Još nekoliko dana traje kampanja pred aktualne parlamentarne izbore raspisane 16. srpnja ove godine za nedjelju, 11. rujna. Od mnoštva izbornih lista koje su bile predane Državnom izbornom povjerenstvu do 13. kolovoza u ponoć, i koje su 15. kolovoza bile i javno objavljene, ispitivanja javnoga mnijenja ozbiljno u obzir za formiranje vlasti u Republici Hrvatskoj uzimaju njih tri – (1) listu predvođenu Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ), (2) listu Narodne koalicije predvođene Socijaldemokratskom partijom Hrvatske (SDP), i (3) listu Mosta nezavisnih lista (MOST). Pogledamo li detaljnije glavne sastavnice ove tri političke grupacije, zamijetit ćemo da su sve tri u predizbornu kampanju koja je službeno započela 16. kolovoza (traje 25 dana, do 24 sata u petak 10. rujna i početka izborne šutnje) ušle s tekstovima zasebnih predizbornih programa.
Tri programska teksta
Svoj je program prva predstavila “Narodna koalicija”, 1. kolovoza ove godine u Samoboru, pod nazivom “Siguran smjer za Hrvatsku”. Drugi po redu su sa svojim predizbornim programom u javnost izašli iz Mosta, u Osijeku na prvi dan kampanje, u utorak 16. kolovoza. Konačno, nakon što je na prvi dan kampanje već održala i svoj prvi predizborni skup u Hvaru, dan kasnije (17. kolovoza) svoj je predizborni program javnosti predstavila i Hrvatska demokratska zajednica. Pri tome, treba napomenuti kako je u vrijeme samoga početka spomenute izborne kampanje na internetskim stranicama HDZ-a vladala svojevrsna pomutnja, budući se ondje pod stavkom “Predizborni program” još moglo zateći stranački programski tekst iz jeseni 2015. godine (Program 5+ Hrvatska, javno predstavljen 1. listopada 2015. godine), usporedno i s “Programom Andreja Plenkovića”, predstavljenog javnosti 8. srpnja ove godine povodom internih izbora za predsjednika stranke – koji su onda i održani 17. srpnja ove godine. Ipak, kako je bilo rečeno pri predstavljanju ovog osobnog programa za čelno mjesto HDZ-a, taj je dokument predstavljao “smjernice odborima HDZ-a koji rade na velikom izbornom programu” – valjda ovoga predstavljenog javnosti 17. kolovoza.
Što se samih dokumenata o kojima govorimo tiče, oni su relativno masivni – program “Narodna koalicija – Siguran smjer za Hrvatsku” obuhvaća ukupno 74 stranice s naslovnicom, program Mosta “Promjena – Izborni program 2016” ima 105 stranica s naslovnicom, dok HDZ-ov “Gospodarski rast, nova radna mjesta i društvena pravednost – Vjerodostojno” obuhvaća 108 stranica s koricama. Pri tome, sva tri spomenuta dokumenta u svom se sadržaju dotiču obrane i sigurnosti, doduše na ponešto različite načine. Program Narodne koalicije to čini u svom 15. i posljednjem poglavlju (naslovljenom “Siguran smjer za nacionalnu sigurnost i vanjsku politiku”), program Mosta također u svom 15. poglavlju (naslovljenom “Obrana i branitelji”) od njih ukupno 26, a HDZ u predzadnjem, 11. poglavlju (naslovljenom “Nacionalna sigurnost i obrana”), nakon kojeg dokument završava dijelom o vanjskoj i europskoj politici Hrvatske. Pri tome, gledajući po dužini teksta, najduži je tematski odjeljak Narodne koalicije (oko 12.000 znakova na ukupno 3,5 stranica, od 71. do 74. stranice dokumenta), zatim slijedi Most (oko 9.500 znakova na ukupno 5 stranica, od 58. do 62. stranice dokumenta), dok je u izričaju najkraći HDZ (oko 6.300 znakova na ukupno 3 stranice, od 101. do 103. strance dokumenta).
Iako je već po numeraciji pojedinih poglavlja jasno da spomenute teme nisu u glavnome fokusu ukupnih dokumenata, tu se vidi i prva velika razlika u promatranju ovih tema – nacionalne sigurnosti, obrane, vanjske politike i pitanja branitelja. SDP tako obranu svrstava pod širu temu nacionalne sigurnosti i tome onda dodaje vanjsku politiku – u stilu gledanja Europske unije, koja obrambene teme svrstava pod širi nazivnik “Zajedničke vanjske i sigurnosne politike”. Pri tome je vidljivo da je čitav odjeljak i rađen isključivo s pozicije vanjskoposlovnoga resora, uz minimalno ulaznih informacija ikakvih stručnjaka baš specijaliziranih za obranu, dok se tematiku branitelja svrstava prvenstveno u dio o socijalnoj politici i zdravstvu. Za razliku od toga, HDZ ove teme gleda klasično, svrstavajući nacionalnu sigurnost i obranu odvojeno od vanjske politike, dok se branitelje promatra u okviru tematskog odjeljka o kulturi. S treće strane, Most zajedno stavlja obranu i branitelje, nacionalnom sigurnošću se na grubo bavi tek unutar obrane, a vanjsku politiku uopće ni ne spominje u programu. No, sve to ćemo sad pogledati i detaljnije.
1. Narodna koalicija – Siguran smjer za Hrvatsku
Posljednje poglavlje ovog programatskog dokumenta, nazvano “Siguran smjer za nacionalnu sigurnost i vanjsku politiku”, svoju temu razmatra u tri sadržajna odjeljka. Prvi od njih, pod nazivom “15.1. Za sigurnu državu”, uspostavlja odnos nacionalne sigurnosti te ljudskih i građanskih prava u Hrvatskoj, te ustanovljava da će se RH s klasičnim popisom raznolikih modernih izazova suočavati oslonjena na saveznike (NATO i EU) u sustavu kolektivne sigurnosti.
Drugi odjeljak (pod nazivom “15.2. Nacionalna sigurnost 2020”) bavi se podrobnije temom nacionalne sigurnosti. Uz općenitu najavu jačanja institucija i kadrova, spominje se i transparentnost, te povezivanje s civilnim društvom pri jačanju vladavine prava, zakonitog postupanja i izbjegavanja širenja mržnje ili isključivosti. Sustav nacionalne sigurnosti trebalo bi naprednije međuinstitucionalno koordinirati, uz naglasak na sustav upravljanja krizama – pravno uređen, jedinstven i integriran – uz djelovanje na prevenciji, te obrazovanju građana za teme iz ovog područja. Uz zagovaranje djelovanja kroz EU i NATO, kao i širenje ovih međunarodnih integracija, spominje se i djelovanje RH na regionalnoj razini. Tu se zagovara stabilnost, uz naglasak na jačanju kvalitete života u RH, promicanje interesa Hrvatske i Hrvata u susjednim zemljama, te zaštitu hrvatskog nacionalnog identiteta. U globalnim djelovanjima opet se spominje zagovaranje stabilnosti i mira – kroz organizaciju UN, NATO, EU, OESS i sudjelovanje u njihovim međunarodnim mirovnim operacijama.
Treći odjeljak (nazvan “15.3. Za uspješnu i prepoznatu vanjsku politiku”) bavi se podrobnije vanjskom politikom Republike Hrvatske, i sadržajno je detaljniji te bolje strukturiran od protekla dva odjeljka. U njemu se prvo određuje položaj države u susjedstvu i međunarodnim političkim organizacijama (EU, NATO, UN). Zatim se ističe i gospodarska diplomacija (prošlih godina posebno polje interesa tadašnje ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić) i “Povjerenstvo Vlade za internacionalizaciju gospodarstva” u ulozi jačanja izvoza, jednako kao jačanje odnosa (zemlje Srednje Europe, NATO), te hrvatskih investicija i trgovine kao bitnih faktora jačanja općeg položaja i utjecaja RH. U svrhu daljnjeg jačanja ovih aktivnosti najavljuje se i reformiranje hrvatske diplomacije, bez ikakvih podrobnosti ovih reformskih promjena. Ipak, zaštitu državljana i interesa u inozemstvu misli se raditi vlastitom diplomacijom, suradnjom s partnerima iz EU i NATO, te jačanjem mreže počasnih konzula. Narodna koalicija tu najavljuje i jačanje odnosa sa susjedima, te poticanje i pomaganje njihove integracije u euro-atlantske integracije – uz prijenos hrvatskih iskustava i spoznaja. Spominje se i rješavanje otvorenih sporova, uz zaštitu hrvatske nacionalne manjine u susjednim zemljama (posebno BiH), jednako kao i poticanje zapošljavanja hrvatskih građana u međunarodnim organizacijama (posebno tijelima Europske komisije). Nastojat će se i na aktivnom djelovanju Hrvatske u EU i NATO, čime bi trebalo doprinijeti miru i ostvarivanju koncepta “ljudske sigurnosti“, uz naglasak na razvoj ljudskih prava, postkonfliktni razvoj, energetsku i gospodarsku sigurnost, te odgovaranje na “meke sigurnosne prijetnje“.
Kako se vidi, u ovom dokumentu zapravo nema ni riječi o sektoru obrane, njegovim problemima ili odgovorima na izazove koje to polje stavlja pred stranke Narodne koalicije, ako baš one pobijede na predstojećim izborima. Iako se spominju pojedine prijetnje na koje se pod normalno očekuje reakcija obrambenog sustava RH, samo se spominje da će ti izazovi biti riješeni, bez ulaska u to tko će ih zapravo riješiti ili kako. Uz to, čitav je promatrani tekst pisan plinovito, po stilu više na način međunarodnog dokumenta ili iznimno općenitog strateškog plana – gdje je više naglasak na pobrojavanju nekih ključnih riječi ili popularnih pojmova, nego na iznošenju ikakvih konkretnijih radnih namjera za vrijeme poslije izbora. Pri tome, dio o vanjskoj politici je bino jasnije strukturiran od onog o nacionalnoj sigurnosti, čime se odmah i vidi iz koji su voda tu došli glavni autorski doprinosi programa. Nažalost, tu opet na vidjelo dolazi i činjenica da iako EU vanjske poslove i sigurnost gleda zajednički, u Hrvatskoj to jedinstvo ide izričito u korist vanjskih poslova, na račun nacionalne sigurnosti – gdje nema ni traga razlikovanju pojedinih segmenata unutar tog šireg područja djelatnosti (obrana, službe, unutarnji poslovi).
2. Hrvatska demokratska zajednica
Aktualni predizborni program Hrvatske demokratske zajednice teško je promatrati samostalno – bez prethodnog osvrta na dva druga već spomenuta dokumenta. Prvi od njih je prošlogodišnji predizborni program “Program 5+Hrvatska”, koji je pri svom kraju imao odjeljak “Za sigurnu Hrvatsku, proaktivnu zaštitu domovine”. U tom kratkom tekstu spomenuta je načelno “domovinska sigurnost” kao skupno uključivanje svih relevantnih institucija u koordinirano jačanje sigurnosti i stabilnosti društva – dan je bio i rok od 1 godine za institucionalno te organizacijsko transformiranje postojećeg sigurnosnog sustava, radi postizanja “Sustava domovinske sigurnosti“. Ujedno je najavljena i izrada nove Strategije nacionalne sigurnosti, na kojoj će počivati i spomenuti Sustav domovinske sigurnosti, kao i jačanje obrambenih sposobnosti RH kroz pojačano ulaganje u obranu te modernizaciju OS RH. Tada se najavljivao i odgovor na “lokalne sigurnosne ugroze“, uspostava sustava civilne zaštite i jačanje položaja Republike Hrvatske – vertikalno, suradnjom sa zemljama Višegradske skupine, i horizontalno, kroz suradnju s zemljama zapadno i istočno od Hrvatske. Spominjalo se i podršku širenju NATO saveza i EU u jugoistočnoj Europi – uz strogo pridržavanje pristupnih kriterija.
Na ovaj se dokument onda sadržajno nadovezao još i “Program Andreja Plenkovića”, koji je u srpnju 2016. godine definirao 10 tzv. “Glavnih elemenata za program Hrvatske demokratske zajednice” – gdje su zadnja dva kratka segmenta “Sigurnost” i “Europska Hrvatska i vanjski poslovi”. U poglavlju “Sigurnost” i budući predsjednik HDZ-a založio se za koordiniran i proaktivan rad državnih institucija, te za “koncept domovinske sigurnosti” u kojeg je on podrazumijevao i donošenje nove Strategije nacionalne sigurnosti. Uz suzbijanje kriminaliteta i korupcije, spomenut je terorizam kao ugroza za Europu i Hrvatsku – koja traži koordinaciju obavještajnih i sigurnosnih službi, posebno pri nadilaženju problema “povratnika” s dalekih ratišta u Siriji. Uz naglasak na “sigurnost građana“, izričito se spominje i modernizacija OS RH, te nastavak sudjelovanja u mirovnim operacijama u inozemstvu. Migracijska kriza traži poseban naglasak i na kontrolu granica – gdje je posebno istaknuta uloga policije, DUZS-a, hrvatskog Crvenog križa “i ostalih nevladinih organizacija“, kako pri zbrinjavanju migranata, tako i u postupanju kod prirodnih katastrofa. Usporedivo kratko poglavlje o vanjskim poslovima naglašava ulogu Hrvatske u EU, jedinstvenu kombinaciju dunavske i mediteranske dimenzije RH, te potrebu nastavka dobrih odnosa u Srednjoj Europi i sa saveznicima (posebno SAD). Naglašena je i BiH, kao i položaj Hrvata (kao konstitutivnog naroda) – gdje je briga o hrvatskim manjinama naglašena kao strateška zadaća hrvatske politike i diplomacije, koju treba rješavati dijalogom, jednako kao i postojeće posljedice agresije Srbije na RH u Domovinskome ratu.
Novi predizborni program HDZ-a, predstavljen u Zagrebu 17. kolovoza ove godine, predstavlja donekle modificiran i proširen spoj ova dva već prikazana programatska dokumenta te stranke. Temom obrane se tu bavi njegovo pretposljednje, 11. poglavlje, koje je sada ponešto raspisano i imenovano “Nacionalna sigurnost i obrana” – nakon kojeg slijedi zadnje poglavlje nazvano “Europska Hrvatska i vanjska politika”. Pri tome, poglavlje o nacionalnoj sigurnosti i obrani je unutar sebe podnaslovima razdijeljeno na uvod i još 6 manjih dijelova, koji sadržajno ipak slijede nit vodilju iz prethodno spomenutih dokumenata. Uvodno je, kao i 2015. godine, istaknut “koordiniran i proaktivan pristup” kao sredstvo smanjivanja ranjivosti društva i put ostvarivanja “koncepta domovinske sigurnosti” – u kojem se opet naglašava potreba za novom Strategijom nacionalne sigurnosti. Naglašava se i potreba za suradnjom obavještajnih i sigurnosnih službi, te boljim nadzorom državne granice (kao oblikom zaštite i od terorističkih prijetnji). Uz to, spominje se i modernizacija OS RH, uspostava boljeg sustava civilne zaštite i nastavak razminiranja Hrvatske – da bi sve ove natuknice onda bile i kratko razrađene u nastavku.
Prvo, HDZ kratko definira cilj svog “koncepta domovinske sigurnosti“, kao “koordinirano aktiviranje svih elemenata i odrednica nacionalne moći” u svrhu “promicanja interesa i ciljeva nacionalne sigurnosti Hrvatske“. U taj bi sustav trebale biti uključene sve institucije RH, ali i građani, gospodarstvo, civilno društvo – što će tražiti opsežno institucionalno i organizacijsko transformiranje. Kao drugo, takav novi sustav počiva na novoj Strategiji nacionalne sigurnosti i drugim strateškim dokumentima, koje treba izraditi i usvojiti. Tim dokumentima bi se pobliže definirali ciljevi “domovinske sigurnosti“, sredstva za njihovo ostvarivanje i pojedine zadaće za dostizanje tih ciljeva. Kao treće, terorizam je definiran kao prijetnja za EU i RH, kojoj se treba suprotstaviti širokom suradnjom, uz usmjeravanje posebne pažnje na borce što se vraćaju iz Sirije. Ponovljeno je i da, uz sav senzibilitet za izbjeglice i migrante, treba osigurati primjenu propisa RH, EU te međunarodnih normi – a u kontroli granice opet je istaknuta uloga koju imaju policija, DUZS, Crveni križa “i ostale nevladine organizacije“. Kao četvrto, najavljeno je podizanje sposobnosti OS RH, koje su definirane kao jamac slobode, samostalnosti i suverenosti. “Ulaganjem u njihovo opremanje i modernizaciju” podizat će se obrambene sposobnosti – naravno, “u skladu s dugoročnim planovima preuzetih međunarodnih obveza, sudjelovanjem u kolektivnim obrambenim mehanizmima te realnim gospodarskim i financijskim potencijalom države“, što je do sada zapravo još neviđen opseg raznih ograda na ovu bolnu temu. Najavljeno je i daljnje organizacijsko i doktrinarno prilagođavanje obrambenog sustava, za osiguranje prepoznavanja i suočavanja s novim rizicima i prijetnjama. Uz sve to, nastojat će se i da modernizacija te opremanje pomažu hrvatsku obrambenu industriju i nacionalno gospodarstvo uopće. Kao peto, ponovo su spomenute i “lokalne sigurnosne prijetnje“, koje će se rješavati i poboljšanim odnosom “policije i drugih sigurnosnih institucija” s građanima. Konačno, kao šesto, najavljen je i rad na uspostavi “jedinstvenog i učinkovitog sustava odgovora na krize i elementarne nepogode“, uz kojeg bi trebalo raditi i na prevenciji takvih pojava. Ujedno, spomenut je i nastavak razminiranja, kao sredstva jačanja sigurnosti građana i osiguranja gospodarskog razvoja.
S jedne strane, predizborni program HDZ-a je bitno konkretniji od onog Narodne koalicije, a u njemu se izričito obrađuju i teme nacionalne sigurnosti te obrane. S druge strane, aktualni program je vidljivo naslonjen na prethodna dva stranačka programa, toliko da se ponekad i doslovno ponavljaju pojedini izrazi i fraze. Ujedno, i dalje se inzistira na “konceptu domovinske sigurnosti“, bez da je u više od godinu dana spominjanja ovaj pojam iole detaljnije pojašnjen – a kamoli da je javnost s njime upoznata na neki ozbiljniji ili detaljniji način. Time se zapravo biračima opet nudi svojevrsna “crna kutija” ili “mačak u vreći”, za kojeg je izvjesno da će tražiti razna institucionalna preslagivanja o kojima nije rečeno ništa detaljnije. Time “domovinska sigurnost” iz HDZ-ovog programa zapravo ostaje jednako loše definirana kao i “reformiranje hrvatske diplomacije” koje spominje Narodna koalicija. Uz to, svo spominjanje modernizacije OS RH, kao i ulaganje u jačanje obrambenih sposobnosti, tu je okićeno s više ograda nego ikad – što postaje dodatno problematično ako uzmemo u obzir da je to još jedno obećanje preneseno iz doba prošlih izbora, od kojeg je donedavna Vlada RH radikalno odstupila pri donošenju proračuna za 2016. u ožujku ove godine.
3. Most nezavisnih lista – Most
Most u svom predizbornom programu razlama poglavlje “15. Obrana i branitelji” na tri sastavna djela – (1) “Obrana”, (2) “Konkretne mjere”, i (3) “Branitelji”. Prije svega, treba napomenuti da ovi segmenti imaju određenih sadržajnih, terminoloških i pravopisnih problema kakve u dva prethodno prikazana programa nismo susretali – što bi lako moglo ukazivati na brzinu u pripremi materijala, te uzak krug konzultiranih stručnjaka.
(1) Prvi dio poglavlja, segment “Obrana”, u sebi sadrži tri podnaslova koji definiraju i ondje razmatrani sadržaj – “Nacionalna strategija sigurnosti”, “Izrada strategija obrane”, i “Osuvremenjivanje oružnih sustava i ravoj ratnog zrakoplovstva”. Već prvi podnaslov ovdje donosi sa sobom i prve probleme, budući da usprkos naslovu “Nacionalna strategija sigurnosti“, ono što se traži je ipak uobičajena “Strategija nacionalne sigurnosti” – strateški dokument kojeg Most vidi ključnim za očuvanje integriteta RH “u nadolazećem desetljeću“, i čiju potrebu donošenja obrazlaže ponešto detaljnije. No onda kreće definiranje razloga koju su tu trebali potaknuti pisanje nove takve strategije (što su aktivno pokušavale izvesti zadnje četiri Vlade RH) – navodeći tu kornatsku tragediju, ali i ledenu kišu u Gorskom kotaru između 30. siječnja do 6. veljače 2014. (ne 2014/2015, kako je navedeno u programu), katastrofalne poplave iz 2014. (a ne 2015. kako navodi Most), te migrantsku krizu (koja nije “aktualna“, budući je trajala od rujna 2015. do ožujka 2016. godine).
Temeljem ovog nepreciznog nabrajanja kriza te elementarnih nepogoda, tema čitave druge polovice ovog odjeljka najednom skreće na pitanje pričuve OS RH, čiji se izostanak konstatira – praćeno opsežnim citiranjem regulative o ovom segmentu Oružanih snaga iz postojećih strateških dokumenata. Drugi podnaslov “Izrada strategija obrane” zapravo govori o samo jednom dokumentu – Strategija obrane – za čije se osmišljavanje Most vjerojatno zalaže temeljem Strategije nacionalne sigurnosti. Ovo “vjerojatno” posljedica je bizarne logičke greške budući da konkretna rečenica koja to izriče glasi: “Odmah nakon donošenja Strategije obrane, nužno je osmisliti Strategiju obrane” – što je glupost koju se ponovilo i u obliku istaknutog citata na grafici kojom započinje čitavo promatrano poglavlje ovog stranačkog programa. Treći podnaslov “Osuvremenjivanje oružnih sustava i ravoj ratnog zrakoplovstva”, uz pravopisnu pogrešku u naslovu, donosi tek jednu rečenicu u kojoj se Most zalaže za opstanak Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, uz modernizaciju s osloncem na saveznike. Nakon toga, i ovaj odjeljak neobjašnjivo klizi u priču o pričuvi OS RH, budući se u njemu navodi svojevrsni prijedlog da treba “iskoristiti ogroman neiskorišteni potencijal ‘nerazvrstane’ pričuve” – spominjući i moguću ulogu raznih vrsta pričuve kao potpore sastavu OS RH u kriznim situacijama.
(2) Drugi dio poglavlja, segment “Konkretne mjere”, kompletno se opet bavi pričuvom OS RH i daje neke smjernice načina na koji MOST vidi ovu temu – prvo kroz 4 numerirane točke, koje predlažu naziv “domobranstvo“, decentralizirano financiranje ovog sustava, ustroj sustava za to pri OS RH i MORH i podjelu takve pričuve na županije, u svrhu potpore policiji, tijelima zaštite i spašavanja, te civilnog društva. Uz to, spomenuti se sustav i dalje razrađuje, kroz još 9 točaka označenih slovima od “a” do “i”, koje opet razmatraju nazive pojedinih postrojbi, njihovo opremanje (ali ne i izvore financiranja takvog opremanja), njihov zapovjedni lanac u kojem bi se preklapali civili (lokalni dužnosnici) i vojnici, uključivanje raznih dragovoljnih udruga u takav sustav i dodatne ceremonijalne uporabe takvih postrojbi na lokalnoj razini (među ostalim i pri braniteljskim sprovodima). No, dok bi o uporabi ovih postrojbi odlučivali razni, njihovu bi obuku valjda radile OS RH, budući bi se za odnose u ovoj organizaciji tražile daljnje dopune Zakona o službi u OS RH. Ujedno, i tu je pronađena i neka posebna svrha za Hrvatski časnički zbor, kao “udrugu od posebne važnosti” – kao savjetodavno tijelo pri OS RH u obuci takve pričuve, i pri lokalnoj upravi oko planiranja odgovora u slučajevima kriza.
(3) Treći dio poglavlja, segment “Branitelji”, traži reintegraciju braniteljske populacije na tržište rada i poduzetništvo – doduše, bez ikakve naznake kako bi to MOST želio postići. Posebno se navodi mogućnosti zamrzavanja mirovine radi ponovnog ulaska u radnu sferu, uz mogućnost ponovnog aktiviranja povlaštene mirovine u slučaju poslovnoga neuspjeha. Uz to, spominju se “mnoge firme i institucije” kao mogući partneri braniteljskih projekata i inicijativa – uz istodobno konstatiranje uloge i javno-privatnih partnerstava, kao da i do sada većina takvih inicijativa nije podrazumijevala javnu ulogu (budući da čisto privatni poduhvati ne trpe neuspjehe i ne toleriraju išta što svoj uspjeh ne zasniva na tržištu). Uz to se navodi i da bi niz ministarstva trebao “pospješiti” pružanje “mogućnosti i pomoći” teško bolesnim braniteljima i invalidima – opet bez ikakvog definiranja o čemu je tu zapravo riječ.
Kako se vidi, Most neovisnih lista (Most) je u svom predizbornom programu tek okrznuo tematiku obnove strateških dokumenata i materijalne modernizacije OS RH – bez jasnog uvida u dosadašnja nastojanja na ovome polju ili probleme zbog kojih je niz takvih dosadašnjih aktivnosti propao u praksi. Nakon toga, iz nekog razloga se natpolovični dio njihova predizbornog programa koncentrirao na pitanje pričuve, gdje su izneseni i neki konkretni prijedlozi, koji doduše opet imaju svojih problema, budući da nisu ni načelno usklađeni sa stvarnim stanjem ove teme u Republici Hrvatskoj. Dio ovih ideja o pričuvi – kako dobrih, tako i loših – mogao se u travnju 2014. godine čuti na okruglom stolu udruge Hrvatski časnički zbor u Rijeci, od kuda je izgleda i crpljen pretežiti udio ideja koje sada, gotovo dvije i pol godine kasnije, Most predstavlja kao svoju izbornu platformu. Nažalost, po pitanju razlučivanja dobrog od lošeg, na tu realistično sporednu temu današnjeg obrambenog sustava RH, može se vidjeti jednako površan pristup Mosta kao i po pitanju pravopisa i formiranja strukture teksta 16. kolovoza javnosti predstavljenog predizbornog programa. Usprkos pokazanoj dobroj volji, to je iznimno težak “kamen oko vrata” ovog predizbornog nastojanja stranke koja bi lako mogla ponovno igrati ulogu jezičca na vagi između dvije velike političke opcije u Hrvatskoj.
Zaključak
Sva tri promatrana predizborna programa temeljito su različita. S jedne strane, onaj predstavljen od Narodne koalicije temelji se na vanjskoj politici, nacionalnu sigurnost samo dodiruje, a s obranom uopće nema veze. To je prilično začudno u situaciji kada je upravo SDP-ovo upravljanje resorom obrane između 2011. i 2015. predstavljalo vjerojatno najbolji dio rada tadašnje Vlade RH, gdje se spretnim poslovanjem uspjelo nadomjestiti velike gubitke proračunskih novaca i pri tome zadržati rast, te dinamiku aktivnosti u sektoru.
Za razliku od toga, program HDZ-a je na prvi pogled bitno sadržajniji. On prilično konzervativno pristupa razlaganju planova na području nacionalne sigurnosti i obrane – iako zapravo najavljuje goleme promjene i sustavno nedefinirane strukturne reforme. Za razliku od 2015., više se ne zadaje ikakav rok za postizanje željenih promjena, dok se upitnim pokazuje najavljeno sektorsko alociranje financijskih sredstava – kako ovih za redovito poslovanje, tako i onih za preslagivanja ili reforme. Pri tome, HDZ velik značaj pridaje već urađenim studijama planiranih reformi – koje nisu javno objavljene, a čije su činjenične temelje ozbiljno narušili i nedavni radikalni proračunski rezovi baš u režiji vlade HDZ-Most.
Za kraj, program Mosta teško je komentirati ozbiljno. Uz jedinstveno spajanje obrane i branitelja (koje nema nikakvog uporišta u aktualnoj državnoj praksi RH), oni zapravo većinu svog programa koncentriraju na pitanje sustava pričuve. Pri tome, predložene dorade bi lako bile izuzetno skupe, teške za kontrolu, i zapovjedno te ustrojbeno izmiješane na način koji skoro pa garantira nedjelotvornost svojstvenu većini postojećih sustava upravljanja krizama u RH (čije se istodobno poboljšavanje ili ukidanje ne spominje). Time se idejni problemi Mostova predizbornog programa tu samo nadovezuju na brojne uočene pravopisne i strukturne probleme, čineći ovo prilično problematičnim uratkom upitne praktične uporabljivosti.
