Iako se u svijetu drži kako je povijest učiteljica života, za nas Hrvate to se ne može reći jer iz te povijesti nismo naučili skoro pa ništa. To se posebno vidi iz odnosa prema HRM. Moramo se zapitati je li nas i na ovom području zatekla u narodu prihvaćena „Zvonimirova kletva“. Naime, nakon smrti kralja Zvonimira i za hrvatski narod kobne Pakte konvente, poraza hrvatske samostalnosti, tiho i na neobjašnjiv način nestala je hrvatska mornarica – u to vrijeme smatrana najjačom nakon Bizantske. Mornarica kojoj ni ta bizantska nije bila dorasla u našem litoralnom prostoru. To se bar donekle može razumjeti s obzirom na nove vlastodršce koji, kao i neki danas, nisu razlikovali more od bare. Ono što se može podvesti u najblažem obliku inkriminacije glede HRM je rad u korist vlastite štete.
Nova faza “razvoja” HRM? (Photo: MORH, F. Klen)
Za ovih nešto više od 26 godina nakon završetka Domovinskog rata uspjeli smo uništiti i ono što smo imali. Neki obazrivi i blagonakloni komentatori kažu da su brodovi isti kao i prije dvadeset godina. S tim se nemoguće složiti bez dodatka – samo 20 godina stariji. Skoro sve što hrvatska pomorska flota ima je iz Domovinskog rata. Ako bi ipak željeli biti u potpunosti precizni treba navesti neke „svijetle“ trenutka – uvođenje u flotu nikad opremljenog „Kralja Dmitra Zvonimira“, završetak promašenog LM „Korčula“, uspješno spašavanje od rezanja i preše dva dotrajala finska raketna broda, klase „Helsinki“, nadam se ne konačno uništenje podmorničke tradicije i na kraju uvođenje u uporabu OOB-31 „Omiš“, broda koji će – kako kažu neki političari i ne samo političari – „snažno doprinijeti povećanju borbenih sposobnosti HRM“, a nekima od njih kao „vrsnim“ poznavateljima umijeća pomorskog ratovanja treba vjerovati. Koliko je sposobna ta naša flota te cjeloviti sustav nadzora i obrane Jadranskog mora i njegovog „rimlanda“ ([ri’mlənd], kopno uz rub) vidi se iz uspješnog nadzora odreda ruskih brodova, sovjetskog smeća u Talijanskoj bari, kako napisa čovjek koji misli da puno zna. Tako nam taj mudrac reče kako bi bilo primjereno Jadransko more zvati „Talijanskom barom“. Istina, nekad su ga Mlečani zvali Venecijanskim zaljevom, ali su ga i Hrvati zvali – našim hrvatskim morem ili točnije – „Mare nostrum dalmaticum“, što se nepobitno spominje u darovnici Petra Krešimira IV. zadarskomu samostanu sv. Krševana (1069.), a ona (darovnica) svjedoči o teritorijalnoj prostranosti hrvatskog kraljevstva u Krešimirovo doba. Možda je ovo novi znanstveni doprinos pomorskoj geografiji; ali i „ispravljanje“ povijesti kojom se ponose tamo neki Slavi. No nakon „ispljunute žuči“ zbog jadnog odnosa prema hrvatskom moru, vratimo se tom strašnom odredu ruskih brodova, HRM i njenim sposobnostima za nadzor i obranu mora, podmorja, zračnog prostora iznad mora i, naravno, moru pripadajućih otoka te kopna.
USS Harry Truman i Udarna grupa 8
Plovidba ruskih brodova Jadranskim morem načelno ne predstavlja nikakvu prijetnju Republici Hrvatskoj i njenim interesima na moru. Istina, to plovljenje Jadranskim morem može probuditi negativno povijesno sjećanje iz 1806. godine na divljanje Crnogoraca, istočno hercegovačkih Vlaha (pravoslavnih kršćana) i Rusa po Konavlima te Dubrovačkom primorju. Rusku eskadru vodio je tada admiral Dmitrij Nikolajevič Senjavin (Dmitry Nikolayevich Senyavin, 1763.-1831.), a na čelu Crnogorca i brđana bio je svjetovni i crkveni poglavar Petar I. Petrović Njegoš (danas Sveti Petar Cetinjski). Međutim, moramo konstatirati kako je nedavni ulazak i boravak ruskih brodova u Jadranskom moru bio u suglasju s Konvencijom UN o pravu mora. Ovaj sastav brodova u Jadranskom moru – RK „Varjag“, veliki protupodmornički brod „Admiral Tribuc“ i izviđačko obavještajni (ili kako neki vole reći – špijunski brod) „Vasili Tatiščev“ te RF „Admiral Gligorevič“ u Jonskom moru nemaju potencijal ugroziti sigurnost na Jadranskom moru niti jedne države. Kako vidimo, nema nigdje mornaričkog/mornaričko-desantnog pješaštva. Obale Jadranskog mora su NATO i u većem dijelu obale EU. Možemo pouzdano prepoznati motiv časnog talijanskog admirala iskazan s velikom dozom drame u nagađanju cilja ruskog odreda. Znate, svima nam treba malo pažnje, ali i borbe za bolju prošlost te otvaranja nekih mogućnosti u budućnosti. Blokiranja američkog nosača u Jadranskom moru u neratno vrijeme na pamet može pasti samo maloumnim avanturistima. Pa zamislite samo kako bi završio takav pokušaj! Kolika je snaga nosača, njegovih pratećih brodova, NATO brodova i zrakoplovnih snaga na Sredozemlju?! Nepromišljenim, do kraja nerazumnim i iznenadnim napadom protubrodskim raketama s krstarice „Varjag“ i fregate „Gligorevič“ uz moguću pomoć strateških bombardera s dalekometnim krstarećim raketama (npr. Kh (X)-101) i parabalističkim hiperzvučnim raketama „Bodež“ (Kh-47M2 Kinzhal) uz neizvjestan rezultat s velikom vjerojatnošću bi izazvao 3. svjetski rat. Ipak, da vidimo borbeni potencijal brodova koje su, eto – „trebali spriječiti“ isplovljenje moćnog nosača iz Jadranskog mora.
Ruski kruzet Varjag, nekada poznat kao “Chervona Ukraina”
RK „Varjag“: 16 (8*2) protubrodskih projektila P-1000 Vulkan (SS-N-12 Sandbox); 64 (8*8) S-300F Fort (SA-N-6 Grumble) projektila brod-zrak velikog dosega; 2*20 (40) OSA-MA (SA-N-4 Gecko) projektila malog dosega; 1*dvocijevni top AK-130 mm/L70 dvojne namjene; 6*AK-630, topničkih sustava za blisku protuzračnu i proturaketnu obranu ili topničko-raketnih sustava, Kashtan (CADS-N-1); 2*12 cijevna RBU-6000 protupodmornička raketna bacača; 10*(dva peterocijevna postava) torpednih cijevi 533 mm, jedan helikopter – vjerojatno Ka-27.
Razarač (Большой Противолодочный Корабль, BPK) „Admiral Tribuc“ je protupodmornički brod i nema značajnije oružje za djelovanje protiv brodova te eventualno protiv ciljeva na kopnu. Valjda je – prema zamisli raznih piskarala s dobrim pristupom značajnim medijima, a koji žele uveličati opasnost i unijeti nemir – imao zadaću „eliminirati“ napadnu ili napadne nuklearne podmornice ili klasične savezničke podmornice iz zaštite nosača zrakoplova. Naoružanje razarača (VPPdB) su: 2 četverostruka lansera za protupodmorničke rakete-torpeda (SS-N-14 Silex); 8 okomitih lansera za rakete brod-zrak 3K95 Kinzhal; 2 jednocijevna topa od 100 mm; 4 topa AK-630 Gatling 30 mm; 2 četverostruke torpedne cijevi od 553 mm, za torpeda SET-65 ASW/ASuW (protupodmornička/protubrodska); 2 protupodmornička bacača raketa RBU-6000; 2 helikoptera Ka-27 „Helix“.
Špijunski brod „Vasili Tatiščev“ glede neke ugroze ima oružje vrlo milih sposobnosti: 2 šestocijevna topa AK-630 Gatling 30 mm/L60; 2 projektila brod-zrak SA-N-8. Raketna fregata RF „Admiral Gligorevič“ ima naoružanje: 1 mornarički top A-190 Arsenal kalibra 100 mm; 8 (2 × 4) UKSK VLS ćelija za krstareće rakete Kalibr, Oniks ili Zircon, za gađanje brodova ili ciljeva na kopnu; 24 (2 × 12) 3S90M VLS ćelije za 9M317M projektile brod-zrak; 2*AK-630 CIWS; 8*Igla-S ili Verba; 2 dvostruke torpedne cijevi od 533 mm; 1 raketni bacač RBU-6000; 1 helikopter Ka-27.
U ratu u Ukrajini Rusi često koriste projektile Kalibar za gađanje kopnenih ciljeva
Glavni borbeni sustavi i oružja na navedenim brodovima, kao i brodovi, u uporabi su još iz vremena Sovjetskog Saveza (osim fregate Gligorevič). Oružja nakon SSSR, većim dijelom razvijena u Rusiji, su Cirkon koji još nije u uporabi, djelomično Oniks i borbeno spreman te dokazan Kalibar. Rakete PZ/PRO također su još iz vremena SSSR. To ne mora biti nužno loše. Sve velike države stalno ažuriraju i poboljšavaju naoružanje te ostalu opremu na ratnim brodovima. Uostalom, i na Zapadu imamo oružja koja su nastala oko 1970. godine, pa i ranije, i još uvijek su ako ne u vrhunskoj a ono u jako dobroj i pouzdanoj kategoriji. Jedino inačica Kalibra je namjenski dizajnirana za gađanje ciljeva na kopnu, što se skoro svakog dana pokazuje djelovanjem iz Crnog mora po ciljevima u Ukrajini. Mogao bi se kladiti da „Gligorevič“ u Jonskom moru nije bio s raketama namijenjenim za djelovanje protiv kopna. Naravno, ne treba puno da bi se protubrodska raketa prilagodila za gađanje ciljeva na kopnu, posebno onih na obalnom rubu i maloj dubini u kopno. RF „Gligorevič“ ima kapacitet od maksimalno osam raketa, što nije dovoljno za učiniti neku veću štetu. Ako bih se osobno izjašnjavao o cilju uplovljavanja ruskog odreda brodova u Jadransko more – rekao bih u prvom redu čista rutina i prikupljanje obavještajnih podataka, nakon toga pokazivanje (u prvom redu svojoj javnosti) kako je Rusija „velika“ pomorska sila. Dalje, to bi mogla biti potpora novoj pomorskoj doktrini u kojoj Sredozemno more – pa i Jadransko kao njegov dio – ima veliku važnost za Rusiju, i na kraju su vjerojatno željeli pokazati svojim jatacima u Srbiji, Crnoj Gori i BiH da su tu i da na njih mogu računati, a državotvornim Crnogorcima da pripaze što rade. Osobno držim da cijela ova halabuka nema nikakvu objektivnu važnost, osim činjenice da je još jednom glede HRM i OS RH pokazala kako je „car gol“.
Naime, HRM nema brodove s kojim bi mogla isploviti u naš gospodarski pojas i danima pratiti brodove pod stranom zastavom. Dapače, nema ni pouzdane sustave motrenja te praćenja na obali i otocima, kao ni kvalitetne i pouzdane raketne sustave obala-more kojima bi se potencijalni neprijatelj držao dalje od našeg teritorijalnog mora i odvraćao od narušavanja našeg integriteta i suvereniteta te naših suverenih prava. Možda je upravo ta nemoć naše mornarice i našeg zrakoplovstva motivirala već spomenutog pisca da naše more nazove talijanskom barom? Ako je to – mogao bi biti u pravu. Stanje borbenih sposobnosti naše mornarice na moru, podmorju, u zračnom prostoru te na otocima i kopnu, tom našem litoralnom bogatstvu, je skoro pa nikakva. Kad bi tražili kapitalni brod HRM izbor bi nužno pao na RTOP-11 „Kralj Petar-Krešimir IV“, a drugi brod iz te klase nikad nije do kraja opremljen prema TTZ.
RTOP-11 “Kralj Petar Krešimir IV” – kapitalni, ali posrnuli brod HRM (Photo: Ante Javorčić)
RTOP-11 „Kralj Petar-Krešimir IV“ u floti je od 1992. godine, više od 30 godina. Naoružanje: 8 protubrodskih raketa Saab RBS 15B dometa 80/90 km; pramčani top Bofors SAK 57 L/70 Mk1, učinkovitog dometa 8500 m, maksimalni domet 17000 m; krmeni top AK-630M učinkovitog dometa, zrak/more 4000/5000 m. Protubrodski raketni sustav oko kojeg je koncipiran brod star je preko 30 godina (prve su isporučene Švedskoj mornarici 1984. g.) i već je odavno problematične ispravnosti, a samim time i učinkovitosti. Borbeni upravljački sustavi kakvi su na brodu više se ne proizvode, pa pričuvni sklopovi i potrošni dijelovi nisu ili su teško dostupni. O pogonu bolje i ne govoriti jer smo, nažalost, ponovili pogrešku, i pogon donekle obnovili ugradnjom istih neadekvatnih ruskih motora. Nakon ruske agresije na Ukrajinu ta pogreška još više bode oči.
O ostalim brodovima koji su na popisu u floti bolje je ne govoriti. Glavni podaci su dostupni javnosti. Na ovakvoj, za ozbiljnu mornaricu „prapovijesnoj“ tehnici nije moguće očekivati izvrsnost, a ona nam je potrebna. Naravno, domoljublje, požrtvovanost i velika želja ne spadaju u kategoriju tehničke i taktičke izvrsnosti. Kako vidimo teška su vremena i nije sigurno što nas čeka kratkoročno, srednjoročno, a poglavito ne dugoročno. Za izgradnju suvremene pomorske flote od početka potrebno je minimalno 30 godina. To se načelno računa od ulaska u flotu prvog kapitalnog broda oko kojeg se gradi flota, uvećano za životni vijek istog. Tada počinje zamjena onoga što imate u floti i tako ponovno. Ako ima više novaca, brodograđevnih i remontnih kapaciteta te odgovarajućeg ljudskog potencijala to se može ubrzati, ali teško kraće od dva desetogodišnja plana opremanje. To se zorno može vidjeti na nekim bogatim arapskim državama koje imaju novaca u izobilju, ali nemaju adekvatnih brodograđevnih, remontnih i ljudskih resursa.
Klasa “Kralj” – uzor za nabavu sličnih brodova
HRM mora imati sposobnosti nadzora, zaštite i obrane – mora, podmorja, zračnog prostora iznad mora, otoka te pripadajućeg kopna. Za to su potrebne snage za površinska, podmornička, protupodmornička, minsko-protuminska, desantna i zrakoplovna djelovanja, snage obalne obrane, te cjelovita obrambena infrastruktura od kapaciteta ratne brodogradnje i remonta, održavanja naoružanja i ostale opreme, znanstveno-stručnih kapaciteta, sustava školovanja i obuke, pomorskih baza, potkopa, maskirnih vezova i druge infrastrukture do političke odluke o važnosti mora i njegovog čuvara – Hrvatske ratne mornarice. Neke poteze koje u kraćem vremenu mogu podići borbene sposobnosti treba odmah povući. Mislim kako bi prioritet nad prioritetima trebao biti uvođenje novog brodskog i obalnog protubrodskog raketnog sustava sa sposobnostima djelovanja protiv kopna. Kako bi to imalo smisla potrebno je odmah krenuti u realizaciju nabave pet do šest malih raketnih brodova po uzoru na RTOP-21/RTOP-11 i većeg broja mobilnih obalnih lansera. Brod bi bilo potrebno dimenzionirati vodeći računa i o veličini postojećih potkopa. Brod duljine oko 50(±10%) m mogao bi zadovoljiti sve potrebe raketnog broda na prostoru Jadranskog mora i u obalnom prostoru bilo gdje na svijetu.
Primopredaja OOB-31 “Omiš” – hoće li uopće biti ostalih od Brodosplita naručenih OOB-ova?
Također, pod važan i najraniji prioritet spada motriteljsko obavještajni sustav u multispektralnim područjima kao što su radarski, IC i TV senzori. Sustavi načelno trebaju biti lako i dobro pokretni, zemaljski i u zraku. Naravno, paralelno s ovim treba ubrzano raditi na cjelovitoj viziji razvoja ratne mornarice, po svim sadržajima oružane borbe u ambijentu mora i primorskog kopna. Vjerujem kako bi prvi zamjenski brod na bazi RTOP-21/11 mogao biti gotov i predan floti najranije 2026/27. godine, a višenamjenska korveta krajem desetljeća. To bi – uz osigurano financiranje – zavisilo u prvom redu o mogućnosti nabave potrebne opreme i naoružanja, te slobodnih brodograđevnih kapaciteta u zemlji i/ili inozemstvu. Skupi borbeni sustavi proizvode se samo za poznatog naručitelja, a kapaciteti su načelno rasprodani i više godina unaprijed. Slično je i s najboljim brodskim pogonima. Za eventualno premošćenje i smanjene negativnog utjecaja tako dugog razdoblja, bilo bi dobro procijeniti opravdanost velike modernizacije s promjenom pogona RTOP-12 te dva zadnja ophodna broda klase „Omiš“ (OOB-31, koji vjerojatno nisu u poodmakloj fazi gradnje) u nužnoj mjeri redizajnirati, bolje opremiti i pretvoriti u raketni brod. Do opremanja HRM višenamjenskom korvetom proći će puno vremena, a to flota ne može čekati. Korveta bi trebala biti naš kapitalni brod, ali je pitanje koliko ih si možemo priuštiti. Ako ne možemo imati potreban broj korveta – treba se okrenuti gradnji malog namjenskog PPd broda deplasmana oko 1000 tona. Opće je mišljenje kako je sve što plovi, leti ili je na kopnu jako osjetljivo i relativno lako uništivo. Zato se u mornaricama diljem svijeta traži izlaz u morskim dubinama. Zahvaljujući novim pogonima, neovisnim o zraku i smanjenu svih vrsta „potpisa“, sve vrste podmornica doživljavaju renesansu i postaju istinska snaga suvremenih pomorskih flota. To se odnosi i na manje obalne podmornice deplasmana ispod 1000, pa i 500 tona, koje bi bile izvrsne za Jadransko more. Uz angažiranje domaće pameti i osmišljen dugoročni plan i program, te pouzdanog stranog partnera, ne bi nam ni podmornice trebale biti nedostupne u drugoj polovici drugog desetogodišnjeg flotnog plana.
LM-51 “Korčula”
Jadransko more je osjetljivo na miniranje ustaljenih plovnih ruta od Otranta pa do Tršćanskog zaljeva. Ta se opasnost ne smije zanemariti pa bi HRM – pored ronilica bez posade – za nadzor podmorja na dubinama pogodnim za polaganje na dnu ležećih mina na prilazima glavnim lukama trebala i protuminske brodove. To su jako skupi brodovi, po toni deplasmana možda i najskuplji, pa bi pri nabavi trebalo voditi računa da ne budu usko namjenski. Šteta je da brodovi leže u lukama. Treba procijeniti njihovu uporabu i za neke druge, za mornaricu važne poslove. Svakako, bez ikakvih problema, mogli bi biti u funkciji mornaričkih ophodnih brodova. Poznato je da su to brodovi s brojnom posadom, a navigacijska plovidba može biti ostvarivana i s osjetno malobrojnijom posadom. To bi, naravno, smanjilo troškove plovidbe, a po potrebi bi se mogli ukrcati i mornarički kadeti za obuku na palubi i strojarnici. To su brodovi s malim magnetskim i akustičkim potpisom pa bi se mogli opremiti te koristiti i za PPd zadaće. Mogli bi usput obaviti još zadaća za koje nije nužna nova skupa oprema i značajna dopunska edukacija.
Lovci mina (LM) se spominju kao potreba HRM skoro 20 godina, svakako prije DPR iz 2015 godine. Držim kako ih je potrebno ili nabaviti ili od njih odustati, budući da ti brodovi i ovako, na papiru, ipak fiktivno vežu neke financije i ne „dopuštaju“ razmišljanje o drugim nabavama. Svi brodovi, pa tako i protuminski, mogu pomoći civilnom društvu kod velikih nepogoda i katastrofa. Treba zauzeti stav da svaki brod – pored osnovne namjene – mora imati sposobnost obavljanja i dopunskih zadaća bez velikog dodatnog opremanja. Brod treba koristiti i iscrpiti mu „život“ u predviđenog roka eksploatacije. Održanje brodova nakon nekog vremena, pa da i stalno leže u luci, je preskupo, a ne daje ni približno potrebne sposobnosti. Nove tehnologije i nova tehnička dostignuća ne omogućavaju opstanak starog pred naletom novog.
Vježba “Posejdon 94” – zajednička vježba obrane mora i priobalja HRM-a i HRZ-a
Hrvatska ima razvedenu obalu i dosta ljudi vičnih moru pa to samo po sebi nameće veliki oslonac na civilni sektor i veći broj brodova za popisnu flotu, u prvom redu za popisne minolovce na bazi ribarica te desantne i transportne brodove na bazi trajekata. Od logističkih brodova treba graditi brodove specifične namjene za prijevoz pogonskog goriva i naoružanja.
Snage obalne obrane moraju imati ravnopravan položaj s flotom i bilo kojim dijelom OS Republike Hrvatske. Glavni bedem obrane od napada s mora trebaju bit raketno-topničke postrojbe obalne obrane, morske mine, te mornaričko i mornaričko desantno pješaštvo. Pješaštvo mora imati snage za prijevoz desanta morem i zrakom.
Vjerujem kako će mnogi reći da je ovo preambiciozno i preskupo. Samo bih htio podsjetiti na izreku iz antike kako je „najskuplji mač onaj kojega nema“, tako i ovdje najskuplji brod, podmornica ili nešto treće je ono čega nema kad zatreba. Dobro je podsjetiti se po tko zna koji put da je HRM u nezavidnoj poziciji jer svoju zonu odgovornosti mora braniti od ugroze s mora i kopna. Južna Hrvatska od Neretve do rta Oštro ne može se braniti i obraniti bez jake mornarice.
Ovdje je riječ o mornarici, ali je nužno jačati i vojsku/kopnene snage, posebno sredstvima topničko-raketne potpore i trupne PZ/PRO, modernizirati zračne snage nabavom učinkovitih bespilotnih letjelica, te PZ/PRO na srednjim i velikim daljinama za obranu teritorije i vitalnih objekata. MORH i Oružane snage trebaju se baviti onim za što su ustrojeni i što im je osnovna zadaća, a to je obrana integriteta i suvereniteta Republike Hrvatske. Sve ostalo su dopunske i sekundarne zadaće. Zato bi bilo dobro kao prvi potez osloboditi se zračnih vatrogasnih snaga i Obalne straže. Htjeli mi to priznati ili ne, rusko-srpski svijet nam je na vratima s jakom crkvenom srpsko-pravoslavnom, velikosrpskom i četničkom ideologijom. No pasarán!
*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini
