U sklopu bivše zrakoplovne baze Željava, a na vrhu Plješivice (Gola Plješivica, 1647.61 m) nalazio se radarski položaj uvezan u sustav PVO-a JNA VOJIN (vazdušno osmatranje, javljanje, izviđanje i navođenje) ili pojednostavljeno rečeno – oči jugoslavenske avijacije. S vrha Plješivice (Ličke Plješivice ili Plješevice) tako je JNA mogla promatrati zračni prostor velikog dijela Italije (najzanimljivi zbog NATO baze Aviano) i dijelova Mađarske (snage Varšavskog pakta). Unaprijed se zahvaljujem drugu Darkiju na nekim zanimljivostima koje ću ovdje iznijeti.
Dragutin Zelenović. predstavnik AP Vojvodine u Predsjedništvu SFRJ, u posjeti RP Gola Plješivica 1989. godine
Na Goloj Plješivici su se tako nalazila dva radara – britanski Marconi S-600, dometa 400km, i radar za mjerenje visine S-613 koji su bili smješteni u dvije saćaste kupole (S-600 u većoj) napravljene od duraluminija i presvučene posebnim tkaninama koje su čuvale opremu od oštrih uvjeta ličke klime. U sklopu radarskog položaja nalazio se i meteo-radar, heliodrom, trokatnica alpskog tipa napravljena od armiranog betona u kojoj su bili smještene vojničke prostorije, a ispod položaja prokopan je sustav tunela s nekoliko izlaza oko vrha, u kući i na samom radarskome mjestu.
Malo o povijesti
Kao što sam spomenuo ranije, radarski položaj Gola Plješivica bio je u sklopu aerodroma Željava, te je i kao takav dočekao rat 1991. Kad je JNA napustila aerodrom Željava također je odlučeno da će se napustiti i RP Gola Plješivica, ali uz 6-mjesečni ‘moratorij’ dok se ne obuče pripadnici Vojske tzv. Republike Srpske Krajine da samostalno koriste infrastrukturu. Pokazalo se da je obuka četnika propala misija, tako da RP ostaje u sklopu 51. bataljona VOJIN-a na teritoriju tzv. RSK.
Dostupni vojni dokumenti iz tog vojnog perioda pokazuju da su na RP-u bili prisutni oficiri i vojnici iz Srbije (toliko o tezi o građanskom ratu) koji su se žalili na izuzetno teške uvjete ličke planine. Kakvi su uvjeti na Plješivici pokazuje i jedna tragična priča iz perioda JNA. Naime trojica vojnika su išli na RP u terenskom vozilu Pinzgauer tijekom zime. Negdje na cesti vozilo se pokvarilo, dvojica vojnika su krenula da se jave straži, a jedan je ostao uz vozilo. Kada su se vratili, našli su smrznutog vojnika u Pinzu.
Pogled na Bihać
Uz 51. b. VOJIN-a, na RP-u su se nalazili i pripadnici VRSK (vjerojatno i VRS) koji su borbeno djelovali prema Bihaću (koji se odlično vidi s vrha Plješivice). Ipak, ni muslimanske snage nisu ostale dužne Srbima. U nekoliko navrata pripadnici 5. korpusa Armije BiH borbeno su djelovali prema RP-u, a jednom su se privukli i zoljama djelovali po radarima. U vojno-redarstvenoj akciji Oluja Gola Plješivica je oslobođena, a prvi su na vrh došli pripadnici MUP-a Bosne i Hercegovine koji su ubrzo predali položaj hrvatskoj vojsci.
U paničnom pokušaju bijega, srpske snage su pokušale uništiti položaj – zapaljena je nafta i aktivirane su mine i eksploziv koji im je bio na raspolaganju. Betonska kuća je uslijed toga uništena iznutra i devastirana, radari su oštećeni – u MORH-u su novinarima rekli da je radar teško oštećen od strane bivše JNA, kao takav demontiran i, uz ogromne napore pripadnika Oružanih snaga RH, da je popravljen visinomjer koji se i danas koristi u nadzoru zračnog prostora, dok su ostali dijelovi radara otpisani.
Potpisivanjem Daytonskog sporazuma 1995. i de facto završetka rata, u Hrvatsku i BiH dolaze međunarodne snage za implementaciju mira (IFOR). U sklopu svoje mirovne misije kanadska vojska imala je malu bazu na Goloj Plješivici gdje je bilo uvijek prisutno pet vojnika koji su se periodično izmjenjivali. Kako je betonska kuća bila devastirana, Kanađani su koristili podzemne tunele kao svoju bazu. Kanadske snage su na Goloj Plješivici boravile 9 godina, od 1995. pa sve do 2004. godine.
Nakon odlaska Kanađana, bivša RP je napuštena, okolina je ostala minirana, a sudeći po kanadskim dokumentima od mina nisu očišćeni ni pojedini dijelovi kompleksa.
Prilaz i uporabne mogućnosti
Na brdsku/planinsku cestu za Golu Plješivicu dolazi se s magistralne ceste između Plitvičkih Jezera i Korenice. Planinska cesta se na dijelovima račva na više cesta tako da je lako moguće zalutati (što se dogodilo i nama), ali nam je uvelike pomogao MTB trail sa stranice takeadvature.com, kojeg i ovim putem preporučujem svim entuzijastima zainteresiranim za ovu bivšu RP.
Put je dugačak 15 km, a uspon je 930 metara. Makadam je relativno OK i za osobna vozila, ali nekoliko kilometara prije vrha cesta postaje loša i potrebno je terensko vozilo (ovdje pri ‘terensko vozilo’ mislim na vozilo koje ima veći Ground clearance). Naravno, ovo se odnosi na uvjete kada je cesta suha i kada nema snježnih nanosa. Kako je Plješivica granica Hrvatske i BiH nekoliko puta smo ilegalno ušli na područje Bosne i Hercegovine, a i sam vrh je, koliko je vidljivo iz topo karte ARKOD-a, granica.
Gola Plješivica je u dobrom dijelu pandan Hitlerovom Orlovom Gnijezdu (Kehlsteinhaus) u Berchtesgadenu. Sličnosti je puno – i jedno i drugo su ostavštine totalitarnih režima, Berchtesgarden je na granici Njemačka-Austrija, Plješivica na granici Hrvatska-BiH. Orlovo gnijezdo je na 1800m n/v, Gola Plješivica 1600m. Nijemci su od Hitlerovog ljetnikovca napravili turističku atrakciju, denacificiranu i lišenu svakog spomena “brkatog bečkog molera”. Mi bi s druge strane mogli napraviti istu stvar, stoga da ostane brand Josipa Broza koji je već sada jak.
RP Gola Plješivica – devastacija tipična za bivše vojne objekte u RH
Zašto se kuća ne bi sredila da se napravi ekskluzivni restoran i hotel za najhrabrije, a tuneli urede u starom JNA stilu za sve turiste željne daška povijesti? Nema puno planina na čije se vrhove može doći automobilom, ili barem terencem, a put na Plješivicu bi se mogao srediti za autobus koji bi vodio turiste na vrh samoupravnog DSZ i ONO gnijezda. Za bogate Ruse mogao bi se osposobiti i heliodrom.
Dr. Sean M Maloney, profesor povijesti na Kraljevskoj akademiji Kanade, na svojoj stranici objavio je odličan tekst o Plješivici i Željavi pod nazivom “Tito’s Eagle’s Nest and Zeljava Military Airport” u kojem odlično i u tančine opisuje RP Plješivica, čime se vidi da je boravio na licu mjesta, a tako u jednom dijelu kada opisuje sustav tunela kaže:
Željava i obližnja bosanskohercegovačka mjesta – linija otprilike označava granicu.
“To the left of the entrance door is a square chamber which is used for accommodation: it was probably used as executive quarters for Tito.”
Naravno, drugu Titi nije ni padalo napamet da boravi po nekakvim ličkim planinčugama, drugu Titi je pojam odmora bilo namakanje guzice na Brijunima, što mogu shvatiti. No, kako bilo da bilo, poanta ovoga je to da se ljudima vrlo lako može prodati priča o Titovom orlovom gnijezdu. Zamislite marketinga: Dođite na planinu gdje se drug Tito skrivao od NKVD-a! Ili još bolje: Popijte kavu na samom frontu Europske Unije – i onda turisti stave nogu preko žute crte koja označava granicu pa se osjećaju kao da su na granici dviju Koreja.
UN-ov bijeli kontejner, prostorija unutar prostorije za potrebe kanadskog IFOR/SFOR-a
Ja bih platio za kavu u Ceaușescuovoj vikendici, kontam zašto ne bi neki Švabo pio kavu kod Tite, gledao Liku i Bihać i gazao po tunelima gdje se skrivao drug Tito. Komunisti su prodavali i gore laži.
*Gost autor: Tekst je originalno objavljen u krajem lipnja 2013. godine na blogu “Jimblog”, gdje je dostupan i danas, na adresi: http://jimblog.com.hr/2013/06/20/licko-orlovo-gnijezdo-ex-rp-gola-pljesevica/. Tekst i dio fotografija preneseni su odande uz dozvolu autora.
