Samo nekoliko tjedana nakon što su se hrvatski dužnosnici hvalili izdvajanjima RH za NATO od 1,31 posto – što je bilo pretjerano i podložno korekcijama već površnim uvidom u stvari – ova je tema posljednjih dana krenula radikalno na lošije. Naime, Republika Hrvatska je put Bruxellesa i Monsa nedavno otposlala korigirane vrijednosti svojih obrambenih financija, koje je NATO uzeo u obzir, te obračunao u svom općem pregledu obrambenih izdvajanja svih zemalja članica objavljenom sredinom ožujka 2019. godine. Na prvi pogled, ta promjena nije bila loša. Iako se u stvarnosti ništa nije promijenilo posljednjih mjeseci, zadnjih je tjedana jednim potezom pera procjena hrvatske potrošnje za obranu u 2018. godini skočila od 1,30 posto BDP (NATO podaci za 2018.) na 1,71 posto BDP-a (prvi NATO podaci za 2019. godinu, od 14. ožujka 2019. godine). Konkretno, navedeni iznos ukupnih godišnjih obrambenih izdvajanja Republike Hrvatske za 2018. je u NATO očima skočio od procijenjenih 4,957 milijardi kuna, na novu procjenu iste te 2018. godine od 6,560 milijardi HRK. Naravno, sve  to u situaciji kada planirana kvota novaca Ministarstva obrane u državnome proračunu za 2018. godinu danas, kao i posljednjih mjeseci, iznosi jednih te istih 4.815.494.255 kuna.

Omjeri izvedenih proračunskih korekcija u milijardama HRK

Nije sporno da NATO u svom obračunu obrambenih izdvajanja za zemlje članice gleda široku definiciju ovih troškova – gdje uz sam obrambeni proračun tu ulaze i mirovine bivšeg djelatnog vojnog osoblja. Upravo je ta činjenica bila i opravdanje za razliku između NATO procjene troškova za 2018. godinu i cifre iz državnog proračuna RH (141.505.745 HRK, prema navodima iz sredine srpnja 2018. godine). No, do nedavno je Hrvatska tu imala ozbiljan i konzervativan pristup temi obrambenog financiranja, te je u NATO brojke uz obrambeni proračun uvrštavala samo spomenute korigirane vrijednosti vojnih penzija, bez unosa vrijednosti ukupne kvote mirovina veterana Domovinskog rata. Naime, nije tajna da Republika Hrvatska spada među samo dvije NATO države koje su posljednjih desetljeća imale ratni sukob na vlastitom nacionalnom prostoru – sukob takvih karakteristika i trajanja da je za njega provođena šira mobilizacija, te veliko širenje djelatnoga sastava ratne vojske, temeljito drugačije od današnjeg sustava Oružanih snaga RH. Time je i za Hrvatsku tema “vojnih mirovina” od bitno većeg potencijalnog utjecaja na obrambene financije nego u većini ostalih NATO članica (s uvjetnim izuzetkom Slovenije, koja takav trošak također ima, ali u bitno manjem godišnjem opsegu).

Mirovine kao dodatak obrani

I sam je ratni predsjednik RH Franjo Tuđman (barem prema navodima Pere Kovačevića) zaključio “da se Ministarstvo obrane i HV nakon završetka Domovinskog rata trebaju preustrojiti, posvetiti pitanjima obrane, a ne baviti se pitanjima skrbi o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji jer to nije njihova zadaća“. Baš taj Pero Kovačević je, prema vlastitom svjedočenju, po nalogu predsjednika Franje Tuđmana, potpredsjednice Vlade Ljerke Mintas Hodak, ministra obrane Gojka Šuška i generala Janka Bobetka u studenom 1997. priredio promemoriju o ustrojavanju Ministarstva hrvatskih branitelja i elaborat o razlozima za takvo postupanje. Uz odvajanje resora branitelja iz okvira MORH, ostvareno u prosincu 1997. godine imenovanjem dr. Juraja Njavre za ministra hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, i rashode za glavninu mirovina dotadašnjeg djelatnog sastava OS RH krenulo se promatrati odvojeno – što je i u tom kriteriju omogućilo fokus na budućnost i razvoj budućih obrambenih sadržaja. Pri tome, Hrvatska na ovu temu prema NATO savezu nije išla potpuno konzekventno (kao Bugarska, koja izričito naznačuje da vojne mirovine ne uključuje u brojke) – već se godinama u Bruxelles slalo malo dopunjene brojke obrambenog proračuna, s naglaskom na mirovine pripadnika koji nisu ujedno i veterani Domovinskog rata. Upravo to se izgleda sad promijenilo.

Razlika koju rade dodatne kvote vojnih mirovina u periodu 2014. – 2018.

Prema navodima NATO saveza, s danom 12. veljače zaključeni su podaci za prvi pregled obrambenih troškova članica Saveza u 2019. godini, i novi set obrambenih brojeva za Republiku Hrvatsku temeljito je izmijenjen. Revizija je napravljena za posljednjih pet godina – od 2014. do zaključno 2018. godine. Pri tome je na dosadašnje podatke o obrambenim izdvajanjima RH dodano u prosjeku 1,502 milijardi HRK godišnje. Konkretno, dodano je 1,488 za 2014. godinu, 1,471 za 2015. godinu, 1,455 milijardi HRK za 2016. godinu, 1,494 za 2017. i procjenjenih 1,603 milijardi HRK za 2018. godinu. Naravno, pri tome procjena za 2018. godinu najvjerojatnije nije uzela u obzir izostanak kupovine borbenih aviona, što znači da bi “mirovinski” dodatak tu zapravo mogao iznositi i preko 1,9 milijardi HRK. Svi su ti podaci još i zanimljiviji ako tako “nabujale” NATO brojke hrvatskih obrambenih izdvajanja usporedimo s planskim vrijednostima za MORH u kvoti državnog proračuna, gdje je onda prosječni “mirovinski” bonus još i veći – u periodu 2014. do 2018. on iznosi dodatnih 1,73 milijarde HRK. No, to je još i dobro u usporedbi prema iznosima stvarnog izvršenja godišnjih proračunskih planova gdje za razdoblje od 2014. do 2017. (koliko je dostupno Godišnjih izvršenja proračuna), “mirovinski” bonus iznosi prosječno dodatnih 1,77 milijardi HRK po godini.

Kako se trikom podigao udio obrane u nacionalnom BDP-u Republike Hrvatske

Tim knjigovodstvenim trikom Republika Hrvatska se najednom ozbiljno primakla dostizanju NATO kriterija od udjelu od 2 posto obrambenih troškova u nacionalnom BDP-u. Od brojki koje su do sada bile prezentirane u NATO – 1,40 (2014.), 1,35 (2015.), 1,21 (2016.), 1,27 (2017.) i 1,30 (procjena za 2018.) – sada su rezultati bitno bolji za pokazivanje. Novi niz brojki kaže – 1,84 (2014.), 1,78 (2015.), 1,62 (2016.), 1,67 (2017.) i 1,71 (procjena za 2018.), što je prosječni godišnji porast od 0,418, učinjen samo jednim potezom pera, bez ikakvih konkretnih reformi ili stvarnih promjena. No, osim što time dolazi na vidjelo kako je Hrvatska u postotku BDP-a za obranu ipak više izdvajala tijekom zadnjih godina SDP-ova mandata, nego uz sve javno vrlo popularizirane mjere porasta obrambenog proračuna u zadnjih dvije godine – nažalost, na površinu dolazi i razlog zašto ovakvom knjigovodstvenom manevru nije pribjegao ni jedan dosadašnji ministar obrane, još od doba prvih promišljanja o NATO članstvu Republike Hrvatske, pa sve do nedavno. Naime, ovime je zahvatom umjetno podignuto NATO mjerilo “udio obrambenih troškova u BDP-u države članice” (od dosadašnjeg 16. na sada 10. mjesto među 28 NATO članica), ali je ujedno grozno narušen niz drugih NATO proračunskih kriterija, koji svaki pojedinačno detaljnije gledaju te iste ukupne obrambene rashode zemlje-članice.

Usporedni prikaz NATO podataka za 2018. po kriterijima – udio obrane od 2 posto BDP-a i 20 posto obrambenih izdvajanja za modernizaciju (srpanj 2018. i ožujak 2019.) – RH označena crvenim

Jedan korak naprijed, ali najmanje dva unatrag

Godišnji rast kadrovskih rashoda u cjelini NATO obrambenih izdvajanja RH

Nije posebna tajna da NATO preporuča da kadrovski rashodi ne bi trebali prelaziti 50 posto obrambenih izdvajanja država članica. Ovo je već godinama bio problem za Republiku Hrvatsku, koji se jasno vidio i u spomenutim NATO obrambenim podacima iz srpnja 2018. godine. Ondje su se navodili kadrovski rashodi RH za period od 2011. do 2018. godine – gdje je onda također došlo do promjena za razdoblje od 2014. do 2018. godine. U srpnju 2018. se tako za RH navodio iznimno visok godišnji udio kadrovskih troškova –  69,25 (2014.), 63,64 (2015.), 67,13 (2016.), 62,73 (2017.) i 61,89 posto (procjena za 2018. godinu). Prema obnovljenim podacima iz ožujka 2019. godine tu se za RH navodi dodatno uvećani kadrovski udio: 76,55 posto (2014.), 72,28 (2015.), 75,40 (2016.), 71,72 (2017.), i konačno 71,30 posto cjeline (procjena za 2018. godinu). Time se Hrvatska prosječno godišnje dodatno udaljila 8,52 posto od ionako dalekog preporučenog udjela (50 posto) kadrovskih troškova u cjelini obrambenih izdvajanja. U cjelini NATO saveza, po udjelu kadrovskih troškova u cjelini obrambenog proračuna, Hrvatska je s prošlogodišnjeg osmog mjesta među 28 članica skočila na šesto mjesto – gdje su (po lošemu) ispred nas samo Belgija, Grčka, Crna Gora, Portugal i Slovenija.

Godišnje opadanje rashoda za modernizaciju u cjelini NATO obrambenih izdvajanja RH

Ujedno, jednako su se od preporučenog udjela od 20 posto u ukupnim obrambenim izdvajanjima na godišnjoj razini udaljili i godišnji troškovi modernizacije. No, za razliku od postotka nacionalnog BDP-a i udjela kadrovskih troškova u obrambenom proračunu koji su rasli, ionako skroman udio modernizacije u obrambenom proračunu Republike Hrvatske dodatno je opao – prosječno 2,5 posto na godinu, za period od 2014. do 2018. godine. Od u srpnju 2018. objavljenih NATO vrijednosti udjela modernizacije u ukupnom obrambenom proračunu – 7,35 (2014.), 10,58 (2015.), 10,09 (2016.), 7,53 (2017.) i 13,25 posto (pretpostavka za 2018. godinu), prema NATO podacima iz ožujka 2019. godine te su se vrijednosti spustile na 5,56 posto (2014.), 8,01 (2015.), 7,51 (2016.), 5,69 (2017.) i 9,45 posto (pretpostavljeno za 2018. godinu). Time je Republika Hrvatska iz donjeg dijela sredine tablice (sa 21. mjesta u podacima iz srpnja 2018. godine), zasjela na samo dno pregleda, na predzadnje 27. mjesto – ispred samo Slovenije, prema NATO podacima iz ožujka 2019. godine.

Kratka korist, dugoročni problem

Dakle, da sažmemo. Unatoč izostanku bilo kakve stvarne reforme koja bi poboljšala stanje i funkcioniranje hrvatskog obrambenog sustava, Ministarstvo obrane RH krenulo je knjigovodstvenim zahvatom podizati mjesto Republike Hrvatske na NATO skalama udjela nacionalnih sektora obrane u bruto društvenom proizvodu pojedinih zemalja članica. To je izvedeno uključivanjem troška šire kvote braniteljskih mirovina u ukupnu cifru nacionalnog obrambenog izdvajanja – čime je ta vrijednost u periodu 2014. – 2018. prosječno podignuta za oko 1,5 milijardu HRK godišnje, odnosno za oko 0,42 posto, ne bi li se brže knjigovodstveno dostiglo preporučenih 2 posto udjela obrane u BDP-u države (blaženim skokom od 1,30 na 1,71 posto BDP-a).

Pri tome, ovaj potez nije izveo NATO nego Republika Hrvatska, a on nije bio ni nužan ili neizbježan, budući da npr. Bugarska uopće ne uključuje vojne mirovine u svoje NATO podatke. Tim se potezom dodatno utjecalo na ionako uljepšane NATO podatke o obrambenim izdvajanjima RH, i ojačalo se glavni kriterij NATO saveza za usporedbe obrambenih izdvajanja članica (postotni udio nacionalnog obrambenog proračuna u BDP-u države članice). No, ovaj je potez ujedno za Republiku Hrvatsku znatno otežao dostizanje dva druga bitna NATO kriterija, o kojima je također stalno trebalo voditi računa – sabijanje kadrovskih izdvajanja do granice od 50 posto ukupne obrambene kvote, i dostizanje ne manje od 20 posto ukupnosti za modernizaciju.

Spomenuto (1) dostizanje granice od 50 posto udjela kadrovskih troškova sada će tražiti ili veće rezove kadrovskih rashoda OS RH, ili smanjivanje svježe uključenih braniteljskih mirovina (što je teško očekivati od državne vlasti HDZ-a). Konkretno dostizanje udjela od 50 posto kadrovskih troškova u cjelini obrambenog proračuna za 2018. godinu, prema NATO podacima iz ožujka 2019. godine, tražilo bi teške rezove – budući da od pretpostavljene potrošnje od oko 4,68 milijardi kadrovskih kuna treba dospjeti na oko 3,28 milijardi (rez od oko 1,4 milijarde), dok se još nedavno, prema starom obračunu, tu kretalo od 3,07 milijardi kadrovskih kuna prema ciljanih 2,48 milijarde (s bitno dostižnijom razlikom od 590 milijuna HRK). Ujedno, bit će još teže dostići i (2) udio od barem 20 posto troškova modernizacije u cjelini nacionalne obrambene kvote – što je već tradicionalno bolna točka čitavog hrvatskog obrambenog sustava. Naime, za dostizanje modernizacijske kvote od 20 posto u ukupnim obrambenim troškovima 2018. (prema podacima iz srpnja 2018.) trebalo je lani tu dodati 991,4 milijuna HRK, dok je prema ukupnim obrambenim troškovima iz ožujka 2019. za to isto trebalo ekstra 1,312 milijarde HRK. Kako izgleda, ovaj je trošak u 2018. stvarno iznosio negdje oko 620 milijuna HRK.

Naravno, sve je to bitno samo u slučaju da se išta od ovih reformskih kriterija uopće želi primijeniti – budući da sada dolazimo u situaciju da svako povećanje ionako zamašne kategorije veteranskih mirovina direktno podiže i ukupna hrvatska obrambena izdvajanja u NATO očima. U krajnjem slučaju, time se od ikakvih vojno-obrambenih reformi može mirne duše i potpuno odustati, tjerajući brojke prema NATO cilju od 2 posto BDP-a čistim rastom braniteljskih beneficija.