U prvom dijelu analize sadržaja povezanih s područjem nacionalne sigurnosti u aktualnim izbornim manifestima hrvatskih stranaka ukazano je na niz otvorenih pitanja u tretiranju ove problematike. Prije nego što se u daljnjem tekstu navedu procesi i pitanja koje bi ovakvi manifesti trebali pokrivati, treba navesti i nekoliko činilaca bez kojih bilo kakvi prijedlozi neće imati puno smisla.

Na prvom mjestu je potreba ozbiljnog shvaćanja područja nacionalne sigurnosti i njegovih izazova. Da hrvatske političke stranke i dalje nisu previše ozbiljne u tome ukazuje prethodno prikazana obrada ovog pitanja u njihovim manifestima. Generalno, hrvatske političke stranke se po ovom kriteriju mogu podijeliti u tri skupine:

(1) Političke stranke koje se ne bave nacionalnom sigurnošću. To su Domovinski pokret i HNS. Nakon općenitog (i međusobno suprotstavljenog) pogleda na EU, Domovinski pokret je dao samo jednu opću rečenicu koja ništa ne govori, a HNS ni to.

(2) Političke stranke koje nastoje izbjeći davanje bilo kakvog koncepta razvoja sastavnica sustava nacionalne sigurnosti i ocjene mogućih problema, te sve svode na faktografiju. To je pristup koji je u svom manifestu primijenio HDZ. Pogledaju li se dijelovi o obrambenom sustavu i sustavu djelovanja u kriznim situacijama vidi se da se u uvodu prvo daje vrlo optimistični prikaz mjera koje je uradila sadašnja vlada, a nakon toga nabrajanje planova poduzimanja mjera za dalji razvoj. Nigdje nema kritičke ocjene da li je dosadašnji koncept razvoja određenih područja nacionalne sigurnosti zadovoljavajući ili ne (to posebno vrijedi za sustav Domovinske sigurnosti). Ovakav pristup je vjerojatno izabran nakon niza problema koje sadašnja vlada nije riješila (neuspjeh s nabavom novog borbenog zrakoplova koji je pokazao na brojne probleme unutar MORH-a; neaktivnost sustava Domovinske sigurnosti u tekućoj krizi i njegova zamjena improviziranim sustavom upravljanja), te da se time i spriječi otvaranje rasprave o istima u izbornoj kampanji.

(3) Političke stranke koje obrađuju problematiku nacionalne sigurnosti. Ovdje se mogu izdvojiti dvije skupine stranaka. Prvu skupinu čine SDP i Most nezavisnih lista koje daju određene stavove, ali ne sistematski. Osim toga, to je napravljeno konfuzno, na način koji postavlja pitanje da li autori ovog dijela manifesta obije stranke uopće razumiju područje nacionalne sigurnosti. Također, u oba manifesta naglasak je stavljen na obrambeni sustav Republike Hrvatske, što dokazuje činjenicu da SDP (usprkos deklarativnom pozivanju na koncept ljudske sigurnosti) i Most nezavisnih lista nadalje prihvaćaju tradicionalnu sigurnosnu paradigmu i ne razmišljaju o širenju sigurnosnog djelovanja. U drugoj skupini nalazi se koalicija Možemo. U ovom slučaju vidljivo je fokusiranje na koncept ljudske sigurnosti koji je vrlo detaljno razrađen. Ali i ovdje su vidljivi problemi. Prvi je da su autori udžbenički naveli glavne odrednice koncepta ljudske sigurnosti bez pokušaja detaljnije razrade kako bi se isti primijenili u hrvatskom slučaju. Drugi, mnogo ozbiljniji problem, je u isključivom fokusiranju na ljudsku sigurnost (razvojna i zelena, odnosno ekološka dimenzija) i zanemarivanju drugih aspekata sigurnosti, a posebno pitanja sigurnosti države.

Povezanost državne i ljudske sigurnosti

Upravo dijelovi manifesta koalicije Možemo posvećeni nacionalnoj sigurnosti ukazuju na drugi problem, činjenicu da hrvatske stranke nisu svjesne širine pojma sigurnosti koji zahvaća i klasično područje državne sigurnosti, ali i pitanja povezana s konceptom ljudske sigurnosti. Oba područja su povezana i ne može se zaobići njihovo zajedničko djelovanje što će biti prikazano kroz dva primjera.

Medicina i helikopteri

Prvi primjer predstavlja traženje osnivanja hitne helikopterske službe u Hrvatskoj. Ovo pitanje se već duže vremena čuje u hrvatskoj javnosti, a 2015. godine bio je napravljen i jedan ne previše uspješan četveromjesečni pilot projekt angažiranja strane tvrtke za zračni medicinski transport. No svi se argumenti za uspostavu ovakve službe svode na to da vojni helikopteri nisu adekvatni za ovu zadaću. Problem je ipak širi od ovih simplifikacija. (1) Prvo se treba odlučiti želi li se razvijati samo sposobnost medicinske evakuacije (MEDEVAC, odnosno stabilizaciju pacijenata do dolaska u medicinsku ustanovu, što je jeftinija opcija) ili kompletna hitna helikopterska medicinska služba (HEMS, što uključuje ne samo medicinsku evakuaciju, već i poduzimanje složenijih medicinskih postupaka za vrijeme transporta, što je znatno skuplja opcija).

(2) Drugo pitanje je veličina nove službe. Prema europskim standardima za zemlju veličine i broja stanovnika poput Hrvatske minimum za HEMS službu je 4-5 helikoptera koji bi djelovali po sustavu 24/7 (24 sata dnevno – znači i noću, u svim vremenskim uvjetima, 7 dana u tjednu). Ali s obzirom na složen geografski položaj (HEMS bi se trebao organizirati i u kontinentalnoj Hrvatskoj, a ne samo na obali) taj broj je odmah potrebno utrostručiti (ne smije se zaboraviti činjenica da bi trećina helikoptera bila angažirana u obuci ili prolazila kroz različite faze održavanja). Austrija (koja ima dvostruko više stanovnika i za trećinu veću površinu teritorija od Hrvatske) ima 28 HEMS helikoptera. Za svaki helikopter treba organizirati barem jedan HEMS tim čija veličina varira od zemlje do zemlje, a može biti 2 pilota, do 6 paramedicinskih bolničara i do 14 liječnika. Iduće je pitanje tko će to sve financirati i organizirati – (1) da li će kompletnu organizaciju preuzeti država, (2) da li će se to privatizirati (u nekim zemljama poput Njemačke i Švicarske financiranje osigurava privatni sektor – osiguravajuća društva, medicinske ustanove i auto klubovi) ili će (3) to biti neka vrsta mješovite organizacije (poput norveškog modela). U svim slučajevima potrebno je uspostaviti ne samo dobru suradnju između javnog i privatnog sektora, već i djelotvornu koordinaciju unutar državnih institucija. I upravo ova kompleksnost cijelog problema dovodi do toga da svaka vlada u zadnjih šest godina daje obećanja o uspostavi HEMS-a, a kada se suoči s potencijalnim troškovima odluči nastaviti po starom – oružane snage obavljaju MEDEVAC i sve pripreme za ovu aktivnost, te sve to plaćaju iz svog proračuna (nema nadoknađivanja sredstava) što negativno utječe na pripremu i obavljanje redovnih zadaća vojske.

Vojna pričuva

Drugi primjer je pitanje pričuve koje se u Hrvatskoj aktualizira kada se ponovno govori o uvođenju obaveznog služenja vojnog roka. Kada je 2008. godine suspendirano obavezno služenje vojnog roka, time je i de facto zadan konačni udar sustavu pričuve (ionako do tada godinama zanemarivanom) od kojeg se isti nikada nije oporavio. Iako je kasnije do 2018. godine osnovano dvanaest pričuvnih pukovnija, te iako na papiru postoji sustav ugovorne i nerazvrstane pričuve, u stvarnosti već više od dva desetljeća OS RH nemaju sustavne pripreme i obuku pričuvnog sastava (to je zamijenjeno kozmetičkim postrojavanjima pukovnija i kratkim tečajevima koji ne mogu zamijeniti sustavnu obuku).

Za punu revitalizaciju sadašnjeg sustava pričuve bilo bi potrebno odmah uložiti između 1,5 i 2 milijarde kuna, te godišnje do 500 milijuna kuna za stvarne aktivnosti (barem dvije vojne vježbe godišnje za svakog pričuvnika, različiti tečajevi, sudjelovanje na međunarodnim vježbama i u međunarodnim operacijama), te i sve nadoknade za pričuvni sastav dok je pozvan u pričuvu. Ali čak i kada bi sredstva bila dostupna kakvog smisla ima obnavljati sustav pričuve napravljen za jedno drugo razdoblje? Umjesto toga treba osmisliti sustav pričuve koji bi bio u skladu sa trendovima u Europi – sustav koji bi kombinirao vojnu i civilnu pričuvu. To nisu samo teorijska naklapanja. Skandinavske i baltičke zemlje već su razvile sustave kombinirane pričuve (tu se posebno ističe Danska), a ovi trendovi vidljivi su i u drugim članicama NATO i EU. No takav sustav traži drugačiji koncept sigurnosno-obrambenog organiziranja cijelog društva, a ne samo ustrajavanje na tradicionalnoj paradigmi sigurnosti.

Politizacija kao posebno zlo

Uz sve to, tu je i još jedan poseban, širi problem – politizacija sigurnosnog sektora. Politizacija komponenti sigurnosnog sektora navedena je u nekoliko izbornih manifesta, Prostor ne dopušta detaljnu analizu ovog pitanja, no ipak treba istaknuti jedno pitanje – kako spriječiti politizaciju? Bez jasnog definiranja nekih temeljnih mjera nastaviti će se dosadašnja praksa koja se najbolje može opisati izrekom “sjaši Kurta da uzjaši Murta” – svaka nova vladajuća garnitura “depolitizira” komponente sustava na način da smjenjuje bivše upravljačke kadrove i stavlja svoje. Prava depolitizacija postiže se razvijanjem profesionalizma u djelovanju (zato je važan sustav školovanja i sustav upravljanja ljudskim resursima), te razvijanjem djelotvornog sustava civilnog i demokratskog nadzora svake komponente sigurnosnog sektora. Pravo pitanje je stoga kada govorimo o sprječavanju politizacije u vojsci, policiji, obavještajnoj zajednici, kriznom upravljanju, pravosuđu – postoje li ova dva činioca ili ne?!

Rezultati predizborne analize

Uzevši u obzir navedene činjenice može se napraviti osvrt na šest kategorija koje su korištene za analizu izbornih manifesta. Pri tome je vidljiva njihova povezanost ali i hijerarhija značaja – ako prva kategorija (opći koncept sigurnosti) nije razrađena ili se ustrajava na neodgovarajućem rješenju, te ako nema jasnih ciljeva vanjske i sigurnosne politike, sposobnost svih komponenti sustava nacionalne sigurnosti za davanje djelotvornog odgovora na sadašnje i buduće sigurnosne prijetnje i izazove dovodi se u pitanje.

(1) Opći koncept sigurnosti

Iz dosadašnje analize vidljivo je kako većina stranaka deklarativno podržava državno-centrični koncept sigurnosti, a manjina koncept ljudske sigurnosti. Da je takav pristup preuzak te da treba povezati oba sigurnosna koncepta u jedinstveni okvir pokazuju dva navedena primjera u analizi (HEMS i pitanje razvoja pričuve). Jedna mogućnost je razvijanje koncepta društvene sigurnosti (Societal Security) u kome je cilj očuvanje ne države već društvene zajednice (jačanje sposobnosti društva za zaštitu od prijetnji koje predstavljaju opasnost za njegovim osnovnima vrijednostima i funkcijama, te dovode u opasnost živote i zdravlje članova društvene zajednice). Ovaj koncept u praksi razvijaju skandinavske i baltičke države, a njegova prednost je fleksibilnost (na primjer, u verziji koncepta koji razvijaju baltičke države naglasak je na odvraćanju vanjske agresije, dok je u skandinavskim državama veći naglasak na zaštiti prava i sloboda građana). Druga mogućnost je razvoj sigurnosti na temelju koncepta očuvanja opstanka i održavanja djelovanja države i društvene zajednice čiji je država dio (Resillience); ovaj koncept je danas u temelju sigurnosnih strategija EU i NATO-a. Treća mogućnost je razvoj modernog koncepta totalne obrane (primjer su Danska i Singapur). Svi ovi koncepti nisu isključivi, i zapravo se mogu kombinirati u teorijskoj razradi i praktičnoj primjeni drugačije paradigme sigurnosti.

Još jedno pitanje koje se ovdje postavlja je – da li definiranje i provođenje sveobuhvatnog koncepta sigurnosti predstavlja militarizaciju društva? Uzmimo opet primjer skandinavskih država. U njima je razvijena svijest o pravu i obavezi sudjelovanja građana u svim oblicima sigurnosnog i obrambenog djelovanja države i društva (to je postojalo i u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata ali ne više i danas). Po toj logici skandinavska društva bi trebala biti visoko represivna militarizirana društva u kojima se ne poštuju temeljna prava i slobode građana. Stvarnost pokazuje potpuno suprotnu sliku, te ako neke hrvatske stranke na stol stavljaju frazu o opasnosti militarizacije, i povezuju je s jačanjem socijalizacije stanovništva za sigurnosno-obrambenu funkciju društva, trebale bi jasno navesti što pod time podrazumijevaju.

(2) Vanjska i sigurnosna politika

Ova kategorija svodi se na izjave u manifestima hrvatskih političkih stranaka o davanju ili nedavanju potpore daljem razvoju EU, odnosno deklamacijskim izjavama potpore NATO-u i kolektivnoj obrani. Ove opće izjave ne daju naznaku što bi bili konkretni ciljevi hrvatskog djelovanja u obje organizacije.

Članice jedne ili obije navedene organizacije nastoje u njima djelovati radi ostvarivanja svojih ključnih ciljeva. Na primjer, za Veliku Britaniju ideja vodilja djelovanja u NATO i (do sada) EU je zaustavljanje daljeg procesa europske integracije, te održavanje primata NATO-a i transatlanskog savezništva na području europske sigurnosti. Za Francusku cilj je ograničavanje procesa europske integracije na njegovu sadašnju razinu (međudržavna organizacija) uz mijenjanje sadašnjeg modela ekonomskog razvoja Unije, pri čemu bi Francuska trebala steći vodeću ulogu u EU. Za Njemačku cilj je dalje poticanje političke i ekonomske integracije kako bi Njemačka zbog njezine ekonomske snage na političkom i ekonomskom području postala dominantna u Europi. Za Poljsku cilj je postizanje statusa predvodnice zemalja srednje i dugoročno istočne Europe unutar Unije. Za Švedsku cilj je održavanje ponovno stečenog položaja dominantne države na području Skandinavije te zadržavanje autonomije djelovanja u EU. Koji je cilj Hrvatske? Do sada nije definiran nikakav cilj dugoročnog hrvatskog djelovanja u obje institucije, a po cijelom nizu otvorenih pitanja ne postoji jasan i nedvosmislen stav Zagreba. Na primjer, kakav je hrvatski stav o konceptu europske strateške autonomije koji je postao aktualan u zadnjih nekoliko godina? Ni u jednom hrvatskom strateškom dokumentu, a ni u izjavama hrvatskih političara nema ni riječi o ovom pitanju, iako je zadnjih šest mjeseci Hrvatska predsjedavala EU.

Po pitanju sigurnosne politike ni u jednom manifestu nema ni riječi. Stoga je potrebno ukazati na nekoliko procesa na području europske sigurnosti koje bi trebalo uzeti u obzir u budućem oblikovanju sigurnosne politike Republike Hrvatske:

(1) Podijeljenost članica EU i NATO u tri skupine po pitanju percepcije sigurnosnih prijetnji (srednja i istočna Europa, snažna pro-atlantistička orijentacija, Rusija se percipira kao glavna sigurnosna prijetnja; bivše neutralne države članice EU – sadašnji stupanj obrambene integracije u EU je dovoljan, skandinavske države se usmjeravaju razvoju snažne suradnje sa NATO-om; kontinentalna “stara” Europa – jačanje dalje obrambene integracije u EU, Rusija se ne percipira kao izravna prijetnja, značajne razlike između Francuske i Njemačke).

(2) Regionalizacija sigurnosti – države iz navedene tri skupine grupiraju se u regionalne inicijative razvoja vojnih sposobnosti, ali primarno usmjerene na razvoj tih sposobnosti za ostvarivanje nacionalnih ciljeva (potpora NATO-u ili vlastitom djelovanju) a ne ciljeva EU na obrambenom području. Što tu Hrvatska želi postići (npr. uključivanjem u PESCO)?

(3) Strategija SAD koju je započela Obamina administracija, usmjerena na jačanje obrambene suradnje sa odabranim članicama NATO-a i EU (zbog opasnosti blokade djelovanja NATO-a, koji je ponovno u krizi).

Definiranje hrvatskih stavova po ovim pitanjima predstavljalo bi dobru osnovu za definiranje i provođenje sigurnosne politike.

(3) Obrambeni sustav

Prvo pitanje koje se postavlja je – kako uopće definirati buduću strukturu i prioritete opremanja oružanih snaga kada u prve dvije kategorije nema nikakvih konkretnih smjernica na kojima bi se odvijao proces obrambenog planiranja (te time i izbora borbenih te drugih sustava)? U tom pogledu ne može pomoći ni zadnji Strateški pregled obrane iz 2018. godine koji je po svom sadržaju najslabiji dokument ove vrste od kad se takvi dokumenti u RH rade. Pogledaju li se nabave u zadnjih deset i više godina, ni do danas nema jasnog objašnjenja zašto je pokrenut program nabave oklopnih vozila Patria, zašto su nabavljeni laki izvidničkih helikopteri OH-58D Kiowa Warrior i transporteri MRAP, ili samovozne haubice PzH2000. Ista se priča ponavlja i s helikopterima UH-60 Black Hawk i predloženom kupnjom borbenih vozila pješaštva Bradley – da li se radi o pažljivo planiranom koraku usmjerenom prema jačanju borbenih sposobnosti OS RH ili o zbrzanom koraku napravljenom nakon propasti kupnje izraelskih lovaca F-16, kako bi se američkom savezniku prije prošlogodišnjeg NATO summita dokazalo da Hrvatska radi na povećanju proračuna za obranu (kada je odjednom udio obrambenog proračuna u BNP magično dignut na 1,72 posto)? Stoga bi se umjesto popisa želja u nabavi novih borbenih sustava u manifestima stranaka trebalo navesti kriterije i prioritete za nabavu (ako se to razradi, odmah imamo i osnove obrambene politike).

Drugi problem tiče se cjelokupnog obrambenog sustava u kome dolazi do konstantnog smanjivanja obrambene transparentnosti i profesionalnosti u djelovanju. SDP predlaže poboljšavanje stanja kroz uvođenje “suvremenog upravljanja poslovnim resursima” no da li to može biti dovoljno ako je sada upitna već i djelotvorna civilna te demokratska kontrola nad obrambenim sustavom. Cijeli proces pokušaja nabave izraelskih F-16 je poziv da se pažljivo razmotri ovo pitanje, te bi političke stranke trebale umjesto općih fraza dati jasnu ocjenu sadašnjeg stanja i onoga što treba poduzeti za ispravljanje situacije (ako smatraju da je to problem).

(4) Unutarnji poslovi

S obzirom na brojna pitanja koja se u javnosti postavljaju o radu Ministarstva unutarnjih poslova u zadnje vrijeme, političke stranke bi trebale dati odgovore (koji neće biti samo opće fraze) na sljedeća pitanja:

(1) Da li postoji zadovoljavajući sustav školovanja kadrova koji će omogućiti visoku profesionalnost u radu MUP-a?

(2) Da li je po pitanju ostvarenog životnog i radnog standarda pripadnika MUP-a situacija zadovoljavajuća ili treba poduzeti korake prema poboljšavanju sadašnje situacije?

(3) Postoji li djelotvorni civilni i demokratski nadzor rada MUP-a ili je vidljiv problem politizacije ove komponente sigurnosnog sektora?

(5) Obavještajna zajednica

Kao i u prethodnom slučaju, manifesti stranaka bi trebali pružiti barem neku vrstu odgovora na sljedeća pitanja:

(1) Postoji li razvijeni sustav školovanja koji bi osigurao visoku profesionalnost djelovanja pripadnika svih službi u okviru obavještajne zajednice?

(2) Da li u obavještajnoj zajednici postoje razvijene sposobnosti strateške analitike potrebne za pružanje potpore u donošenju ključnih strateških odluka?

(3) Da li postoji djelotvorni civilni i demokratski nadzor svih komponenti obavještajne zajednice?

(6) Upravljanje u kriznim situacijama

S obzirom na tekuću pandemijsku krizu, moglo bi se očekivati posvećivanje veće pažnje ovom pitanju u manifestima političkih stranaka. Umjesto toga imamo nastojanja (1) da se izbjegne bilo kakva ocjena ili stav koji bi skrenuo pažnju na neuspjeh koncepta Domovinske sigurnosti (HDZ) ili (2) zalaganje za razvoj užeg područja civilne zaštite, a ne integriranog sustava upravljanja u kriznim situacijama (ostale stranke). O ovoj temi je na portalu Obris.org već detaljno pisano, te bi političke stranke u svojim manifestima trebale pokušati odgovoriti na barem neka od tamo postavljenih pitanja.

U dosadašnjem tijeku izborne kampanje nije bilo ozbiljnijeg pokušaja raspravljanja ovih pitanja. Do sada jedina rasprava o problemima povezanim sa područjem nacionalne sigurnosti (barem do zaključenja ovog teksta) bila je održana na RTL-u 25. lipnja. U toj kratkoj 40-minutnoj diskusiji nije bilo vremena ni za kakvo ozbiljnije analiziranje gore navedenih problema hrvatskog sustava nacionalne sigurnosti, a najveći dio rasprave sveo se na pitanje sigurnosti granica i stranačka prepucavanja. S obzirom na dosadašnje ponašanje naših političkih elita, teško da se i u ovoj izbornoj kampanji može očekivati neki pozitivni pomak u tretiranju pitanja povezanih s nacionalnom sigurnošću Republike Hrvatske.

 

*Gost autor je doc. dr. sc. Robert Barić s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu