Pred početak današnjeg NATO summita u Madridu, Sjevernoatlantski savez objavio je i novo izdanje svog pregleda obrambenih izdvajanja zemalja članica. U tom je dokumentu dosta zanimljivosti, kojima se i glavni tajnik NATO Jens Stoltenberg nije propustio jučer pohvaliti na uvodnoj press-konferenciji pred NATO sastanak. Dakle, 2022. je osma po redu godina rasta obrambenih izdvajanja širom skupa država NATO saveza. Kako je novinarima napomenuo Stoltenberg: “Sada 9 država saveznica dostiže ili prestiže cilj od 2 posto. Devetnaest saveznica ima jasne planove kako to dostići do 2024. godine, i još dodatnih 5 je preuzelo konkretne zavjete da cilj dostigne nakon tog roka. Dva posto (BDP-a) sve se više smatra podom, a ne stropom (takvih izdvajanja)“. Prema objavljenim tablicama, spomenutih devet država s izdvajanjima većim od 2 posto BDP-a za obranu su Grčka, SAD, Poljska, Estonija, Litva, Velika Britanija, Latvija, Hrvatska i Slovačka. Ujedno, 24 države članice dostižu i dogovoreni kriterij ulaganja barem 20 posto obrambenih sredstava u modernizaciju, a samo 5 NATO država sada ulaže manje od 20 posto svojih obrambenih izdvajanja u kategoriju “oprema” – Belgija, Češka, Kanada, Portugal i već tradicionalno na dnu te liste – Slovenija.
Načelno je zanimljivo zamijetiti i da od država koje zadovoljavaju oba ova glavna NATO kriterija obrambenog financiranja, jedino Grčka i Hrvatska nisu u prvome redu pružanja vojne pomoći Ukrajini. Ujedno, dok se Grčka posljednjih godina izuzetno trsi jačati svoju ukupnu obranu, a vodi u oba spomenuta kriterija, zanimljivo je naznačiti i neke druge krajnosti. Tako su Luxembourg i Mađarsku na samom vrhu modernizacijskih investiranja, dok ujedno bitno lošije stoje po pitanju glavnog kriterija (izdvajanje 2 posto BDP-a). Naime, Luxembourg je tu zadnji, s procjenom izdvajanja samo 0,58 posto BDP-a u 2022. godini, dok je Mađarska ove godine za obranu izgleda izdvojila tek 1,55 posto svog BDP-a, te je ukupno 18. po tom kriteriju.
A kako tu stoji Hrvatska?
Općenito, ovaj NATO pregled obrambenih izdvajanja podatke uključivo s 2020. godinom tretira kao čvrste, dok su podaci koje su države članice dostavile za 2021. i 2022. godinu još označeni kao “procijenjeni”, pa će se ubuduće još nešto intenzivnije mijenjati. Što se općih izdvajanja za obranu tiče, podaci za Hrvatsku zadnjih godina obuhvaćaju i vojne mirovine – kojih je za RH iznimno mnogo, budući je svojedobno tu bio uključen i dobar dio ukupnih veteranskih troškova ne bi li se prikazalo brže prilaženje željenom cilju izdvajanja od 2 posto BDP-a. Zato ne treba čuditi da se 2017. kao ukupno izdvajanje za obranu u RH bilježilo 6,120 milijardi HRK, za 2018. godinu 6,068 milijardi HRK, za 2019. 6,634 milijarde, za 2020. 6,487, za 2021. 8,667 milijardi HRK, a za tekuću 2022. godinu – izdvajanje od 9,373 milijardi kuna (dok državni proračun tu planira 6,906 milijardi kuna, čime je 2,467 milijarde HRK valjda iznos ovogodišnjih veteranskih troškova). Dakle, jasno se tu vidi koliko su lažne tvrdnje, tako popularne u domaćih političara, kako hrvatski rashodi za obranu konstantno rastu zadnjih godina – budući su ti isti političari u NATO prijavili podatke koji pokazuju da su obrambeni rashodi 2018. i 2020. po svome iznosu padali, dok te vrijednosti zadnje dvije godine u astronomskim visinama isključivo drži uključivanje u njihov opseg i monumentalnog nacionalnog rashoda za kupovinu borbenih aviona Rafale iz Francuske.
Ujedno, svim ovim novčanim sredstvima financira se obrambeni sustav Republike Hrvatske, kojeg osnovno sačinjava djelatni sastav Oružanih snaga Republike Hrvatske, kategorija ljudstva kojeg je prema NATO savezu 2017. bilo prijavljeno 14,8 tisuća, 2018. 15 tisuća, 2019. opet 14,8 tisuća. 2020. godine 14,7 tisuća, 2021. 14,4 tisuće, a 2022. godine iznenađujućih 15,2 tisuće pripadnika – što apsolutno ne korespondira s javno vidljivim događanjima po pitanju prijma osoblja i ovogodišnje organizacije dragovoljnog služenja vojne obveze.
RH prema pojedinačnim NATO kriterijima
Prema pojedinačnim kriterijima, Hrvatska je ukupno 8. po redu prema procijenjenom ukupnom obrambenom izdvajanju za 2022. u postotku BDP-a (s 2,03 posto). Što se tiče pojedinih segmenata, NATO u ovim pregledima razlikuje njih četiri – (1) oprema, (2) osoblje, (3) infrastruktura, (4) ostalo. Dok se već nekoliko godina ne objavljuju nacionalni podaci o raspodjeli obrambenih sredstava po glavnim kategorijama rashoda, zanimljivo je vidjeti da NATO te omjere za Republiku Hrvatsku u 2022. godini procjenjuje kao: 30,49 posto za opremu, 54,57 posto za personal, 3,16 posto za infrastrukturu i, konačno 11,78 za “ostalo”.
(1) U kategoriji “oprema” – koja je obuhvaćena posebnim NATO kriterijem (pribavljanje kapitalne opreme i troškovi istraživanja vezani uz takva sredstva, koji su u nas redovito mikroskopski), te bi trebala iznositi iznad 20 posto ukupno izdvojenih sredstava za obranu – hrvatskih aktualnih 30,49 posto trenutno RH svrstava na osmo mjesto u Savezu. Pri tome, Hrvatska je tu sa samog začelja 2018. godine krenula skakati prema gornjem dijelu tablice, prvo kreativnim računovodstvom (prijavama kupoprodaje borbenih aviona prije no što je bila zaključena, što je izazivalo čuđenje), a onda i konačnom kupovinom borbenih aviona – poslom kojeg se itekako računa iako te letjelice još nisu stigle u RH, pa je pravo stanje modernizacije obrambenoga sustava danas uvelike identično onome između 2018. i 2020. godine (kada su postoci ovih rashoda bili 3,37 posto za 2018. godinu, 6,55 posto za 2019. godinu, ili 9,06 za 2020. godinu – da bi onda na papiru skočili na procjenjenih 30,01 posto za 2021. i spomenutih 30,49 za 2022. godinu). Pa ipak, donekle tu tješi činjenica kako su po stvarnom potpisivanju kupoprodaje aviona Rafale s Francuskom i NATO stručnjaci ipak ocijenili da streloviti rast prijavljenih brojki iz Hrvatske sada ima i faktičnu podlogu, te su onda u pregledima iz ove godine (prvo iz ožujka, a onda i u jučerašnjem) uklonili kompromitantnu napomenu koja je te podatke krasila lanjske godine – da se izneseni podaci, koliko god bili čudni, zasnivaju na nacionalnim deklaracijama vrijednosti.
(2) Kategorija “osoblje” – koja po NATO metodologiji obuhvaća rashode za vojno te civilno osoblje i vojne mirovine – jednako je zanimljivo pogođena već spomenutim uključivanjem rashoda za kupovinu borbenih aviona u obrambeni proračun RH. Tako se ovaj tip rashoda od 2017. do 2020. kretao otprilike od 72 do 76 posto ukupne potrošnje (2017. je iznosio 71,72 posto, 2018. 76,96 posto ukupnosti, 2019. 73,71 posto ukupnosti, a 2020. godine 76,15 posto ukupnih rashoda u obrani) – da bi se te vrijednosti zadnje dvije godine primakle inače poželjnom pragu od oko 50 posto. Konkretno, za 2021. godinu se tu kvotu procjenjuje na 56,71 posto ukupnosti, dok je za 2022. godinu deklarirano 54,57 posto. Naravno, taj je pad teško spojiv s pričama o očuvanju i jačanju standarda osoblja u obrani, gdje većina stvarnih porasta novca iz obrambenog proračuna odlazi za plaćanje buduće opreme, čije se pristizanje tek očekuje, a prijavljen je i rast broja ljudi u djelatnome sastavu, dok novci odvojeni za sve te ljude padaju kako u NATO deklariranom postotku, tako i u sumama za tu svrhu predviđenima u obrambenom proračunu RH.
(3) Kategorija “infrastruktura”- koja u ovoj NATO nomenklaturi obuhvaća ulaganja u domaću obrambenu infrastrukturu i davanja za NATO zajedničku infrastrukturu – posebno je zanimljiva. Stavka koja je godinama varirala oko 1 posto, za 2017. je skočila na 3,59 posto ukupnih obrambenih izdvajanja, što je izgleda bilo potjerano ulaganjima u vojarne širom RH u koje je tadašnji ministar Krstičević izveo povratak tzv. “putujuće vojske”. Nakon toga, te su se vrijednosti vratile u dotadašnje okvire – 1 posto izdvajanja u 2018. godini, 1,41 posto u 2019. godini, te 1,53 posto u potresnoj 2020. godini. Iduće 2021. obnova nije počela, te je za infrastrukturu bilo izdvojeno tek 0,55 posto ukupnih obrambenih izdvajanja, a ostaje pod upitnikom na što se točno mislilo u tekućoj 2022. godini – kada je za ovu svrhu prema NATO savezu prijavljeno opet velikih 3,16 posto. Naime, ne samo da od potresne obnove u obrambenome sustavu nema ništa vidljivo, već su posljednje vrijeme spektakularno propali i praktično svi veći najavljeni infrastrukturni projekti – kao hangari za helikoptere Black Hawk, te zgrada za čuvanje kovanica nakon predstojeće promjene valute iz kuna u euro, tako i izgradnja hangara za borbene avione Rafale kojoj se ne nazire traga i koja već faktično kasni.
HS Produkt kao primjer vlastitog investiranja u istraživanje i razvoj
(4) Konačno, zadnja je na redu i kategorija “ostalo” – koja prema NATO nomenklaturi obuhvaća operativne troškove i održavanje, dio ulaganja u razvoj te ostale troškove. Imajući u vidu stanje u Oružanim snagama Republike Hrvatske posljednjih godina, ne čudi da iznosi u ovoj NATO kategoriji zadnjih godina padaju u svom udjelu u cjelini obrambenih izdvajanja. Dok su se takvi troškovi u mandatu ministra Krstičevića prema NATO savezu održavali na razini oko 18 posto ukupnih obrambenih davanja (2017. je bilo 18,99 posto, 2018. godine deklarirano 18,67 posto, a 2019. godine 18,33 posto) – njegovim odlaskom sa čela MORH investiranje u operativne djelatnosti počelo je ustrajno i ozbiljno opadati, čemu nije pomoglo ni nastupanje pandemije bolesti Covid-19 u ožujku 2020. godine. Tako su za 2020, godinu ti troškovi bili deklarirani na 15,27 posto ukupnih obrambenih izdvajanja, za 2021. godinu tek 12,73 posto, da bi tekuće 2022. bili procijenjeni na najmanji postotak od kada Hrvatska uopće prijavljuje ovakve podatke u NATO savez – tek 11,78 posto ukupnih obrambenih izdvajanja.
Dakle, zaključak iz svih ovih brojki koje je službeni Zagreb otposlao prema NATO savezu je jednostavan. Kao prvo, Republika Hrvatska se posljednjih godina jako trudi ispuniti NATO kriterije, i pri tome se ne libi koristiti sve zamislive vrste računovodstvenih i administrativnih smicalica. Nakon što se u obrambene rashode uključilo ogromnu kvotu veteranskih mirovina (koje su u nas bitno veće od sličnih rashoda u brojnim drugim državama članicama), od 2018. do 2021. se u deklarirane brojke redovito prijavljivalo još i nezaključeni posao kupovine borbenih aviona – što je dovelo do velikih kolebanja NATO deklariranih vrijednosti i sramotnog izraza nepovjerenja iz reda stručnjaka Saveza u ovim pregledima obrambenih izdvajanja članica u 2021. godini. A kada je taj posao zaista bio sklopljen krajem 2021. godine, tek tada je u punini zasjala sva divota utjecaja koje pokazuje uključivanje ovog nacionalnog rashoda u hrvatski obrambeni proračun. Tim potezom se postiglo, kao drugo, da modernizacijska izdvajanja skoče preko tražene NATO crte, iako je provedena modernizacija zapravo jako jednostrana, još nije realizirana, a i u svojoj je suštini upitno održiva. Kao treće, ujedno su kadrovski troškovi kliznuli prema 50 posto cjeline, što bi bilo dobro da usprkos kolebanju broja ljudi koje se privlači u obrambeni sustav time nismo faktično ušli u situaciju u kojoj plaće kadrova u obrani vidljivo prestaju biti konkurentne i za prijam kadrova poticajne. Kao četvrto, infrastruktura je područje u koje se izgleda opet u 2022. godini prijavljuje buduće poslove, bez obzira koja je njihova stvarna vjerojatnost provedbe, a kao peto, operativne djelatnosti OS RH su posljednjih godina u vidljivome padu – što izgleda nikoga ne brine baš previše.
