Gostujući sinoć u glavnom Dnevniku Hrvatske televizije, načelnik GS OS RH general Drago Lovrić rekao je kako je uzrok pada zrakoplova MiG-21 bio tehnički kvar na avionu, a što je njegov uzrok – ustanovit će formirana povjerenstva. Za sada je evidentno, kazao je Lovrić, da se motor zapalio, da se stajni trap nije izvukao, i da se zbog toga pilot odlučio katapultirati.

„Hrvatski vojnici su vrhunski profesionalci koji obavljaju zadaće od Afganistana do RH u svim mogućim uvjetima. I upravo taj naš ljudski potencijal je nešto najvrijednije što imamo i zato moramo sačuvati i eskadrilu borbenih aviona. Jer naši ljudi osposobljavaju časnike i pilote Omana, a u budućnosti se može desiti da bi mi morali slati u Oman časnike da se školuju u Omanu“,

rekao je načelnik GS OS RH. Ponovio je da trenutno zračni prostor RH čuva HRZ s 4 MiG-a 21, koji su spremni izvršavati zadaću zaštite zračnog prostora, te da bi do kraja godine za izvršenje takve zadaće trebala biti sposobna puna eskadrila (12 zrakoplova). Također, ponovio je i izjave s press-konferencije održane u srijedu prije podne:

 „Želim naglasiti da MiG-21 je kratkoročno rješenje koje smo poduzeli iz nužde, zato što nismo donijeli odluke na vrijeme vezano za modernizaciju i opremanje OS s novim avionom. MiG-21 trebao je biti stavljen van uporabe sukladno DPR-u 2010. godine. Upravo zbog toga što nije stavljen van uporabe, i što nismo otpočeli s nabavkom novih borbenih aviona 2009. godine, mi smo morali krenuti u produženje životnog vijeka MiG-a 21. Sukladno DPR-u mi smo 2006. do 2009. trebali poduzeti sve mjere da se pripremimo za uvođenje novog borbenog aviona. Mi smo 2008. godine izradili studiju za uvođenje višenamjenskog borbenog aviona u HRZ. Temeljem te studije trebalo se krenuti u nabavku novog aviona. Međutim, s obzirom na financijska sredstva i rezanje proračuna, nije ta odluka donesena na vrijeme. S obzirom da odluka nije donešena na vrijeme, a proces uvođenja novog borbenog aviona je od 5 do 7 godina, znači mi smo morali poduzeti to da bi nastavili zaštitu zračnog prostora, morali smo produžiti životni vijek MiG-u 21, i samim time zadržati tu sposobnost zaštite našeg zračnog prostora. Ta sposobnost je izuzetno skupa. Želim naglasiti da ta sposobnost na godišnjoj razini iznosi od 600 do 800 milijuna kuna ukoliko bi RH imala samostalnu eskadrilu. Ukoliko bi to radili zajedno sa susjedima iz NATO-a, u sustavu pametne obrane – a to znači sa Slovačkom, Češkom, Mađarskom, Slovenijom (bez Italije, ona ima vlastite sposobnosti i nema potrebe da ulazi u takav jedan sustav) – ali ovih 5 malih država članica NATO-a koje imaju ili nemaju zrakoplovstvo – one bi mogle zajedno izgraditi borbeno zrakoplovstvo, i ta sposobnost bi koštala duplo manje zato što bi dijelili određene sposobnosti vezano za obuku, određene sposobnosti vezane za održavanje…“

Na press-konferenciji koju je ranije general Lovrić održao zajedno s ministrom obrane Kotromanović, načelnik GS OS RH iznio je i konkretnu cijenu takvog zajedničkog nadzora:

„Ukoliko bi uvodili zajedno sa saveznicima borbeni avion, to znači ukoliko bi dijelili sposobnost u sustavu pametne obrane NATO-a, ili u sustavu objedinjavanja i dijeljenja sposobnosti EU, ta sposobnost bi nas koštala minimalno od 300 do 400 milijuna kuna. Za taj proces potreban je dugotrajan period pregovaranja i dogovaranja, jer je tu pitanje zaštite nacionalnog suvereniteta i pitanje ugovora sa saveznicima kako ćemo to dijeliti sposobnost, kako ćemo održavati, kako ćemo se obučavati, kako ćemo vršiti održavanje borbenih aviona, gdje će biti obuka, kako ćemo štititi i kako ćemo postupati u situacijama kada je potrebno zaštititi zračni prostor.“

Naravno, malo je manje pažnje pri tome poklonjeno mamljenju regionalnih država u takvo partnerstvo, na čije skoro uspostavljanje izgleda da jedini računamo dovoljno čvrsto da smo tim povodom spremni unaprijed gasiti postojeće vojno-zrakoplovne resurse nacije. Ujedno, kako je i usprkos krizi RH na dugo i široko jedina država koja se ovakovih resursa odriče, jednako je zanimljivo i pitanje što bi Hrvatska zapravo unijela u takvo partnerstvo – budući da njeni potencijalni partneri imaju avione, za njih potrebno održavanje, obuku i baze, ili su kao susjedna Slovenija izričito jasni da im to ne treba i da takve stvari uopće nisu ni spremni plaćati. Tu bi valjda partnere trebalo nečim potaknuti da se valjda ponečega odreknu kod sebe, ne bi li RH onda mogla uskočiti s tim stvarima kao svojim udjelom. Naravno, posebno bi zabavno bilo vidjeti ulaganja u naše savladavanje korištenja i održavanja švedskih JAS-39 Gripen, a bez da ih ujedno i sami imamo, ili recimo održavanje zračnih luka za gotovo pa turistički prihvat i regionalnih vojnih zrakoplovaca (kad im već ugošćujemo građane i ponekog policajca da na te građane pazi).

Ipak, Lovrić je naglasio da se 2016. godine MORA donijeti odluka o budućnosti Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, jer…

„jednom kada izgubimo tu sposobnost – tu sposobnost je skoro nemoguće nadoknaditi. Mi smo garant sigurnosti zračnog prostora RH, provodimo redarstvenu vlast  u tom zračnom prostoru, imamo izvrsne ljude… Znači tu sposobnost imamo značajno izgrađenu, kad je izgubimo… tu sposobnost po pitanju ljudi, teško je uvesti ponovno avion u operativnu uporabu. Želio bih naglasiti, evo, primjer Ukrajine koja se odrekla nuklearnih potencijala, odrekla se u korist sigurnosti koju su potpisali Rusija, SAD i UK. Međutim, sada ima problema.“

——————————————————————————————————————-