesu bili hrvatski ciljevi, što je prihvatljiva razina integracije, te da li bi ostvarivanje ovog cilja tražilo povratak na pred-maachstritsko razdoblje. Također, nema ni riječi o tome kakve bi bile posljedice takvog stanja za Hrvatsku.

HNS u svom manifestu daje kratki tekst u kome traži snažnu obnovu europskog projekta, pomirenje posebnosti članica sa zahtjevima prema snažnijoj integraciji u okviru EU (ali ni  riječi o tome kako bi se ovaj cilj postigao), te jačanju zajedništva unutar Unije na svim područjima uključujući i obranu (bez definiranja što bi to zajedništvo konkretno značilo na određenom području).

Most nezavisnih lista zalaže se za maksimalnu zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa u okviru savezništva i članstva kojima je Hrvatska smještena “u sferu europskog i sjevernoatlanskog demokratskog civilizacijskog kruga” (čudna fraza koja zapravo sugerira razbijanje jedinstvenog prostora euroatlantskih institucija i transatlantskih odnosa). Most se protivi svakoj daljoj integraciji u okviru EU (traži se precizno definiranje nadležnosti između EU i članica) i svođenje suradnje država članica na minimum o kome bi se mogao postići zajednički stav članica, što bi pridonijelo izbjegavanju sporova i davanju uvida građanima članica u procese donošenja odluka te kontrolu izabranih i neizabranih donositelja odluka. Pri tome se ni ne pokušava objasniti kako će minimum zajedništva dati uvid građanima u proces donošenja odluka unutar Unije i tu kontrolu ovog procesa. Problem demokratskog deficita unutar EU postoji desetljećima i znatno je složeniji od ovakvih simplicističkih objašnjenja, a njegovo rješavanje zapravo zahtjeva veću integraciju članica – potpuno suprotni proces od onog za što se zalaže Most.

Koalicija Možemo ima najopširniji dio o vanjskoj politici. Na početku se daje konstatacija o dosadašnjoj neartikuliranoj vanjskoj politici Hrvatske, a dalji tekst se nakon toga fokusira isključivo na razvojno i zeleno vanjskopolitički orijentirano djelovanje, te reformu EU zasnovanu na odbacivanju neoliberalnih ideja, solidarnosti članica (posebno po pitanju migracija), daljoj fiskalnoj integraciji, povezivanju korištenja fondova sa kvalitetom vladavine prava, te zelenim programima. Što se tiče međunarodne sigurnosti, samo se kratko konstatira da je potrebno provoditi politiku izgradnje mira (to je utjecaj koncepta ljudske sigurnosti) kroz politike solidarnosti, ljudskih prava, prevencije i razrješenja sukoba u okviru međunarodnih organizacija kao što su UN i Vijeće Europe. Glavni problem sa programom koalicije Možemo je u slijepom fokusiranju na odabrano usko područje vanjskopolitičkog djelovanja, uz zanemarivanje svih drugih aspekata vanjskopolitičkog djelovanja.

I to je zapravo problem sa svim navedenim izbornim manifestima. Svaka stranka fokusira se na određeno područje i daje samo opće fraze bez naznaka kako bi se praktično provele njihove ideje, a još manje na posljedice koje bi proizašle za Hrvatsku. Također, ni jedna stranka ne obrazlaže što bi bili ciljevi hrvatske sigurnosne politike.

(3) Obrambeni sustav

HDZ u svom izbornom manifestu, nakon navođenja niza dvojbenih uspjeha na obrambenom području u mandatu sadašnje vlade, navodi samo kako će u roku od šest mjeseci završiti kapitalne infrastrukturne projekte (HVU, vojarne u Vukovaru i Petrinji). To je vrlo hrabra izjava s obzirom da nitko ne zna kakvo će biti stanje hrvatske ekonomije krajem ove godine, te da se neki projekti (Petrinja) vuku već dva desetljeća. Dalje, navodi se da će do kraja 2021. godine biti dovršeno opremanje oružanih snaga oklopnim vozilima Bradley, iako proces njihove nabave nije službeno još ni počeo (a nije ni jasan razlog nabave Bradleya kad su već nabavljena oklopna vozila Patria). Zatim se navodi da će do kraja mandata biti izabran i kupljen novi višenamjenski borbeni avion, da će se nastaviti program modernizacije (obalni ophodni brod, višenamjenski helikopter BH-UH 60M), te nastaviti ulaganje u hrvatskog vojnika. Nigdje se ne navodi definiranje prioriteta u procesu nabave, kao ni objašnjenje zašto bi određene sposobnosti trebalo nabaviti (za to bi trebalo imati jasno definirane ciljeve korištenja vojnog instrumenta u ostvarivanju nacionalnih ciljeva i interesa, na temelju toga donijeti novu vojnu strategiju, a na temelju nje opću i granske vojne doktrine).

SDP se u točki 8 svog manifesta bavi isključivo upravljanjem obranom (Defense Management) – preciznije, zalaže se za temeljitu rekonstrukciju obrambenog sustava, pri čemu se fokusira samo na Ministarstvo obrane, ali ništa ne kaže o reorganizaciji aktivne komponente (Oružane snage RH). Ovdje se pojavljuju zanimljive konstatacije. Primjer je prva rečenica: “Osigurat ćemo snažan, transparentan i upravljiv obrambeni sustav te kvalitetno opremljene, primjereno ustrojene oružane snage RH spremne za ispunjenje svojih misija i zadaća, uz jačanje decentralizacije odlučivanja te unapređenje sustava školovanja.” Što su autori mislili pod izrazom “decentralizacija odlučivanja” u zadnjem dijelu rečenice? U obrambenom sustavu nema rasprave o donesenim odlukama, to nije debatni klub već organizacija sa snažno naglašenom hijerarhijom. Autori su ovo vjerojatno pomiješali sa stilom zapovijedanja (zapovijedanje usmjereno na misiju, Mission Command, u operativnom vojnom djelovanju kod kojeg postoji samostalno odlučivanje zapovjednika postrojbe o načinu na koji će izvršiti odluku nadređenog zapovjedništva, ovisno o situaciji na bojištu), što ukazuje na nerazumijevanje nekih osnovnih koncepata djelovanja obrambenog sustava i vojne organizacije. Slični previdi vidljivi su i u nastavku teksta. Tako navode kako će se proces obrambenog planiranja revidirati i “uskladiti ga s NATO standardima“. Ovo je nonsens jer je proces hrvatskog obrambenog planiranja od početka zasnovan na NATO standardima (od ulaska u PfP 2000. godine; drugo je pitanje koliko je uspješan). A što konkretno znači izjava “I dalje ćemo se zalagati za predanost NATO-u i kolektivnoj sigurnosti“? Ostatak teksta je mješavina želja o razvoju veza sa vojnom industrijom i znanstveno-istraživačkim institucijama, dizanju obrambenog proračuna na 2 % BNP i udjela za modernizaciju u obrambenom proračunu na 20-25 % (bez ikakve jasne naznake koji bi bili prioriteti i koje bi se sposobnosti razvijale), preispitivanjem procesa nabave novog borbenog zrakoplova (bez konkretnog stava treba li ovaj borbeni sustav Hrvatskoj ili ne), te preispitivanjem sinergije i učinkovitosti Obalne straže i HRM-a u cjelini. Ukratko, nemušto nabacivanje izjava iz kojih se vidi slabo razumijevanje biti obrambenog sustava i mjesta vojne organizacije u njemu.

Domovinski pokret odlučio je izbjeći sve zamke po pitanju razvoja obrambenog sustava tako da mu je u točci 13. njihovog manifesta posvetio samo kratku rečenicu kojom se zalaže “za daljnji razvoj vlastitog programa proizvodnje oružja, borbenih vozila i plovila za potrebe Hrvatske vojske i jačanje gospodarskih i izvoznih potencijala“, koja je toliko općenita da zapravo ništa ne govori. To je prilično čudno, jer upravo desne stranke s naglašenom suverenističkom orijentacijom veliku pažnju posvećuju nacionalnoj sigurnosti te posebno obrambenom sustavu. Kao primjer može se navesti izborni manifest Nacionalnog fronta na francuskim predsjedničkim i parlamentarnim izborima 2017. godine – u njemu se traži povećanje obrambenog proračuna, napuštanje integriranog vojnog zapovjedništva NATO-a, veliko jačanje policijskih snaga, širenje zatvorskog sustava, te aktivne protu-migrantske politike.

Most nezavisnih lista u svom manifestu navodi potrebu promjene načina modernizacije oružanih snaga koja je po mišljenju autora teksta – stihijska. Pri tome se, kao i u slučaju SDP-ovog manifesta, javlja niz vrlo zanimljivih konstatacija. Na primjer, na kraju prvog pasusa navodi se kako su dosadašnji sustavi (valjda se misli na borbene sustave) nabavljani stihijski, pri čemu se nije vodilo računa “i o realnim potrebama sigurnosnog okruženja u kojem se Republika Hrvatska nalazi“. Što bi se zapravo trebalo modernizirati – hrvatski obrambeni sustav ili sigurnosno okruženje naše zemlje? Aautori su vjerojatno mislili da pri nabavi oružanih sustava treba voditi računa i o situaciji u hrvatskom okruženju ali nisu bili sposobni to pretočiti u koherentnu rečenicu. Pa se u idućoj rečenici govori o stvaranju učinkovite obrane “koja se temelji na odvraćanju i spremnosti za suočavanje s objektivnim prijetnjama” – odvraćanju čega? I što autori misle pod pojmom objektivne prijetnje? Jesu li to samo stvarne i jasno vidljive prijetnje? Da li su onda subjektivne prijetnje – potencijalne prijetnje koje ne postoje sada ali bi mogle postojati u budućnosti? Ako autori tako misle, prave istu grešku u obrambenom planiranju koju je napravila Francuska između dva svjetska rata. Ostatak teksta je nabrajanje želja za nabavom borbenih sustava (protuzračna obrana, bespilotni sustavi, nadzvučni borbeni zrakoplovi, jačanje sposobnosti HRM-a, jačanje sposobnosti kopnene vojske) bez ikakvih pokušaja određivanja prioriteta nabave, te uz gomilu čudnih konstatacija i krivu upotrebu pojmova.

Koalicija Možemo obrambenom sustavu posvećuje samo nekoliko rečenica – traži se povećanje životnog standarda vojnika i drugog osoblja, razvoj oružanih snaga utemeljen na realnim mogućnostima proračuna i realnim procjenama sigurnosnog okruženja, sprječavanje korištenja oružanih snaga za militarizaciju društva i transparentnost nabave. Ni za jednu kategoriju nema elaboracije, a posebno nema objašnjenja što bi to bila militarizacija društva.

U svim navedenim primjerima nema sustavnog promišljanja daljeg razvoja hrvatskog obrambenog sustava.

(4) Unutarnji poslovi

HDZ ovo područje svodi samo na pitanje jačanja tehnoloških sposobnosti za nadzor granice, bez ikakvog osvrta na sadašnje stanje organizacije policije u Hrvatskoj, kao ni problema koje treba riješiti u daljem razvoju policije.

Most nezavisnih lista navodi samo problem politizacije policije te potrebu jačanja nadzora istočne granice Hrvatske (prema BiH i Srbiji) što bi uključilo i moguću upotrebu vojnih snaga. Opet nema nikakve elaboracije iznesenih stavova.

Koalicija Možemo samo kratko navodi potrebu zaustavljanja nasilja nad migrantima i izbjeglicama, depolitizaciju policije i jačanje neovisnog nadzora. Kao i kod HDZ-a nema nikakvog osvrta na stanje policijske organizacije i njezine probleme – koji su dublji od pitanja politizacije.

(5) Obavještajna zajednica

Zanimljivo je kako sve političke stranke u svojim manifestima izbjegavaju spomenuti djelovanje obavještajnih službi. Izuzetak je samo koalicija Možemo, ali i njihov manifest navodi u dijelu o policiji samo potrebu depolitizacije i nezavisnog nadzora službi.

(6) Upravljanje u kriznim situacijama

Očekivalo bi se da nakon brojnih nedostataka uočenih u djelovanju improviziranog sustava upravljanja u kriznim situacijama u Hrvatskoj tijekom krize izazvane pandemijom virusa Covid-19 (koja je pokazala i neučinkovitost sustava Domovinske sigurnosti) ovom pitanju u izbornim manifestima bude posvećena posebna pažnja. Umjesto toga, svi se usredotočuju samo na segment civilne zaštite, umjesto razmišljanja o razvoju integriranog sustava odgovora na krizne situacije.

HDZ se u poglavlju “Osnažena državnost” (str. 94) bavi samo mjerama razvoja civilne zaštite, čime se posredno priznaje neuspjeh koncepta Domovinske sigurnosti i odustajanje od razvoja integriranog sustava djelovanja u kriznim situacijama.

SDP daje samo jednu rečenicu (“Smatramo da je nužno transformirati postojeći, u velikoj mjeri improvizirani i nepovezani sustav domovinske sigurnosti u funkcionalan i učinkovit sustav“) koja je toliko općenita da ne govori ništa.

Koalicija Možemo samo navodi potrebu obnavljanja devastiranog sustava civilne zaštite, koji bi se bavio odgovorom na ugroze nastale samo klimatskim promjenama.

Zaključno

U zaključku se može reći kako manifesti svih političkih stranaka po pitanju nacionalne sigurnosti i dalje pokazuju kako ovo područje za njih ne predstavlja prioritet u djelovanju. U tome je najdalje otišao HNS za koga (ako se gleda njihov izborni manifest) nacionalna sigurnost uopće ne postoji. Čak se i koalicija Možemo, koja nastoji odbaciti klasičnu paradigmu sigurnosti (koju i dalje prihvaćaju ostale stranke), u razradi koncepta sigurnosti zasnovanog na ljudskoj sigurnosti ne odmiče dalje od općenite deskripcije.

Ovu analizu najlakše bi bilo završiti gore navedenom konstatacijom o zanemarivanju područja nacionalne sigurnosti od strane hrvatskih političkih stranaka. No stvarna kritička analiza uz opis dosadašnjeg stanja uvijek ukazuje i na pitanje što i kako treba promijeniti u određenom području. Što se zapravo događa na području nacionalne sigurnosti u Hrvatskoj i šire, i kako bi trebalo reagirati na sve kompleksniju sigurnosnu situaciju unutar i izvan Hrvatske, biti će predmet drugog dijela ove analize.

 

* Gost autor je doc. dr. sc. Robert Barić s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.