Za razliku od prvog, neuspješnog pokušaja nabave višenamjenskog borbenog avina za HRZ, kada je glavnina aktivnosti bila usmjerena prema Izraelu, tijekom ponovljenog natječaja primjetno su veće aktivnosti pojedinih država i proizvođača, pri čemu se Izrael najmanje eksponira. Proteklih tjedana hrvatske su delegacije posjećivale ponuditelje i ponuditelji su obilato obilazili Hrvatsku, a u narednim se danima očekuje i posjet francuske ministrice obrane Hrvatskoj. Tijekom protekla tri tjedna švedski SAAB i američki Lockheed Martin organizirali su brifinge za novinare, gdje su uvelike hvalili tehničke karakteristike svojih aviona, ali su i vrlo malo govorili o samim detaljima svojih ponuda.
U utorak, 17. studenog, tijekom Lockheed Martinovog brifinga, od J.R. McDonalda (dopredsjednika za razvoj poslovanja pri LM Avionics) čulo se kako su SAD, odnosno ova američka kompanija, kao odgovor na zahtjeve postavljene od hrvatske Vlade, predale dvije odvojene američke ponude – jednu za 8 i drugu za 12 aviona. Pritom, rok isporuke ovisi o trenutku potpisivanja ugovora:
“Mi predviđamo 3 do 4 godine raspon proizvodnje nakon dodjele ugovora i njegovog potpisa. A razlog zašto je varijacija između 3 i 4 je da to ovisi o trenutku potpisivanja u odnosu na druge države koje također razmatraju F-16 kao opciju. Kada bi Hrvatska bila prva pri potpisivanju, tada bi to bio kraći vremenski okvir. Ali mi očekujemo da bi do toga došlo u razdoblju 2024./2025. kada bi ti prvi avioni bili isporučeni. I ne zaboravite da se radi o pristupu ‘totalnog paketa’, a obuka pilota i tehničkog osoblja za te avione bi započela gotovo odmah. Dakle, ti piloti bi bili u toku sa stvarima. Ovisi o tome kako Hrvatska definira njihov paket obuke, ali najvjerojatnije bi to obuhvatilo obuku u SAD. Opet, ako Hrvatska potpiše u relativno kratkom vremenskom razdoblju, vjerujem da bi taj razmak (od kraja životnog vijeka MiG-a 21 do novih F-16, op.a.) bio minimalan”,
rekao je McDonald.
Rujanski posjet predstavnika Lockheed Martina Hrvatskoj bio je iskorišten i za pronalaženje potencijalnih partnera za buduću industrijsku suradnju. U posljednjih mjesec i pol prilično se razjasnila situacija po tom pitanju, napomenuo je McDonald:
“Lockheed Martin ima preko 30 godina iskustva u razvijanju industrijskih partnerstava s državama u kojima posluje. Točnije, utrošili smo preko 45 milijardi USD vrijednosti u programe industrijskih partnerstava u 25 država, i mi konstantno ispunjavamo obveze koje smo preuzeli prema tim državama. Mi bi unijeli tu ekspertizu i taj pogled na stvari i u Hrvatsku. Naše kolektivno iskustvo svjedoči o našim sposobnostima prenošenja tehnologije te stvaranja temelja za modifikacije i nadogradnje u nadolazećim godinama. Zapravo, mi smo već u izravnoj komunikaciji i razgovorima o mogućim ugovorima sa 6 kompanija u Hrvatskoj ne bi li započeli razvijati te industrijske suradnje”.
Iako još ne bi govorio o konkretnim imenima, on tvrdi kako bi dosadašnji razgovori mogli uroditi vrlo dobrim mogućnostima za neku buduću suradnju, pa čak i u slučaju ako Hrvatska izabere izraelsku ponudu F-16 Blok 30: “U slučaju izraelskog TPT (Third Party Transfer) to bi bilo odvojeno od samoga posla, a bilo bi možda moguće da bi te kompanije i dalje imale važan udio za ponuditi u odnosu prema zemljama vezanima uz izraelski F-16“.
Do sada se relativno često čulo da ulazak u obitelj korisnika F-16 donosi određene prednosti. Kako je u razgovoru za portal Obris.org nedavno najavila Monique Brown, regionalna direktorica LM Aeronauticsa, u slučaju da Hrvatska izabere nove F-16 Blok 70 bilo bi moguće regionalno uvezivanje s korisnicima istih takvih aviona. To je početkom ovoga tjedna potvrdio i J.R. McDonald:
“Činjenica je da su Bugarska i Slovačka već odabrale novoproizvedene F-16. Ako dodate Hrvatsku u to društvo, tu ima nekih vrlo uzbudljivih mogućnosti o podjeli odgovornosti za obuku, i podjeli odgovornosti za održavanje. Mi smo imali razgovore o tome s vodstvom, s bugarskim Zračnim snagama. Vrlo nedavno sam u Greenvilleu Južna Karolina, gdje je naša proizvodna linija, imao sastanak s aktualnim slovačkim veleposlanikom u SAD, i dotakli smo se te iste teme svaki puta kada je bilo prilike. Dosta je tu uzbuđenja o tome kako bi države mogle surađivati u regiji, koje su sinergije moguće ako one rade zajedno. Zamislite o tome da imate najnaprednije F-16 na svijetu koncentrirane u toj regiji Europe. To bi bila vrlo moćna snaga”.
Štoviše, potencijalno se razmatra i formiranje nekakvog regionalnog obučnog centra u Zadru:
“Ovisilo bi o tome što svaka od država želi raditi ili kako bi htjele postaviti svoj obučni koncept, ali razgovori koje smo obavili ukazivali su da bi možda jedna država mogla preuzeti odgovornost za obuku na simulatorima, jedna država bi uzela odgovornost za grupnu teorijsku obuku, a onda bi još jedna država preuzela odgovornost za samu pilotsku obuku i letenje. Činilo bi mi se da bi Hrvatska tu mogla biti vodeći kandidat, zasnovano na svojoj južnoj klimi i blizini prema Avianu. Ali to bi bilo u rukama te tri države da donesu takve odluke. Ali ideja je, umjesto da svaka zemlja investira u sve tri sposobnosti, da se njih rasporedi između ove tri države. I opet, da se postigne sinergija”.
Hrvatska tu ima jednu dodatnu prednost – blizinu zrakoplovne baze u Avianu, koja bi mogla imati značajnu ulogu u obuci hrvatskih pilota i tehničara, kao i u brzom rješavanju problema koje bi hrvatska strana eventualno imala u ranoj fazi korištenja F-16:
Zahvaljujući blizini ZB Aviano, USAF često sudjeluje u vježbama u regiji (Photo: USAF/Staff Sgt. Valerie Halbert)
“Ja mislim da će za Hrvatsku to strateško partnerstvo biti najvažnije u ranim danima osposobljavanja hrvatske baze za F-16. Kad imate na umu da SAD imaju 2 eskadrile F-16 u Zrakoplovnoj bazi Aviano, koja je udaljena 40 minuta leta, a u te dvije eskadrile je uključeno i 1.000 ljudi za održavanje i potporu, koji su spremni poduprijeti i doći pomoći ako Hrvatska inicijalno ima problema sa svojim održavanjem. A onda, pomislite samo što to znači za mogućnosti zajedničke obuke pilota i njihovog uvježbavanja raznih tehnika, procedura i taktika koje američka strana koristi. I doslovno, vi bi mogli planirati stvari tako da gotovo tijekom svakog leta bi HRZ moglo letjeti zajedno s US Air Force, susrećući se na pola puta između Hrvatske i Aviana. To strateško partnerstvo, kad o njemu razmišljate u kontekstu toga kako se mi borimo zajedno, je važno posebno u ranim fazama. Možete također razmatrati kako vježbamo zajedno, i kako prenosimo znanje o održavanju F-16 i obuci pilota s onima u bliskom partnerstvu. Dakle, ja mislim da je to jedna velika stvar koju neki ljudi ne promišljaju dovoljno”.
Iako je paket logističke podrške predmet razgovora Vlade SAD-a s hrvatskom Vladom, McDonald očekuje da bi se pregovori vodili o uobičajenom 3-godišnjem paketu logističke potpore.
Međutim, koliko to sve košta? O stvarnim cijenama može se samo nagađati temeljem dosadašnjeg bugarskog ili slovačkog primjera. Iako je 11. studenog bio krajnji rok za predaju tzv. “najboljih i konačnoh ponuda” (BAFO), kod SAD-a to zapravo nije slučaj. Naime, kako je naglasio J.R. McDonald, hrvatski pojam “BAFO” ne poklapa se s američkim poimanjem ponude pod nazivom BAFO:
Predaja prve tranše F-16 Ratnom zrakoplovstvu 1978. godine (Photo: LM)
“Mi smo nazvali podnesak kojeg je Vlada SAD predala Hrvatskoj kao ‘BAFO’ (Best and Final Offer) zato jer je to bio način na koji je on bio opisan u hrvatskom natječaju. Ali mislim da je važno zamijetiti da hrvatski sustav nabave, s BAFO koji su zaprimljeni u studenom, i američka nabava se ne poklapaju baš savršeno. Time mislim da je ponuda koja je prezentirana hrvatskoj Vladi ono što bi mi normalno nazvali ‘Offer of Pricing and Availability’. Za nas to je jedna prilično sveobuhvatna stvar. Zamislite to kao u slučaju kada kupujete automobil. To bi bila cijena s uključenim baš svim opcijama. To je ono što mi zovemo prilično grubim prikazom raspona veličine one očekivane cijene. I onda Vlada SAD-a uzme taj broj i onda oni sačine ono što oni zovu njihov ‘Total Package Approach’, ne bi li osigurali da imaju sve što je potrebno da bi se Hrvatskoj pružilo sposobnost, a ne samo da se stavi zrakoplove na stajanku. Dakle, to onda uključuje sve aspekte obuke, održavanja, logistike, infrastrukture, troškova dodatne potpore, sve što bi moglo biti potrebno kako bi se osiguralo da hrvatska Vlada ima sposobnosti i mogućnosti, koje onda ona može koristiti kad zrakoplovi konačno stignu, a ne da samo ima letjelice ostavljene na stajanci”.
Prema američkom sustavu nabave, nešto kao “BAFO” bi trebala uslijediti tek kada Hrvatska izabere američku ponudu kao najbolju, naglašava McDonald:
Dopredsjednik LM J.R.McDonald i veleposlanik SAD u RH Robert Kohorst
“Razlog zbog kojeg to spominjem je taj da ako ponuda SAD bude prihvaćena, iduća faza bi bila podnošenje RfP-a od strane Vlade RH prema Vladi SAD za dobivanje LOA (‘Letter of Offer and Acceptance’). U tom trenutku Vlada RH bi imala mogućnost odrediti točno opsege paketa koji želi. Dakle, ja bih rekao da de facto ponuda koju mi imamo bi predstavljala one krajnje granice svih cjenovnih opcija. A Vlada RH, kroz LOA proces, imala bi mogućnost da onda skroji prema svojim točnim potrebama i specifikacijama ono što joj je potrebno, i imala bi mogućnost da onda smanji cijenu za nastavak postupka. Dakle, BAFO je ovdje pomalo krivi naziv, barem iz naše perspektive. Nadam se da to nije zbunjujuće, ali mislim da je to jedna bitna napomena”.
Sudeći prema koracima koji predstoje u slučaju hrvatskog izbora američkog novog aviona F-16, ikakvo potpisivanje ugovora teško je moguće prije kraja ljeta ili početka jeseni sljedeće godine, napomenuo je predstavnik Lockheed Martina:
“Proces s američke strane će stvarno krenuti ako Hrvatska odabere novo proizvedene F-16. Prema našem shvaćanju, do tog odabira bi moglo doći u prosincu ove godine. Jednom kad se to dogodi, mi bi očekivali zahtjev za ponudom (RfP) od hrvatske Vlade prema Vladi SAD. Onda bi tome slijedilo Pismo zahtjeva (‘Letter of Request’) za dobivanje ‘Pisma ponude i prihvaćanja’ (LOA) vjerojatno negdje do veljače. To bi pokrenulo naš dio posla – ciklus postizanja onoga što mi zovemo ‘Kongresnom notifikacijom’. A onda, kad je jednom dostignuta kongresna notifikacija u SAD-u, tada bi bilo vrijeme za potpisivanje LOA i sklapanje ugovora. Ja bih očekivao da će čitav proces od odabira u prosincu do konačnog potpisa LOA trajati negdje između 8 do 9 mjeseci”.
Dakle, i opet su se međunarodni načini postupanja u praksi razišli od onoga što je Republika Hrvatska ovdje postavila kao svoje uvjete, i pojedini međunarodni ponuđači se nastoje više ili manje prilagoditi domaćoj definiciji nabavne procedure – koja je ovoga puta opet bez presedana, tek rubno povezana s postupanjima na istu temu od prije dvije godine. Nadajmo se samo da će i njeni konačni efekti biti temeljito drugačiji nego tada.
